„Сунчаница“ – филм Никите Михалкова

„Сунчаница“ филм Никите Михалкова – Негде је неко записао да су само сабраћа Карамазових могла да од Трећег Рима направе средиште Треће интернационале. А питање, које се, непрестано, провлачи кроз најновији филм Никите Михалкова, гласи: “Како се то догодило?“

 

MV5BOGI4ZjNhMzItZjhmOS00YjgxLTkzZDktN2U2ZDU0MTEwNDU3XkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_SY1000_CR0,0,666,1000_AL_

 

Како је било могуће да се земља чији је идеал био Небески Јерусалим (његову архитектурну икону на  руском тлу направио је  патријарх Никон, у доба цара Алексеја Михајловича) толико отпадне од Бога и саме себе да у њој победи бољшевичка „псеудоморфоза“ (Шпенглеров израз) марксизма, која је хтела да буде хришћанство без Христа, па је донела ГУЛАГ? Како је био могућ грађански рат, који је, како пише на одјавној шпици Михалковљевог филма, само на Криму и југу Русије, однео осам милиона људских живота?

 Наравно, свако ко је иоле упућен зна да су Немци помагали бољшевике (Солжењницинов „Лењин у Цириху“ говори о томе), и да је Вол Стрит, скупа са Ситијем, имао велику улогу у рушењу царске Русије ( о томе  капитална студија Ентонија Сатона, „Вол Стрит и успон бољшевика“ ). Али, вековима је непријатељ са Запада рушио Русију, па је није срушио, а 1917. је успео: десила се крвава револуција, чији је стег био борбено безбожништво. И она је, макар привремено, порушила велико царство, и укинула чак и само име Русије, како је пророковао још Свети Јован Кронштатски.

Одговор Михалкова у „Сунчаници“ је јасан: не би пало царство руско да га сами Руси (пре свих, руска елита) нису поткопали одричући се себе и свога. Закључак је на трагу Берђајевљеве реченице да хришћани не живе као тужиоци, него као оптужени. То јест, прави узрок слома није у завери непријатеља, него у слабости оних који је требало да чувају своју родину.

 

MV5BZWI2NDQyMDItNzIwMS00ZDAyLTk0ZjQtY2FhMWZmYjk2ZGZiXkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_

 

А какве су слабости у питању?

 

Под лаким дахом Ивана Буњина

 

Филм „Сунчаница“ вредело би погледати скупа са документарним филмом са Првог канала Руске телевизије,“Лаки дах Ивана Буњина“, у коме Михалков говори о настанку свог уметничког дела и ширем духовно – друштвеном контексту повести за коју се определио. Најновије дело аутора „Варљивог сунца“ и „Сибирског берберина“ настало је, наиме, по мотивима приповетке „Сунчаница“ руског књижевника Ивана Буњина, као и дневника „Проклети дани“ које је он водио у првим данима власти бољшевика.

Михалков  у филму „Лаки дах Ивана Буњина“ расправља о судбини Русије, читајући одломке из његових записа, и поткрепљујући их примерима. Рецимо, кад објашњава да је сцене на пароброду ( које се, иначе, дешавају на  Волги) морао да снима у Швајцарској,  режисер указује на чињеницу да Русија није сачувала ни један једини  такав брод, чак ни због туризма. Говори Михалков и о пропасти руског села, о интелигенцији која је, и пре 1917. и сада, у име митова о западном „прогресу“, рушила своју отаџбину, верујући у  химере као да су сушта стварност.

О томе је, у „Проклетим данима“, говорио и Буњин.

 

Буњиново сведочење

 

У свом дневнику, Буњин немилосрдно чита знаке времена. Обрачунава се са интелектуалцима – превртљивцима. О песнику Брјусову каже да иде све левље из разлога каријеристичко – камелеонских. А раније?

„Године 1904. величао је царску власт, захтевао ( као Тјутчев! ) заузеће Цариграда. Године 1905. објавио је „Бодеж“ у „Борби“ Горкога. Кад је почео рат с Немцима, постао је „ура – патриота“. Сад је бољшевик“.

 

MV5BY2VlZjJiMDktN2JlMy00YzhhLTk3NWQtNTdjNjI3ZmVjMGNhXkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_

 

У то време, и сам Горки је критиковао Лењина и бољшевике, који су у Брест – Литовску 1918. потписали срамни мир с Немцима. Горки је ( а Буњин га цитира ) тврдио да су они „компанија авантуриста, који су због сопствених интереса, ради продужења, за још неколико седмица, свог пропалог царевања, спремни на најсрамнију издају домовине и револуције, интереса руског пролетаријата, у чије име лудују на упражњеном престолу Романова“.

Сећао се Буњин и речи древног летописца:

“Брат на брата, синови против отаца, слуге на господу, један другог хоће да побију ради користољубља, похоте и власти, а брат брата хоће да лиши наследства, не памтећи речи Премудрога: тражећи туђе, за својим ће у онај дан заплакати“.

Болео га је тријумф подлог просташтва. Ево слике из „Проклетих дана“:

“Објављен је нови списак стрељаних – „у оквиру спровођења у живот црвеног терора“ – а затим чланчић:“Весело је и радосно у клубу „Троцки“. Велика сала бивше Гарнизонског дома, где је раније уживала банда генерала, сада је пун црвеноармејаца. Нарочито је успешан био последњи концерт.

Прво је отпевана „Интернационала“, а затим је друг Кронкарди, пред заинтересованим и одушевљеним слушаоцима, имитирао лавеж пса, пијук пилета, певање славуја и других животиња, укључујући и знамениту свињу“…“Пијук“ пилета и „певање славуја и других животиња“ које, „укључујући“ и свињу – певају, тако нешто ни ђаво не би написао. Зашто  је само свиња „знаменита“, и зашто пре него што почну да је имитирају, певају „Интернационалу“?“

Тада је, с дубоком тугом, забележио и ово:

Више нема повратка/У оно у чему смо некада живели./Губици се не могу избројати, не могу заборавити,/Шамари Пилатових војника,/Ничим се не могу спрати ни опростити./Као што се не могу опростити ни муке, ни крв,/Ни трзаји на крсту,/Свих убијених у Христу,/Као што се не може прихватити новина која настаје,/У њеној одвратној голотињи“.

 

О Михалковљевом филму

 

Михалков је од руске државе добио велике паре за „Сунчаницу“.

Рекао би човек – време је „тешко и усилно“, Русији треба нека пропаганда, поготово што се радња трагичне повести о белима одвија на Криму.

Али, иако је режисер снимио филм „са идејом“, он није идеолошка пропаганда, какви су амерички спектакли, од „Дана независности“ до „Капетана Америке“. Он је позив на самопреиспитивање и дубоко освешћење свог пада.

Први део приче, о лудој љубави за једну ноћ између младог поручника и  лепотице (којој никад ни име неће сазнати ), удате за старијег човека, са прекрасним сликама руске природе и старовремског живота, није без сенки које ће се, после 1917, претворити у густу таму револуције и грађанског рата. (Тема руске „страсти за једну ноћ“, недовољне рационалне контроле чулности, за посебан је оглед, коме није место овде и сада; такође, сексуални однос у коме се помиње име Господње није нешто што приличи православно интонираном филму).

 

MV5BZWIyYjdmZDMtNTNlZC00MDg1LWJlZTQtNWMxODZkYmYyYTllXkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_

 

Млади официр је великог срца,  спреман да се баци у реку љубави без размишљања; али…Он није свестан да свет у коме живи не постоји „тек тако“, и да се може срушити због непромишљености призваних да га чувају. Када му мађионичар на пароброду прича о чарима Запада, с кога потиче и Маркс   (поручник није ни чуо за њега), он, наравно, као и већина руских полуителигената , наводи бесмислене разлоге због којих је Запад бољи од Русије.

Рецимо, у Русији се посвађаш са конобаром, а он се разгневи и пљуне ти у супу – а на Западу конобар само обиграва око тебе, све ти даје, и само понавља:“Изволите!“ Поручник с правом примећује да на Западу конобар може да ти пљуне у супу у кухињи, кад га ти не гледаш.

Најпотреснија је прича о дечаку из провинцијског градића у коме је главни јунак провео своју луду ноћ с незнанком. Тај дечак иде у цркву, прислужује у олтару, спреман је да помогне…Али, у школу је дошао учитељ (  благе нарави ), који прича деци о Дарвину и да су сви људи пореклом од мајмуна. Георгија то много мучи – ако је уча у праву, онда су и његови родитељи од мајмуна, па и сам цар – баћушка. Дечак од официра очекује да га разувери, да му каже да је једина истина Бог Који је из љубави створио човека, али официр је занет незнанком, јури као мува без главе, и нема времена за Георгија, него му прича нешто необавезно, у пролазу. Он је као „лирско ја“ песме Александра Блока:

“Ни самом мени није јасно,/ Коме сам стихове с посветом плео,/ У каквог бога веровах страсно,/ Какву сам девојку то волео“.

Зато што му није одговорено на време, Георгије ће, кад порасте, стати под команду бољшевичких убица, фанатичне Земљачке и Беле Куна, и учествоваће у ликвидацији белих заробљеника, међу којима је и официр из његове младости.

 

solnechnyy-udar-2014-10

 

 У филму „Лаки дах Ивана Буњина“ Михалков јасно и одлучно оптужује руску „елиту“ да није хтела да се бави својим народом, што је, између осталог, довело до катастрофе. У „Сунчаници“,  пред саму смрт белих, официр ( игра га Милош Биковић )  каже да је руска интелигенција сто година пљувала по Русији и њеном животу, и да је крвава револуција плод таквог става. „Све смо уништили својим рукама“, вели он.

Глумци у филму су одлично испунили своје улоге: Литванац Маринш Калита као заљубљени официр, Викторија Соловјова као незнанка, Милош Биковић као Кока,  Сергеј Карпов као дечак Јегориј, али и многи други, нарочито они који су играли беле официре.

 

Поука за Србију

 

Михалков је навео три разлога због којих је премијера „Сунчанице“ била у Београду: 1.Србија је примила и најлепше угостила велики број белих, под командом барона Врангела, коме је, пре пројекције филма, одржан помен у руској цркви Свете Тројице на Ташмајдану;2. велики број Срба, попут монтажера Миће Зајца и глумца Милоша Биковића, радили су на филму; 3) премијера је рођендан филма, па га вреди славити међу пријатељима.

 Али, има ту још један разлог, кога можда ни сам Михалков није сасвим свестан. Ово није филм само у Русима. Ово је филм и о нама, Србима, који с пуним  правом можемо да се питамо:“Како се све то догодило?“ Јер, и код нас је елита издала свој народ ( и то не од скора, довољно је сетити се опомене зване „Чујте, Срби“ Арчибалда Рајса ), и код нас је, од 1941. до 1945, беснео крвави грађански рат под нацистичком окупацијом, и нама је насушно потребно покајање без кога ћемо нестати у демонским безданима „евроатлантских интеграција“.

Јер, како рече Берђајев, хришћанин не живи као тужилац, него као оптужени; он у својим гресима и слабостима тражи узроке пада.

В.Димитријевић

Борба за веру

 

Zašto na Zapadu niko više ne želi da gleda Mihalkova?

 

image

 

Samo Gospod naš zna meru neizrecive lepote ruske duše

Ivan Bunjin, Svetac

 

Kada sam u Gugl ukucao Sunčanica na engleskom jeziku nije se pojavio nijedan kritički tekst u nekom od boljih, ali ni gorih filmskih magazina, kao niti bilo kakav izveštaj da je film bio prikazan na nekom boljem, ili gorem zapadnoevropskom filmskom festivalu. Izuzetak je Vikipedija na kojoj postoji kratak odlomak i siže radnje filma na engleskom jeziku, ali znamo da Vikipediju svako može da uređuje, pa je pravo pitanje ko je to zaista napisao. Otkuda da jedan od omiljenih ruskih i svetskih  reditelja, čiji su se novi filmovi željno iščekivali, pa makar oni bili i loši, biva naglo skrajnut?

Razlog za negativan odnos Zapada prema Mihalkovu nimalo nije slučajan i treba ga tražiti u činjenici da na početku filma kao oznaka mesta dešavanja radnje stoji Jug Rusije, novembar 1920. godine. Naizgled obična rečenica, zbog današnje geopolitičke situacije, u sebi krije dobre osnove za polemiku. Pomenuti Jug Rusije u stvari je Krim, a ako uzmemo da je u Ukrajini u vreme objavljivanja filma besneo građanski rat i da je Rusija usled dobro organizovanih vojnih operacija uspela da povrati i osigura ovu vrlo važnu stratešku tačku, onda treba da nam je jasno zbog čega niko na Zapadu više ne želi, ili je možda bolje reći i ne može da gleda Mihalkova.

Naizgled liberalani Zapad nikada ne prašta kada se neko usudi da zadire u prostor njegovog delovanja i da se sukobi sa njegovom  beskompromisnom željom širenja uticaja i moći. Stoga Mihalkov, koji zaista ponekad ume da daje nepromišljene i neumesne izjave, ovog puta biva nepravedno osuđen na progonstvo samo zbog toga što želi da sačuva kolektivno pamćenje jednog naroda na neke protekle događaje.

Time se odupire manipulativnoj želji Zapada da rekontekstualizuje istoriju i da je sašije po svojoj meri, što se ogleda i u lajtmotivu filma koji glasi:

Ovo je sočivo, i ako na to sočivo padne samo jedna dlaka, trunčica čoveka na fotografiji jednostavno nema. Čovek se jednostavno briše iz istorije.

Zbog svega toga reditelja je zadesila slična egzilska sudbina kao i pisca kratke priče Sunčanica, prvog ruskog književnika nobelovca, Ivana Bunjina, po čijem je delu i nastao film, koji je bio proteran iz Sovjetske Rusije. Iz ovog vidimo da na mestu poput Zapada, koje se patvorno predstavlja kao uporište slobode i pravde, lako možemo pronaći odlike Staljinovog totalitarnog režima.

 

image (1)

 

Ideja za film se razvila još sedamdesetih godina dvadesetog veka, ali zbog veoma negativnog odnosa tadašnje komunističke vlasti prema Bunjinu, film je bilo nemoguće snimiti. Iako on nosi isti naslov kao i Bunjinova priča, reditelj je piščevo delo upotrebio  samo kao bazičnu osnovu za građenje svog filma – Bunjinovo delo tematizuje kratku ljubavnu epizodu sa putovanja parobrodom po Volgi između oficira kraljevske ruske vojske i jako lepe i zanosne nepoznate žene.

Mihalkov koristi ovu priču, kao i Bunjinov dnevnik Prokleti dani, za kostur oko kog će obmotati ostatak svog filma. Iz ovog sledi da film Sunčanica nije samo puka reprodukcija i ekranizacija Bunjinovih nabrojanih dela, već da ima dosta izvorno Mihalkovljevih ideja. One se najviše ogledaju u postupku pravljenja oštrog kontrapunkta između onog što je bilo nekad i onog što predstavlja sadašnje vreme u filmu.

Bunjinova priča čini deo filmske radnje koji je smešten u ne tako daleku prošlost (1907), u vreme pre Oktobarske revolucije i doba Carske Rusije, dok drugi deo (uslovno ga možemo nazvati Mihalkovljev deo prožet Bunjinovim sećanjima i zapisima iz dnevnika) čine scene nakon kataklizme rojalista i vremena Crvenog terora u kojima  glavne uloge imaju poraženi oficiri Bele armije, među kojima se nalazi i Bunjinov poručnik, koji je kod Mihalkova dogurao do čina kapetana.

Lik bezimenog kapetana provlači se u oba vremena i kroz razvoj njegovog karaktera, koji namerno nije imenovan kako bi se dobilo na univerzalnosti predstavljene slike, gledaoci su u mogućnosti da prate i tok ruske istorije.

 

image (2)

 

Pitanje koje najviše muči kapetana, a što je ujedno i glavno pitanje filma, jeste gde je nestalo ono doba, pre Oktobarske revolucije, kada je on bio bezbrižno zaljubljeni poručnik, koji putuje parobrodom po Volgi. Mihalkov pronicljivo gradeći svoj film i lepom metaforom sunčanice, koja je navodno odgovorna za sve socijalno-političke promene društva, postepeno odgovara na ovo pitanje.

Dok su ruski oficiri vodili lagodan i raskošan život, zanemarivali su raspoloženje običnog naroda, koji se, podbunjen komunističkim agitatorima i teškim životom, vrlo lako odlučio na bunu i revoluciju. Film verodostojno ilustruje i otuđenje naroda od crkve usled nezajažljive pohlepe popova, koji za jedno obično osveštavanje krstića traže i po deset rubalja.

 

MV5BMGI0OTQ5NjgtYTZiMS00MmU5LThlNTctZDY2MjliODE0MThkXkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_

 

Na kraju, kao zaključak nameće se da Rusima niko nije kriv, već da je njihova aristokratija  svojom nepažnjom i nesmotrenošću, ali i indiferentnošću prema svojoj otadžbini, otisnula svoju državu u propast. Bilo bi lepo uporediti veoma uspešne metaforične scene iz, meni lično najdražeg Mihalkovljevog filma, Kod kuće među strancima, stranac među svojima (1974), u kojima se vidi kako jedna kočija, koja može da predstavlja i Rusku Carevinu, biva otisnuta niz padinu i prevrnuta, sa scenom iz Sunčanice kada se kolevka otiskuje niz čuveno stepenište u Odesi.

Mihalkov tako pravi i lep omaž Sergeju Ejzenštajnu i njegovom nemom filmu Oklopnjača Potemkin (1925), tako što ključne i najbolje scene filma smešta na istu lokaciju gde je i Ejzenštajn snimao svoj nemi klasik. Takođe, Sunčanica se može uporediti i sa vrhunskim ostvarenjem Aleksandra Sokurova, snimljenim u samo jednom kadru, Ruska barka (2002), u kom su tri veka ruske carske istorije smeštena na ploveći brod.

Ako uzmemo da brod kod Sokurova simbolički predstavlja jedan hermetično-izolovan prostor, koji treba da sačuva uspomene na Rusko Carstvo, onda potapanje oronulog broda prepunog Belih vojnika, koji pevaju liturgijsku pesmu, kod Mihalkova jasno simbolizuje želju Crvenih da sve ono što je bilo pre njih izbrišu i gurnu na dno Crnog mora.

 

image (3)

 

Jedino mesto gde se Mihalkov spotakao i gde nije uspeo da održi konstantu jesu pojedine melodramske i patetične scene između oficira i nepoznate crnke, koje je Bunjin  u svojoj priči daleko uspešnije rešio.

Praveći ponovo jednu nostalgičano-emotivnu dramu čija je radnja smeštena u carsko i komunističko doba, reditelj ne odstupa od proverene paradigme, koja mu je donela mnoštvo filmskih nagrada i planetarnu priznatost i slavu. Svakako, odmah treba napomenuti da film Sunčanica nije svojim kvalitetom ekvivalent najboljim Mihalkovljevim ostvarenjima sa sličnom tematikom poput filmova Kod kuće među strancima, stranac među svojima (1974), Nezavršeni komad za mehanički pijanino (1977), Varljivo sunce (1994) i Sibirski berberin (1998). Ali, iako nije dostigla savršenstvo prethodno pomenutih filmova, činjenica je da je Sunčanica još jedan dobar i uspeo Mihalkovljev film.

Ivan Bazrđan

Novi Polis

 

Ljubav na krimski način

 

Svetska premijera filma Sunčanica Nikite Mihalkova održana je u Beogradu zbog bliskosti ruskog i srpskog naroda, kako navodi reditelj, ali i zbog podrške i utočišta koje su belogardejci posle Revolucije našli u Srbiji, saradnje sa srpskim glumcima, montažerima i drugim filmskim stvaraocima koji su učestvovali u realizaciji ovog filma, i povodom rođendana filma koji se “slavi sa prijateljima”. Premijeru je obeležio emotivan nastup glumca i reditelja Mihalkova, njegovo pevanje, grljenje i ljubljenje sa dragim mu ljudima i besplatno rođendansko vino i votka za sve posetioce Centra “Sava” posle filma.

 

BELA I SIVA RUSIJA

 

Nikita Mihalkov je film Sunčanica snimio na Krimu i u okolini Odese pre dve godine, a po delima ruskog pisca Ivana Bunjina. Reditelj je, kako kaže, godinama radio na priči o ražalovanom belogardejcu u sabirnom centru na Krimu koji čeka da se vrati kući ili već negde i pita se kako je došlo do toga. Glavni junak tokom celog filma postavlja to pitanje, ali odgovora nema. Ima samo pre i posle: sive uniforme u logoru i bela sećanja na prošle dane. I dugačka plava ešarpa koja poput ptice leti na vetru preko palube parobroda, kao da je živa.

 

1234154_beck1

 

Na početku filma otežu se kadrovi registracije poraženih belogardejaca na Krimu. Godina je 1920, Bela garda Carske Rusije izgubila je rat od Crvene armije, preostali belogardejci su evakuisani u logor. Poručnici i kapetani se prijavljuju kod simpatičnog predstavnika nove vlasti i ostavljaju svoja vojnička obeležja, sa manje ili više otpora. Ima oficira plemićkog porekla koji se pitaju čemu učenje francuskog jezika, čitanje Dostojevskog i sviranje na klaviru, ima seljaka i kozaka.

Ne znaju ni dokle će biti u logoru ni šta će biti s njima, a dok čekaju pričaju o velikanima ruske kulture i plaču nad grobom Carske Rusije. Za njihov slučaj je zadužena Zemljakinja, ozloglašena komunistička funkcionerka, mlada i surova. Gledaocima je jasno da će svi biti pobijeni.

U filmu se sve vreme smenjuju kontrastni planovi iz dve prošlosti na dve vode – parobrod na Volgi i logor nadomak Crnog mora, sjaj i rasulo. Zbog slutnje o skorašnjoj nasilnoj smrti, junak priziva trenutke apsolutne sreće. Na parobrodu koji plovi Volgom, mladi poručnik sreće neznanku, sitne građe i uzanog struka. Godina je 1907, poručnik je veren, a neznanka udata i ima dete. Zagledaju se jedno u drugo, i gledaju se bez reči sve dok poručnik ne iznese konkretan predlog – da siđu s broda i iznajme hotelsku sobu u malom gradu.

Posle burne noći, neznanka se vraća na brod dok poručnik spava, ostavljajući za sobom pisamce o ljubavi i strasti koja se dešava samo jednom u životu (“i nikad više,” precrtano). Ne znamo šta se posle desilo sa neznankom i poručnikom. Glavnog junaka vidimo 13 godina kasnije, poraženog i sa viškom kilograma u sabirnom centru na Krimu, gde neće prepoznati svog budućeg egzekutora.

 

MV5BMjAwZWVhZWYtOWFkMS00MzFmLTgyMzUtODdkOWM5ZDYwMTNlXkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_

 

Scenario Mihalkovljevog filma nastao je po Bunjinovoj priči Sunčanica iz 1907, i po Bunjinovim dnevnicima Prokleti dani iz 1920. godine; prerađivan je 11 puta u roku od 37 godina. Protagonisti filma su mladi glumci Martins Kalita i Viktorija Solovjova, potpuno nova lica na filmu. Jednu od zapaženih rola u filmu tumači srpski glumac Miloš Biković, montaža je bila poverena Mići Zajecu, koji je učestvovao i u izradi scenarija, dok je drugu ekipu na snimanju vodio Stanislav Popović. Film traje tri sata i kusur minuta, i nije preporučljiv za gledaoce-montažere koji vide viškove u scenama i imaju rešenje za efektnu montažu.

Film i geopolitika: Mihalkov je rekao da nije predvideo probleme u vezi sa Krimom kada je snimao ovaj film jer je ideja o njemu nastala davno. Na konferenciji za novinare održanoj pre beogradske premijere odgovorio je na upit britanskog novinara o situaciji na Krimu: “A šta da vam objasnim? Krim je naš!” Dvostruki venecijanski laureat sa filmom Sunčanica nije pozvan na Venecijanski festival.

Reditelj smatra da je to učinjeno iz političkih razloga, a u prilog toj tezi navodi da ga nisu udostojili ni odgovora. U intervjuu objavljenom u “Politici” posle premijere, Nikita Mihalkov ironično kaže da su mogli da ga puste i da posle pričaju kako je film loš… Kaže da ga odbijanje venecijanske komisije nije pogodilo. “

Možda sam samouveren, ali mislim da to nije tako loš film. Moj brat (Andrej Končalovski) i ja već imamo nekoliko zlatnih i srebrnih Lavova (nagrade Mostre). Mislio sam, ako neće u takmičarsku selekciju, mogu da ga prikažu van konkurencije pa ako je film i loš, neka me novinari razapnu. Međutim, komisija iz Venecije nije mi ništa ni odgovorila, čak ni iz kurtoazije”, rekao je on.

 

solnechnyy-udar-2014-02

 

Film je u zapadnoj štampi okarakterisan kao proputinovski. Realno, film je proruski isto koliko i gomila proameričkih ili prodrugih filmova slične sadržine. Najviše je proljubavni. Za desetak godina, ili kad i ako prođe ukrajinska kriza, film Nikite Mihalkova gledaćemo kao priču o ljubavi i strasti – izgorećeš i biće ti muka ako se previše izložiš sunčevim zracima, beži u hlad i sačuvaj romansu. A kako je došlo do toga i čiji je Krim, neće biti važno ni ako od Krima ne ostane ništa.

Biljana Vasić

Vreme online

 

Toplotni udar

 

U jednoj sceni iz filma Nikite Mihalkova ‘Varljivo sunce’ (1994), Dmitrij, agent NKVD-a, dok pokušava da zapali cigaretu na jednom drumu, nađe se pred nadrealnim prizorom. Balon sa velikom plakatom na kojem je lik Josipa Visarjonoviča, kao deo scenografije za nastupajući državni praznik, podiže se pred njim kao oblak koji svojom senkom promeni čitav krajolik. Ne uspevši da zapali cigaretu, Dmitrij sa palidrvcem šibice koje gori među prstima, vojnički pozdravi sliku vođe i ostaje u tom položaju sve dok je balon ne odnese dalje.

Za to vreme, plamen šibice je mirno goreo među prstima a da ga on nije ni osetio, jer je bio usredsređen na drugi, mnogo opasniji plamen koji je imao moć da sagori žive ljude, i to čitave mase u totalitarnom sistemu, čije je jedno palidrvce bio i sam Dmitrij. Režiser Mihalkov je u tom svom filmu odigrao ulogu generala Kotova koji je bio žrtva staljinističkih čistki, da bi danas, dvadeset godina kasnije, dobio ulogu onog balona koji nosi lik voljenog vođe diljem satelitskih gubernija, među kojima je i Srbija.

 

Burnt-by-the-Sun-2

 

Naime, u petak, 3. oktobra u beogradskom Sava centru razvučen je crveni tepih i upaljena su sva moguća svetla kako bi se upriličila svetska premijera novog filma ‘Sunčanica’ proslavljenog ruskog režisera Nikite Mihalkova. On je dan ranije bio kod premijera Aleksandra Vučića od koga je, kako kaže, saznao da će 16. oktobra u Beograd doći i predsednik Vladimir Putin. Mihalkov je bio iznenađen tom činjenicom, kao što mu je bilo neobično to što ga selekciona komisija Venecijanskog filmskog festivala nije uvrstila u program, a njegovog brata Andreja Končalovskog jeste (‘Poštareve bele noći’).

Stoga je Mihalkov odlučio da premijeru svoje ‘Sunčanice’ organizuje u Beogradu, ‘a ne u Briselu’, kako je rekao na konferenciji za novinare. Naravno, trebalo je objasniti domaćoj javnosti zbog čega je kocka pala na Beograd i on je, igrajući na kartu tradicionalnog rusko-srpskog prijateljstva, izrekao nekoliko floskula. ‘Premijera filma je isto što i rođendan, a on se slavi sa prijateljima’, rekao je Mihalkov. Svakako, ukoliko vas u Veneciji i Kanu ne žele, jer pokušavate da kinematografski opravdate putinovsku politiku, onda je uputno potražiti prijatelje u onim zonama sveta gde politička provokacija sa pričom o Krimu i tautološkim pitanjem kako se sve to dogodilo?, što predstavlja refren filma, pada na drugačije tle.

Tako je i politička i kulturna elita Beograda u Sava centru dočekala Mihalkova – na nogama, uz gromoglasni aplauz. U prvom redu bio je tu predsednik Tomislav Nikolić sa suprugom, kao i ministri: Zorana Mihajlović, Aleksandar Vulin i Kori Udovički, te nezaobilazni Emir Kusturica i ostali putinofili. Karte za premijeru nisu bile u prodaji već su se ciljano podelile onim predstavnicima elite kojima režiserov politički manevar neće biti čudan niti će postavljati suvišna pitanja. Tako je i bilo. ‘Sunčanica’ je prikazana, a beogradski mediji su je proglasili ‘umetnošću najvišeg ranga’.

 

solnechnyy-udar-2014-06

 

Retki su oni glasovi u beogradskoj javnosti koji su ceo ovaj događaj videli kao ‘Putinovu prethodnicu’ , jer se mora verovati na reč velikom režiseru koji je bez treptaja oka izjavio kako nije imao pojma o skorašnjem Putinovom dolasku. On je ležerno proleteo Beogradom kao onaj njegov balon iz ‘Varljivog sunca’ i proneo je šarenu najavu Vladimira Vladimiroviča.

Logično je da se gubernijska elita ushitila raskošnim kadrovima u kojima su se pojavili čak i neki srpski glumci, poput Miloša Bikovića, zvezde filma ‘Montevideo’. On je u Mihalkovljevom filmu dobio tu čast da izgovori rečenicu o razlozima ruskog pada u vreme revolucije. Odgovor na pitanje kako se sve to dogodilo?, iako se od filmskog umetnika formata Nikite Mihalkova očekivalo mnogo više, stigao je kao jeftina nacionalistička teza koja se nalazi u temelju njegove nove poetike – previše Zapada u ruskoj kulturi, a premalo ruskog u nečemu što on naziva ruskom civilizacijom.

Dakle uzrok pada je svojevrsno odrođivanje od stabla, jezika, crkve i autohtonih teorija. Otuda je i jasna pobeda komunizma, u kome se danas traže odgovori za sve katastrofe u prošlosti. Sve se to događa pod budnim okom Putina, koji sa slika i plakata, kao na omladinskom forumu ‘Seliger’, nadgleda izgradnju novog društva. Inače, slavni režiser je ovaj omladinski kamp za proizvodnju novih lidera posetio u leto 2009. godine u društvu samog Vladimira Vladimiroviča. Edukovanje budućih profesionalnih patriota predstavlja suštinski koncept ovih programa, a recentna kinematografija Nikite Mihalkova, uključujući i njegov film ‘Sunčanica’, funkcioniše kao vizuelno rekreiranje opštih mesta putinovske ideologije.

 

slika-nikita-mihalkov-u-kanu2

 

Kako se to dogodilo da Nikita Mihalkov postane umetnik Kremlja i odrekne se svoje umetničke prošlosti u kojoj je zabeležio vanserijske filmske momente, poput onih u ‘Mehaničkom pijaninu’, ‘Oblomovu’ i ‘Urgi’? Njegova umetnička regresija poklapa se sa pojavom Putina i obnovom ruske imperijalne politike, u kojoj je Mihalkov prepoznao isto ono što i srbijanska odabrana publika u njegovom filmu: našminkanu prazninu koja obećava i oslobađa od svake odgovornosti. Slično se dogodilo i sa njegovim velikim obožavateljem Emirom Kusturicom. Nezapamćena je umetnička regresija tih razmera, ali za državni vrh, demokratski ili naprednjački svejedno, Kusturica je bio i ostao vrhunac filmskog umetničkog izraza. To nas ponovo vraća pitanju kako se sve to dogodilo da jedna politika doživi toliku regresiju.

Možda odgovore treba tražiti u signalima koje emituju filmski promašaji kao što su Mihalkovljeva ‘Sunčanica’ ili Kusturičin ‘Zavet’. Ono što im je zajedničko pre svega je odustajanje od istine, a potom i od umetničke etičnosti. To su dve tačke na kojima se lomi čitava filmska konstrukcija. A od svega ostaje samo ogoljena slika onog aparatčika koji sa upaljenom šibicom pozdravlja svog vođu.

 

bbts

Saša Ilić

Peščanik

 

Intervju sa Nikitom Mihalkovim

 

Nikita Mihalkov kaže da “Sunčanica”, iako ratni film, nije film o ratu, već o ljudima koji se pitaju kako je moglo da dođe do toga da braća počnu da ubijaju jedan drugog. Scenario je pisan po istoimenom romanu nobelovca Ivana Bunjina, a glavnu mušku ulogu tumači srpski glumac Miloš Biković. Proslavljeni ruski reditelj u ekskluzivnom intervjuu za RTS, osim o svom novom filmu, govori o svetskom filmu danas, o tome zašto će druga projekcija filma biti održana baš na Krimu, o multikulturalizmu i toleranciji…

 

 

Film nas vraća u dvadesete godine prošlog veka, u bratoubilački građanski rat u Rusiji. Ali, da li je to film o samom ratu ili, kako ste ranije radili u svojim filmovima, o atmosferi rata, priča o drugim pojavama?

– Ja ne bih mogao da kažem ni da je to film o ratu, čak ni da je film koji je u ratnoj atmosferi. To je film o ljudima koji se pitaju kako je moglo da dođe do toga da braća počnu da ubijaju jedan drugog. To je veoma važno pitanje, najvažnije pitanje u svakom građanskom ratu jer građanski rat je najstrašnija pojava. To je rat u kojem nema pobednika. Ovaj film je bio naš pokušaj da postavimo pitanje i nađemo odgovor na pitanje kako se sve to dogodilo.

Uvek ste tvrdili da Vas rat ne zanima kao takav, ne sam po sebi. I u prvom i drugom delu “Varljivog sunca” Vas više interesuje atmosfera, fenomeni života u ratu, učešća Boga u ratu nego sam rat. Da li je to tako i u ovom filmu?

– Apsolutno. S tim što je intonacija filma sasvim drugačija nego u “Varljivom suncu”. U drugom delu “Varljivog sunca” mi vidimo sam rat i pokušavamo da otkrijemo gde je Bog u ratu. Zašto se dešava da osam ljudi ide šumom, jedan zastane da se olakša i on jedini preživi a preostalih sedam u trenutku pogine ili obrnuto, samo on pogine a oni ne… Pokušavamo da saznamo otkud ta kob… Šta se nevidljivo dešava… To je jedan metafizički film koji je baš o samom ratu. Zato je on pun ratnih scena i prikaza života porodice u ratu.

 

solnechnyy-udar-2014-07

 

U ovom filmu je drugačije. Rat je završen, izgubljen. Tek predstoje tridesete i četrdesete godine sa svim posledicama. U ovom filmu Bela armija se povlači. I na poslednjoj obali oni razmišljaju, kada već nema pucnjave, više niko nikoga ne ubija, ne masakrira, ne urezuje zvezde u telo. Samo postoji pitanje “Kako se sve ovo desilo?” Zašto se desilo, koji su uzroci? To je glavno filozofsko pitanje filma i ja sad neću da vam prepričavam tok misli, ali verujem da će ga gledaoci osetiti.

Mislite li da ste u filmu, makar indirektno, dali predlog mogućeg odgovora na to pitanje?

– U filmu postoji odgovor na to pitanje. Nije direktan, ali je tu i mislim da će misleći čovek koji je kupio kokice da mu traju samo do pola filma, osetiti taj odgovor. Za mene je to principijelno važno. Ja sam 37 godina čekao da Bunjina pretočim u film jer je to ranije bilo teško, ovde u Rusiji Bunjin nije bio priznat pisac. Kada smo počeli da pišemo scenario mnogo smo čitali. Kada smo pročitali sva svedočanstva o čudovišnim zločinima Crvene armije, o tome šta se tada dešavalo, kakve užasne stvari, naš prvi poriv je bio da napravimo nešto strašno, kao dokument koji bi ljudima govorio o tome šta se dešavalo.

Međutim, kada smo napisali taj scenario i počeli da radimo na njemu, ja sam shvatio da ne želim da snimim takav film jer mene ne interesuje sama konstatacija činjenice da su se dešavala zverstva i s jedne i s druge strane, već me interesuje odgovor na pitanje kako je tako nešto moglo da se dogodi. Kada je došlo do sloma, koliko je vremena bilo potrebno za taj slom, za to da se čovek dovede odavde dovde. To sad vidimo u Ukrajini. Bile su potrebne samo 23 godine da bi se podigla pokolenja koja nemaju predstavu o tome da su Rusija i Ukrajina nekada bile jedna zemlja, da su njihovi očevi i dedovi ratovali i ginuli jedan uz drugog, da je Bandera bio fašista, da su u Galiciji streljali ljude, itd.

 

solnechnyy-udar-2014-05

 

Odraslo je pokolenje kojem se to više ne može objasniti i koje je za Rusiju izgubljeno. U stvari, bojim se da je ta generacija izgubljena i za svet i za Evropu jer za samu Evropu nema nikakvog smisla i logike da pod svoje okrilje prima ljude koji njoj streme ali mrze druge ljude sa kojima Evropa sarađuje, trguje i neguje odnose. Mislim da je neverovatna, ogromna šteta nanesena Ukrajini i u velikom meri krivim za to Rusiju jer je na podizanje takve generacije reagovala “nema veze, to je Ukrajina, biće sve u redu, nije strašno… Sešćemo, pojesti slaninice, popiti ukrajinske Gorilke i sve ćemo rešiti”. E pa, nećemo rešiti!

Kada već pominjete Ukrajinu, Vi ste na ovom filmu počeli da radite pre početka sukoba.

– Znam, često mi se to dešava…

Svesni ste da će se Vaš film tumačiti kao pokušaj da sa svoje političke tačke gledišta objasnite događaje u Ukrajini?

– Ne može se svakome kolač umesiti. Već sam imun na takve stvari. Toliko godina o meni svašta pričaju i izmišljaju. Važno je shvatiti da nije toliko bitno šta o tebi misle koliko šta ti misliš. Za mene je to već postao način života jer ljudi koji me uopšte ne poznaju govore o meni gluposti i gadosti. Za mene bi tužno i bolno bilo kada bi ljudi koji me dobro poznaju rekli da sam ovakav ili onakav. A kada oni koji me nikada nisu videli, nikada sa mnom razgovarali i uopšte me ne poznaju, slušaju o meni i čitaju na internetu pa onda prave spletke, onda je to njihov problem.

 

MV5BODJlZDBkMGMtZGRlYS00MzUwLWEyY2UtZjg1ZDRlM2E1OGY5XkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_

 

Čoveku koji oko sebe stalno sakuplja zlo usmereno na drugog čoveka, to zlo će se pre ili kasnije vratiti. Zato ja takve ljude žalim i ne gubim na njih vreme. A što se tiče toga da je film aktuelan – umetnicima se to dešava. Ja sam i film “Dvanaest” snimao pre šest-sedam godina, a pre dve godine su deliće iz njega počeli da puštaju u vestima kao neku vrstu poruke koju sam poslao. Svaki film je na neki način poruka.

I “Varljivo sunce” je film koji je za pet-šest godina pretekao svoje vreme. Gledali su ga kao ratni film, a on je u stvari priča, bajka. Jedna metafizička, suptilna, kako bih rekao, legenda, pripovest. Puškin je govorio da umetničkom delu treba suditi po zakonima po kojima je napravljeno. Ako biste “Varljivo sunce” posmatrali kao istorijski, dokumentarni film, on ne bi izdržao kritiku. Ali to nije takav film.

Neki ljudi su čak izdali knjigu pod naslovom “Greške u ‘Sibirskom berberinu'”. I tamo su pronašli da te godine o kojoj govori film oficiri nisu imali osam zvezdica na epoleti nego šest. Izbrojali su na američkoj zastavi koja je u kadru tri i po sekunde… zaustavili su kadar i izbrojali više zvezdica nego što je Amerika tada imala država.

Znam takve sajtove koji to rade, urade to sa svakim filmom.

– U redu je da se znaju tačni detalji nekih stvari. Ako imate dokument za koji neko odgovara, može se reći da nešto nije tačno. Ali, kada govorimo o umetničkom delu, o filmu u kojem su imena ljudi izmišljena, u čemu je onda smisao te opsesije tačnošću detalja. Mogli bi tako da uzmu i Jevanđelje pa da kažu da ne može da bude da čovek leži u grobu pa posle ustane. Ali u neke stvari treba prosto verovati. Ako hoćeš da ljudi veruju u nešto u šta si ti poverovao, trudi se da se javi osećanje da je nešto ispravno, a ne da su tačno prebrojane zvezdice na američkoj zastavi.

Sada već znamo da će svetska premijera novog filma biti u Beogradu 3. oktobra. Zašto u Beogradu, a ne na nekom drugom mestu?

– Kada se film prvi put prikazuje, to za gledaoca postaje dan rođenja filma. A rođendan se slavi sa prijateljima, i zato u Beogradu a ne u Briselu.

I odmah iz Beograda idete na sledeću projekciju na Krim. I opet će analize reći da je izbor maršrute Moskva–Beograd–Krim, odraz politike Kremlja i da tu maršrutu niste sami smislili već u dogovoru s političarima u Kremlju.

– Neka priča ko šta hoće. Krim je zaliven ruskom krvlju. Svi likovi iz mog filma polaze sa Krima. Turaverov je napisao stihove “Krenuli smo svi sa Krima kroz vatru i dim i s ogromnom tugom u srcu, ustrelih konja svoga”. Sa Krima je otišao Vrangel, Šmaljov, Bunjin. Iljin, svi su se evakuisali sa juga Rusije. Zato bi bilo čudno da snimim film o tom mestu, a rusku premijeru organizujem u Krasnojarsku.

 

solnechnyy-udar-2014-03solnechnyy-udar-2014-04solnechnyy-udar-2014-08MV5BOTRkMmRhNjMtYjViNS00MTk5LTg1OWEtN2ZmNTY1MmE0ODdkXkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_MV5BYmUzYThjNzEtMjY3Mi00NjM5LWE5MTItMmRmNTFlN2MwZDg5XkEyXkFqcGdeQXVyNjMwOTA1MDM@._V1_

 

Ja veoma volim Krasnojarsk, štaviše otuda su moji preci, i da sam o njima snimao film, premijera bi bila u Krasnojarsku, ali u ovom filmu svi su likovi na Krimu, radnja filma se tamo dešava i tamo će biti premijera. I da, znam da će neki reći da je to bilo naređenje iz Kremlja, ali neka misle šta hoće. Znate, imam prijatelje, saradnike, bliske osobe, glumce, ljude sa kojima donosim takve odluke kao što je mesto premijere. Bitno mi je sa njima da se složim. Znate kako kažu, nek si samo u miru sa sobom i Gospodom Bogom, a ljudi će uvek pričati. Ti koji odmah smisle neku zloću i misle da će ta zloća nešto da pokvari nekom drugom, takvi ljudi ne treba da me uznemiravaju.

Koliko sam shvatio, Vi planirate da ta premijera u Beogradu bude veliki događaj. Pozivate svoje prijatelje iz sveta filma sa svih kontinenata, biće mnogo slavnih na jednom mestu i Beograd bi trebalo da postane svetska prestonica filma makar na jedan dan.

– Da, zvao sam mnogo ljudi. Emir Kusturica je rekao da će doći. Moji glumci bi trebalo da budu tamo. Moj junak Miloš me je pitao može li da dobije karte za premijeru. Ja ga pitam koliko će, dve, tri, pet… On kaže, može li dvesta? Naravno, izvoli, ima tri i po hiljade mesta u sali. Kao što rekoh, to će biti dan rođenja filma i pozivam sve svoje prijatelje. Drago mi je što nijedan od njih, ukoliko, naravno, nije negde na snimanju, nije rekao da neće doći.

Mesto održavanja premijere nije jedini srpski momenat u ovom Vašem umetničkom delu. Iz Srbije su i glavni glumac i montažer…

– Da, montažer i prvi asistent i šef paralelne grupe Stanislav Popović. A u pozadini je lik Emira Kusturice jer montažer Mića Zajec je Emirov montažer, on mi ga je preporučio i evo, zajedno pravimo već četvrti film. Mići je, inače, trećeg oktobra rođendan, tako da mogu da kažem da sam mu iz zahvalnosti za odličan rad doneo film u Beograd.

Naravno, iako volim da radim sa Srbima, kada se pravi film ipak profesija igra ključnu ulogu. Recimo, majstori slike su ekipa iz Francuske koja je apsolutno genijalna. Vensan Argami je najveći profesionalac i već dugo radimo zajedno. Video sam Milošev film i pozvao ga da radimo zajedno. Stanislav sa bavio kompjuterskom grafikom i bio mi prvi asistent, sa Mićom radim već četvrti film. Nemoguće je raditi sa profesionalcem, posebno u fazi postprodukcije, ukoliko ga ne voliš i ne osećaš.

 

solnechnyy-udar-2014-11

 

Možeš da angažuješ odličnog vozača ili sjajnog tonskog snimatelja koji će sve uraditi odlično a sa kojima uopšte ne progovoriš. Ali, kad montiraš film, to je tanani, suptilni proces gde se sve meri na perce, na dah, na vrhovima prstiju. Tako nešto ne možete da radite sa nekim sa kim vam je neprijatno da razgovarate ili različito razmišljate. Na primer, ja Mići kažem: “Hteo bih da taj kadar ili ta scena bude malo toplija.” I on zna šta ja podrazumevam pod toplija. Neće zagrevati kompjuter pod kvarcnom lampom. Dakle, ako se lepo slažete i gledate u istu stranu, to je to.

Shvatam, ja i za jednostavnije televizijske forme volim sam da izaberem snimatelja i montažera.

– Naravno, najvažnije je da verujete jedan drugom, da pitate “kako bi ti to uradio” ili “kako si ti to zamislio”. Na primer, Mića meni izmontira scenu i kaže mi “Evo, je li to ono što si tražio?” Ja kažem “Jeste”. A on će meni “Ali ima i druga varijanta, vidi kako sam ja”. I ja pogledam i svidi mi se neki deo, i iskombinujemo moju ideju i njegovu. On nije puki izvršilac mojih uputstava koji zna brzo da radi na tastaturi. On me čuje i oseća.

Isto je i sa Vensanom. On ne govori ruski, ja ne govorim francuski, ali malo prstima, malo pevkanjem, sve se razumemo, to je čudesno, kad film odjednom zazvuči. U tom smislu je sa Mićom neverovatno lako raditi, reditelji će me shvatiti, jer on unapred misli i o tonu i o govoru kada montira. Ranije se bavio tonom i ima veliku biblioteku raznih šumova ili čak ide na ulicu i snima ih da bi dodao u scenu. I ja dobijem scenu koja je već obučena, nije gola.

Opštije pitanje. U kakvom je stanju svetski film danas i kakvu ulogu u svetu filma igra ruski film?

– Kriza je ogromna… kriza ideje… Svet se ponaša kao dete kojem govore da nešto ne radi a on to ipak radi. “Ne diraj šibice, ne diraj peć, opeći ćeš se, ne diraj nož, poseći ćeš se.” On ipak hvata rukom, opeče se, ali kao dete koje neće da prizna grešku, on ćuti i ne govori drugome da pazi već ga pušta da se i on opeče da ne bi bio sam u gluposti. Na prvi pogled multikulturalizam, tolerancije, međusobno razumevanje sve su divne reči, ali se ta ideja završava nečim sasvim drugim – izolacijom.

 

solnechnyy-udar-2014-09

 

Dolaze ljudi kao emigranti koji žive u enklavama, izolovani, neće da se asimiliraju, neće da prihvate tuđu kulturu. To nije multikulturalizam i to kod domaćina izaziva veliki snobizam i prezrenje prema niščima. A svi pričaju o demokratiji, toleranciji i razumevanju za sve ljude. A tog razumevanja uopšte nema. Zato su eksplodirale desničarske partije jer Francuzi kažu: “Čekajte ljudi, ja neću da na Šanzelizeu vidim samo Kairo i ništa drugo. Nemam ništa protiv… ali.”

Dakle, ono što se smatra nacionalizmom i netrpeljivošću u stvari je samoodbrana jer ne primate vi u svoju zemlju iste kao što ste vi. Ljudi dolaze sa svojim istorijama, svojom kulturom, svojim navikama itd. Vi im govorite da rade jedno a oni bi drugo, vi ih nudite svinjetinom, oni je ne jedu i dolazi do situacija koje stvaraju netrpeljivost. I onda se ljudima nameće šta moraju što još produbljuje problem.

Da ne govorim o istopolnim brakovima. To je istrebljenje čovečanstva. U Nemačkoj je nedavno bio slučaj da je devojčica izašla sa časa seksologije jer joj je bilo neprijatno. Nije iz takve porodice gde se priča o takvim stvarima. I pošto njen otac nije hteo da plati kaznu, poslali su ga na jedan dan u zatvor. Ne zato što je izostala sa časa nemačke književnosti već sa predavanja o muškim i ženskim polnim organima. Mislim da to nije čistunstvo ili moralizatorstvo već je reč o tome da se udara na ono što je Gospod Bog imao na umu kada je stvaro čoveka. U tome je problem.

Mislite li će ljudi prognati Boga?

– To je oduvek bila borba. Borba Boga sa đavolom. Mislim da će proces rušenja vere otrezniti ljude kada dođu do kraja puta i više ne budu imali kuda. Zombiranje ljudi je već došlo do takvog stapena da ljudi ne shvataju da već lete, padaju, misle da je to san dok se ne razbiju o stene na dnu. I pokušava se da se taj slatki san ne prekine i da ljudi ne shvate šta se sa njima dešava. O tome je uostalom i naš film. Njegovi junaci su se suviše kasno zapitali kako se to desilo. Trebalo je pitanje postaviti ranije.

 

solnechnyy-udar-2014-13

 

U početku govoriš da su to deca, neka se igraju, nema veze ako su ovakvi ili onakvi, sve je tolerantnost, razumevanje, a na kraju se pojavljuje monstrum kojeg si sam stvorio i koji te više uopšte niti sluša niti čuje. Junaci našeg filma su stvorili, ne želeći to, onog ko će ih pogubiti, stvorili su ga sopstvenim rukama. Dečkić kojem su samo govorili – igraj se, ne brini, ne pričaj gluposti. On raste i u nekom trenutku shvata da sme i ovo, jer mu niko nije rekao da ne sme. A on je hteo da sazna, pitao je. Odgovarali su mu: “Kad porasteš, saznaćeš.” I on je porastao. A oni su i te kako saznali da je on porastao.

Bilo bi lepo ovde završiti intervju, ali moram da Vas pitam da li ste razmišljali da snimite film zajedno sa Vašim starijim bratom Andrejem koji je dobio Srebrnog lava.

– Ja sam sa njim već snimao, ali kao glumac u filmovima koje je on režirao poput “Sibirijade”. Ja volim s njim da radim kao glumac s režiserom. Ali bih hteo da kažem nekoliko reči o dvostrukim aršinima. Drago mi je zbog mog brata što je dobio nagradu u Veneciji, divan film je snimio. Ali, zamislite, ja sam svoj film poslao na festival i predložio da uđe u program. Nisu mi čak ni odgovorili.

 

solnechnyy-udar-2014-12

 

Dvaput sam bio dobitnik njihove glavne nagrade, a oni ni da mi odgovore. Nije moguće da sam snimio takvo govno od filma da nije bilo vredno pisma kojim bi me odbili. Ili možda jesam, ali ako jesam dajte da se film uvrsti u program pa neka ga novinari i publika rastrgnu na komade. Nek se lepo vidi da je nekad dobar reditelj postao loš reditelj. To je, ako me ne vole, izvanredna prilika koja se ne propušta, da pred svima pokažu – evo dobrog brata sa dobrim filmom i evo lošeg brata. To je dramaturgija kojom se prosto moraš poslužiti. Ali ne, oni jednostavno uopšte ne odgovore. A zašto?

To sam ja Vas hteo da pitam.

– Hajde da beogradskoj publici prikažemo film pa ću ih ja pitati da li znaju zašto mi nisu ni odgovorili iz Venecije. Kad vide film biće im jasno.

Čekaćemo na odgovor do tada.

– Pogledajte film i znaćete odgovor.

RTS

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
7 years ago

Овај свет сакати себе прогањањем и убијањем најбољих синова и кћери.
Периодично, чак и код најдуховнијих народа, груби материјализам се пробија на површину, најгори се дочепају власти и почну да остварују ђаволове замисли које су их потпуно обузеле.
Љубав постаје неподобна, стрељају се и протерују носиоци наде и будућности народа, згариште постаје стварност у пустињи у коју се живот насилно претвара.
Али бол баш тада чини да човек прогледа, да, суочена са губитком, душа постане свесна богатства које је имала и прозрачне висине слободе које није знала да цени.
Патња отвара поноре и светлост се пробија за будуће нараштаје кроз уметност која управо у таквим околностима ствара дела непролазног сјаја.
Истина је дар Бога који животу даје смисао, а патња је извор из кога смирење утиче у биће и напаја га вечношћу.
На то нас подсећа филм “Сунчаница” Никите Михалкова. Потонули брод васкрсава у нашим мислима и наставља да живи у нама, снагом љубави коју је ослободила смрт.
На земљи се живот само привидно завршава. Свети Вукашин из Клепаца заиста почиње да живи тек после мученичке смрти. Чекамо нашег Михалкова да нас на то потсети потресним филмом.