Zlatno runo između mita i istorije

Zlatno runo između mita i istorije

“Život je mistrion ke frontida, tajna i briga”

Kir Simeon Njegovan

Kako se pokazalo tokom poslednjih nekoliko godina, pored grandioznog proznog dela, Borislav Pekić je ostavio iza sebe i veliki “paralelni” opus dnevničkih zabeležaka, komentara i studija vezanih za svoj rad. Rec je o građi izuzetne vrednosti, koju je još sam pisac za života počeo da objavljuje u formi eseja, ili dnevničkih zapisa.

Dobrotom i marom piščeve supruge, gospođe Ljiljane Pekić, koja od piščeve smrti njegovu zaostavštinu predano obrađuje i priprema za štampu, ovaj dragoceni materijal postupno postaje dostupan čitaocima i tumačima Pekićevog dela. Tako je bilo moguće da se, nakon njegove smrti, objavi i skoro potpuno završeni roman Graditelji, kao i nekoliko drugih knjiga iz zaostavštine, pre svega dnevničkih zapisa i komentara knjiga na kojima je Pekić radio.

Već i knjige koje su do sada objavljene iz Pekićeve zaostavštine pokazuju da sav taj ogroman materijal, čiju smo veličinu i važnost tek počeli da sagledavamo, predstavlja jedinstveni fenomen u našem čitalačkom iskustvu. Drugim rečima, da tu nipošto nije reč o nekoj sekundarnoj građi, zanimljivoj samo za znatiželjne, o književno-istorijskom svedočanstvu čiji je prevashodni cilj da nam približi jednog velikog pisca i njegovo delo, ostajući kao “radni materijal” isključeno iz tog dela. Naprotiv, sve do sada objavljene knjige iz zaostavštine potvrđuju da na gradju iz Pekićeve radionice valja gledati kao na integralni deo njegovog autorskog projekta, kao na esejističku, metanarativnu komponentu njegove prozne građevine.

To je posebno uočljivo u tekstovima koji se neposredno odnose na nastanak pojedinih Pekićevih dela, za koja je on radio obimne pripremne studije i komentare. Iako nisu neposredan deo konačne verzije proznih celina o kojima govore, ta razmišljanja i zapisi povezuju se sa njima na poetičkom planu, kao jedna vrsta unutrašnjeg, misaonog ogledala njihove dubinske strukture.

To nesumnjivo potvrđuje i obimna građa vezana za nastanak romana Zlatno runo. Po kompleksnosti forme, po širini i obuhvatnosti tema i bogatstvu značenja, ovaj roman, odnosno fantasmagorija, kako Runo žanrovski određuje sam pisac, ili epska saga, kako često govori kritika, predstavlja jedinstvenu pojavu u savremenoj srpskoj prozi. Roman Zlatno runo bio je prvobitno zamišljen kao prvi deo “romejskog prstena”, koji je još trebalo da obuhvati i Crvenu fantasmagoriju, Crveni i crni, Crnu fantasmagoriju Graditelji, i Portrete i autoportrete Njegovan-Turjaških.

Nažalost, preostale delove “romejskog prstena” autor nije uspeo da dovrši. Zlatno runo objavljivano je u periodu od 1978. godine, kada su se pojavile I i II knjiga, do 1986, kada su se pojavila dva zaključna toma, VI i VII. I dok se prvih pet knjiga Runa pojavilo u relativno kratkom roku (III i IV tom usledili su 1980, a V vec 1981. godine), na zaključne delove romana valjalo je čekati nekoliko godina.

Tekstovi sabrani u ovoj knjizi nastajali su uglavnom tokom 1983. godine, u vreme intenzivnog rada na VI, i posebno, VII knjizi Runa, zamišljenoj tako da u sebi sažme i kontrapunktira sva bitna pitanja otvorena u prethodnim tomovima. Moglo bi se zapravo reći da i VI i VII knjiga imaju funkciju zaključnih delova romana, s tim sto VI knjiga dovodi do kraja zbivanja u istorijskom vremenu, dok VII zaokružuje radnju romana povratkom u mitsko vreme. Tako su i komentari VI knjige Runa najvećim delom posvećeni pitanjima vezanim za istorijsku građu koja se obrađuje u tom delu. Najvise je reči o dva istorijska događaja koja se kontrapunktiraju u ovoj knjizi, o ubistvu Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, i o svadbi kralja Milutina i princeze Simonide. Komentari i studije VII knjige bave se kompleksnim pitanjima prirode mita, i posebno, antičkim mitovima vezanim za Elelvsinske misterije i pohod Argonauta na Zlatno runo.

Za čitaoce i tumace Pekićevog dela ovi komentari višestruko su važni i zanimljivi.

Najdirektnije, oni ga uvode u piščevu radionicu i otkrivaju neke tajne vezane za njegov rad.

Pokazuju mu na koje je sve načine pisac sakupljao građu za svoje romane, kako je beležio, i kako potom prenosio u svoje tekstove. Oni otkrivaju i neke skrivene unutrašnje mehanizme samog romana, jer neposredno ukazuju na značenjske linije kojima je sam autor davao posebnu važnost. S obzirom na složenost strukture Runa, takva autorova objašnjenja značajno obogaćuju čitaočevu percepciju romana i olakšavaju mu razumevanje teksta. Tako čitalac može mnogo lakše, i sa više samopouzdanja da se kreće po “fikcionalnoj šumi” Zlatnog runa, kako bi to rekao Umberto Eko. To, naravno, ne znači da je čitalac obavezan da sledi “uputstva” pisca, kao što ni tekstove koji su pred nama ne treba razumeti kao “uputstvo” za čitanje. Prihvatimo li Ekovu sliku teksta kao “fikcionalne šume”, onda smo prihvatili i njegovu tvrdnju da je čitalac slobodan da kroz tu šumu seta po sopstvenom nahođenju, birajući one staze koje se njemu čine najprivlačnije. Ali, čitalac je na tom putu neprestano primoran da pravi izbore, koji određuju pravac njegovog čitanja i razumevanja teksta; od toga zavisi na koji ce način proći kroz “fikcionalnu šumu”, i šta će uopšte uspeti da vidi i da doživi u njoj. Čitalac, međutim, ne mora uvek praviti najbolje izbore; njegov put može biti i neka sasvim sporedna prečica, koja ga brzo izvodi iz šume i lišava poznavanja njenih tajni. Nekima je i takva šetnja dovoljna; ali oni drugi, koji zaista žele da upoznaju čari šume u koju su se zaputili, moraju pokušati da slede pravila koja im u tome mogu pomoći. A to su pravila koja pred njih postavlja sam tekst. Jer, svaki tekst, kaze Eko, kao deo svoje narativne strategije, generiše sopstvenog idealnog čitaoca, Model Čitaoca, koji jedini može da odgovori na sve zahteve tog teksta. Ne znam koliko se bilo koji empirijski čitalac može približiti Modelu Čitaoca Zlatnog runa, znam samo da će generacije tumača pokušavati to da učine. Autorovi komentari i studije za Zlatno runo mogu u tome da im pruže dragocenu pomoć.

“U VI i VII knjizi svi motivi započeti ili razvijani u ostalih pet knjiga moraju da budu završeni i razrešeni. Svaka kopča mora da se zakopča. Sve ono što se u dijalozima događalo i radnje koje su otvorene, a koje zahtevaju završetak u Turjaku, moraju biti završene. Građevina mora biti potpuna, ni jedan kamen iz nje ne sme nedostajati”, kaze Pekić (Komentar 20).

Studije i komentari u ovoj knjizi mogu pomoći čitaocu da razume način na koji su “zakopčane” neke važne “kopče” u Zlatnom runu. I to ne samo one velike, koje povezuju osnovne relacije u romanu, već i one mnogo sitnije, koje pokazuju da je ta ogromna, neobično složena struktura bila promišljena do svojih najmanjih detalja. Prateći način na koji se “zakopčavaju” različite vrste “kopči” u romanu, čitalac naprosto mora ostati fasciniran merom unutrašnje kontrole koju Borislav Pekić ostvaruje nad tekstom. Ona se tiče svih planova teksta, od formalnih do simboličkih.

Na primer, u komentarima se u nekoliko navrata govori o ulozi koju u romanu imaju glasovi Njegovan-Turjaških, preko kojih se u karakterističnu proznu naraciju unose elementi dramske forme i unutrašnje dinamike dramske radnje, što na formalnom planu direktno narušava mogućnost jednostavnog žanrovskog imenovanja teksta. Na značenjskom planu, ovim glasovima i njihovim višestrukim i višeznačnim komentarima, razbijaju se unutrašnji monolozi Gazda Simeona, i svih drugih Simeona koji kroz Gazdu govore. Tako glasovi Njegovan-Turjaških postaju i jedan od značajnih činilaca u građenju Zlatnog runa kao dijaloškog romana u Bahtinovom smislu reči, jer neposredno pokazuju na koliko se različitih, međusobno nepomirljivih stanovišta, razlaze njegovanska porodična ideologija “računskog” načina života. Kako pokazuje Komentar 19, ti glasovi na kraju treba da se pretvore u neku vrstu antičkog hora, čime se u Runu uspostavlja jedna vrsta intertekstualne relacije sa antičkom tragedijom. Na poetičkom planu, ova veza moze biti shvaćena kao jedna od indikacija čitaocu na koji način da čita tekst. Preko nje se, istovremeno, sam Pekićev roman situira u odnosu na tradiciju pisanja utemeljenu na grčkoj tragediji. Kao neposredna reinterpretacija priče o Argonautima, sama VII knjiga Runa vezuje se uz dugi niz dela iz zapadnoevropskog kulturnog kruga koja svoju građu nalaze u mitskom nasledju antičke Grčke. Kao simbolička evokacija priče o traganju za smislom života, koja u mitu trazi odgovore na osnovna pitanja ljudske egzistencije, Zlatno runo se kao celina vezuje uz grcku tragediju kao ugaoni kamen jedne tradicije pisanja iz koje je, u krajnjoj liniji, proizisla evropska kultura.

Unutrašnji mehanizmi kontrole teksta koju Pekić uspeva da ostvari u Runu mogu se najbolje pratiti na nivou detalja. Uzmimo za primer belu fleku koja se neposredno pred smrt pojavljuje na čelu Simeona Gazde (Komentar 74 – Zlatno runo VI, str. 340 i 359). Sasvim racionalno, njegovi sin i snaha u tome vide mrtvačku fleku, koju žure da našminkaju kako ostali ukućani, na sam Božić, ne bi shvatili da je mrtvac u kući. Preko te bele fleke, međutim, uvodi se čitav kompleks složenih značenja, koja čitalac može da rekonstruiše tek naknadno, kada završi čitanje čitavog Runa i kada dobije mogućnost da konačno poveže sve “kopče” u tekstu. Tada Stefanovo i Emilijino šminkanje fleke prestaje da bude samo pokušaj da se za nekoliko časova odloži javno saopštenje o Gazdinoj smrti. Ovaj čin otkriva njihovu pripadnost racionalističkom svetu svih Simeona, odnosno svih Njegovana, onom istom načinu gledanja na svet koji je još Noemis pokušao da uvede na Argo. U suočavanju sa smrću, kao najvećom tajnom, oni reaguju “računski”, pokušavaju neometano da okončaju svoju kućnu svetkovinu.

Bela fleka, međutim, koja se pojavljuje na Gazdinom čelu, jeste i znak njegove veze sa prvobitnim Arionom, konjem od kojeg su potekli Kentauri. Tako se poslednji Simeon u genetskom lancu povezuje sa prvim pretkom svih Njegovana. Arion, koji je bio sav crn, imao je takođe na čelu jednu belu fleku, koja je predstavljala znak njegove nesavršenosti, prvi razlog njegove želje da se promeni i da napusti svoje konjsko obličje. Arion je pozeleo da bude covek, i tako je zapocela njegova metamorfoza, koja ce ga, u ljudskom liku, odvesti u pakao istorije. Tragajući za svojim Zlatnim runom, njegovi potomci Simeoni žudeli su da pređu obrnuti put, da se vrate u svoje prvobitno, konjsko obličje, što će Simeonu Gazdi na kraju i uspeti. U trenutku svoje smrti, on se pretvara u Crnog konja, savršenu formu, bez i jedne belege. Tako njegova predsmrtna bela fleka na celu postaje i simbol rastanka sa nesavršenom formom u kojoj su Simeoni trajali u istorijskom vremenu.

Na drugoj strani, pokušaj Stefana i Emilije da maskiraju belu fleku na Simeonovom čelu priziva u čitaočevo sećanje i neke od ključnih prizora iz III knjige Runa. Reč je o epizodama u kojima je Simeon Sigetski šminkao mrtvog Sulejmana Veličanstvenog kako bi se od zamorene turske vojske pod opsednutim Sigetom barem za neko vreme sakrila sultanova smrt.

Tako se ovde sklapa jos jedna unutrašnja “kopča” koja višestruko usložnjava značenje ove kratke scene i naoko nevažnog detalja šminkanja Gazde koji je na samrti.

Tema šminke i šminkanja, jedna je od najznačajnijih u čitavom Runu. Ona se razvija kroz svih sedam knjiga, i moglo bi se reći da je sudbina svih Simeona na neki način bila povezana sa šminkom i sa šminkanjem, bilo najneposrednije, u doslovnom smislu reči, ili na simbolički način. U jednom periodu svog postojanja Firma Simeon & Sin bavila se upravo pravljenjem i prodajom šminke, koja će se kasnije pretvoriti u čitavu industriju boja.

SIMEON LUPUS: Veliki igrač. Šišmiš i vukodlak. Taj ni o kome ljubazno nije govorio, sve i da je o kome dobro mislio, a postoji opravdana sumnja da takvih nije bilo.

Na jednoj strani, šminka je roba kojom Simeoni trguju i tako pokušavaju da dođu do svog Zlatnog runa. Idući tom linijom, mi je moramo posmatrati kao deo materijalnog sveta, za koji su se oni opredelili.

Na drugoj strani, međutim, korišćenje šminke pretpostavlja određeno umeće koje izlazi iz okvira “računskog” života. Simeon Sigetski bio je pravi umetnik šminke, a svi Simeoni, bez obzira na to čime su se bavili, vladali su ovim umećem. Tako poznavanje šminke i šminkanja postaje jedna od manifestacija kentaurske prirode Njegovana, koji žive po pravilima “računskog” života, ali jednim delom svoje duše uvek strasno žude za onim čega su se odrekli, za svetom nematerijalnih vrednosti. Ta se žudnja, kao sklonost prema umetnosti, iskazuje na različite načine. Simeon Moshopolit je bio umetnik-grnčar, a Simeon Adrijanopoljski umetnik-glumac.

Motiv šminke ima i druga značenja. On se povezuje sa kompleksnim značenjima koje ima maska, sa potrebom da se doslovno sakrije sopstveno lice, ili da se, na simboličkom planu, “prefarbaju”, prikriju pravi motivi i razlozi nečijeg ponašanja. Na ovoj ravni, šminka se povezuje i sa čuvenom simeonskom “štriklom”, koju oni prevlače preko noseva i lica svojih protivnika.

Kao i svi ostali središnji motivi u romanu, i šminka se povezuje sa mitom. Komentari pokazuju da je za Noemisa šminkanje bilo jedna vrsta racionalnog maskiranja. On se mazao konjskim izmetom da bi smrdeo onako kao što smrde Kentauri, želeci time da obmane svoje saputnike na Argu, da i njima i bogovima koji su Argo poslali na put prevuče simeonsku “štriklu” preko nosa. Kada Argonauti otkriju da je Noemis varalica, oni ga vezuju za jarbol i simbolično mažu izmetom (Komentar 50). To je obredni čin unižavanja, obeležavanja uljeza uz pomoć šminke/maske da bi se i na takav, sasvim očigledan nacin, pokazalo da je on drugačiji i da ne pripada tu gde se našao.

MILICA NJEGOVAN, SUPRUGA SIMEONA HADŽIJE: Preduzimljiva Srpkinja među Cincarima, feministkinja u najavi. Jedina se suprotivljala Lupusu zbog ćega ju je ovaj simpatisao i tako učinio jedinstvenu na svetu

Noemisovo vezivanje za jarbol na Argu ima brojne replike u istorijskom iskustvu mnogih Simeona. Najdirektnija je ona u kojoj se opisuje kako su Simeona Lupusa, kao malog dečaka, dečaci u Kragujevcu vezali za neki kolac i namazali govnima, čiji miris nikada više nije uspeo da istera iz nozdrva. Nakon što pročita VII knjigu Runa, čitalac će shvatiti da taj miris ima mnogo dublje poreklo, da je to trag mirisa koji je još iz mitskih vremena ostao u nosu svih Njegovana. Jarbol za koji je bio vezan Noemis na Argu, prepoznaje se i u kolcu na koji je doslovno bio nabijen Simeon Moshopolit, kao i u fotelji za koju je Emilijinom pribadačom pričvršćen umirući Simeon Gazda.

GAZDA SIMEON: Glavni lik “Zlatnog runa”. U životu pustio samo četiri suze

Kako pokazuju komentari VII knjige, Pekić je u zaključnom delu Zlatnog runa reinterpretirao Argonautiku sa namerom da pokaže kako upravo u mitu valja traziti najdublja značenja njegovog romana. Na neki način, ovi tekstovi govore i o u putu koji je sam autor prešao radeći na Runu. Davne 1979. godine, kada su se pojavile dve prve knjige Runa, Pekić je ovako govorio o svom romanu:

“Rođen sam i odrastao u građanskoj porodici i moje mi uspomene iz detinjstva – vrlo srećne, uostalom – ne govore ništa o nekom propadanju, osipanju i putrefakaciji koja bi prema istoriografiji trebalo da karakteriše poslednje godine međuratnog perioda, godine, dakle, koje, makar i u ograničenom obliku, pamtim. Bio sam kao i Simeoni s njihovim potomcima u Turjaku 1941. ‘konzerviran u osećanju sopstvene nepovredivosti’. Kad je istorija vrlo grubo opovrgla ta moja ubeđenja, osetio sam potrebu da ustanovim šta se to, zapravo, i zašto dogodilo. Povod je, dakle, bio sasvim intiman. I na toj svojoj ličnoj istrazi radim ima već blizu trideset godina. Prva genealogija Njegovana Turjaških, koja je do sada pretrpela srazmerno male izmene, nosi datum ‘1952’. Tada su napisani i prvi tekstovi. (…) Tokom rada, međutim, lični motivi otišli su sve dublje u pozadinu  inspiracije, dok nisu sasvim zaboravljeni. Postalo mi je savršeno svejedno kako se i zašto sve to dogodilo u smislu nekog razjašnjenja sebi, u smislu tumačenja moje vlastite sudbine, postalo mi je vazno da protekle stvari vidim iznutra, u samom njihovom razvoju (kako sam u Dnevniku zabeležio), da ih snimim iz njih samih, da to mrtvo vreme, pomoću imaginacije, ako je moguće, proživim. Da ga proživim ne kao Borislav Pekić, vec kao svaki od Simeona koji su, jedan za drugim, stajali na krmi porodičnog Arga u večnom traganju za balkanskim Severozapadnim prolazom (Virioditikos diadromos) i Zlatnim runom (Hrosomolon Deras) života. Tako je Runo postepeno postalo hronika, ili bi bolje bilo reci – fantasmagorija o Simeonima, Njegovanima, Cincarima, a kroz njih subjektivna vizija istorije građanske klase, Beograda, Srbije.”

Nema sumnje da se Zlatno runo u nekim svojim bitnim značenjskim slojevima mora čitati upravo na ovaj način, kao Pekićeva “subjektivna vizija istorije građanske klase, Beograda, Srbije”. Tako posmatrano, Zlatno runo ima važnost središnjeg teksta ove vrste u savremenoj srpskoj prozi, koji pomiče granice žanra i redefiniše pojam istorijskog romana. Žanrovski, o Runu mozemo govoriti kao o izuzetnom primeru istoriografske metaproze, u onom značenju koje tom pojmu daje Linda Hacn.

Na drugoj strani, kada se značenja romana preko VII knjige neposredno povežu se mitskim izvorima, onda Beograd, Srbija, pa i Balkan, postaju samo geografske odrednice unutar kojih se odvija Pekićeva “velika priča” o istoriji civilizacije, o razlozima i smislu našeg postojanja.

Pekićeva “velika priča”, međutim, ne pretenduje na to da bude monolitna, ni monoloska. Ona, kao jednu od osnovnih pretpostavki, uključuje u sebe i sumnju u mogućnost da, “velika priča”, uopšte bude konstituisana. U tom smislu, Pekićevo delo može biti jedan od izuzetno dobrih primera postupka o kojem govori Linda Hacn, objašnjavajuci inherentnu paradoksalnost postmoderne proze. Reč je o istovremenom korišćenju i iskrivljavanju, odnosno o istovremenom ustanovljavanju i subverziji ključnih pojmova i načela kojima se postmoderni autori koriste. Takav paradoksalni, ironijski odnos karakteriše i stav postmodernih autora prema takozvanim velikim sistemima, na koje se ovi autori pozivaju, dovodeći u pitanje njihove osnovne pretpostavke.

Piše: Jasmina Lukić

(Predgovor knjige “U traganju za zlatnim runom”)

Fenomeni

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments