Ulogujte se / Kreirajte profil

Vrata Raja i rehabilitacija Majkla Čimina

Ako se smatrate filmofilom s nešto više strasti od prosjeka, a čini vam se da su najbolji američki filmovi napravljeni između druge polovice šezdesetih pa do početka 80-ih nešto posebno, „planet“ za sebe, niste usamljeni, niti ste u krivu, niti je to slučajno. Ta ne preduga, ali pregnantna era novog pristupa stvaranju filmova, za koju je skovan jednostavni naziv novi Hollywood je posljedica činjenice da veliki holivudski studiji početkom 60-ih godina nisu znali odgovoriti na zahtjeve vremena, odnosno savladati generacijski jaz naspram nove mlade i zahtjevne publike koju nisu zanimali zašećereni mjuzikli i eskapističke komedije. Gruba stvarnost je kucala na vrata, kontrakultura se budila, kao i otpor uštogljenom sustavu, nepoštivanju ljudskih prava, ratu u Vijetnamu, mainstreamu općenito.

cimino_velika2

Rock glazba je već bila snažno pogonsko gorivo vrijednosnog sustava novih generacija, film još nije iz praktičnih razloga: genijalni album mogu smisliti četiri lika u podrumu na gitari, basu u bubnju i promovirati ga u svakom selu, s filmom od početka do kraja stvari su infrastrukturno puno složenije. Dakako, nisu veliki studiji težili tome da iz artističkih ili nekih „svetih“ principa društvenog napretka i javnog interesa otvore vrata drugačijem, razlog je uvijek bio i ostao isti, a odaziva se na ime profit.

martin-scorsese-robert-de-niro

Ako uz profit dođu hvalospjevi za avangardne umjetničke dosege, to je samo bonus, čista „win-win“ situacija. U jednoj rečenici, iza kovanice novi Hollywood skriva se odluka da studiji više od redatelja ne očekuju da bude najamni radnik koji će ideje studija sprovesti u djelo, već da redatelj ima inicijativu i punu kreativnu kontrolu, odnosno da je film produkt redateljeve vizije. Šansu su u toj shemi dobili neki novi ljudi.

Ti redatelji su bili filmski obrazovani, više ili manje zaraženi kontrakulturom i europskim filmom, posebice francuskim „novim valom“. Bili su mladi (uz sjajne iznimke poput Lumeta, Kubricka, Pakule, Peckimpaha, Altmana koji su tada bili u srednjim godinama ali i strašnoj formi, ili Arthura Penna, autora proto New Hollywood filma „Bonnie i Clyde” iz 1967.), obraćali su se publici svojih godina, nisu se libili poigravati onim što je mainstream držao tabuom, držali su više do realizma i nisu robovali klasičnim pravocrtnim narativnim formama bez obzira na žanr filma.

Taj je pristup filmskih studija iznjedrio desetine remek-djela, od Nicholsovog „Diplomca“, Kubrickove „Odiseje u svemiru“, Hopperovih „Golih u sedlu“ preko Altmanovog „MASH-a“, „Zadnje kino predstave“ Petera Bogdanovicha, Coppolinog „Kuma“, „Kineske četvrti“ Romana Polanskog, Formanovog „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“ do Scorseseovog „Taksista“ , „Apokalipse danas“ ili „Manhattana“ Woodya Allena…lista izvanvremenskih filmskih djela u tih 15-ak godina ere „Novog Hollywooda“ koja su istovremeno bila artistički pregnantna, iščašena, ponekad i malo bizarna i opet komercijalno vrlo uspješna je predugačka da bi se u jednom dahu nabrojalo sve što vrijedi.

U tom svijetu jedno ime zauzima prilično posebno mjesto iako nije snimao remek-djela u nizu kao neki njegovi kolege, ali je zato u kratko vrijeme prvo najavio da era novog Hollywooda nikad neće prestati, i onda ju – sasvim nenamjerno – simbolički pokopao. On je friško pokojni Michael Cimino, druga generacija novog Hollywooda s čijim se „Lovcem na jelene“ činilo da mu nema kraja, dok je svojim narednim filmom „Vrata raja, promašajem epskih razmjera koji je veliki studio „United Artist“ doveo de facto do propasti, odnosno prodaje MGM-u, probudio novi oprez studija.

heavens

Iako je i neposredno poslije tog dotad neviđenog financijskog promašaja (film je izgubio 40 milijuna dolara što bi uračunato s inflacijom danas odgovaralo iznosu od 120 milijuna dolara), snimano hrabrih autorskih djela pod kapom velikih studija uključujući tu Scorseseovog „Razjarenog bika“, Beattyev „Reds“ i „Blade Runner“ Ridleya Scotta, „Vrata Raja“ označila su kraj potpune autorske slobode redatelja u glavnim studijima.

I kad nam se danas čini da je neki film velikog studija neobično otkačen i avangardan, budite sigurni, u razmatranju su bila barem tri završetka, film je prošao niz testnih prikazivanja, producenti nisu pustili stvar bez supervizije kako bi spriječili da ulaganje propadne na blagajnama. No, ni to nije garancija, odluka financiranja, odnosno stvaranja filma je rizik poput klađenja na konjskim utrkama. I najbolji i najbrži konj ponekad kiksa. Pitajte Kevina Costnera, on bi sigurno imao reći koju pametnu na tu temu.

Da uđe u svijet režije, dobro obrazovani Njujorčanin iz dobrostojeće talijanske obitelji treće generacije (završio je ekspresno najprije državni univerzitet u Michiganu, a onda i Yale), morao je kod studija imati preporuku neke od etabliranih zvijezda. Cimino je imao određenog iskustva u vizualnoj umjetnosti, snimao je reklame, a onda se oslonio na instinkt, otišao u Los Angeles pisati scenarije, iako to dotad nije činio. Sudbina je htjela da jedan od njih „Thunderbolt and Lightfoot“ zapne za oko Clintu Eastwoodu koji je, nakon što se proslavio u Leoneovim špageti westernima, postao vruća zvijezda i na domaćem terenu zahvaljujući nastupu u kontroverznom „Prljavom Harryu“.

Ciminov prvijenac, krimić ispunjen automobilskom jurnjavom i inteligentnim humorom, s Eastwoodom i mladim Jeffom Bridgesom, prošao je sjajno, zaradio pažnju Akademije i dobar novac na blagajnama. Vrata prema ostvarenju ambicioznog djela, koji će ostati upamćeno kao jedno od najintrigantnijih djela američke kinematografije uopće, bila su širom otvorena.

profimedia-lovac_na_jelene

Čim mu je krenulo, Cimino nije znao za kompromis, niti je bio u strahu da neki njegov projekt neće uspjeti. Upravo suprotno, forsirao je tabu teme i bezočno je iskorištavao trenutak kad su veliki studiji shvatili da mogu prodavati čak  i najkontroverznije ideje redatelja novog Hollywooda.

Tako je Cimino dohvativši se potencijalno iskoristivog, ali nedovršenog scenarija o ljudima koji idu u Las Vegas igrati ruski rulet, što je tabu samo po sebi, preradio priču tako da ju je smjestio u još jednu tabu temu za Hollywood toga doba – Vijetnam. Kako se kasnije prisjećao producent „Lovca na jelene“ Michael Deelan, u studijima je vladalo mišljenje da Amerikanci ne žele gledati filmove o toj kolektivnoj traumi, da je još prerano.

Ta velika drama u tri čina prati grupu mladih ljudi u maloj urbanoj ruskoj zajednici u Pennsylvaniji koja živi od teškog rada u čeličani, od kojih trojica upravo odlaze u Vijetnamski rat, shvaćajući to kao usputnu epizodu u životu, kao duži izlet.

U pola sata dugom prologu vjenčanja jednog od njih, Stevena (John Savage), saznajemo o tim ljudima gotovo sve što bi trebali znati. Oni su sretni s onim što imaju, oni su puni života od kojeg ne očekuju ništa posebno. Da odlaze u nešto mračno, naslućujemo iz tek jednog sjajno pozicioniranog detalja perfekcionista Cimina; na samom kraju vatrene i pijane svadbe, mladenci iz spojenih bokala ispijaju crno vino i nijedna kap se za sreću ne snije prosuti. Prisutnima to promiče, ali kameri ne. U zlokobno usporenom, zumiranom kadru, dvije male crvene kapi padaju na bijelu vjenčanicu i u tom trenutku znate da netko uskoro odlazi u pakao, figurativno i doslovno.

„Lovac na jelene“ obiluje takvim scenama koje bi se moglo nazvati mitskim, ali svakako je iznad svih ona o junacima ove priče natjeranim u vijetnamskom zarobljeništvu da igraju ruski rulet jedan protiv drugoga. Ta je fascinantna i gotovo bolno napeta scena mnogima poslije „Lovca na jelene“ ostala prva asocijacija na Vijetnamski rat, iako je zapravo potpuno lažna. Naime, ne postoji ni jedan zabilježeni slučaj da se u stvarnosti to i događalo.

No, kao i kasnije u „Vratima raja“, Cimino nije imao intenciju snimiti dokumentarni film i vjerno rekreirati povijesne događaje već se poslužiti simbolikom i metaforama koje će pojačati dojam stvarnosti. Upravo u tom paradoksu se, između ostalog, skriva snaga „Lovca na jelene“, hiperrealizmu temeljenom na iskrivljenim ili romansiranim činjenicama.

Dakako, poklopilo se tu još mnogo stvari. Kasting je naprosto veličanstven i zapravo besprijekoran; De Niro je već bio velika zvijezda s „Taksistom“ i drugim „Kumom“ iza sebe, kao i John Cazale s nastupima u Coppolina prva dva „Kuma“ i njegovom sjajnom političkom trileru „The Conversation“ te Lumetovom „Pasjem popodnevu“ uz Ala Pacina.

Inače, Cazaleu je to zadnja uloga u životu, znao je za snimanja da mu je to kraj jer je bolovao od raka kostiju i umro nedugo nakon zadnje klape u 42. godini. Debitanti, odnosno oni koji su tek dohvatili do sitnih epizodnih uloga su započeli velike karijere upravo kod Cimina.

Subverzivan western uz bok najvećima

Christopher Walken je za tu svoju prvu veliku ulogu zaradio Oscara, „Lovac na jelene“ je bio veliki početak i za Meryl Streep, početak najveće ženske filmske hollywoodske karijere uopće, a odlično su se uklopili do tada prilično nepoznati John Savage i George Dzundza.

I Cimino je bio još relativno nepoznat i iako ne bez problema, film je sniman dovoljno daleko od očiju javnosti što mu je pomoglo da se kao od nikud došulja do velikih svjetala pozornice uz za ono vrijeme osebujnu marketinšku taktiku koja je danas postala standard u kinematografiji. Naime, „Lovac na jelene“ je inicijalno prikazivan krajem 1978. samo u dva kina u New Yorku i Los Angelesu, po tjedan dana da se nabilda zanimanje publike i javnosti i formalno ispuni uvjet za nominacije za Oscare. Eksperiment je u potpunosti uspio, o filmu su pričali svi, a Akademija ga je nominirala za čak devet Oscara. Osvojio je pet, uključujući onaj za najbolji film i najbolju režiju.

heavens_gate

Mala nepravda je učinjena tek američkom Mađaru, geniju filmske fotografije Vilmosu Zsigmondu, koji je nedvojbeno dao krucijalni doprinos dojmu o „Lovcu na jelene“ kao epskom filmu, većem od života. Njegova kamera je interijere u kojima se odvija većina interakcije protagonista, ali i slika iz običnog života, činila „manjima“ u smislu intimnosti i topline, a eksterijere – bilo to zapadna strane Appalachian gorja gdje je društvo iz čeličane išlo u lov ili nepregledno vijetnamsko zelenilo prošarano nijansama crvenog od napalma – pravila monumentalnijim i naglašavala dominaciju velike prirode naspram malog čovjeka.

Doduše, te 1978. godine imao je prejaku konkurenciju u Španjolcu Néstoru Almendrosu zaduženom za fotografiju u Malickovom „Days Of Heaven“, koji i danas slovi kao jedan od vizualno najintrigantnijih filmova ikad snimljenih.

Zsigmondov rad je možda je još fascinantniji u Ciminovom narednom djelu „Vrata raja“, objavljenom dvije godine nakon „Lovca na jelene“, ali tom filmu izgleda ništa nije moglo pomoći da izbjegne titulu najzloglasnijeg filma u povijesti kinematografije.

Nakon odgledane digitalno restaurirane “redateljske verzije” od 216 minuta koja se pojavila na Blu-ray disku 2012. godine teško je razaznati zašto je tome tako. „Vrata raja“, anti-western saga o doseljenicima na Divlji zapad, možda nema tako amblematske momente kao „Lovac na jelene“, niti je tematski kontroverzan, možda se s likovima teže poistovjetiti, možda i kasting nije bio jednako savršen i Kris Kristofferson kao glavni muški lik i posebice Isabelle Huppert nemaju karizmu Roberta de Nira i Meryl Streep, ali „Vrata raja“ nakon 35 godina sjaje novim sjajem, toliko da bi ih se usudili staviti u panteon najboljih westerna svih vremena uz bok jednim „Točno u podne“, „Searchers“ „Divljoj hordi“, „Butch Cassidy and the Sundance Kid“, „Bilo jednom na Divljem zapadu“, „Dobar, loš, zao“ ili nešto recentnijim remek djelima anti-western podžanra Eastwoodovim „Nepomirljivima“ i „Ubojstvu Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda“, s kojima dijeli realizam i skoro pa filozofski podtekst.

I uz tehnološke hendikepe i svim ostalim ograničenjima vezanim za vremenski trenutak, „Vrata raja“ su superioran western razvikanim aktualnim predstavnicima tog žanra kao što je iznenađujuće plitki Tarantinov „The Hateful Eight“ ili precijenjeni „True Grit“ braće Coen.  

Zapravo, Cimino je koncepcijski posložio „Vrata raja“ gotovo identično kao i „Lovca na jelene“. Film je smješten u različito vrijeme, Wyoming 1890. no i ovdje je vrlo slobodno interpretirao stvarnu priču o pravom ratu između sitnih i krupnih stočara znanom kao Johnson County Wars kad su ovi potonji sačinili listu za odstrel ljudi koji su grčevito branili svoj komad zemlje i svoja grla od pohlepe krupnih biznismena. U Ciminovoj ideji, sitni stočari su gladni imigranti iz Istočne Europe kojima bogati Anglosaksonci daju do znanja da je priča o „zemlji slobodnih“ samo tlapnja, no uvijek se nađe neki plemenitaš koji stoji na braniku ljudskih prava i zakona. U ovom slučaju to je bogati harvardski diplomant Jim Averill koji iz nekog razloga završi u wyominskoj nedođiji da štiti ustav i najslabije, nasuprot sebi ravnim aristokratima od kojih su neki i njegovi nekadašnji bliski kolege s prestižnog fakulteta.

U svojoj temi, film je subverzivan i gotovo propagandno ljevičarski , a kroz dijaloge podvaljuje ideje o ljudskoj naravi i društvenom poretku o kojima se ima što razmišljati. „Lovac na jelene“ sastavljen je od tri strogo odvojena čina, „Vrata raja“ slijede tu strukturu. Doduše, ovaj put od kraćeg, ali vizualno i sadržajno fascinantnog prologa koji nas upoznaje s glavnim likovima kroz završnu svečanost diplomanata na Harvardu, zaista dugog zapleta, i kratkog epiloga, smiraja koji tek posredno ima veze sa središnjom pričom.

Ozbiljni prigovor u naraciji može se adresirati samo na činjenicu da se Cimino nije potrudio kao u „Lovcu na jelene“ da s glavnim likovima uspostavimo emocionalni kontakt prije negoli se oni žrtvuju za druge odnosno prođu osobnu golgotu; ne znamo ni kako ni zašto se glavni lik, bogati visokoobrazovani pripadnik visoke klase uopće našao u toj rulji i koji je bio njegov motiv. No, u 216 minuta razvoja radnje i dugih scena od kojih svaka zapravo ima svoj smisao, a neke zaslužuju posebno mjesto u filmskoj povijesti (treba vidjeti završni ples diplomaca na Harvardu, nadrealnu scenu nastupa violinista na koturaljkama (!?) u prepunom zadružnom domu imigranata, ili završnu bitku između imigranata i velikaša), to postaje manje važno.

Svakako ne toliko važno da bi – kao što je to kod mnogih kritičara bio slučaj kad su se „Vrata raja“ pojavila – tvrdili kako je riječ o jednom od najgorih filmova ikad. Baš suprotno, u pravom raspoloženju za tri i pol sata sjedenja red ekranom, „Vrata raja“ su vizualni vatromet koji pršti od autentičnosti, sjajne glume i, paradoksalno za film te dužine, od  napetosti.

Doduše, mi smo pogledali definitivnu redateljevu verziju, „Vrata raja“ su originalno zbog pritiska producenata na rubu živčanog sloma u kina stigla bitno skraćena za punih 67 minuta pa je moguće da je takvo kljaštrenje ubilo dušu filma. Sjetimo se samo kako je kao skupi promašaj izgledao povijesni spektakl Ridleya Scotta „Kraljevstvo nebesko“ u kraćoj kino varijanti, a onda je u 45 minuta dužoj redateljevoj verziji počeo „mirisati“ na malo remek-djelo.

vrata

No čini se da su reputaciju „Vrata raja“ a priori ubile priče dok se film u mukama rađao. Poslije „Lovca na jelene“, Cimino je očekivano postao nova velika hollywoodska stvar, pratio se svaki korak, a on sam sa svojim karakterom nije olakšavao situaciju. Egoističan, diktatorski raspoložen, pedantan i sklon detaljima na razini psihičkog poremećaja, nafutran kokainom i zarobljen sindromom genija, Cimino je bio noćna mora za sve oko sebe i magnet za medije. United Artists mu je – što je prilično logično nakon neočekivanog nevjerojatnog trijumfa s „Lovcem na jelene“ – dao bjanko dozvolu da radi što hoće, a ovaj je to shvatio doslovno. Budžet je premašio za četiri puta od zadanog, kolale su anegdote kako je šesti dan snimanja film već kasnio pet dana, kako je od budžeta od 40 milijuna dolara pola otišlo na kokain za ekipu na setu, kako je Cimino bio u stanju snimati kadar od dvije sekunde i 50 puta dok ne bi bio zadovoljan…

Bio je u stanju dati razrušiti cijeli naselje u divljini i napraviti identično, jer mu se činilo da je glavna ulica malo preuska, uvesti podzemnu drenažu na poljanu kako bi trava bila što zelenija, zbog autentičnosti ne koristiti boju za krv nego je puštati konjima i onda njome mazati glumce, ubijati konje na setu kojih je stradalo ukupno pet. „Vrata raja“ postala su zloglasna i radi toga, američkom društvu za zaštitu životinja to je bio povod da uđu pregovore sa cehom glumaca kako bi njihovi ljudi bili prisutni na setovima da spriječe mučenje životinja, odnosno da bi film mogao dobiti sad već uobičajeni certifikat „no animals were harmed in the making of this film“.

Zlostavljanje glumaca i izgon iz Hollywooda

Glumci su se tužili na Ciminovo šikaniranje (Tom Noonan je tvrdio da mu je Cimino za vrijeme jedne svađe uperio u čelo pištolj koji je stalno nosio na setu), producenti su ozbiljno u više navrata razmišljali riješiti se Cimina, ali se ovaj nije dao. Dapače, držao je izvršne direktore United Artista podalje od seta tako što je unajmio zaštitare, a kasnije je navodno i promijenio bravu u studiju za montažu kako producenti slučajno ne bi vidjeli što on tamo kuha. Hladan tuš su doživjeli kad im je došao s gotovim uratkom, trajao je 5 sati i 25 minuta! Nije ni Ciminu bilo lako s obzirom da je u 165 dana snimljeno preko 220 sati materijala!

heavens-gate-michael-cimino-and-kris-kristofferson-2

Za prva prikazivanja film skraćen je na 219 minuta, pa je poslije prvih negativnih reakcija sam Cimino ponudio producentima da se baci na dodatnu montažu odnosno skraćivanje na spomenutih 149 minuta kako bi se film svidio široj publici. Pogriješio je, samo je dolio ulje na vatru u kola koja su jurila nizbrdo. Kritičari su ga satrli, što je utjecalo na odziv publike i „Vrata raja“ će ostati, između ostalog, upamćena kao dotad najveći „office box bomb“ u povijesti. Od 44,5 milijuna uloženih dolara, vratilo se tri i pol što bi danas, računajući inflaciju, značilo gubitak od 120 milijuna dolara. Film je bio ozloglašen i prije nego se pojavio, i osuđen na propast u jednom, rekli bismo, montiranom medijskom procesu.

Iz današnje perspektive, po onom što se može vidjeti u 216 minuta redateljeve verzije Ciminu i njegovom ambicioznom djelu nanesena je jedna od većih nepravdi u povijesti filmske umjetnosti. I otkad se film pojavio na Blu-ray disku, sve su češći glasovi kritičara nove generacije u tom tonu, posebno onih s ove strane Atlantika. Slaba je to satisfakcija pokojnom redatelju: „Vrata raja“ nisu bacila samo United Artist na koljena; on je sam u najboljim godinama postao persona non grata, Hollywood ga je zaobilazio u širokom luku.

I kad mu je legendarni talijanski producent Dino De Laurentis dao priliku da nakon pet godina snimi solidan krimić „Godina zmaja“, s tada “vrućim” Mickyjem Rourkom, kritika i publika su mu opet okrenuli leđa. Michael Cimino je od najsjajnije zvijezde u nastajanju novog Hollywooda druge generacije, postao njegov grobar i sinonim za gubljenje novca na filmu. Poslije „Godine zmaja“, snimio je do smrti svega tri filma koji daju naslutiti da je njegova genijalnost bila stvar jednokratnog nadahnuća, da je jednostavno ishlapio kao autor, slično kao Wiliam Friedkin.

I on je krenuo uraganski s precijenjenom „Francuskom vezom“ i „Istjerivačem đavola“, da bi mu se prevelika ambicioznost sa skupim promašajem „Sorcererom“ uništila karijeru. Učinili su grešku u koracima, a možda su trebali slijediti primjer Terrenecea Malicka koji je, originalni čudak baš poput njih, poslije prvog velikog uspjeha jednostavno nestao i sam sa sobom godinama razrađivao visoke koncepte svojih megalomanskih filmskih planova. Naime, poslije dva briljantna filma „Badlands“ i spomenuti „Days of Heaven“, Malick dvadeset godina nije snimio ništa i onda se 1998. vratio s remek djelom „Tanka crvena linija“, ratnim epom pored kojeg „Spašavanje vojnika Ryana“ izgleda kao naivni propagandni partizanski filmić.

michael_cimino_2015

Danas mu se svi klanjaju i on radi svojeglave, skoro pa bizarne filmove za standarde sadašnjeg Hollywooda koji za divno čudo donose zaradu. Cimino se išao dokazivati američkim kritičarima koje je prezirao i koji su ga sa svakim projektom sve dublje bacali u blato. Iz protesta proglasio je silenzio stampa, njegovi intervjui se mogu izbrojati na prste jedne ruke i o njemu se zapravo vrlo malo zna.

Prošle godine u rijetkom dužem intervjuu za The Holywood Reporter otkrio je kako izbjegava medije u Americi jer su napisali previše laži o njemu i potužio se kako je poslije prvog filma etiketiran kao homofob, poslije drugog kao fašist, poslije trećeg kao Marxist, a poslije četvrtog kao rasist. U oči upada svježa fotografija s Clintom Eastwoodom, na kojoj Clint izgleda onako kako bi trebao izgledati – kao dobrodržeći starac, a Cimino potpuno glatkog lica i bujne pofarbane kose izgleda nenormalno umjetno, kao voštana lutka, kao Michael Jackson ili kao Phil Spector, još jedan genijalac koji nije znao ostariti dostojno ni autorski ni privatno. Dobro, Cimino na kraju bar nije nikoga upucao.

Pohvalio se i kako su u Europi ponovno otkrili Vrata raja“ nakon objave njegove definitivne verzije od 216 minuta. „Na festivalu u Veneciji dobio sam polusatne ovacije poslije projekcije, u Lyonu na Lumiere festivalu, u najvećoj kino dvorani koju sam vidio, 6000 ljudi je pljeskalo nakon filma. Ali ne, nije da meni treba potvrda, ja znam što sam napravio“ – rekao je Cimino, otkrivajući usput da je njegov život svakodnevna bitka s pisanjem. Pisao je svaki dan i tvrdio da ima scenarija do stropa u svojoj kući. Hollywood koji ga je davno ekskomunicirao ne mari za to. Možda će, poput velikih slikara koji su umrli usamljeni i u bijedi, tek poslije smrti biti ponovno otkriven i rehabilitiran. Ako je suditi po nepravdi pričinjenoj „najzloglasnijem“ filmu novog Hollywoda, Michael Cimino je to zaslužio.

Piše: Tihomir Ivka

trusty.hr

Jedan komentar na tekst Vrata Raja i rehabilitacija Majkla Čimina

  1. Nidza

    15/01/2017 at 22:17

    Ne znam kakva bi rehabilitacija trebala Ciminu? Dobio je 2 oskara za najbolji film koji je snimio i pri tom jos i zlatni globus. Dakle dobio je slavu jos za zivota, a daleko od toga da je umro u bedi. Stvar je vrlo prosta: u Americi je film pre svega biznis ( i to ozbiljan) pa tek onda umetnost. Niko nece da ulaze milione dolara u reditelja koji ne zaradjuje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *