Ulogujte se / Kreirajte profil

Zver i Suveren

Machiavellijev Vladar u XVIII poglavlju, naslovljenom „Kako vladari trebaju držati danu riječ“ (Quomodo fides a principibus sit seranda), obuhvaća pitanje koje ne može biti aktualnije. Nije posrijedi samo poštovanje prekida vatre, primirja, mirovnih ugovora, nego i – u osnovi kao uvijek, budući da je ista struktura svakog ugovora ili svake zakletve – poštivanje obaveza suverena pred nekom institucijom ili ovlaštenim, kvalificiranim trećim: primjerice poštovanje ili nepoštovanje rezolucija UN-a od strane Sjedinjenih Država ili Izraela, svega što se tiče rezolucija, ali i obaveza preuzetih od strane UN-a u odnosu na tzv. međunarodni terorizam (pojam koji sam UN drži problematičnim) i konsekvenca što su u današnjoj situaciji iz toga izvučene, s ovlaštenjem koje je dano Sjedinjenim Državama da zajamče svoju legitimnu obranu svim sredstvima što ih one same drže primjerenima.

Dakle, u poglavlju o riječi koju vladari trebaju držati, o pitanju poznavanja „kako vladari moraju držati danu riječ“ ili „trebaju li vladari biti vjerni svojim obavezama“, isto to pitanje čini se neodvojivim od pitanja onoga što je „svojstveno čovjeku“. A to dvostruko pitanje, koje se zapravo čini jednim, obrađeno je na zanimljiv način. Vidjet ćete kako kroz njega prohodi vuk, ali i složenije životinje.

Pitanje onoga što je svojstveno čovjeku smješteno je, naime, u središte debate o snazi zakona, između snage i zakona. U tomu poglavlju, koje se drži jednim od najmakjavelističkijih a ne samo tipičnim za Machivellija, on počinje priznavati jednu činjenicu (naglašavam ovdje riječ činjenica):de facto, vjernost se vladara svojim obavezama smatra pohvalom. To je pohvalno, treba se složiti. Nakon nečega što nalikuje ustupku (da, to je pohvalno, priznata je činjenica da, u načelu, u pravnom smislu, vladar mora održati riječ), Machiavelli se vraća na činjenicu koju zapravo nikada nije napustio. Malo je vladara vjerno, malo vladara poštuje svoje obaveze, a većina se koristi lukavstvom, gotovo vazda lukavo postupaju sa svojim obavezama. Oni su de facto prinuđeni to činiti.

ccbb4b8d2bee5ec5d85bfb3b3eae5247

Vidjeli smo, kaže on, mogli smo ustvrditi da najjači vladari, oni koji su pobjeđivali, dobivali, da su ti zapravo pobjeđivali one koji su, suprotno tome, uzimali kao pravilo poštivanje svojih zakletvi. „Trebate, dakle, znati (Machiavelli se obraća Lorenzu de Mediciju kao čitaocu) da postoje dva načina borbe, jedan zakonima, drugi silom“.

Dakle, čas pravom, pravdom, vjernošću, poštivanjem zakona, ugovora, obaveza, konvencija, institucija, zakletvama na vjernost, čas pak izdajom obaveza, lažima, krivokletstvom, nepoštivanjem obećanja, jednostavnom grubom upotrebom sile („zakonom jačega“).

Polazeći od toga, Machiavelli izvlači neobične zaključke koje moramo pobliže analizirati. Boriti se pomoću zakona (dakle vjernošću spram obaveza, kao iskren vladar koji poštuje zakone), to je – kaže on – svojstveno čovjeku. To su njegove riječi („svojstveno čovjeku“), u načelu je to kantovski argument, na određen način: ne lagati, ne smjeti lagati niti pogaziti zakletvu, to, prema Kantu, čini svojstvenost i dostojanstvo čovjeka.

Drugi način borbe, kaže on, (borba silom) jest životinjski način. To više nije čovjek, nego životinja. Snaga, a ne zakon, zakon jačega, to je ono što je svojstveno životinji. Nakon toga drugog koraka, Machiavelli u trećem koraku postaje svjestan argumentacije da zapravo prvi način borbe (pomoću zakona) nije dovoljan; on, naime, ostaje nemoćan. Treba, zapravo, pribjeći drugom. Potrebno je dakle da se vladar bori pomoću dva oružja, zakonom i silom. Potrebno je, dakle, da se ponaša i kao čovjek i kao životinja. Potrebno je dakle – citiram – da vladar „zna dobro poslužiti se životinjom i čovjekom“.

Kad je djelovanje pomoću zakona (vjernost zakletvi, itd.) nemoćno, neučinkovito, kad je slabo, preslabo, tada se treba ponašati kao životinja. Vladar-čovjek mora se ponašati kao da je životinja.

„Vladare su tome uvijeno podučavali stari pisci, koji su pisali kako su Ahilej i mnogi drugi drevni vladari bili predani na odgoj kentauru Hironu, da ih on drži pod svojom stegom. Imati za učitelja poluživotinju i polučovjeka, ne znači ništa drugo nego to kako se vladar mora znati poslužiti i jednom i drugom naravi; a služi li se jednom bez druge, nema mu duga vijeka“.

Ne inzistirajući odveć na ljudskoj strani tog vladara kentaura, tog suverena učenika i sljedbenika kentaura, na ljudskoj strani tog vladara koji istovremeno mora biti čovjekom i životinjom, Machiavelli radije ističe nužnost da ta animalna strana i sama bude hibridnom, složenom, da bude mješavinom ili kalemom dviju životinja, lava i lisice. Ne samo jedna životinja, nego dvije u jednoj.

„Budući da je vladaru nužno služiti se životinjom, on mora znati uvući se u kožu i lisice i lava, jer se lav ne zna braniti od zamki, ni lisica od vukova. Treba, dakle, biti lisicom pa poznavati zamke i lavom pa prepasti vukove. Oni koji se jednostavno drže lava, ne razumiju se u to“.

Ovdje je pravi neprijatelj vazda vuk. Zvijer koju treba uloviti, odbiti, svladati, pobijediti, to je vuk. Treba se „braniti od vukova“. No još zanimljivije i još oštrije – ističem to – važno je dakle – opet citiram – prestrašiti vukove: „Treba, dakle, biti lisicom pa poznavati zamke i lavom pa prepasti vukove“. Ako sam lav nije dostatan da prestraši vukove, tada treba, zahvaljujući umijeću lisice, terorizirati teroriste, kao što je svojedobno govorio Charles Pasqua (ministar unutarnjih poslova u Chiracovoj vladi, prim. prev.). To će reći uvjeriti druge u svoju potencijalno veću strahovitost, strašnost, okrutnost, poziciju izvan zakona poput vukova, kao simbola divlje snage.

Neću pretjerano multiplicirati suvremene i veoma bjelodane ilustracije takvog diskursa, nego ću se zadovoljiti time što ću podsjetiti na ono što je zabilježio Noam Chomsky u svojoj knjizi o „odmetničkim državama“, a to je da je Stratcom (US Strategic Command), da bi odgovorio prijetnjama onog što nazivamo „međunarodnim terorizmom“ „odmetničkih država“ (rogue states – a podsjećam da pridjev „rogue“ može također značiti životinje koje ne poštuju čak ni način ponašanja u životinjskoj zajednici i drže se podalje od skupine), da je dakle Stratcom preporučio zastrašivanje i plašenje neprijatelja ne samo prijetnjom nuklearnog rata koja stalno treba biti prisutna, uz bioterorizam, nego nadasve dajući neprijatelju sliku o neprijatelju (dakle Sjedinjenim Državama) koji uvijek može učiniti nešto nepredviđeno, poput životinje, koji se može razbjesniti i izgubiti hladnokrvnost, koji se može prestati ponašati racionalno, poput razumna čovjeka, kad su njegovi vitalni interesi posrijedi.

e213841343875b2b1be4eac9fe648e54

Ne treba se pokazivati odveć „razumnim“, kaže se u direktivi, u odredbi onoga što je neprijatelju najdragocjenije. Drugim riječima, treba se pokazati slijepim, dati do znanja da možemo biti slijepi i kao životinje u određivanju svojih ciljeva, samo zato da ulijemo strah i uvjerimo da se možemo nepredviđeno vladati, da bivamo ludima kad nas dirnu u naše vitalne interese. Treba se praviti kao da smo kadri biti ludima, bezumnima, iracionalnima, dakle animalnima.

„Štetno je“ (it hurts), kaže se u preporukama Stratcoma, „opisivati same sebe kao posvema racionalne i hladnokrvne. Tomu nasuprot, za našu je strategiju ‘blagotvorno’ (beneficial) pokazati neke elemente koji su „izvan kontrole“ (out of control)“.

Ta sposobnost pretvaranja, moć simulakruma, to je ono što vladar mora pridobiti kako bi umotao kvalitete lisica i lave. I sama je metamorfoza ljudska lukavost, lukavost čovjeka lisice koji se mora praviti da ne čini lukavštinu. To je bit laži, bajke i simulakruma, znati se predstaviti kao istina ili istinoljubivost, prisegnuti na vjernost, što je vazda uvjet nevjernosti. Vladar mora biti lisica ne samo zato da bude lukav kao lisica nego i zato da se pravi da je nešto što nije i da ne bude ono što jest. Dakle da se pravi da nije lisica, premda je zapravo lisica. Samo pod uvjetom da je lisica ili da postane lisica ili kao lisica, vladar će istodobno moći biti čovjek i zvijer, lav i lisica.

Samo lisica može imati takvu metamorfozu da počinje nalikovati lavu. Lav to ne može. Lisica mora biti dostatno lisicom kako bi igrala ulogu lava i otići tako daleko da – citiram – „prikrije narav lisice“. Evo nekoliko redaka iz kojih ćete vidjeti da Machiavelli ima u glavi jedan primjer, on lukavo veliča jednog vladara lisicu iz svojega vremena:

„Ne može se dakle i ne smije razborit gospodar držati dane riječi, ako je to na njegovu štetu i ako je nestalo razloga koji su ga naveli učiniti obećanje. Kad bi svi ljudi bili dobri, ovaj savjet ne bi bio dobar; no jer su opaki i ne bi oni držali riječ, što su je tebi dali, ne moraš je ni ti držati prema njima; osim toga, nikad vladarima nije ponestalo legitimnih razloga da opravdaju svoju nevjeru. O tome bi se moglo dati bezbroj skorijih primjera i pokazati koliko je mirovnih ugovora, koliko obećanja ostalo jalovim i besmislenim zbog nevjernosti vladara. Tko se bolje znao služiti lisicom, bolje je i prošao; samo je nužno znati dobro prikriti tu narav i biti veliko pretvaralo i prikrivač; a ljudi su toliko priprosti i toliko se pokoravaju prisutnoj nuždi kad nađu da će onaj koji vara vazda naći nekoga tko će se dati prevariti“.

Treba li podsjetiti na tolike primjere iz naše modernosti gdje, kao što je naglašavala Hannah Arendt, najmoćnije suverene države, podvrgavajući svojim interesima međunarodno pravo, predlažu i zapravo proizvode ograničenja suvereniteta slabijim državama, idući katkada tako daleko da krše institucije toga međunarodnog prava, optužujući istodobno slabije države da ih ne poštuju i da su odmetničke države, odnosno rogue states, dakle države izvan zakona, poput onih životinja što ih nazivamo „rogue“, koje se ne podvrgavaju čak ni zakonima njihove vlastite životinjske zajednice? Te moćne države koje vazda nude i imaju opravdanje, no to ne znači da su vazda u pravu, rezoniraju zapravo poput onih slabijih, ponašajući se dakle same poput okrutnih, divljih ili bijesnih zvijeri.

Jacques Derrida, Séminaire La bête et le souverain, volume 1 (2001-2002), Paris 2008.

Preveo s francuskog Mario Kopić

Peščanik.net, 27.12.2009.

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *