Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Valerijan Borovčik

Ljepotice zatočene u dvorcima, grofice koje se kupaju u krvi djevica, opatice koje masturbiraju iza zidova samostana i zvijeri skrivene u šumi… Borowczykov mondo erotico!

thumb

Zanimljivo je kako se ‘seks i nasilje’, dva najčešće suprotna pojma, u svijesti ljudi uvijek pojavljuju zajedno. Unatoč tome što ta dva pojma i jesu povezana (jer potisnuta seksualnost nerijetko rezultira nasiljem), neobično je kako je većina uvijek spremnija tolerirati posljedicu potiskivanja, tj. nasilje, nego se izravno suočiti s njegovim uzrokom, a tako i sa seksualnošću.

Zato smo u našoj kulturi uvijek spremni pronaći opravdanje za nasilje u umjetnosti (npr. ono iz “Kill Bill-a” shvaćamo kao stripovski stilizirano pa zato i neozbiljno, ono iz originalnog Hooperova ‘Teksaškog masakra’ kao reakciju na socijalne probleme koji su zahvatili SAD 70ih, a Raskoljnikovljevo ubojstvo starice iz poznata Dostojevskijeva romana kao krik pojedinca utopljenog u egzistencijalnom očaju), dok (filmsku) erotiku najčešće promatramo s podsmijehom, ako uopće, i svako iole zahtjevnije djelo iz te stigmatizirane skupine filmova uvijek smo spremni otpisati kao eksploataciju i pornografiju. Subverzivni potencijali tih filmova ostaju neprepoznati, a filmovi čekaju revalorizaciju koja nikako da stigne.

Trend filmova eksplicitnije seksualne tematike u svijetu započeo je krajem 60ih i zahuktao se tijekom 70ih. Filmovi kao što su Bertolucciev “Poslednji tango u Parizu”‘, ‘Noćni portir’ Liliane Cavani, Pasolinijeva ‘Trilogija života’Oshimino‘Carstvo čula‘ kao i nešto ‘benigniji’ naslovi tipa ‘Duboko grlo’ ili “Emmanuelle”‘Justa Jaeckina, neki su od tabu-brejkera koji su s vremenom postali priznati kao umjetnički i/ili kulturološki važni.

434857930_640

Žanr erotskoga filma, unatoč početnim iskricama, nikada nije zaista poletio. Njegova je sudbina jednaka Ikarovoj koji je leteći preblizu suncu, skončao u valovima Egejskoga mora. Bertolucci, Cavani Oshima ostali su ‘spašeni’ jer politička usmjerenost njihova kasnijeg opusa nije bila nužno vezana uz seksualnost. No, bilo je i onih koji su pokušali proširiti granice filmske erotike i dati joj status arta. Jedan od takvih je Walerian Borowczyk.

Borowczyk, rođen 1923. u Poljskoj, započeo je karijeru kao slikar i litograf, a 1953. nagrađen je za dizajniranje filmskih plakata. U Poljskoj ostaje do kraja 50ih snimajući animirane šortove od kojih su najuspješniji ‘Byl sobie raz’ (‘Bilo jednom’, 1957), ‘Dom’ (1958) i ‘Les astronautes’ (1959) u kojem je surađivao s  Chrisom Markerom. 60ih seli u Francusku i snima nekoliko radova zbog kojih je i dan danas cijenjen među animatorima. ‘Jeux des anges’ (1954) i ‘Renaissance’ (1953) cijenjeni su zbog svoje košmarne i nadrealne atmosfere, a potonji se smatra remek-djelom stop animacijae ‘Renaissance’ je ‘sniman unazad’, a govori o nekoliko uništenih predmeta (plišana igračka, molitvenik) koji se sastavljaju da bi opet bili uništeni kada posljednji predmet (bomba) bude čitava.

1967. snima dugometražni animirani ‘Théâtre de Monsieur & Madame Kabal: un film dessiné pour les adultes’ u kojem koristeći više animacijskih tehnika (ctani film, kolaž, piksilacija, crtanje na vrpci) i mnoštvo referenci na druge umjetnosti (npr. slikarstvo) stvara film snolika i halucinantna ugođaja.

