Игор Васиљев: Аутопортрет са смрћу

„Прва искричава младост београдске културе и послератне модерне”, „сликар смео и бескомпромисан” који је „трагао за смислом и истином постојања”, „претеча сликарства суровости и катастрофе”, „родоначелник магичне фигурације и фантастике” – све то и много више, разноврсно и контрадикторно, написали су критичари о Игору Алексејевичу Васиљеву, чија је звезда лепотом и даром блистала кратко, а траг оставила заувек и после свог физичког заснућа.

Игор Васиљев, Свадба у гробу, из циклуса у аквамарину

Године 1928. у породици руских емиграната Валентине Коваљскаје Јустинове и Алексеја Алексејевича Васиљева, који су се упознали и заволели похађајући школу сликања у Београду, престоници њихове нове домовине, родио се син Игор. Здрав, леп и весео дечак добија безграничну љубав родитеља који су изгубили једно дете пре његовог рођења, што је можда и разлог што нема ограничења и забрана у било ком подухвату који овај маштовити необуздани дечак замисли.

Тај однос према опасности, често на ивици срљања у суноврат, остао је такорећи основна црта Игоровог бурног темперамента до краја његовог кратког живота. Верање по фасадама кућа и топчидерским литицама, скидање сијалица са уличних бандера, вожња на крову у стојећем ставу десетак метара пре него што ће воз ући у тунел, роњење испод балвана који прекривају Саву, изазови су којима не одолева. За њега је живот узбудљив доживљај. Живи бурно, брзо, жури да све обави на овом свету, па се жени школском другарицом још пре матуре. Ускоро постаје отац девојчице Светлане. Свако ко га је бар једном видео, пријатељи, па чак и ликовни критичари који му нису увек наклоњени, сви истичу његову лепоту.

„Бескрајно леп, попут ’анђела сломљених крила’, племенит и надарен, као биће са другог света, са врлином саосећања и љубави” само је један од описа његове личности; затим: „Памтио се дан када је Игор Васиљев светлоплавих очију над којима се надвија прамен ланеноплаве косе, лежерно обучен у руску рубашку или бело буретско одело, прошао Кнез-Михаиловом улицом”, али исто тако и „неодољив осмех а унутра мрак, зломисао коју треба надвладати”.

Ведрина и понор. Страст за животом и опседнутост смрћу.

А све је то у његовим сликама.

Сликарством је почео да се бави одмалена, одрастајући у кући где су и мајка и отац стално за штафелајем. Да би поправио финансијске прилике породице, отац се прихвата необичног посла: дорађује и боји црно-беле фотографије које му доносе муштерије са Сењака и околине, па тако настају румени војници, шарени сватови, славе, весеља, обојене успомене на разне важне догађаје из живота обичних људи које Игор посматра, уочава, црта, и у цртежу бележи њихове психолошке и карактерне особине. Из тога се касније развија његова карикатура и гротеска, а за циклус портрета „Код фотографа” изложен у Загребу 1953. речено је да је то „можда најбоље исмејавање примитивизма и малограђанштине које је у нашем сликарству дато”.

Све око себе заразио је сликањем, па заједно са њим и само тада сликају и његови другови, у атељеу на сојеницама које су на обали Саве сами склепали од украдених балвана. После матуре било је природно да се упише на Ликовну академију која је тада, 1948. године, на злу срећу по Игоров слободоумни и радознали дух, као и свака државна институција, плаћала обол догми новог времена. Социјалистички реализам цвета, постепено га замењује апстрактно сликарство. И једно и друго је страно Игору Васиљеву. Он најављује „надреалистичка истраживања заумних предела људске подсвести”, што нарочито долази до изражаја у последњој фази његовог сликарства. Линија његовог цртежа је руоовски снажна или вангоговски уздрхтала и кривудава. Мотиви његових цртежа и слика су разноврсни: цвеће, портрети, пејзажи, слике инспирисане националним фреско-сликарством нарочито представе Христовог распећа, затим људи у различитим ситуацијама, и аутопортрети, много аутопортрета. Као да има потребу да себе стално посматра, да себе боље сагледа. Отпор према њему и његовој уметности кулминира када на Академији добија, иначе неуобичајену, најнижу оцену. Да ли се може научити оно што Игор има да каже? Да ли му је академско знање уопште потребно? Цртање према гипсаним моделима и учење перспективе? Не. Дисциплина? Никако – закључује Игор и напушта Академију.

„Непријатељска делатност у циљу спровођења терора и различитих диверзија, недозвољено поседовање оружја, читање и растурање антикомунистичке литературе, чланство у илегалној организацији Демократска омладина Југославије”,

гласи оптужница по којој Игора са друговима Окружни суд у Београду осуђује на годину, а Врховни, по жалби тужиоца, преиначава пресуду и повећава на три године робије. После једанаест месеци уследила је амнестија. За тих једанаест месеци, према једном непотврђеном податку, Игор је урадио преко стотину цртежа којима се траг загубио. Остали су у Забели. Нажалост. Јер би нам о Игоровом боравку „на дну”, оном који му је, као потомку народа Достојевског, судбински припадао, речито говорили.

Изашавши из затвора Игор уписује историју уметности на Филозофском факултету у Београду, што је само узгред, јер је важније да слика, све брже и све више. Приређује убрзо прву самосталну изложбу и бива примљен у Удружење ликовних уметника Србије као најмлађи његов члан. „Имам мотива за сто година”, говорио је. А живео је само 25. Зато је и журио. Насликао је преко 120 слика за које знамо и нацртао безброј цртежа, цртајући све што види и сликајући по три слике дневно, на паусу, јер сликарског платна није било.

Игор није био неко ко дуго размишља о слици и студира сваки потез, он жури утркујући се са животом. Критичари не поричу његов таленат, али му замерају став према сликарству и према животу уопште, користећи епитете „незрео”, „безбрижан”, „нестрпљив”, „славољубив”. Нису га разумели. Понеки ипак јесу:

„Васиљеви вребају са свих страна да обелодане све наказно, отрцано, изанђало и нескладно у нама” и „… у глави му се ројиле море новог Гоје”, каже Станислав Винавер.

А затим следи циклус злослутних слика у хладном аквамарину са сабласним визијама и дахом смрти негде иза ледене месечине, у пољу, на реци, на гробљу. Све врви од наказа, просјака искревељених лица. На гробљу се приређује и венчање. Једна од последњих слика, о којој су после написани есеји и чији се значај тек накнадно уочио, јесте последњи Игоров аутопортрет у загрљају (сопственог?) костура, са лобањом искежених зуба и злослутним светлуцањем помало тужних очију. Игор има ореол, свој плави прамен косе и очи, крупне, и такође помало тужне. Иза овог двоструког портрета је оно исто ледено плаво небо са месечином, гробљем и црним птицама као и на осталим сликама овог циклуса који предсказује смрт.

Зле слутње Игора Васиљева, најизраженије у слици „Утопљеник”, са телом у плићаку набујалог потока и црним псом у даљини хладног пејзажа, остварују се убрзо, јер 10. априла 1954. он испада из воза (намерно, случајно, или одазивајући се зову судбине) који вози екскурзију студената Историје уметности према манастиру Раваници.

Кад су га нашли, испод моста у плићаку невелике реке, у близини је, кажу, био један црни пас.

Светлана Ненадовић

Политика

Pao iz voza na ekskurziji – Kako je karijeru velikog slikara iz Beograda prekinula tragična smrt

Samo nekoliko nedelja pošto je sa nepunih 26 godina umetnik Igor Vasiljev zauvek napustio ovaj svet, sredinom aprila 1954. oglasio se u “Ninu” likovni kritičar Miodrag B. Protić sa nadom da će Igorove slike uspeti da očuvaju uspomenu na njega.

Foto: M. Ilić / RAS Srbija U svom ateljeu u Beogradu 1953.

– Odgovor je ovde. Ne da su sačuvale uspomenu, nego su nadmašile tu Protićevu bojazan; ne da je njegovo delo preživelo, nego je napravilo jedan moćan uspon u slikarstvu Beograda, Srbije i Jugoslavije poznih četrdesetih i ranih pedesetih godina 20. veka – rekao je istoričar umetnosti Nikola Kusovac na otvaranju izložbe “Igor Vasiljev” u Galeriji 212, povodom 90 godina od rođenja ovog srpsko-ruskog umetnika radoznalog i moćnog stvaralačkog duha, kako ga je Kusovac opisao. Na izložbi je tridesetak slika Igora Vasiljeva, mahom iz privatnih kolekcija (samo dve su iz muzeja), neke prvi put izložene u javnosti posle 40 i više godina.

Foto: D. Milenković / RAS Srbija

– Da od njega nije ostalo ništa drugo nego četiri remek-dela iz melanholične plave faze (“Ribar sa zlatnom ribicom”, “Utopljenik”, “Kaluđerice” i “Povorka”), nastala u samo dva-tri zimska ili ranoprolećna meseca, za njega zlosrećne, 1954. godine, bilo bi dovoljno da za sva vremena njegovo ime ostane nedodirnuto i uzor kako se mora ulaziti u prostore kada je u pitanju stvaralački duh. Na njegovim slikama imamo oglede i racionalne i emotivne, ali, po mom osećanju, Igoru se racionalno ne treba prilaziti, bez golemih emocija ne može se njegovo delo sasvim dokučiti. Morate se prepustiti da vas uhvati, a ako vas uhvati, nećete znati gde vam je glava a gde druga stvar. Razbucaće vas količinom emocija koje nudi i likovnim pitanjima koje je otvorio. Na neke je i odgovorio. Ruski mentalitet ga je u velikoj meri odredio, tu dobijate odgovore. Njegovo “Raspeće” primera radi. Ako volite ikonu i ako je razumete, ako razumete pravoslavlje, onda ćete pred ovim raspećem kleknuti, do te mere je od ranohrišćana sve sažeto i pročitano u tome, kakav je bol tu napravljen, šta je sve tu prepoznao mladi Igor, pa prosto zadrhtite, pitate se pred čim se to nalazite i šta mu se to dogodilo da dođe do ovoga što je on otelotvorio i napravio – istakao je Kusovac.

Foto: Galerija 212/Fondacija Plavo / Promo Raspeće,1953.

Sin jedinac ruskih emigranata, arhitekte Alekseja i slikarke Valentine, Igor je 1948. upisao Likovnu akademiju u Beogradu. Sledeće godine je desetak meseci proveo u zatvoru kao politički zatvorenik, a onda se vratio studijama. Međutim, nakon dobijanja neprelazne ocene (5) iz slikarstva, napustio je Akademiju i 1952. upisao Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu. Iste godine kada je postao (najmlađi) član ULUS-a, 1953, priredio je prvu samostalnu izložbu.

– Pokušavali su da ga vežu te za Van Goga te za ekspresioniste… Ništa od toga ne pomaže. On je on. Kad dođete kod autentičnih ličnosti ništa vam to ne pomaže, kud god pogledate, pokušavate da se oslonite o neki pravac, ali vam se izmakne. Ne ostaje ništa. Ostaje samo Igor – ocenio je Kusovac.


Foto: Galerija 212/Fondacija Plavo / Promo Autoportret u rjubaški, 1952.

On je pomenuo i Igorove saborce toga vremena, mahom studente Arhitektonskog fakulteta koje su podučavali Rusi.

– Rusi su nas spasili. Srbija je 1919. izašla sa strašnim ranama, iz Soluna je došao ostatak ostataka jednog naroda i verovatno bismo posrnuli i ostali potpuno neostvareni da nije ona nesrećna ruska Oktobarska revolucija poslala jedno 50.000-70.000 ljudi u naponu snage. Oni su sve preuzeli. Zato nam i izlazi generacija najviših likovnjaka, a sa Arhitektonskog fakulteta. Odatle izlaze intelektualna čudovišta: Rus Leonid Šejka, radoznali Siniša Vuković, nema šta ne znaju, uz njih će se pojaviti Milić Vukašinović, u tim ranim pedesetim haraju Dado Đurić, čudak Uroš Tošković, tu su Ljuba Popović, Vladimir Veličković, Olja Ivanjicka… Sve se dešava u toj zatvorenoj, maloj i često izolovanoj sredini. Oni u najgorim mogućim uslovima otvaraju prostor, otvaraju se prema svetu, znaju šta se dešava svuda. Moramo se pokloniti pred tom generacijom u svakom smislu sputavanih ljudi, generacijom kojoj nismo ni do kolena – poručio je Kusovac.

Igor Vasiljev poginuo je 10. aprila 1954. godine, padom iz voza, na studentskoj ekskurziji ka manastiru Ravanica, pod nerazjašnjenim okolnostima. Zbog toga su nikle razne nedokazane teorije, ali sve su to konstrukcije, kaže za “Blic” Nikola Kusovac.

– To je najpre bio nesrećan slučaj, pogrešno odmeren skok ili ga je nešto udarilo. Nemojte zaboraviti, to su bili dvadesetogodišnjaci na ekskurziji. Neko je podmetao priču da mu je to namešteno. On nije bio na Golom otoku, u zatvoru je imao povlastice, puštali su ga da posećuje izložbe na Malom Kalemegdanu. To vreme treba drugačije čitati. Nije bilo tako kako mi to odavde vidimo, kao vreme represija. Na kraju krajeva, ne treba u to zalaziti. Namerno na otvaranju nisam pominjao ni njegova tamnovanja ni probleme, to nije ni bitno. Kad ste pred velikim stvaraocem, nijedan drugi podatak nije bitan sem njegovog dela – podvlači Kusovac.

Foto: Galerija 212/Fondacija Plavo / Promo Utopljenik, 1953.

Vasiljev je za kratko vreme bavljenja slikarstvom uradio preko 300 uljanih slika, crteža, skica i studija, od čega je blizu 200 bilo slika u ulju. U tom razdoblju zaista je koristio najrazličitije kolorite, među njima i plavi, melanholični, a melanholija u slikarstvu nije retka pojava i veliki je izraz u umetnosti, kaže bivši kustos Narodnog muzeja u Beogradu.

– Naiđe takva faza, što ne znači da je Igor bio melanholik. Plava boja donosi melanholiju. Prosto, kad se pred njom nađete, uvek spuštate ton, ne možete da završite sliku kao kada radite nekom od osnovnih boja, ali koristio je on i te tonove. Kada pogledate Igorov opus, prosto se pitate koja je to energija. Bio je vanserijska stvaralačka ličnost – ponovio je Kusovac.

Izložba slika u Galeriji 212 otvorena je do 2. marta, a istog dana će u Domu Vojske Srbije biti organizovana izložba crteža, skica i studija Igora Vasiljeva.

– Tamo ćete, kroz 130 radova, videti šta je taj momak uspeo da izbaci iz sebe za tako kratko vreme. Mi smo pred delom jednog velikana, jednog mladog čoveka koji je uspeo da za nepune četiri godine ostavi toliko materijala da se nikad zaboraviti ne može. Nadanje da će slike sačuvati uspomenu na njega su više nego ispunjene. Njegovo delo je preživelo sve zamke i iskušenja vremena koje je proteklo – zaključio je Kusovac.

Da mogu da živim 200 godina…

Foto: D. Milenković / RAS Srbija Ljupka Vasilje pored svog portreta

Na izložbi u Galeriji 212 bila je prisutna i Igorova druga supruga Ljupka. Ispričala nam je da je Igora upoznala na drugoj godini studija Istorije umetnosti.

– Iako smo studirali zajedno, nisam ga poznavala sa predavanja. Proleća 1953. naš fakultet je organizovao ekskurziju u Zagreb, povodom velike izložbe “Pola veka jugoslovenskog slikarstva”. Tamo, na Maksimiru, Igor mi je prišao i predstavio se. Posle toga nije se odvajao od mene – kaže Ljupka Vasiljev za “Blic”.


Foto: M. Ilić / RAS Srbija Ljupka i Igor u Kraljevu 1953.

U Beogradu su nastavili druženje. Ona je upoznala njegove roditelje, pa je on išao sa njom u rodni Ohrid da upozna njene.

– Vatio se u Beograd, ja sam ostala u Ohridu ali ubrzo je ponovo došao početkom avgusta sa vereničkim prstenom. Kada se ponovo vratio kući, pisao mi je pismo svakoga dana, svih 40 dana koliko smo bili razdvojeni. Pisao je kako slika i misli na mene. Još uvek ih čuvam – otkriva nam Ljupka.

Pričao joj je kako mu je prva samostalna izložba izazvala pravi bum, nešto neverovatno za Beograd i tako raznovrsno za jednog umetnika.

– On je i napustio Akademiju jer nije slikao kako je profesor hteo. Bio je toliko svestran i neobičan kao ličnost. Lepo je i pisao i pevao, školovao je glas i, iznad svega, bio je vrlo plemenit – ističe Ljupka Vasiljev.

Foto: M. Ilić / RAS Srbija U Ohridu 1953:

Verili su se u avgustu, a 1. novembra 1953, kada je Igor poginuo, Ljupka je bila u petom mesecu trudnoće. Ćerki je dala ime Marija, prema Igorovoj želji. Ona izričito tvrdi da nije bilo ni reči o samoubistvu.

– Govorio mi je: “Šteta što ne mogu da živim 200 godina, toliko imam ideja u glavi” – kaže Ljupka i dodaje:

– Nažalost, celo naše poznanstvo i ljubav trajali su kratko. Igor je bio predivan. Bio je toliko duhovit i darežljiv. To su bila teška vremena u materijalnom i svakom drugom smislu, ali Igor je govorio: “Ako imam dve košulje, jednu ću dati” – priča Ljupka, baka petoro unučadi i dva praunuka.

Foto: Galerija 212/Fondacija Plavo / Promo Ljupka, 1953.

U njenoj porodici se svi bave nekim vidom umetnosti. Ljupka je, po završetku Istorije umetnosti 38 godina radila kao arheograf savetnik Narodne biblioteke i član je ULUPUDS-a.

– U Narodnoj biblioteci sam radila u Odeljenju arhiografije, nauke o starom pismu. Zanimljivo je da je i moj prvi rukovodilac Odeljenja bio Rus, profesor Vladimir Mošin iz Sankt Peterburga, naučnik svetskog glasa. Ja sam se kao istoričar umetnosti bavila proučavanjem i kopiranjem starih ćirilskih rukopisa (jevanđelja, psaltira). Imala sam više izložbi i preko 80 radova objavljenih ovde i u inostranstvu. I dalje pišem i bavim se arheografijom – ističe gospođa Ljupka na kraju našeg razgovora koji je ostavio u vazduhu još mnogo neizgovorenih pitanja ali nam pružio i nesvakidašnju priliku da gvirnemo u najintimniji svet jednog velikog umetnika i nadasve neobičnog čoveka.

Miona Kovačević

Blic online

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments