Ulogujte se / Kreirajte profil

Vizuelna poezija boli – Mladen Stilinović

In memoriam.

Untitled

Svi veliki preobražaji imaju u svojoj osnovi beskonačni pejzaž univerzalne slobode. Sve što je slobodno s druge strane sadrži okove neispoljenih težnji u sudbinskim okvirima uzdaha. Bol je najdublji jecaj zabranjenih iluzija. Svijest o boli javlja se kao reakcija na nedostatak društvene ravnopravnosti od čega polazi Stilinovićev univerzum umjetnosti. U suštini, život ne zaslužuje čovjekove okončale vizije, stoga je bol stanje nemoći u kojoj je emocionalna dimenzija stvarnosti žrtva ideološke gustoće same apsurdnosti. Prema tome, aparate moći treba svesrdno isključiti čineći tamu prikladnom za promjenu u neku drugu boju svijesti. Primjerice, u boju mesa koja je, kako tvrdi Schelling, istinski kaos svih boja, ne sliči ni jednoj posebno, nego je nerazrješiva i najljepša mješavina svih, jer unutarnja gibanja gnjeva, stida, čežnje, pokreću ono more boja i daju da one čas u blažim, čas u jačim valovima udaraju. U sklopu manifestacija svijesti o ideologiji Stilinovićeva upotreba boja svojevrsna je tautološka igra moći. Pokušaj desimbolizacije crvene boje kroz različite detalje na fotografijama, poput primjerice haljine Engleske kraljice s dodanim crvenim zvijezdama, dovodi do poimanja ideoloških sistema kao specifične arbitrarne apsurdnosti u već unaprijed modificiranim konvencijama. Potrošnja crvene je napor da se boje čitaju primordijalno samo kao boje, a ne kao simboli shizofrenije podsvijesti. Bolesnik misli da simbol predstavlja sadržaj i njegov duh gradi specifičnu arhitekturu vjerovanja, ispražnjenu od značenja. Paradoksalno, potrebujemo pogled luđaka da bismo vidjeli stvari kakav one doista jesu. U pogledu šireg prostora slobode potrebno je osvijestiti da je čovjek uhvaćen u zamci ideologije i da je umjetnost pokušaj prikazivanja jaza između struktura stvarnost i zbiljskog iskustva. U procjepu tih osobitosti svatko u sebi nosi svoju stvarnost i svoju boju.

2

Konceptualna umjetnost je ta neoavangardna sila, gdje je život golemo prštanje ideja nad okriljem autoriteta. Stilinović je u svom radu „Dvostruki prekršaj“ iz 1979. godine pokazao da je vrijednost samo pitanje činjenične stvarnosti, utisnute do neprepoznatljivosti. Na novčanici od deset dinara naslikao je zastavu, objašnjavajući da svaka država ima zakon koji ne dozvoljava uništavanje novca, a uz to zakon o zastavama u Jugoslaviji je točno propisivao na koji se način i na kojim se mjestima ona može pojavljivati, stoga kad se stavi na novac to je još i uništavanje novca. Razotkrivanje stvarnosti u tom pogledu je ponašanje prema stvarima kao da nemaju vrijednost, poznata Stilinovićeva izreka „kao što je galerija soba, tako je i novac papir“ odnosi se upravo na desupstancijalizaciju objekta. U svom anarhističkom stavu Stilinović nema ni autoriteta ni hijerarhijskih vrijednosti zrcaleći ideje Henryja Thoreaua koji u svom eseju „Građanski neposluh“ navodi da zakon nije nikad ljude učinio niti malo pravednijima te stoga nije poželjno gajiti poštovanje spram zakona toliko kao spram pravednosti i uz to postavljajući pitanje da li je demokracija kakvu poznajemo doista posljednji mogući napredak u vladanju? Upravo je to pitanje napretka u stalnoj mijeni koje za odgovor mora imati totalitet slobode. Sloboda je mogućnost da se ponovno pronađe ono istinsko i vječno s onu stranu vrijednosnih sustava moći.

3

Društvena uvjetovanost biva upisana u jezik kao sustav pravila. Stilinović je stoga svojevrsni vizualni pjesnik jer riječima označava vlastitu slikovnost boli. Ono što ustrajno ponavljanje u njegovim radovima čini jest prikazivanje ustajalosti svakodnevnice gdje je život poput tikova bolesnika u vječnom deliriju, samo niz ravnodušnosti. Umjetnik je taj koji želi uzdignuti svakodnevicu svojim kaosom ideja, svojim zvukom drugačijeg oblika i svojom misaonom konstrukcijom doživljaja. Umjetnost je ta koja do izražaja mora dovesti čovjekovu prirodu i prisiliti ga da propita odnose trenutaka naspram vječnosti. Tko živi u vremenu utoliko je i žrtva, stoga je krvarenje bitna odlika postojanja. Stilinović u svojim radovima koristi svoju krv, pojačavajući vrijednost umjetničkim djelima svojim vlastitim biološkim potpisom. Poput Stendhalovog romana „Armansa“ gdje glavni protagonist Oktav, uporno krije svoju ljubav, no ranjen u dvoboju i uvjeren da će umrijeti, piše ljubavno pismo vlastitom krvi svojoj rođakinji Aramansi. Tako i krv u umjetnosti ima svrhu isticanja krajnjih istina u želji za okusom savjesti.

4

Emocija boli, za Stilinovića je čvrsto povezana s umjetnošću. Ponekad pozitivna, ponekad negativna, u sebi nosi prirodu igre. Bol je samo jedna senzacija u paleti osjećaja primaknuta polu kaotičnosti, koja u tijelu djeluje poput umjetničke instalacije intenziteta. Svaki pojedinac ima moć da se izdigne iznad boli samog društva i poveže s idejom slobode kroz neizrecive putove umjetnosti. Stoga je formula vizualne poezije: BOL=ČOVJEK=UMJETNOST=SLOBODA

5

.

Za P.U.L.S.E Helena Berden

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *