Zašto nam je važan Šekspir?

Šekspir je kao svijet ili kao život, kaže Poljak Jan Kot, jedan od najslavnijih šekspirologa svih vremena. Ne postoji pisac čiji su nam biografski podaci manje-više poznati, kome znamo čak i crte lica, a koji se toliko približio legendi. Samo su Homerovi spjevovi i svete knjige velikih religija slavniji od Šekspirovih djela. Neobjašnjivost Šekspirove genijalnosti tjerala je ljude na najrazličitije teorije i pretpostavke. Dobro su već poznate tvrdnje o Frensisu Bejkonu kao stvarnom autoru Šekspirovih komada, a sličnih i manje sličnih teorija zavjere ima čitava gomila. Kako je uopšte moguća tolika književna genijalnost, pitaju se ljudi već stoljećima.

Sekspir

U izvrsnom eseju “Hamlet iz Vesalove ‘Anatomije'” Miroslav Krleža kaže:

“Pred nizom zagonetaka, pred ogromnom gomilom neriješenih pitanja, pred najraznovrsnijom problematikom mnogobrojnih stvarnih dilema Šekspir se kreće sa sigurnošću kompasa, pred kojim se otvaraju novi svjetovi. (…) Bez obzira na geografske distance i političke prilike, njegova riječ odjekuje već kroz vjekove. U ogromnoj evropskoj diskusiji, koja traje oko njegova djela već trista godina, Šekspirov lik tipičnog univerzalnog renesansnog čovjeka vlada još uvijek čitavim jednim evropskim razdobljem, tako bogatim genijalnim spoznajama.

On je zapravo graditelj i kompozitor monumentalnih vizija, mislilac neobično suptilan, propovjednik novih nazora i socijalni anatom čitavog jednog feudalnog kruga, u jednom licu.”

I danas je sve iz citiranog odlomka aktuelno, jedino što bismo mogli da promijenimo jest to da ogromna evropska diskusija ne traje više tek 300, nego čak 400 godina. Šekspir je, naime, umro 1616. godine. Ako je o književnoj i pozorišnoj 2016. godini u globalnim okvirima išta moguće unaprijed pouzdano reći, onda je to da će u velikoj mjeri biti u Šekspirovom znaku.

Već pominjani Kot o Hamletu kaže:

“Bibliografija rasprava i studija o Hamletu dva puta je deblja od varšavskog telefonskog imenika. Ni o jednom Dancu od krvi i kostiju nije napisano toliko kao o Hamletu – taj šekspirovski kraljević neosporno je najslavniji Danac. Hamlet je narastao od glosa i komentara, on je jedan od malobrojnih književnih junaka koji žive van teksta, koji žive van pozorišta. Njegovo ime nešto znači čak i za one koji Šekspira nikad nisu čitali ni gledali. Sličan je u tome Leonardovoj Mona Lizi.”

Posljednja Hamletova replika prema kojoj ostaje jedino ćutanje kao da proročanski najavljuje i pristup ovome djelu i više od četiri stotine godina nakon njegova nastanka.

hamlet

Vladimir Nabokov je jednom prilikom rekao da je Hamlet najveće čudo svjetske književnosti, a u prepisci sa Edmundom Vilsonom tajnu njegove svevremenske aktuelnosti pokušao je objasniti tezom da u Hamletu postoje svi elementi koji privlače publiku: od duha kao prisustva nadnaravnog preko kraljevske porodice, dvorskih intriga, ubistva kao začina misterije te pokolja kao kataloga najrazličitijih načina ubijanja. Ima zapravo nečeg u ovoj Nabokovljevoj tezi. Šekspir je, naime, znao da je najveći grijeh pisca biti dosadan. U njegovim komadima život vri, kuha, ključa; strasti su snažne; zapleti su uzbudljivi, a raspleti krvavi. Hamlet je idealan primjer bogatstva Šekspirovog svijeta.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, tačnije u decembru mjesecu 1945. godine, pjesnik V. H. Odn napisao je esej pod naslovom “Hrišćanski tragični heroj”. Po njemu, osnovna razlika između antičkog i hrišćanskog tragičnog junaka jeste ta što je onaj potonji odgovoran za svoja djela. Odn veli da gledalac antičke tragedije osjećanje spram Edipa (čija je sudbina predodređena) može izraziti riječima: šteta što je ovako moralo biti; spram Magbeta nasuprot, Magbeta koji je imao izbora, osjećanje je slijedeće: šteta što je ispalo ovako, a ne drukčije. Svom eseju o Magbetu Kot je dao naslov “Magbet ili zaraženi smrću”.

Na samom početku eseja Kot će nam kratko i efektno prepričati pokrete Velikog Mehanizma koji zapravo tvore fabulu ovog komada:

“Ugušenje pobune dovelo je Magbeta bliže prijestolju. Može da postane kralj, znači mora da postane kralj. Ubija zakonitog vladaoca. Mora pobiti svjedoke zločina i one koji u njega sumnjaju. Mora pobiti sinove i prijatelje onih koje je prethodno pobio. Poslije mora ubijati sve, jer su svi protiv njega (…) Na kraju će sam biti ubijen. Prešao je cio put po velikim stepenicama istorije.”

slide_1

Smatra se da je Magbet napisan 1606. godine i uglavnom je prihvaćen za najmračniji Šekspirov komad uopšte. Sioran je negdje zapisao da dobar dramaturg mora da ima smisla za ubistvo. Šekspir to dokazuje i u Magbetu. Ono što je rečeno za Tita Andronika vrijedi donekle i za Magbeta: da je komad malo duži, glumci bi sišli sa scene i ubijali publiku. Svevremensku aktuelnost Magbeta potvrđuje i sklonost režisera da ovaj komad adaptiraju za film. Snimljeno je dosad u svijetu nekoliko desetina filmova po Magbetu, no poseban je kuriozitet da su čak tri režisera što spadaju među najveće filmske umjetnike svih vremena ekranizovala ovu tragediju. Verzija Orsona Velsa je iz 1948. godine, Kurosavina je iz 1957, a ona Romana Polanskog iz 1971. godine. Pišući o Magbetu Polanskog, u rijetko hvalospjevnoj kritici, Rodžer Ebert je primijetio da je nemoguće gledati film Magbet koji je režirao Polanski, a ne pomisliti na slučaj Čarlsa Mensona. Likovi u ovom filmu, piše Ebert, su “antiintelektualni i neduhoviti, a njima upravljaju duboka i sramotna vrela požude i nasilja”.

Kad bude pisao o Kralju Liru, Kot već i naslovom posmatra Šekspira kao savremenika. Esej se zove “Kralj Lir ili Kraj igre” i priziva Beketa. Kot zapravo tvrdi da su najveći moderni dramatičari – Beket, Direnmat, Jonesko, Breht – bliži Šekspiru nego ijednom od svojih devetnaestovjekovnih prethodnika, a da je ta Šekspirova modernost možda najvidljivija upravo u Kralju Liru, komadu u kojem replike pršte paradoksom, dosjetkom, dijalektikom i jezikom crnog humora, komadu koji kombinira barokni nadrealizam, sarkazam i klasičnu retoriku, komadu bajkovite i legendarne, odnosno filozofske okrutnosti.

Cordelia-in-the-Court-of-King-Lear-1873-Sir-John-Gilbert
Cordelia in the Court of King Lear (1873) by Sir John Gilbert

Ima u zapletu ove drame zbilja nečeg ponešto bajkovitog. Tu je stari kralj s tri djeteta – tri kćerke. Svoje kraljevstvo želi podijeliti na tri dijela, pa će pozvati svoje tri kćerke da mu kažu koliko ga vole, a on će im se za njihovu ljubav znati odužiti. Najstarija kćerka kaže mu da ga voli više nego očinji vid, slobodu i svemir. Srednja kći veli ocu kako je njezina sestra to prelijepo opisala, al’ da ga ona voli jošte više. Najmlađa sestra Kordelija, svom ocu najdraža, reći će, međutim, tek da oca voli kako dužnost ište – ni više ni manje. (Kjerkegor će u Dnevniku zavodnika zapisati: “Kordelija! To je zaista divno ime, tako se zvala i treća kćerka kralja Lira, ona izvrsna djevojka koja nije mogla da digne srce do usta, čija su usta bila nijema kada je srce bilo puno.”) Stari će kralj povjerovati kićenim ispraznim odama starijih kćerki, pa će njih nagraditi, dok će Kordeliju razbaštiniti. Neumoljivi vihor tragedije već se sluti, točak nesreće je pokrenut i do kraja neće stati: spletke, izdaja, preljub, sljepilo, zločin, bešćutnost, smrt, ludilo.

Kralj Lir jedno je od onih djela kojima se veliki pisci dive, koje analiziraju filozofi, koja su neprolazan izazov režiserima. Lik Lirov prerastao je u jednu od najsnažnijih simboličkih figura u zapadnoj civilizaciji. Jaspers je u njemu prepoznao “simbol duboke ljudske tajne”, a poznata Geteova sentenca veli da je “svaki čovjek Kralj Lir”. Među modernim iščitavanjima Šekspirovog Kralja Lira ističe se takođe i ono Frojdovo. Tema triju kovčežića, poznati esej oca psihoanalize iz 1913. godine, analizira Kralja Lira uz pomoć Mletačkog trgovca odnosno u tri Lirove kćeri prepoznaje tri ženske figure: majku, suprugu i smrt. Kad je riječ o novijim postavkama Kralja Lira, u skorije vrijeme je veliku pažnju privukla ona koju je režirao Sem Mendes, poznat po oskarovskoj Američkoj ljepoti i još cijelom nizu sjajnih i značajnih filmova.

Foto Profimedia
Foto Profimedia

Bela Hamvaš, genijalni ezoterični Mađar, zapisao je na jednom mjestu:

“Platonovi dijalozi su duhoviti, vedri, dražesni, dramatični, poetični, hrabri, oštri, strasni, razigrani. Postoji samo jedan evropski autor koji se toliko obraća cijelom čovjeku i toliko govori cijelim svojim ljudskim bićem: Šekspir.”

I četiri stoljeća poslije Šekspirove smrti to na svakom koraku potvrđuje kao istina.

Piše: Muharem Bazdulj

Nedeljnik

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
7 years ago

Шекспир је својим делима дотакао жицу у души која спаја све нас осећањем истине и правде, воде живе од које се не жедни, како је рекао Исус Христос жени крај извора у Самарији.
Зло, завист и мржња прождиру појединце које су обузели својом уништавајућом снагом и то је Шекспир показао износећи пред нас унутрашњу суштину зла.
Иако писане за позорницу, његова дела живе и у књигама, пре свега у њима, јер постају део душе читалаца који налазе одговоре на питања која их муче. Заиста, колико би без Шекспира било осиромашено наше искуство и познавање човекових дубина и врхова.
Аутор је истакао хришћанско осећање одоговрности, савест, као основу Шекспирових јунака, која их најчешће изнутра прогони и не да им мира, али без које нема личности ни саосећања међу људима.

slavica
slavica
7 years ago

Uživala sam čitajući Vaš esej, Muhareme; muzika Vaših reči pratila je osobenost Šekspirovih likova. Posebno mi je markantan deo o Magbetu, a kako i ne bi: Magbet može biti noćna mora svakog ljudskog bića i dnevna nesreća tek ponekog od nas (srećom).
Volela bih da pišete i o ostalim tragedijama (Ričard III, Romeo i Julija), a bilo bi zanimljivo da pišete i o Šekspirovim komedijama …
Hvala Vam.