преузимање

Njegov igrani prvijenac ‘Goto, otok ljubavi’ (Goto, l’île d’amour, 1968) politička je satira smještena na izmišljenom, totalitarno uređenom otoku. Kroz priču o ženi koja vara muža tiranina (vladara otoka), Borowczyk kroz ironiju i satiru govori o ‘okrutnosti žudnje’ te destruktivnim strastima koje razaraju autokratski poredak’ (B. Kragić), a to su teme kojima će se baviti i u svojim kasnijim ostvarenjima.

U milosti svjetske kritike njegova su dva sljedeća filma, ‘Blanche’ (1971) i ‘Dzieje grzechu’ (‘Priča o grijehu’, 1975) koji je bio nominiran za Zlatnu palmu. ‘Blanche’ mnogi drže njegovim najboljim filmom. Smješten u francusku provinciju 18. stoljeća film govori o djevojci Blanche, supruzi staroga feudalca, u koju se zaljubljuje njegov sin iz prijašnjega braka. Riječ je o vizualno vrlo stiliziranom filmu s izraženom simbolikom (npr. grlica u kavezu koja simbolizira Blanchinu situaciju) i idejom da seks oslobađa od društvenih sprega. Njegove filmove kao što su ‘Nemoralne priče’ (1974), ‘Zvijer’ (1975), ‘Iza zidova samostana’ (1977) i ‘Doktor Jekyll i žene’ (1981) mnogi su klasificirali kao seksploataciju i pobjedu stila nad sadržajem. Nerijetko suočen s cenzurom (‘Zvijer’ je u nekim zemljama bila zabranjena 30 godina), Borowczyk je izgubio kredit kod kritičara, ali i producenata, što je rezultiralo nekim eksploatacijskim uratcima pred kraj karijere (npr. ‘Emmanuelle 5′, 1986) u kojima mu je redateljska sloboda također bila ograničena producentskim zahtijevima. Zato se krajem 80ih i kroz 90e više posvetio slikarstvu a režirao je i 4 epizode serije za TV postaju M6 ‘Série rose: Les Chefs d’œuvre de la littérature érotique’. Umro je zbog srčanih problema u Parizu, u veljači 2006. godine.

MV5BMjAyNjgyMTAyNV5BMl5BanBnXkFtZTcwMTA5OTQzMQ@@._V1_SY317_CR5,0,214,317_

Borowczykove filmske okupacije uglavnom se tiču ljudske seksualnosti i njezina subverzivnog potencijala. Većina je zapleta izgrađena oko njezine represije, no često naglašava i njezinu oslobađajuću moć. Tako se u ‘Nemoralnim pričama’, omnibusu od četiri priče, prvi dio odvija u današnjici (a govori o čovjeku koji svoju rođakinju na morskoj obali uči razliku između plime i oseke), drugi stoljeće/dva unazad (o djevojci Thérese koja razgovara s božanskim glasom i potpuno mu se predaje), treći u 16. stoljeću u Mađarskoj (zloglasna grofica Erzsébet Bathory koja se kupala u krvi djevica kako bi zadržala ljepotu), a završni u srednjovjekovnoj Italiji (o orgijanju među članovima obitelji Borgia). Kronološki regresivnu strukturu filma slijedi i svojevrsna gradacija motiva. Prvi dio govori o felaciju, drugi o samozadovoljanju, treći o razdjevičenju, a posljednji o incestuoznom seksualnom činu kojim se manifestira licemjerje i manipulacija moći. Stavljajući vremenski najudaljeniju priču kao završnu Borowczyk je izravno povezao srednjovjekovno i današnje shvaćanje seksualnosti, postavljajući implicitno pitanje razlike između dvaju svjetonazora. Jesmo li danas išta tolerantniji prema tjelesnosti ili smo jednako licemjerni kao i Borgije iz priče?

image73

Prepoznatljivost njegova stila očituje se i u specifičnoj vizualnosti. Osim uvijek raskošne produkcije (kostimi i scenografija), Borowczyk se koristio lećama mekoga fokusa i specifičnim osvjeljenjem koji su prizoru davali likovne kvalitete, zamagljujući granice između snimanoga objekta i pozadine. Likovnost njegovih filmova očituje se i u čestoj upotrebi detalja (npr. snimke dijelova tijela ili same kože), a konačni dojam filmu daje i glazbena pozadina. Uglavnom je riječ o klasičnoj glazbi (Mendelssohn u ‘Priči o grijehu’, Handel u ‘Goto, otok ljubavi’) čija specifična upotreba u određenom trenutku funkcionira kao komentar prikazanih događaja, iako nije skladana za film.

Nezaboravno je korištenje Scarlattijevih sonata u prizorima iz ‘Zvijeri’. Film govori o djevojci koja stiže u stari francuski provincijski dvorac i tamo se suočava s legendom o zvijeri koja je jednom davno silovala djevojku koja je izgubila janje u šumi. Zvijer zapravo funkcionira kao metafora na samu seksualnost na koju se gleda kao na nešto prijeteće i zastrašujuće. Zato zvijer prvo preplaši djevojku koja bježi šumom i pritom, zapinjući o grmlje, ostaje bez odjeće. Ostavši gola i nesputana odjećom (tj. društvenim spregama), ona počinje uživati i silovanje se tako pretvara u ljubavni čin.

23s

No, Borowczyk nikada sam sebe ne shvaća previše ozbiljno, pa iako ima sposobnost savršenog kreiranja erotske atmosfere, tenzičnost situacije razbija ironičnim postupcima kao što je upotreba subjektivnih kadrova prilikom silovanja u ‘Zvijeri’ (kamera se miče naprijed-nazad, u ritmu njihanja bokova) ili nekih bizarnih detalja, kao što je onaj puža koji gmiže po odbačenoj cipeli. Ironiju i bizarnost često stvara spajajući erotiku s kršćanskom ikonografijom, kao što je slučaj s ‘Iza zidova samostana’, filmom koji govori o erotskim maštarijama opatica u samostanu.

Borowczykovi filmovi obiluju prizorima golotinje, što neki tumače kao slavljenje ženskoga tijela, a neki kao tipični primjer seksizma u kojemu se žena (ponovno) svodi na objekt muškoga pogleda. I dok navedena primjedba stoji, zanimljivo je da većina njegovih junakinja na kraju trijumfira nad društvom koje je ograničava. Reprezentativan su primjer njegove ‘Junakinje zla’ (1979), također omnibus od tri priče o ženama koje ubijaju svoje ljubavnike. U jednoj od priča on govori o djevojci koja se zaljubila u svoga zeca i njezinoj osveti kada istog tog zeca roditelji skuhaju i daju joj ga za ručak. Kasnije ubojstvo roditelja može se shvatiti kao konačno oslobođenje od svih okova koje joj nameću obitelj i tradicija. Još je ekstremniji primjer zadnja priča o otetoj ženi koju njezin vjerni pas spašava od otmičara, ali i od ljubavnika. Ženama muškarci ne trebaju ništa više od pasa, kao da ironično poručuje Borowczyk.

tumblr_lb0y62zROM1qbi3zpo1_500

Žene tako u njegovim filmovima ipak nisu pasivne žrtve, a njihova je seksualnost dovoljno snažna da ugrozi tradicionalni (muški, vjerski, obiteljski, čak i heteroseksualni) poredak. Iako mu karakterizacija likova nikada nije bila jača strana, nedostatak je kompenzirao izgrađujući erotsku atmosferu barokne vizualnosti, a pretjeranu napetost uvijek je razbijao ironičnim redateljskim postupcima. Premda mu se značajan dio filmova odvija u prošlosti, specifičnim strukturiranjem (kao i korištenjem omnibusa) na domišljat je način povezao jedno zastarjelo shvaćanje tjelesnosti s onim modernim te tako zaključio da moderno ne znači i naprednije. Nažalost.

Filmski.rs

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *