Stjepan Bobek – Zbogom, stari!

U Beogradu je u nedelju, u 87. godini, preminuo Stjepan Bobek, nekadašnji fudbaler i trener Partizana, rekoder po broju golova u dresu reprezentacije SFRJ.

Stjepan Bobek je tokom svoje bogate igračke karijere sa Partizanom (1946 – 1959) osvojio dva prvenstva i četiri nacionalna kupa.

U ‘crno-belom’ dresu postigao je 425 golova, dok je za državni tim postigao 38.

Bio je učesnik Svetskih prvenstava 1950. u Brazilu i 1954. u Švajcarskoj, kao i Olimpijskih igara 1948. u Londonu i četiri godine kasnije u Helsinkiju na kojima je reprezentacija Jugoslavije osvojila srebrne medalje.

Po završetku igračke karijere Bobek se posvetio trenerskom poslu. Najpre u varšavskog Legiji (1959), a zatim u Partizanu sa kojim je u periodu 1960-1963 osvojio tri uzastopne titule. Trenerski put odveo ga je potom u grčki Panatinaikos u kojem je proveo četiri godine (1963-1967), da bi se opet vratio u Partizan (1967-1969).

Sledećih godinu dana proveo je u Olimpijakosu (Atina), a 1972, sedeo je na klupi zagrebačkog Dinama. Od 1976. do 1978, radio je u Tunisu (Esperans), potom u skopskom Vardaru i na kraju u Zemunu.

Na proslavi 50.godišnjice FK Partizan (1995) proglašen je za najboljeg fudbalera Partizana svih vremena. Bio je majstor driblinga na “petoparcu”, čuvenih “štikli” i autor “rolanja” lopte, jedan od najboljih koji je igrao fudbal na ovim prostorima ikada…

preuzeto sa sajta www.reprezentacija.rs

 

———————————————————————————————————————————–

Matis u Beogradu

 

O Stjepanu Bobeku (1923–2010)

Beogradski Radnički vodio je protiv Partizana u finalu Kupa, 1957, sa 3:0. Ja sam slušao radio-prenos i to je moj prvi plač koga se sećam. Plakao sam tiho. Radio-reporter je, završavajući prenos prvog poluvremena, hvalio i hvalio igru Radničkog.

U poluvremenu je Čik, Čajkovski, ušao u svlačionicu Partizana, on je već bio igrač u Nemačkoj, ali je došao da vidi taj finale, želeo je da pokrene tim i počeo je i da preti i da hrabri. Svi su ćutali, samo je Miloš Milutinović pristao na tu priču Čajkovskog: Pobeđujemo sigurno… Kup je naš. Hajde, izađite na teren, šta ste se smrzli.

I krenulo je to najbolje poluvreme u Kup takmičenju. Partizan je pobedio sa 5:3. Niko nije mogao da zaustavi Milutinovića, Zebeca, Valoka i Bobeka. Samo je trener Radničkog, u poluvremenu, znao da je moguć ovakav obrt. Znao je jer su ti Partizanovi igrači bili njegovi najbolji učenici. Trener Radničkog te 1957. bio je tvorac Partizanove škole Ilješ Špic. On je govorio da je u fudbalu najvažnije, ali i najteže, stvoriti slobodan prostor u zoni šuta, a potom u taj prostor odigrati tačan i precizan pas. Dati gol više od protivnika.

Najbolji učenik tog mađarskog Jevrejina, apatrida, trenera u Splitu, Sofiji i Skoplju, koga je samo srećan splet okolnosti spasao od Aušvica, čuvene polutke Ujpešt Dože – bio je mladi Zagrepčanin u Beogradu Stjepan Bobek. Za njega je Ferenc Puškaš rekao da niko bolje na svetu ne oseća prostor od Bobeka. Puškaš ga je poredio sa Anrijem Matisom, čuvenim francuskim slikarem, i njegovim osećanjem slikarskog prostora. Fudbaler čiji je pas štiklom ostao neponovljiv u evropskom fudbalu. Taj veliki režiser Partizanove igre, najbolji “paker”, na 468 utakmica postigao je 403 gola. U reprezentaciji Jugoslavije igrao je 63 puta i dao 38 golova.

Bobek i sad hoda ulicom kao da vodi loptu, i kao da niko ne sme da uđe u taj njegov prostor: Moja specijalnost je bilo rolanje. Lopta ispod stopala, ispod đona. To naročito pali u šesnaestercu, gde je gužva. Znao sam da sebi otvorim prostor za šut ili da iz driblinga dodam neočekivan pas. Pas na malom prostoru u šesnaestercu, gde gol stalno visi u vazduhu. Najbolje je moj pas kapirao Marko Valok. I on je taj pas najbolje i provocirao.
(…)
A od mojih driblinga, možda jedan u Beču, u finalu turnira protiv Vakera. U prvoj utakmici pobedili smo Rapid sa 5:2, igrali su Zeman, Hapel, Ocvirk, Stojaspal, braća Kerner. A onda u finalu Vaker je igrao zatvoreno. Branili su se sa osam igrača. Na odmor smo otišli sa rezultatom 0:0, i malo nade da ćemo u nastavku utakmice razbiti tu bečku mažino liniju. U svlačionici smo čekali šta će naš trener reći… Naučili smo da spas uvek dolazi od njega. Bio nam je potreban savet, neka taktička lukavost. A Ilješ Špic stoji pored vrata, namršten, zamišljen, gleda u pod. Niko ne govori ništa: To ne može ovako igra, zagrmeo je Špic. Bobi, uzmeš lopta i daš gol. Mi drukčije ne možeš pobedi.
Špic nam je uvek govorio da je fudbal kolektivna igra. Da se mora zajednički dejstvovati, a sad naređuje nešto drugo. Bilo je to sve što je Špic rekao. U drugom poluvremenu imali smo inicijativu, ali bez šanse. Onda sam se izvukao na desnu stranu, bilo je više prostora, dobijam loptu, idem pravo na beka, driblujem ga, zatim i sledećeg igrača, još jednog i odmah šutiram oštro po zemlji. To je bilo 1:0. Dižem radosno obe ruke. To je ipak bio jeftin dribling. Zato su najskuplji bili driblinzi protiv Rusa, 1952, na Olimpijadi u Finskoj. Te dve strašne utakmice protiv SSSR-a. U prvoj smo vodili sa 5:1 do pred kraj, bilo je 5:5. U drugoj sam dao penal preko prstiju Ivanova. Šutirao sam u njegovu desnu stranu. E, to je bio dribling, ta sreća što je lopta ušla u gol.
(…)

Dva dana posle finala Kupa Partizan–Radnički dobio sam pismo, a u pismu fotografija Partizana. Na poleđini fotografije je pisalo da je to tim Partizana koji je osvojio Kup, pa imena igrača i telegrafska ocena utakmice. Taj izveštaj napisao je moj brat Jagoš koji je bio na tom finalu. I to što je on pisao bilo je plavim mastilom. U dnu na poleđini fotografije pisalo je nešto zelenim mastilom, i niko nije mogao da mi odgonetne šta piše. Ispod tog zelenog mastila pisalo je: Ovo ti je pozdrav od Bobeka posle utakmice. Dugo sam bio siguran da je to Bobekova ruka, a onda, kako sam bivao stariji, pomislio sam da je to moj brat želeo samo da me obraduje pa je zamolio nekog svog druga da napiše taj jedan zeleni red. Sećam se samo da je to bila neka lepo izvedena linija.

Kasnije sam imao prilike da proverim je li to Bobekova ruka, je li to njegov rukopis, sad sam tu blizu, tek dve ulice od njega. Ali nisam se usudio. Više volim da gledam kako Bobek šeta onim zelenim redom, i kako kroz Tašmajdanski park ide u hotel Metropol.

Božo Koprivica
(odlomak iz knjige Samo bogovi mogu obećati)

preuzeto sa sajta “Vremena”

za P.U.L.S.E pripremio:  Mihajlo Simić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

5 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Bojan Kozić
13 years ago

Jes’ da je bio grobar :), ali veliki igrac i faca. Moco, ko je jos ziv iz te generacije? Dvojica najpoznatijih odose u ovih par godina, Rajko i Bobek.

Beara?

Bojan Kozić
13 years ago

Joj, Boskova i nisam tu racunao 🙂 a treba. Mada je on mladji od ove ekipe, jel tako?

Bojan Kozić
13 years ago

E, da, to znam za strance, ovo mi pricao cale za Oblaka i Petkovica. Nesto je i Dzaja imao problema oko tog stranog igranja,tako?

Nego, brate, ti stvarno treba da ‘do something’ sa tolikim znanjem iz istorije srpskog/jugoslovenskog fudbala. Jes vec napisano dosta knjiga o tome, ali uvek moze jos