Ulogujte se / Kreirajte profil

Zrna soli

You must be like me, you must suffer in rhythm. (JP Sartre).

Javilo se u snu, pulsirajuće i ogromno. Nesrazmjerno sa njegovim očima, guralo se unaprijed, narastajući, puneći mu pluća i očne duplje slijepljenim masama tirkiza. Javilo se u toploj nesvjestici, u bunilu privatnog života, oštro i brzo kao da ga je netom zahvatila vrtoglavica koja je imala učinak u vremenu kad je očekivao da su snovi blizu. Iz svakog završetka žlijezda u ustima počeo je kuljati metalni okus krvi. Jezik se skorio, popucavši mjestimice od nedostatka vlage.

14079563_639927032850936_1452180184184310224_n

Čvrsto otvorenih očiju, buljeći bjelinom u strop lišen objekata površno je disuckao u strahu sličnan novorođenčetu. Isprva lišen svijesti i emocija, sa snagom podsvijesti spremne na duboku REM fazu sna predao se u potpunosti, sumnjajući da se ipak radi o neobično snažnom (ponovljenom) proživljavanju scene iz filma kojeg je odgledao prije spavanja. Javilo se s bljeskom rasparčanih insinuacija na davno prošle događaje, pritiskajući dugmad njegovog realnog flegmatizma kojeg je njegovao tokom dvadesetogodišnjeg useljavanja u svijet ljudi. Najprije je, vođen intuicijom čovjekolikog to-se-ne-može-desiti-(meni) pokušao napraviti teoriju Sve je samo san, sve je samo san, sve je samo san. Glasne žice su mu popustile pod navalom adrenalina. Kričao je otegnuto ali bez slabljenja tona, u stakatu kojeg bi se moglo opisati kao mješavinu pijane razularenosti i krajnjeg očaja. Čudno bi bilo nazvati takav verbalni akt lijepim, ali bi mogli reći Bio je to dosta zanimljiv pokušaj bijega da je to bila američka drama u kojoj, recimo, Bruce Willis pokušava pobjeći iz hermetički zatvorenog lifta u zgradi koja gori.

Film je sporadična stvar za ljude koji imaju stvarne živote natrpane karijerom koju nastavljaju izgraditi, kolegama (koji ih zovu na zajednički ručak tokom pauza), ženama (koje prihvate poziv na druženje za vikend češće nego što bi se to očekivalo, uzimajući u obzir slobodnjački status u srednjim tridesetim) ili djecom kao jedinim podsjetnikom na produktivnost seksa sa nekadašnjom suprugom. On je, ipak, marljivo kušao ništavilo koje mu je preostalo, najčešće u odabiru trosatnih filmskih ostvarenja notorno sive materije. Cijeli jedan životni vijek je za njega opstajao u poodmaklim satima sa kojima bi počinjao filmski maraton u usmrđenim tekstovima sa jedne strane i scenama sa ruskim glumicama  sa druge. Strpljen i spašen u emocijama junaka koji su rijetko bili stvarni (a volio je ekranizaciju Stranca), ali su mnogo više odgovarali pretpostavljenim mentalnim sklopovima karaktera koji su bili predmet iščuđavanja (recimo, neobjašnjivo djetinji likovi postavljeni u nadrealne post-mortem figurizacije, žene koje varaju muževe koji ih vole, muževi koji se ponovo rađaju da bi ubijali žene koje su voljeli, neobjašnjivo duge ljubavne priče o čekanju, razlike koje nastaju u predratnim i poratnim ljudskim odnosima, izvijene priče o ljubavnim trouglima od kojih nijedan krak nije striktno jednovalentan po pitanju seksualne orijentacije); volio je, dakle, filmove koji su imali sposobnost opijumskog djelovanja na usamljen moždani oklop. Ne da je bilo lakše živjeti poslije njih, pričao je Alisi, braneći se od njenog umilnog pogleda prevlačenjem ruke preko lica, nalaktivši se u pozi Rodinove skulpture, sućutno odbacujući dim između prstiju, bili su djelotvorniji. Ne mogu sam živjeti u ljušturi koju čine ostaci ljudi koje su me napustili ili koje sam ja napustio. Mali broj onih koje sam volio sam ostavio bez pozadinske muzike. Sada, izlazim na trg kao što Napoleon, mislim, mora da je kročio pješčanim plažama, diveći se sipljivoj sposobnosti trčanja na zeleno svjetlo. Nije lakše umrijeti u takvom svijetu, ali gubim želju za odlaskom makar toliko dugo koliko dopuštam samoobmanu tuđim djelovanjem. Tu ga je prekinula, navlačeći džemper u blagom odgovoru na njegovo branjenje, pozivajući plaho da skine barem jednu ruku i oslobodi oči zidarskog djelovanja te poze. Voliš li glumce? Onoliko koliko se smiju voljeti, recimo, golubovi u Moskvi. Za mene kao stranca i stanovnika države koja više ne postoji, to je vrhunac  platonizma. Mislila sam da ćeš reći nešto poput sve glumice su kurve. Nepotrebno je to isticati, rekao je tišim, grubljim glasom, glasom čovjeka koji se odlučio na nesmotreno približavanje ekstremnom. Ljudi su kurvarski raspoloženi egzistencijom, niskim ciljevima i probavnim sistemom. Jebanje za život je disanje u suglasju. Mislim da će padati kiša. Minula je hladna večernja krljuš i preostala je dubina tamnoplavog koju kričavo prebijaju svjetla. Na osmom spratu se ne možemo nadati udaru groma. Preživjećemo. Da odgledamo film?

14088452_639924802851159_8707441965582752771_n

Zaljubiti se u svojim četrdesetim, nakon što mu  žena umre, bilo je nevjerojatno i zaprepašćujuće, gotovo kao i onaj let preko lokve koji je tako rado pogledavao u sobi. Bresson je imao jedan takav fotografski set, masovno kontrastirajući asfalt i bijeli dio koji je plutao iznad sumornih lica na kojima je elegičnost predstavljala sušto stapanje sa krajolikom. Ometao ga je stalan miris lavande u njenom stanu do kojeg je došao mučkom predanošću nakon gotovo godinu dana poznanstva. Drhtao je. Cijelu jednu beskonačno noć gledao je kako diše. Druge pokore nije bio. Bio je osoran prema kolegama, nepodnošljiv u zahtjevima prema studentima. U gotovo dvadeset godina veze  nijednom nije pokušao ozvaničiti odnos. Bressona je zapamtio i po tome što je Vera držala petnaestak primjeraka njegovog portretaškog rada  pariških ulica. Kad noću ne bi mogao zaspati kraj nje lutao je sobama, iz spavaće u kuhinju kroz uski hodnik iz kojeg se lukavo širila aroma kožnih cipela, knjiga koje su nagurane u kojekakve pretince a mahom nisu bile niti prelistane dvadesetak godina. Sve je samo san, tako je nazivao i jednu Bressonovu fotografiju kojom je liječio nesanicu To je slano padanje u svijest bez udice, sa potpunim izostankom mogućnosti olakšanja objašnjavao je kasnije defektologu to je nespokojstvo u kratkim koracima do toaleta, kad je svaki prst tu bi. nehotice zagrizao bijeli pregib u osnoj dužini od pet centimetara, koliko je njegova vilica dopuštala moje jedino da ostanem živ dovoljno dugo da takvo što mogu ponovo osjetiti. Dovoljno je bilo da izađe na hodnik i zadah stalne predanosti svom samotnjačkom pregibu je opet oživljavala u punoj veličini, lijepeći se za njega leđima i ohlađenim šakama. Vukao bi se uzduž i poprijeko njenog stana pazeći da pritom ne pomjeri suđe u kuhinji ili da slučano ne sruši jednu od posuda sa začinima koje je skupljala  ženske zabave. Kuhinju je prekidalo treperenje svjetla. Kada bi tokom tih godina u Alisinom stanu nesanica postala nepodnošljiva stajao bi na ulazu u njenu (njihovu?) sobu i slušao kako diše.

Isprva je imao običaj držati po strani bilješke za predavanja, nadopunjujući stisnutim slovima pokoje mjesto ako bi uslijedio dio u kojem bi, recimo, glavnom glumcu ponestalo nekih replika pa bi uslijedio dug, pauzirani hod pejzaža. Tokom marta, negdje desetog ili najkasnije dvanaestog u mjesecu, počinjao bi njegov period nesanice, grmljenja po sobama u nijemo doba noći kad svako normalan spava i nalijevanja čajem od nane. Nostalgija sa svojim latentnim tonovima, glumice iz ranih šezdesetih koje u pripijenim balskim haljinama prelaze iz kadra u kadar s preglumljenim indikacijama, žene koje su mirisale na otrov i loše napisane krimiće, Audrey Hepburn u glupavoj zadivljenosti veličine Rima i enterijeri prenatrpanih dnevnih soba u kojima Elizabeth Taylor bjesnomučno ruje ričući Who’s afraid of Virginia Woolf, napinjući se da bedrima obuhvati Richarda Burtona prevrnutog na leđa. Volio je osjećaj suhog pričvršćivanja svojih očiju, svog očinjeg vida koji nije posustajao ni nakon dekada bavljenja iščitavanjem grubog studenststkog rukopisa, volio je što je mogao vjerovati, s vremena na vrijeme, da napušta svoj oklop sušte tihopredajne mudrosti, da nema pragmenata percepcije Immanuela Kanta niti kritika morala Nietzchea koji mu ograničavaju užitak. Da se razumije, volio je on itekako svoj poziv, samo su ponekad nedovoljne bile umnožene tišine u sobama, samoća se u noćnim satima ustotinjavala sa svakim udisajem,. U filmovima je jednom do dva puta sedmično po vlastitom odabiru odlučivao da ima pravo raskrstiti sa sobom i svojom prošlošću onoliko dugo koliko je naznačena minutaža na DVD-playeru pokazivala. Dok je umirao mislio je na mizernu zaostavštinu fotoaparata i filmova (nijedan pornografskog sadržaja) koja je zjapila golim očima glumaca na omotu u ladici posred dnevne sobe.

Frustrirala ga je činjenica da je izgubio kredibilitet u naučnom pogledu; filozofije se više nije mogao držati sa svojih četrdeset godina staža, zapinjala mu je slina u grlu kada bi se proderao na mlade studente koji su ga kojekako zvali u internim šalama, osjećajući da se crveni u obrazima. Znao je, još kako dobro, da mu nijednom nisu dolazili na predavanja njih 68 niti 88, koliko ih je ponekad znalo biti na spisku.Znao je hvatati poglede usamljenih studentica na poslijepodnevnim predavanjima, najčešće nisu podvlačile nijedan redak u knjizi, nisu znale osnovne postulate Zenona niti im je dijalektika bila u svakodnevnom rječniku. Znao je, dok je ispijao jedva zaslađen čaj od šipka, da ga smatraju lucidnim ostatkom prijašnjeg sistema, i da su samo čekali da mu zakaže probava, da mu srce konačno ispliva kroz usta ili da mu prostata počne otkazivati kao nepodmazan švicarski sat, da kašljucajući traži pauzu mahanjem ruke u mahnitim otkucajima, što bi njemu samom bio znak da se predaje. Nisu ga, međutim, posebno dirali ni pogrdni nadimci, ni kolege koje su ga pozdravljale usana priljubljenih za zube, kimanjem, niti uzete sale za predavanja. Osim pokojeg smrknutog odzdravljanja, nije se sticao dojam da ga druga strana pretjerano iritira ili da uopće ima uticaja na njegovo raspoloženje.

14095802_638667876310185_1780855950645683530_n

Više bi ga, možda, zaintrigirala vjeverica uhvaćena na udicu koja je zalutala u granje, (što se desilo Jozi Murtiću kad je, slučajno namaknuvši štap neprirodno jakim trzajem prema brezama, isprobavajući koliko ga ostarjela ljevica sluša poslije lijekova za artritis, ostao u čudu kad mu je mali četkasti rep trzajući ispao u vidokrug. Gledao je Jozo i gore stvari, ali se triput prekrstio kad mu je vjeverica, probodena ušnom metalkom od osam centi, koju je namijenio za šarana sa kojim vodi eno i sad bitke, izdahnula) nego što bi ga iz kolosjeka izbacio tuđi rječnik, ma kako loše bio sastavljen. Jozo mu je baš jučer rekao kako bi mogao pogledati novi film, domaće produkcije, na što su mu se, jadniku, napunile oči suzama pa je ostatak (nešto o tome kako je glavna glumica slična njegovoj pokojnoj Veri da mu je toplo oko srca kad joj vidi poskočne oči kao dvije suhe šljive na vatri). Nije se imao snage nasmijati niti protisnuti nešto sućutno.

Općenito je malokad govorio. U navici mu nisu bile nepotrebne riječi ni razgovori bez kojih postojanje i odnosi mogu opstati, a takvih je bilo isuviše da bi se broj spomenuo. Osuđen sam na ljudski život, ne moram biti osuđen na razgovor – rekao je u mislima Alisi koja je sjedila kraj njegovog kreveta, tražeći joj oči. Osuđen sam na ljude i na život, i na opstanak među njihovim navikama da sve objašnjavaju. Studirao sam, magistrirao i doktorirao filozofiju i nisam našao nijednog autora koji je pojasnio vrijednost šutanja. Paradoksalno je, znam, ali je pametnije. Napisano ne mora nužno igdje biti naglas pročitano; mene su, međutim, ubacili naglavice u tok koji radi na megafonskom iživljavanju, na kricima, na prepričavanju, na glasovima koji ne jenjavaju ni kad umre taj koji govori. Osjećam da je to teško, loše ili neshvatljvo, ali kunem se da sam mnogo puta poželio biti nijem. Barem me nikad ne bi pitali zašto sam tako šutljiv ili sramežljiv.

Te je večeri, međutim, prije nego što je Ono počelo, na redu bila neprirodno emocionalna priča o dvoje ljudi koji su se dovoljno voljeli da jedno od njih oboli od Alzheimera dok drugo odabire da ovom prvom nastavi dovoditi njihovu djecu, unuke i napisana pisma u bolnicu. Znao je da će mu film ostaviti utisak da nikad nije živio kao što je trebalo živjeti, sa svim ekstrovertizmom kojim su naklonjene sve osobe u požutjelom imeniku, ali je odabrao baš taj jer je dugo vremena posmatrao crte glavne glumice na billboard reklamama širom grada. Gleda, recimo, Stefanović u čudu mliječne obraze i srvrdnutu bjelinu na prevojima gdje završava bočna struktura nosa a oči se začinju u suznim kanalićima, gleda potom njen širok holivudski osmijeh između čije fotografske statike i blještave uživljenosti u lik stao čitav njegov mjesečni kalendar večeranja u istom restoranu utorkom od osam do pola deset. Gleda on i oči, dva tirkizna dugmeta od kojih mu nema spasa i šmrca kao poslije teške prehlade, iako se ne može sjetiti je li plakao poslije onog odlaska u Frankfurt, kad je Vera, njegova prva supruga,  već bila obnevidjela od ludila i hladna u haljini s ružama koju su oblačile na njeno usko tijelo sestre Kerima i Anka. Vera je rasla godinama ukorijenjena u stoičkom govoru kojeg je započeo poslije sahrane, kad je odbio da popije na zadušnici i kad je redom išao od jedne do druge žene, korakom lakšim od slijepljenog puža na vrućem asfaltu, mirišući zrak, okrećući glavu od svih. Gledao je u iskopan grob gdje će staviti Verku, nije poduzeo ništa što bi se od supruga očekivalo. Ponio se kao muškarac. Spretno je uhvatio jedan kraj mahagonija, osjećajući čudan bilo na prstu. Kad je shvatio da je cvrčak usred augusta mirno došetao njemu na šaku stisnuo je oči ali to niko nije mogao vidjeti. Htio se nasmijati znajući da će ispasti lud. Dobro je, tako. Tako dakle izgleda kad ona ode. Cvrčak, rakija i nepokolebljivost šutanja. Gledao je u čudu lice te plavuše koja je još bila u majčinom mlijeku, dvadesetogodišnjakinja repaste kose, jako naglašene brade, pa je odlučio. Tijelo je obnašalo sve dužnosti koje srce nije moglo.

Ranije te iste večeri, prije nego je kupio snimak za 4.49 u supermarketu, obavljao je zdušno šetalačku dnevnu rutu. Od bedema, koji je bio udaljen nekoliko stotina metara skromne razdaljine od njegovog stana (poratno zdanje zgrade je stajalo nagurano između moderniziranog „centra“, jednog mondenog kafića arhaičnog naziva, prekoputa radnje slikarske opreme i uredskog pribora) preko mosta do autobusne stanice koju bi prošao s lijeve strane, ravno do posljednje zgrade prije izlaza iz grada, krećući se sporo i tromo, mirišući benzin sa obližnje crpke. Desno od njega brujala su auta, uhipu i mrljama proletjeli bi kraj njega-smrtonosna metalna kretnja prema njima bi bila dovoljna da ga jedan kamion prikliješti za crni asfalt. Nazad, put bi išao opet preko mosta, kraj berbera koji je izgubio sina u ratu i žutih baglama njegove radnje, što su bila najupečatljvija utjelovljenja u gradu. Zatim bi skrenuo u park (grad koji ima tako malen park djeluje suicidalno) gledajući rijetke golubove na sitnom šljunku. U restoranu je bilo nekoliko osoba koje su znale za njegovo mjesto, za njegovu visoku figuru koja se smještala najbliže vratima nakon gipkog, baletskog naoko, skladnog hoda pognute glave i brade koju ništa ne izbacuje sa terena ravnodušnosti. Plaćanje nakon narudžbe je tu noć slijedilo nešto sporije, sa neprirodnim osmijehom upućenom Arneli Hodžić, dvadesetogodišnjakinji koja ga se grozila kad je ulazio.  Od tvrdoće u pogledu prelazio je na bešumno ispijanje piva, cirkulirajući desnom nogom prebačenom preko lijeve u krugovima. Žvakao je nezainteresiran za okus, govorio je olako ne posmatrajući previše prostor i ljude oko svog sagovornika. Arneli je dojadilo sjediti za šankom kad bi on došao, pa se povlačila u kuhinju, kako je bilo i te večeri kad je, pipajući rub kutije DVD-a lijevom rukom, sjeo do vrata skidajući šal i mrmljajući narudžbu. Ne sjećam se, zašto sam ga kupio? Bilo je ženskog i u drugim, onog iskreno ženskog. Bilo je isuviše umiljatog u boji i očima, bilo je neprevedenog. Ne, ne sjećam se,  zašto sam ga kupio?

Mrzim taj grad. Istinski se nisam susreo sa mržnjom prema biću, ali sasvim jasno predočavam odbojnost na koju me navelo bivstvovanje u tom mjestu. Nenaviknut na objekte koje sam nije unosio u stan ili iz njega bacao ( a radilo se najčešće o kojekakvim izdanjima rječnika, žutih i hrapavih na rubovima, kao netom iskašljanih iz sovjetskih manufakturnica) lamatao je rukama u praznom prostoru. Notorno se napominje da je uzaludno. S vremenom je i zrak oko njega postao oblik usamljenosti. Koliko mu je trebalo da sasvim prestane sa svim tjelesnim radnjama, uključujući i disanje, jasna je nepoznanica za sve i svakog ko je bio upoznat sa neobičnom doktorskom omčom koju je činila bolest gospodina Milana.

Kasnije će reći Te večeri nisam čak ni začinio krompir solju kako je trebalo pa će ustaljenim pokretom kažiprsta preći preko nosne duplje gore dolje, pokretom koji je mogao značiti nešto sasvim erotično da nije bilo njegvih godina i autoriteta koji je zračio iz držanja tijela. Njen lik je lebdio sa sigurnošću koja ga je razgalila Žličasti oblik koji je prethodio njegovom polaganom utopljenju nije imao zvuk, jasno definisane konture su se gubile u Milanovim gutljajima vriska, u centru grada je, ispred sklupčanog šteneta, mirno otkucavao srebrni stup koji predstavljaše sat. Dvije ulice od njega Hava je zanijela sa suprugom i odlučila pojesti jedan noćni obrok.

14100370_639908432852796_6065322018575715165_n

Stefanoviću će  biti dijagnosticiran gubitak osjetila mirisa u šezdeset osmoj godini. Od šoka je zanijemio, poprimajući jarkomodru boju u obrazima, slezena mu je perforirala, poslije šest mjeseci mu je operacijom uklonjeno i slijepo crijevo. Dodatno, nije mogao jesti krutu hranu daljnjih pola godine. Plačući u svom krevetu kojeg nije dijelio punih osamnaest godina, ni sa muškim  ni sa ženskim stvorom, Milan Stefanović, postupno je proživljavao prve trenutke boli koje će ga odvesti najprije na hitni prijem, otprilike osam sati od sada, a zatim na dvomjesečni boravak u psihijatrijskoj ustanovi, gdje će provoditi sate crtajući golubove. Sreća je bila da je Ono otpočelo između ponedjeljka navečer i utorka izjutra. Naime, jedina osoba koja je u posljednjem desetljeću redovito smjela, mogla i imala razloga prekoračiti prag njegovog stana bila je Maca ili još uvijek lično Mirjana Ostojić. Čistačica sa buljavim pogledom, brza na jeziku, dva puta sedmično, svaka dva mjeseca, kako bi doktorske prnje (ponašala se prema svakom dijelu mog stana kao prema dijelu mene ili, tačnije, onog što sam za nju bio; zvanje, ime i krhka staračka nakupina mokraće), jaja i svu ostalu hranu držala u pristojnim količinama, a njegove police sa knjigama čistima. Da je, kojim slučajem Stefanović počeo gubiti dušu iz tijela dan kasnije, niko ne bi ni primirisao njegovoj rezidenciji punih mjesec dana. U tri mjeseca ih je bilo devet, sveukupno dvanaest osobenih dvadesetogodišnjakinja koje bi ovim ili onim poslom dolazile u doticaj sa njim. Žilama na vratu u toku napada bi uplašio skoro svaku mlađu medicinsku sestru koja bi se našla na rehabilitacijskom odjelu. Sanja M. je bila jedina koja je, osim što je svaku noć palila svijeću tri puta se krsteći i punila primaću sobu u maloj garsonijeri jecljivom molitvom na ruskom, nastavivši dolaziti poslije jednog slovkanja, malo poslije te noći, odlučila prihvatiti posao od kojeg je pobjegla Iskra Smailbegović, defektolog poznat po pedagoškom pristupu djeci, nenadmašnim vještinama u komunikaciji sa pacijentima i besprijekornom medicinskom dosjeu na ranijem radnom mjestu. Bilo je dovoljno da Stefanović izgovori jedno otegnutno, slinavo Jod pa da Iskra zaboravi i diplomu i materine neprospavane noći dok je mijesila sirnicu sa svježim jajima ne bi li joj se dijete najelo kad se vrati iz grada, i studentski entuzijazam kojeg je zadržala u prvim godinama rada, pa čak i zgodnog doktora Krešu (Muamera Kreševljakovića), glavnog hirurga koji ju je diskretno volio potapšati po lijevom guzu kad su se susretali u liftu.  Ja ovo ne mogu raditi, ni sekunde više. Nikako.

U dnevnoj sobi je ostao upaljen radio. Iz navike je slušao program na hrvatskom radiju. Ista frekvencija ga je podsjećala na dorečenost u smrtovnicama. Boljelo je, u neka doba, shvatiti kako je konačište bilo sasvim poznato i onda kada bi, kao mlađaci, stiskali ruke mama koje rubom kaputa stišću crveni nos i odsječno gdjegdje šmrcnu, čvršćim pokretima popravljajući šal. U tim sitnim, prljavim kretnjama bilo je očaja više nego igdje drugo na svijetu. Sjećao se programa koji je svirao Šopena; mogla je to lako biti kasna osamdeseta, osamdeset treća najkasnije. Osjećao se loše zbog toga što se nije mogao sjetiti koje mu je godine umro otac. Tugu bi trebalo pamtiti na različite načine, pa i datumom kada smo je ostavili u grobovima najbližih. Milanova emocionalna memorabilija sastojala se iz svežnja detalja kojima je priznavao gotovo eklektično sudbinsko značenje.

Kad su mu rekli da mu je majka, već sumanuta poslije očevog naglog odlaska u bolji svijet, otišla u Njemačku preko nekih  ambasadora dobre volje, budući da je bila dobra kršćanka i željela širiti riječ Božiju među monlogoidnom djecom  ostavljajući njega na savjest i brigu svojoj sestri Aniti, od jada je provodio mjesec dana štipajući rijetko tkivo sala i manično čitajući Moby Dicka na engleskom (iako se do tada nije mogao pohvaliti dobrim znanjem ijednog stranog jezika koji nije bio slavenski).

Do doktorata nije putovao u Njemačku. Tokom devedesetih se, ipak, zadesio u Berlinu, tražeći mjesto na katedri za historijske nauke na ondašnjem univerzitetu. Tokom kratkog boravka neprekidno je sanjao ribe raznih oblika i dužina. Kad mu je otac umro (kad su ga, to jest, konačno doveli u kuću, opelješenog, umorenog srčanim udarom, sa kragnom vrlo jasno obilježenom narandžastim ružem i pijanog), sjetio se njegove ruke koja mu je blago povlačila pramen na zatiljku, za čijom je snagom njegova glava kanda sama od sebe tonula unatrag u prostoru, gledanja njegovih debelih brkova iz žablje perspektive, činjenice da je mirisao na oporu mješavinu duhana, šuškao po rizlama, prikradao se iza kuhinjskih vrata sa žvakastim propadanjem jezika u mjesta na vilici na kojima više nije bilo ni malo onih ugnjilih žutih zuba. Povratio je dok je vidio njegove plave oči, još više iznenađene, razgoračene pod smrtnim teretom, stiskajući drhtavo njegov sat koji je udarao između znojnih dlanova na koje se premještao duhanski smrad, srameći se svojih godina, visine i drmusanja tetka Antona koji mu je na poljskom psovao bogove i te kako ga nije sramota ne biti muško dok žene u kući tule kao krmčad. Potom su ga odveli u sobu (u kojoj je ostao upaljen radio), etuda iz opusa 10, broj 3.

Kad mu je žena s kojom je prvi put spavao rekla da je svršeno među njima, otišao je na glavni trg i posmatrao fontanu u koju su slijetali žedni, vrućinom iscrpljeni golubovi; pojeo je dvije novinske kape pune kestena i ispušio jednu cigaretu Drine.

Osamnaest godina se nije mogla sjetiti kako su se upoznali a on je tvrdoglavo odbijao reći. Njegova ljubomora imala je um pokornosti. Kad su joj javili da je umro, vodovodna cijev u zgradi je pukla. Nije vjerovala. Nešto se desilo ali on mora biti živ. Udahnula je u tijelo četrdesetogodišnjakinje na pragu bola.

 Autocestom koja je vodila iz Berlina je prije deset godina vozio nešto brže od dopuštenog, spuštenog sica onaje spavala naslanjajući se rukom na njegovo rame. Bojala se dotaknuti ga, kao da su opet na samom početku ali san je davao hrabrost. Držala se pijanističkim prstima za njega tokom čitave vožnje prema Podgorici, tvoreći svojim bijelim prstima bez nakita neku vrst udice koju nije htio ispuniti prazninom govora o skorašnjem rastanku. Nije mu prijala činjenica da će morati razjašnjavati nekom da mu je ona bila jedna u nizu žena koje su postale ljubavnice, kao što mu se nikad nisu dopadali ljudi koji su se neprestano zahvaljivali. Ti rukavci njene šake koji su se zgrljapili su ga grijali stotinama kilometara. Pokušavala se sjetiti kako i kada je otišao.

Govorim i mislim o samoći jer provodim život u liječenju od iste. Moraš da vidiš koliko sam mirna kada sam s tobom. Ti me liječiš prisustvom duše, svojim prisustvom. Ništa se nije moglo mjeriti s toplom ugodom koju sam osjetila kad bih te zatekla u prostoriji. Nisam nikad znala kada sam te prvi put vidjela. Učimo se nazivima boja, rezonancama tonova, kristalnim konstrukcijama metala prenosimo u trodimenzionalni svijet gradnjom uličnih rasvjeta, crtamo nebodere i u vrtiću režemo oble krumpire, velike koliko i dvije stisnute šake odraslog čovjeka, na pola, umačemo glatko škrobno meso u boju i gledamo otisak vlage i sasvim nevažne nijanse na papiru. Ništa ne rješavaju digresije. Nisam smatrala da je potrebno posebno trošiti riječi da bi se drugom približio. Ti si bio tu. Sada, ne znam ni kako niti otkud, osjećam da bih trebala plakati zbog svakog trenutka kojeg sam pustila da prođe u takvom neznanju. Možeš li me čuti? Ništa se nije moglo mjeriti sa boli koju je donosilo tvoje prisustvo, moraš to znati. Čak i prije nego bih zakoračila u onu kavanu mogla sam predosjetiti jesi li tu. Čekala sam eho tvog glasa stojeći na pragu, čineći nešto između molitve i zakletve sa pauzom koja mi je trebala prije nego uđem. U prostoriju se ulazilo kao u grobnicu, kroz dim i stiješnjenost. S tobom, to je bilo sasvim podnošljivo. U kojem smo dijelu svemira samovali a u kojem bili zajedno, sjedinjeni se prožimali magličastom pljuvačkom, ni ne znam sa sigurnošću. Sada opet osjećam podvojenost, ljuske u meni se množe, gledam u zasjenjene prilike; jablanovi su se svuki do gola. Zima ima takav način opstanka. Jesmo li mi zimovali onda kad smo pomislili da tuđem sjećanju možemo dati utočište? Ili je sve između nas održavano putem njenog sjetnog i umilnog načina prikrivanja vlastite tuge? Moraš da znaš koliko si me promijenio. Moja usamljenost je razlivena, nepregledna, tvori vlastito biće koje sada više nema ničeg srodnog sa ovim svijetom. Molim te, moraš me čuti. 

Izašla je na ulice. Na ulasku u Berlin stajala su upaljena svjetla ulica. Graktale su sjene. Tišina je udvostručeno padala. Nije mogla zaspati.

Dvije mačke su istovremeno prelazile ulicu. Osamnaest sati ranije trava je bila svježe pokošena. Na gradskom radiju je program bio posvećen Billie Holiday. Kerim Tabaković je imao anginu pa ga je mijenjao Božo kojem se glas tokom cjelonoćne emisije tres’o ko cvrčak u decembru bokte, ali nije posustajao. Dok je pio petu šoljicu jake turske kafe, odbolovao je sve nesigurnosti kojim su ga zasule kolege iz redakcije, pokazujući ponosito srednjak toncu u suprotnoj sobi. Pustio je još jednom lijep komad minutaže naslovljen s I cried for you, čisto zato da bi imao vremena polako i dugo pišati u wc-u koji je bio smješten dva sprata ispod njega.

Zapis u ženskom toaletu u neimenovanoj kavani kojeg neko nije imao srca obrisati ili posvetiti

I have sheltered half of my soul within you. Please, believe me, you must know what healing you bring about. I exhale in your presence the ravishing passion but it’s you who has hanged in there with me. Please believe that I loom around your memory, twisting sucking and waiting for you. I stand alone as I gaze and weep out not your name but what you are. I weep it in a sigh and I am tormented. Have I spoken? Should I have kept my silence? Should I keep my post? I have walked I have breathed this depth. I have a fiery grudge beneath my skin that laments and lacerates this distance. When you arrive it’s always different, purity creates. I have sheltered my soul in this way, in passion and in you, in the one, wrapped alone in the shadows as I leave and wait for you. One leaves in waiting. Please, you must know how much. I am murmuring a single plea every instance we are apart. Please, remain.

Za P.U.L.S.E Vanja Gredelj

TwitterGoogle+

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *