Ulogujte se / Kreirajte profil

Viktor Frankl: Bog kojega nismo svesni – Egzistencijsko i analitičko tumačenje snova

Nakon svega što smo rekli teško je unaprijed odrediti način na koji bismo razabrali upravo duhovno nesvjesno, ali ne smijemo zaboraviti da postoji nešto što znatno olakšava istraživati nesvjesno, pa prema tome i duhovno nesvjesno: to su snovi. Snovi se iskorištavaju već od vremena klasične metode njihova tumačenja na temelju slobodnog tijeka asocijacija – što je u znanost uveo Freud.

Tom se metodom i mi želimo poslužiti; mi, dakako, s ciljem da osvijestimo ne samo nesvjesnu nagonskost nego i nesvjesnu duhovnost. Jer, nakon onoga što smo rekli, moramo očekivati da u snove (te prave proizvode nesvjesnoga) ne ulaze samo elementi nagonskoga nesvjesnoga nego i elementi duhovnoga nesvjesnoga. Pa ako se – da bismo ih se domogli – služimo metodom kojom je Freud tragao za nagonskim nesvjesnim, to onda možemo – idući istim putem, ali za drugim ciljem, tj. za otkrivanjem duhovnoga nesvjesnoga – psihoanalizi reći: Idemo doduše istim putem, ali mi kucamo na druga vrata.

Što se tiče tumačenja snova, opet je savjest najpodesniji model na kojemu se može pokazati funkcioniranje duhovnoga nesvjesnoga. Uzmimo za primjer sljedeći san:

Jedna pacijentica sniva da u pranje – zajedno sa prljavim rubljem – predaje i prljavu mačku, koju – kad je oprano rublje dobila natrag – nalazi mrtvu. – Asocijacije: u vezi s “mačkom” pacijentica se sjeća da ona mačke voli “iznad svega”; voli ona – također “iznad svega” – i svoju kćer, svoje jedino dijete. Mačka ovdje dakle znači – dijete. Ali zašto je mačka “prljava”? I to se objašnjava čim od pacijentice doznamo da se, u posljednje vrijeme, mnogo naklapalo o ljubavnom životu njezine kćeri… pa se u vezi s time zaista “pralo prljavo rublje”. A to je bio i razlog kako je bolesnica sama priznala – zbog kojega je kćer neprestano uhodila i nadgledala. I što dakle taj san u cijelosti znači? Znači opomenu: da bolesnica kćer ne muči toliko pretjeranim odgojem za moralnu čistoću jer time se izlaže opasnosti da ju izgubi. Snom se dakle izražava opomena vlastite savjesti.

Ne vidimo razloga da bismo se morali odreći mogućnosti takva jednostavnog tumačenja sna u svim njegovim elementima… jedino za volju predrasude da ti elementi moraju bezuvjetno u sebi kriti i neke infantilno-seksualne sadržaje. Radije ćemo se dati voditi – i na području duhovnih nesvjesnih sadržaja – velikom vrlinom psihoanalize, vrlinom “objektivnosti”. Ipak, tu objektivnost zahtijevamo ne samo od analiziranoga nego i od onoga koji analizira: želimo naime bezuvjetno poštovanje prema predmetu koji se istražuje (npr. s obzirom na asocijacije koje prispijevaju u njegovu svijest), ali i bezuvjetnu nepristranost u subjektu koji vrši istraživanje, da npr. ne zatvori oči pred očitim duhovnim nesvjesnim sadržajima.  Evo sna jednoga drugog pacijenta:

Bolesnik izvještava o snu što se u njega ponavlja u kratkim vremenskim razmacima – pa čak i u tijeku jedne te iste noći, u obliku lančanog sna. Uvijek sniva da se nalazi u određenom inozemnom gradu i da pokušava nazvati određenu gospođu – što mu međutim nikada ne uspijeva. Vezu uglavnom ne može uspostaviti zato što je telefonski brojčanik golem – sadrži stotine podjela – pa ne može složiti broj. Probudivši se, primijetio je da je broj koji je htio složiti samo sličan telefonskom broju one gospođe, a identičan je s brojem poduzeća u kojemu trenutno s uspjehom radi. – Analiza pokazuje da se pacijent, po zanimanju skladatelj, za vrijeme svoga stvarnog boravka u onome inozemnom gradu bavio skladateljskim radom koji ga je duboko zadovoljavao – naime, glazbom religioznog sadržaja. I sada sklada, takocfer s uspjehom, džez-glazbu, ali bez osjećaja nutarnje ispunjenosti. Bolesnik, međutim, odlučno izjavljuje da nikako ne može biti govora o nostalgiji za onim gradom… jer su mu tamo provedene godine u svakom pogledu (osim u pogledu ondašnjega skladateljskog rada) bile neugodne; a ne može biti riječi ni o čežnji za onom gospođom – jer ga s njome, u erotskom pogledu, ništa nije povezivalo. Pacijent još spontano izjavljuje da golemi telefonski brojčanik iz sna znači njegovo rezignirano uviđanje da mu je sada teško učiniti izbor. Koji izbor? – pitamo ga. Odgovor je po sebi jasan: profesionalni izbor, odluka između profane i sakralne glazbe… za koju naš pacijent osjeća u pravom smislu “poziv”. Najedanput tako shvatimo i značenje središnjeg sadržaja sna: naš pacijent neprestano, premda uzaludno, traži kako bi “uspostavio vezu”. Dosta nam je da mjesto tog “uspostavljanja veze” zamislimo riječ “povezanost” te da ju prevedemo na latinski – pa imamo riječ “religio”.

Ovaj san ne upućuje – kao prethodni – opomenu sniva-ču, nego znači samopredbacivanje; no u oba slučaja potječe san od savjesti – dakle, od izrazito duhovnoga nesvjesnoga. Istaknimo nadalje da u drugom snu jasno dolazi do izražaja ne samo moralna nego i umjetnička savjest. Osobna religiozna problematika – koja se u posljednjem snu zapravo pojavljuje kao konkretan sadržaj nesvjesne duhovnosti – može se dakako u drugim snovima pojaviti na neskriveniji način: ne kao latentna, nego kao jasno religiozna problematika. Evo za to primjera:

Jedan pacijent sniva da mu otac predaje saharin, on ga bahato odbija s napomenom da kavu i čaj radije pije gorke negoli zaslađene kojekakvim nadomjescima. – U vezi s “predati” bolesnik asocijacijom povezuje “predavanje – doslovno: tradicija. To što mi otac predaje, jest zajednička religiozna konfesija.” Asocijacijama dobivamo dalje: uvečer prije sna pacijent je u nekom časopisu čitao članak u kojem se donosi dijalog između filozofa egzistencijalista i teologa; argumentacija mu se filozofova činila vrlo vjerojatnom; osobito mu je imponiralo njegovo odbacivanje egzistencijski neautentične religioznosti – poimence na onom mjestu dijaloga gdje filozof odbacuje “bijeg u carstvo vjere ili u carstvo snova” pa uzvikuje: “Ta kakav je to motiv: htjeti biti sretan? Hoćemo stvarnost!” I tu se dakle, kao i u budnom stanju, odbacivalo nešto neautentično. Ali poslušajmo dalje: iste je večeri naš pacijent slušao preko radija propovijed koju je doživio kao jeftinu i “sladunjavu” utjehu. Ako s time povežemo jedno pitanje iz spomenutog članka: “Što se događa kad se izgubi okus (!) ovoga svijeta?”, tada lako shvatimo kojim asocijativnim vezama ono što je (egzistencijski) neautentično (u religiji, odnosno u predanoj konfesiji) dolazi u pomno odabranu vezu s okusom i zašto se u slikovitoj poredbi sna izabire upravo slatka, ali neautentična tvar – naime, saharin kao nadomjestak šećera. Izbor se tog simbola potpuno objašnjava ako imam na umu još i sljedeće: naš pacijent stalno nosi na sebi .. poput hamajlije – neki svojoj “predanoj” konfesiji odgovarajući simbol i kamuflira ga pred pogledima nepozvanih – nosi ga u malenoj drvenoj kutijici koja je prvobitno služila kao ambalaža saharina.

U drugim se snovima – na području pojava duhovnoga nesvjesnoga – susrećemo s osobnom religioznom problematikom koja se ne odnosi (kao u upravo analiziranom snu) jedino na konfesionalno, nego također (unutar neke konfesije) na crkvene institucije. Kao potvrdu iz života donosimo sljedeći san:

Jedna bolesnica sniva: “Idem u Alser-Kirche.” Na to asocira: Na putu k svom psihoterapeutu prolazim mimo Alser-Kirche, i pritom često u sebi pomišljam: na putu sam prema Bogu – ali ne preko Crkve, nego nekako preko psihoterapijskog liječenja; moj put k Bogu vodi tako reći preko terapeuta; na povratku kući opet prolazim uz Alser-Kirche; moj put preko liječenja jest dakle zaobilazni put u Crkvu.” – San se ovako nastavlja: “Crkva daje dojam napuštenosti.” Tumačenje: Crkva “je” napuštena, tj. pacijentica je Crkvu napustila, doista je Crkvi okrenula leđa. “Crkva je sasvim uništena bombama; krov se urušio i samo je oltar neoštećen.” Tumačenje: nutarnji potresi; zbog ratnog doživljaja, zaista su pacijenticu ne samo duševno pokolebali nego su joj i otvorili pogled na srž religije: oltar. – “Nebo se plavi; zrak je čist. ” Tumačenje: nutarnji su joj potresi otvorili pogled na nadzemaljsko. “AIi nada mnomstrše ostaci krova i greda koja prijeti da se sruši, i toga se bojim.” Tumačenje: bolesnica se boji ponovnih padova, nutarnjih potresa. – “I bježim na otvoreno, donekle razočarana.” Tumačenje: doista je u posljednje vrijeme doživjela razočaranja – ne samo s obzirom na svoju religiozno-konfesionalnu nego i na crkveno-in-stitucionalnu privrženost: njezinu potpunom prihvaćanju Crkve stajali su povremeno na putu dojmovi navodne sitničavosti i uskogrudnosti pojedinih svećenika i teologa.

Da je pacijentici – unutar religiozno-konfesionalne problematike – zadavao briga crkveno-institucionalni aspekt, neće nas čuditi ako znamo da je jasno bila sklona mističko-ekstatičkim doživljajima. Možda će stoga biti zanimljivo pratiti tu stranu njezine religioznosti i u snovima, odnosno pokušati da iz snova saznamo koliko je i ta strana duhovnoga nesvjesnoga prodrla u njezine snove. To nam potvrđuje njezin sljedeći san:

“Nalazim se na Stephansplatz.” Tumačenje: središte katoličkoga Beča. – “Stojim pred obzidanim portalom crkve sv. Stjepana.” Tumačenje: još joj je zatvoren pristup u kršćanstvo. – “U katedrali se ne vidi ni prst pred okom, ali znam: to je Bog.” Asocijacija: “Zaista, ti si skriveni Bog.” – “Tražim ulaz.” Tumačenje: traži pristup u kršćanstvo. “Uskoro će podne.” Tumačenje: krajnje je vrijeme. “Unutra propovijeda pater N. N.” (Taj redovnik za našu pacijenticu predstavlja na neki način kršćanstvo.) “Kroz okance vidim mu glavu.” Tumačenje: njegova osoba uspijeva još prenijeti samo dio onoga što on predstavlja. “Želim ući.” Tumačenje: ne obazire se na osobu, nego se obraća bitnomu. – “Trčim uskim hodnikom.” Tumačenje: usko = tjeskoba; pacijentica tjeskobno i nestrpljivo očekuje da stigne na cilj. – “Imam kod sebe bombonijeru s natpisom: Bog zove.”

Tumačenje: njezin poziv na religiozni život za kojim nestrpljivo teži – dakle, već sam put prema cilju – krije u sebi slatkoću mistično-ekstatičnih doživljaja. – “Iz bombonijere uzimam i stavljam u usta jedan bombon -premda znam da će me od toga možda zaboljeti.” Asocijacija: pacijentica je više puta rekla da se sasvim svjesno predaje svojim mističkim zanosima, uz opasnost da “zapadne u ludilo”, tj. da oboli. – “Bojim se da bi tko mogao vidjeti natpis na bombonijeri; stidim se i počinjem brisati natpis.” Asocijacija: pacijentica je znala da će njezin “slučaj” biti objavljen pa je sve poduzimala da objavljivanje spriječi.

Tu se susrećemo s važnim momentom za naše daljnje istraživanje: s činjenicom da se religiozno katkada stidljivo prikriva. I bilo bi sasvim promašeno brkati tu stidlji-vost s neurotičnom zakočenošću. Stid je posve prirodno ponašanje i nije u svakom pojedinom slučaju neurotična zakočenost. Nakon istraživanja Maxa Schelera o tom pitanju, znamo da stidu i u ljubavi pripada važna zaštitna uloga. Zadatak je stida da spriječi da nešto postane pukim objektom, objektom promatranja. Možemo stoga reći: ljubav zazire od toga da bude promatrana i uklanja se svakoj javnosti – jer čovjek se pred javnošću i u javnosti boji da ne bude obeščašćeno ono što mu je sveto. To bi se obeščašćenje moglo naime dogoditi ako bi se izgubila neposrednost predanja, ako bi se ono na neki način pretvorilo u predmet – i to ne samo predmet tuđeg promatranja nego i predmet vlastitoga samoopažanja. U oba slučaja značaj neposredne i iskonske autentičnosti, kao i egzistencijalnosti, može iščeznuti, odnosno srozati se na to da bude puka faktičnost stanja što ga opažaju drugi ili mi sami. Drugim riječima, pod tuđim ili vlastitim pogledom ljubav biva razosobljena i postvarena.

Posve isto događa se i s nečim drugim, čovjeku ne manje svetim, dapače najsvetijim: s religioznošću. Ne zaboravimo: religioznost predstavlja, barem koliko i ljubav, istinsku intimnost. Čovjeku je ona “intimna” u dvostrukom značenju: ona mu je ono “najnutarnjije”, i stoji -kao i ljubav – pod zaštitom stida. I prava se religioznost, da sačuva svoju autentičnost, krije pred svakom javnosti: krije se da se ne izda. Naši se pacijenti boje da svoje “intimne” religiozne doživljaje ne “izdaju” u dvostrukom smislu: s jedne strane, da ih ne “izbrbljaju” i, s druge strane, da ne “počine izdaju”. Ovog se drugog boje zato što svoj intimni doživljaj ne žele iznijeti pred one koji ga možda neće shvatiti, koji ga ne bi shvatili kao nešto autentično, a to zaista jest. Ti se pacijenti npr. boje da će terapeut, komu se otkriju, htjeti možda religioznost raskrinkati kao sublimacaju libida – ili kao nešto neosobno, nešto što nije svojstvo ega, nego ida (“arhaično nesvjesno”), ili napokon kao nešto ne-individualno (“kolektivno nesvjesno”).

Jedan je moj pacijent spontano ovako rekao:

“Kako to da se svega religioznog stidim te mi se ono čini mučno i smiješno? Zapravo, znadem i sam razlog tomu: osnovni je ton liječenja – kojim me već 27 godina liječe razni terapeuti po raznim klinikama – uvijek isti: da je moja čežnja… puko mozganje i besmislena spekulacija. Jer da postoji jedino ono što se vidi i čuje – a sve je ostalo besmislica, koja je nastala zbog neke traume ili je pak bijeg u bolest (da se uklonimo životnim zadacima). Stoga sam se – kad sam god govorio o svojoj potrebi za Bogom – morao bojati da će mi zbog toga navući luđačku košulju. Sve je moje dosadašnje liječenje bilo vječni razgovor izvan konteksta.”

Jedino se tako može razumjeti što je naša pacijentica duboko zazirala od mogućnosti da se njezin “slučaj” jednoga dana objavi i da se tako njezin religiozni osjećaj u neku ruku degradira na razinu stvari. Takav zazor nije samo zazor od objavljivanja nego i od stupanja pred publiku. Pritom mislimo na opažanja koja smo prikupili tijekom praktičkih psihoterapijskih vježbi.

Pacijenti se na tim vježbama ne dovode u predavaonicu, nego se razgovor s njima vodi u pokrajnjoj sobi, u četiri oka pred mikrofonom, te se zvučnikom prenosi u predavaonicu; pacijenti se dakle ne dovode pred oči publike, nego tako reći pred njezine uši. Oni ipak daju izjave “pred javnošću”, jer se prijenos razgovora obavlja s njihovim znanjem i s njihovim pristankom. I čini nam se vrlo značajnim što isti bolesnici, koji su – uz osigurane uvjete da im se zajamči inkognito i da se svede na najmanju mjeru njihova nelagodnost – spremni govoriti npr. o svome seksualnom životu, i o najintimnijim pojedinostimu pa i perverznostima, pokazuju smetenost čim se povede razgovor o njihovu intimnome religioznome iskustvu. Tako je, za vrijeme jednog razgovora pred mikrofonom u zasebnoj sobi, jedna pacijentica nenadano i mimogredce upitana o svojim snovima -iznijela, a da nikad prije nije na to mislila, sljedeći san:

“Nalazim se usred velikog mnoštva ljudi, ide se kao na godišnjem sajmu. Svi idu u jednom smjeru, a ja jedina pokušavam ići u suprotnom smjeru.”Tumačenje: u gužvl sajma na ovom svijetu ljudska se masa jednolično kreće, upravo se “omasovljuje”, a pacijentica tako reći pliva protiv struje. – “Poznat mi je donekle smjer kojim mi valja ići; na nebu sija svjetlo koje slijedim; to svjetlo postaje sve snažnije i snažnije, i naposljetku se zgusnu u jedan lik.” Tumačenje: pacijentici je smjer u početku samo nejasno poznat, zatim sve jasnije. Tada je upitasmo koji je to lik, ali se ona odjednom smela, i nakon nešto oklijevanja zapita molećivim pogledom: “Moram li to doista reći?” Istom na ponovljena nagovaranja odala je svoju tajnu: “Bio je to Kristov lik.” Preko sna savjest je od nje tražila da nasljeduje Krista, da živi kao kršćanka.

U tom snu ne možemo otkriti nikakvu religioznu “problematiku”: za tu je pacijenticu njezina religija i njezin religiozni život očito bez problema. Slučajevi bolesnika s gore opisanim snovima sasvim su drukčiji: u njima se jasno ističe religiozna problematika. Njihova se religioznost pokazuje na manje-više skriven način – prema tomu je li manje ili više očita, manje ili više latentna za samog snivača, tj. prema tome jesu li ti pojedinci sami svjesni svoje religioznosti ili je ona u njima nesvjesna ili čak potisnuta. Da do takva potisnuća religioznosti, do njezine psihološke skrivenosti pred svjesnim Ja uopće može doći, neće nas nipošto začuditi nakon onoga što smo gore rekli o doista intimnom karakteru autentične religioznosti. Neće nas začuditi ni to da u izrazito nere-ligioznih ljudi nailazimo na očigledno religiozne snove. Jer nam je poznato zbog kojega dubokog i nužnog razloga postoji ne samo nesvjesni ili potisnuti libido nego i nesvjesna ili potisnuta religio. Da se prvo od dvoga ima pribrojiti nagonskomnesvjesnom, dok drugo po svojoj biti pripada duhovnom nesvjesnom – jasno je iz onoga što smo govorili na početku. To je i važna pretpostavka za naše daljnje istraživanje.

Viktor Frankl – Bog kojega nismo svesni

Prethodni nastavak:

Viktor Frankl – Bog kojega nismo svesni (Egzistencijska analiza savesti)

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *