Agresija, destrukcija, ljutnja – slikar Džekson Polok

“Moderni umjetnik nema potrebe izaći izvan sebe u svijet u potrazi za inspiracijom ili motivom. To je stvar prošlosti, klasične umjetnosti. Moderni slikar svoju inspiraciju nalazi iznutra. On pokušava izraziti svoj unutrašnji svijet, izraziti energiju, pokret i druge unutarnje snage koje se unutra kriju.”

Jackson Pollock

Zašto moderni umjetnik ima potrebu izraziti sebe? Možemo se upitati zašto izražavanje sebe nije bilo inspiracijom umjetnika ranijih epoha i stilova kada se umjetnik inspirirao svijetom i ljudima. Možda zato što je u modernom vremenu identitet umjetnika ugrožen, na pragu raspada, pa je umjetnost jedan od načina da se identitet očuva?

Osobnost ne možemo odrediti ali joj se možemo približiti metaforom. Tako je osobnost po Kohutu – divlja bujica koja ruši sve pred sobom! Niti jedan slikar nije se toliko približio Kohutovoj ideji osobnosti kao slikar Jackson Pollock. Čak je i njegova slikarska tehnika lijevanje mlaza boje izravno na platno. To je divlja bujica boje koja ruši sve pred sobom. (Naziv te tehnike je – dripping.)

Ljutnja

Zašto je moderna umjetnost tako agresivna, nasilna? Možda zato što se afekti ljutnje i bijesa danas potiskuju i poriču, negativni su i zabranjeni, i jedino kroz umjetnost postaju dijelom umjetnikove osobnosti?

Od svih osjećaja i afekata koje čovjek može doživjeti niti jedan nije toliko “negativan”, “loš”, “zabranjen”, kao osjećaj bijesa, ljutnje ili destrukcije. Od početaka ljudske civilizacije i kulture taj je osjećaj bio zabranjen, a kulture i civilizacije razlikuju se samo u načinu kako ga potiskuju ili poriču i tako ga uklanjaju iz ljudske svijesti. Kao što već znamo, iz ljudske se svijesti ne može ukloniti ništa. Svaki se potisnuti osjećaj ili afekt samo privremeno premješta u nesvjesno odakle čeka priliku da prodre u naš život kada ga najmanje očekujemo. Obično u pogrešnom trenutku, prema ljudima koji nam nisu ništa krivi.

U osvit civilizacije ljutnja je bila zabranjena, bila je tzv. tabu. Doživjeti ljutnju značilo je iskusiti osvetu bogova još za života. Kasnije taj osjećaj postaje grešnim, što znači da osveta bogova nije trenutačna već dolazi tek poslije naše smrti. Danas, u vremenu znanosti, ljutnja nije ni tabu ni grijeh, ona je nešto još mnogo gore. Taj se osjećaj danas tumači kao bolest živčanog sustava, poremećaj u radu našeg mozga. Stoga se i “liječi” uzimanjem lijekova ili kirurškim zahvatom na samom mozgu kada se pokušava odstraniti “centar za ljutnju”. Kako ja to vidim, u tome se ne razlikujemo mnogo od primitivnih naroda iz pradavnih vremena. Svi istim žarom nastojimo odstraniti negativne osjećaje iz svog života, svi se nastojimo “pročistiti”, biti “pozitivni”. Čak je i egzorcizam, to čišćenje duše od “sila zla”, popularniji danas nego prije stotinu godina.

Psihoanaliza je, po meni barem, prvi pokušaj da osjećaj ljutnje postane “prirodan” i “normalan” pa ga i ne treba odstraniti iz našeg života. Sigmund Freud je možda prvi spoznao važnost ljutnje u našem životu, kao i sve one probleme i poremećaje koje će potiskivanje i poricanje ljutnje stvoriti. Njegova je psihoanaliza reakcija na pozitivizam i čistoću viktorijanske epohe, kada se smjelo misliti samo “čiste” i “dobre” misli. Na žalost čak i danas, stotinu godina poslije Freuda, naše društvo još uvijek nije u stanju prepoznati i prihvatiti doživljaj ljutnje. Trenutno, ljutnja nije više tabu kao nekada, ona više nije ni grijeh. No ona nije ni “politički korektna”. Za čovjeka koji se ljuti kažemo da ima “negativne misli”, da nije dovoljno “pozitivan”. Koliko će još naše društvo čekati da ljutnju proglasimo prirodnom i pozitivnom, veliko je pitanje?

Bijeg od ljutnje

Mnogi od svog iskustva ili doživljaja ljutnje nastoje pobjeći. Možda putem potiskivanja ili poricanja, možda kroz projekciju ili premještanje, ili koristeći neku drugu psihološku obranu. U društvu koje ne može prepoznati ni prihvatiti ljutnju te su obrane potrebne, one nas čuvaju od raspada. Kada bi naša ljutnja došla na svjetlo dana u društvu ili u obitelji koja ljutnju vidi kao tabu, grijeh ili ludilo, mi bi istog trena iz tog društva ili obitelji bili protjerani. Takva je sudbina možda i gora od smrti, stoga se ljutnja još uvijek, u većini slučajeva, potiskuje i poriče.

Međutim, iako je ljutnja “zabranjeni” osjećaj, neki ga puta više ne želimo i ne možemo potiskivati. Čak i kada tradicionalno društvo i obitelj u kojem živimo ne mogu prepoznati i prihvatiti naš bijes, mi ga ipak moramo jednom odreagirati, istresti iz sebe. To je tzv. acting out, stanje u kojem svoj osjećaj ne dijelimo sa svijetom, ali ga ipak pokazujemo. Na žalost, kroz iživljavanje ljutnja ne postaje dijelom našeg života i naše osobnosti iako smo stalno ljuti. Ljutnju prihvaćamo i ona postaje dijelom našeg bića tek kada je prepoznata i potvrđena od ljudi oko nas.

Vjerujem kako je slikar Jackson Pollock živio svoj život u stanju neprestane ljutnje. Iako svoju ljutnju nije imao s kime podijeliti, od svoje ljutnje nije mogao ni odustati. Kako nije bilo nikoga tko bi njegovu ljutnju prepoznao, Pollock je svoju ljutnju na svijet istresao. Postao je umjetnik iživljavanja, acting outa. Ne čudimo se stoga što je umjetnička tehnika koju je stvorio nazvana “action painting”. Za tu tehniku nije potrebna inspiracija, nije potreban vanjski svijet, dovoljno je da smo razočarani i da na svoje razočaranje reagiramo ljutnjom. Baš zato što nam nije potreban vanjski svijet, objekt inspiracije, za taj stil kažemo kako je apstraktan, a kako je on izraz našeg doživljaja, kažemo da je ekspresivan. Tako je apstraktni ekspresionizam izraz duha našeg vremena u kojem je ljutnja još uvijek negativna, ali od koje više ne želimo odustati. To je naše vrijeme, mi smo civilizacija koja živi kroz iživljavanje, kroz acting out.

Što je ljutnja?

Odakle dolazi afekt ljutnje, imaju li ga svi ljudi? Freud je tvrdio kako je agresija instinkt i kako se taj instinkt ne smije potiskivati jer se uvijek ponovo vrati, još jači, još razorniji. Rješenje problema agresije nije u tome da se agresija ostvari, već da se osvijesti. Tada se agresivna energija može upotrijebiti u društveno prihvaćene svrhe, može se sublimirati. Stoga Freud predlaže terapiju razgovorom, gdje se malo po malo osvještavaju nesvjesni porivi za uništenjem i ubijanjem.

Psihologija sebstva ne vidi destrukciju kao izolirani nagon. Po Kohutu, agresija je posljedica raspada osobnosti, kada se ruši idealna slika nas samih ili nama važne osobe. Kao što već znamo, po Kohutu se osobnost organizira ili na polu ambicija, ili na polu ideala. To znači da će osoba doživjeti cjelovitost na dva načina. Kada sebe vidi u centru svijeta, ili kada drugu osobu stavi u svoj centar. Prema tome razočaranje može doći s dvije strane, kada nas svijet ne želi prepoznati kao svoj centar ili kada nas druga osoba toliko razočara da više nema funkciju organizatora naše osobnosti.

U oba slučaja govorimo o narcističkoj povredi, kada se razbije idealna slika nas samih, ili se razbije idealna slika druge osobe. Narcistička povreda uvijek stvara i narcistički bijes. Tada moramo uništiti onoga za kojeg smatramo da želi uništiti savršenu sliku. Savršenu sliku nas samih ili savršenu sliku našeg ideala.

Ako drugu osobu doživimo boljom od sebe istog će se trena javiti želja da ju uništimo. Freud i Kohut tako tumače rituale inicijacije kod mnogih naroda. Mladići i djevojke moraju proći sve moguće muke i nevolje kako bi postali članovi plemena. Oni moraju ispaštati zbog svog velikog grijeha – svoje mladosti i vitalnosti. Slične obrede inicijacije prolaze i studenti mnogih svjetski poznatih sveučilišta.

Neki nas puta ljuti što druga osoba zna više od nas ili što je bogatija, ljepša ili snažnija. Može nas čak naljutiti što je osoba moralnija od nas samih. Sve što može ugroziti naš položaj u centru svemira mi poželimo odmah uništiti i pri tome se ne štedimo protivnika. Neki je puta dovoljno da druga osoba samo svjedoči našem nesavršenstvu pa da je istog trena zamrzimo za sva vremena.

S druge strane, ljutimo se i mrzimo sve one osobe koje su slabije od nas. One su nas razočarale i treba ih uništiti kako bi uništili bolno iskustvo razočaranja. Kako inače objasniti silnu mržnju prema beskućnicima i siromašnima koji su česte žrtve huliganskih napada u velikim gradovima? Sve što je slabo treba nestati! Takvim se načelom upravljaju diktatori, tirani i sociopati poput Hitlera koji je pokušao iskorijeniti sve bolesno i slabo u državi.

Pollock

Vjerujem kako je slikar Jackson Pollock doživio razočaranje u svoje ideale, u svog oca, a jednako tako i u svoje ambicije. Majka je nastojala udovoljiti svim njegovim željama, divila mu se, ali je propustila prepoznati njegova stvarna postignuća. Život u takvom okruženju može voditi prema fantaziji vlastite velebnosti, a bez ikakvog doživljaja autentične egzistencije i vlastitog tijela. To je život na rubu raspada vlastite osobnosti, u kojem su bijes i ljutnja dominantni osjećaji.

Otac Jacksona Pollocka, LeRoy Pollock, svom sinu nije pružio nikakve smjernice za život ni osjećaj smisla života. Po svom je karakteru bio melankoličan, slab čovjek, sklon samosažaljenju. U svom pismu sinu Jacksonu kaže –

“Žao mi je što ti nisam mogao dati više. Neki mi se puta čini da je moj život bio promašen, no sada je kasno za sve. Greške prošlosti ne mogu se ispraviti.”

Biografi kažu kako otac LeRoy nije imao nikakav utjecaj na sina, ali ne smijemo zaboraviti kako odsutnost roditelja ima najveći utjecaj.

Majka Jacksona Pollocka, Stella, posve je udovoljavala prohtjevima svog sina, otežavajući mu time čin odrastanja. Majka i sin ostali su isprepleteni čitavog života, tako da je Jackson neki puta imao dojam kako je ona tu, ispred njega, iako je bila kilometrima daleko. Vjerojatno je majka izgradila u Pollocku osjećaj velebnosti, kako može sve, kako je bolji od drugih. To nikako nije bilo u skladu sa svijetom realnog gdje Jackson nije bio dobar slikar.

Taj je konflikt između sive realnosti i velebnih fantazija Jackson pokušao ublažiti na razne načine. Alkoholom, koji ga je posve preuzeo i zbog kojeg je krenuo na dugogodišnju psihoterapiju Jungijanskom analitičaru. Drugi je način ublažavanja konflikta bila umjetnost. Kroz umjetnost je Jackson pokušao održati vlastitu sliku kao najboljeg umjetnika dvadesetog stoljeća, rijetkog genija. Treći su način bile žene kroz čije je divljenje i obožavanje nastojao zaustaviti raspad osobnosti.

Na žalost, u tome nije uspio. Čak i u trenucima najveće slave bio je usamljen. Po njegovim riječima:

  “Ljudi mi idu na živce i u njihovom se društvu dosađujem.”

Kako ja to vidim, njegove velebne fantazije nisu mu pomogle da se obrani od osjećaja duševne praznine. Jackson je vjerojatno živio jedino kroz svoje slike, u momentima iživljavanja svog bijesa. Te je dvije aktivnosti povezao u jednu. Slikao je kroz svoje iživljavanje.

Njegove su slike odraz njegove autentične osobnosti koju nitko nije želio vidjeti. Možemo pretpostaviti kako je prava osobnost Jacksona Pollocka bila eksplozivna, vitalna, energična i odlučna, baš kao i njegove slike. Na žalost Jackson svoju osobnost nije osjećao, nikada je nije doživio, ona je ostala skrivena od njega i svijeta.

Po njegovim riječima –

“Kada slikam izgubim svijest, ne znam što se oko mene događa, vrijeme i prostor tada za mene ne postoje!”

Slava koju je Jackson postigao pred kraj svog života možda ga je još više udaljila od njegove prave, tjelesne osobnosti. Vjerujem kako je zaista povjerovao da je genije, jedan od rijetkih, čime je izgubio već ionako slabo zanimanje za druge ljude. Svijet velebnih fantazija koliko god grandiozan bio ipak nije ispunjen osjećajima, afektima i toplinom. Pollock je osjećao prazninu tek tu i tamo prekinutu napadima bijesa kad bi netko posumnjao u njegovu veličinu. Tek kroz svoj acting out i acting painting Jackson je živo u svom tijelu.

Bijeg od mržnje

Što je Pollock mogao učiniti s osjećajima mržnje, ljutnje, bijesa ili destrukcije? Kako ih se mogao osloboditi? Je li to uopće moguće?

Na žalost, to nije moguće, što više potiskujemo ili poričemo svoje “negativne” osjećaje, to se oni jače vraćaju u naš život. Moramo znati da nas oni čuvaju od raspada i da ih ne možemo samo tako odbaciti. Možemo li živjeti bez “negativnih” afekata? Biti pozitivan, živjeti bez ljutnje, bijesa, mržnje možda je moguće u nekom idealnom svemiru u kojem nema bolesti, starenja, razočaranja. U našem svemiru život svakodnevno prate mnoga razočaranja, u nas same, ili u ljude oko nas. U našem je svemiru ljutnja neizbježna.

Međutim, ljutnja, bijes i mržnja postaju problemom tek kada ih ne želimo prepoznati i prihvatiti. Mržnja postaje negativni osjećaj tek kad ju ne smijemo osjećati. Djeca uživaju u bajkama koje su često okrutnog i sadističkog sadržaja. No kada jednom nauče da su ti osjećaji negativni i da ih ne smiju imati, uživanje u vlastitom bijesu i ljutnji prestaje. Možemo reći da su ljutnja i bijes ugodni afekti sve dok ih sadržavamo u našem tijelu. Tek kada ih se nastojimo riješiti, kada im zabranimo pristup u našu svijest i naše tijelo oni postaju negativni i bolni.

Što se može učiniti?

Ljutnja, bijes ili mržnja prestaju biti negativni afekti i postaju pozitivni tek kada ih prepoznamo i prihvatimo. Za većinu ljudi to je nemoguće, oni si ne mogu priznati postojanje takve negativnosti. Baš zato što tako poriču svoje negativne osjećaje oni su prava opasnost za zajednicu. Suprotno tome, ljudi koji si mogu priznati postojanje destruktivnih osjećaja nisu opasnost za društvo. Oni svoje osjećaje prihvaćaju, ne moraju ih izbaciti iz tijela putem iživljavanja ili na neki drugi način, možda kroz rat ili nasilje.

Negativne osjećaje ne možemo pretvoriti u pozitivne bez tuđe pomoći. Potrebno je da ih nekome pokažemo, da nekome kažemo za njihovo postojanje i da nas netko u tome razumije. Za svaku ljutnju uvijek postoji dobar razlog i taj razlog netko treba vidjeti. Suprotno tome, najgore je reći kako se ne trebamo ljutiti jer je sve u redu. Takav komentar može još samo više potaknuti našu ljutnju. Ukratko, ljutnju stvara doživljaj da nismo shvaćeni i svako dodatno nerazumijevanje može ljutnju samo pojačati. Kada nas shvate ljutnja istog trena prestaje.

Pollock je svoje slike istresao iz sebe, nije ih pokušao protumačiti i tako približiti svojoj publici. Njegova publika nije ni znala da gleda Jacksonov duh i tijelo, krik njegovog bića. Time Jackson nije mogao doživjeti empatiju, dijeljenje njegovih osjećaja sa svijetom čime bi se praznina ispunila. On je slikao sebe, za sebe. Nije bilo nade da u taj zatvoreni krug prodre druga osoba i prekine ga.

Iako na vrhu svijeta, ostao je posve sam!

Vladimir Nemet

Izvor: Psihoterapija

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

  Džekson Polok, Psihologija, Slikarstvo