Ulogujte se / Kreirajte profil

Ainui – prastanovnici Japana

Kada je 1853. godine pod priti­skom zapadnih sila prekinuta višestoljetna izolacija Japana od vanjskog svijeta, započelo je duboko i sveobuhvatno zanimanje Zapada za japansku povijest i kulturu. Uskoro su u cilju modernizacije Japana bila otvorena vrata mnogim znanstveni­cima, među kojima i antropolozima, arheolozima te misionarima, što je urodilo brojnim studijama o porijeklu Japanaca i drugih etničkih skupina. Ovo otvaranje Japana poklopilo se s valom proučavanja različitih naroda i plemena koji se javio u drugoj polovici XIX. st., nadahnut darvinističkim evolucionizmom u antropologiji.

Najveće zanimanje zapadnih istra­živača izazvali su Ainui jer su bili geografski, kulturno, lingvistički i rasno posve izolirana skupina. Moderna arheologija i antropologija još uvijek rasvjetljavaju njihovo porijeklo, no najuvjerljivijom se drži pretpostavka da su potomci pret­historijskih lovaca-sakupljača koji su došli na japanske otoke iz Azije krajem posljednjeg ledenog doba, prije nekih 12000 godina, kada su japanski otoci kopnenim mostovima još uvijek bili spojeni s azijskim kopnom. Svršetkom ledenog doba došlo je do povećanja temperature i izdizanja morske razine te nastajanja otoka. Stare kineske i japanske kronike navode da su “prvi stanovnici Japana” na otocima zatekli barbare (Emishi) i ratovima ih potisnuli na sjeverne otoke.

Na prvim arhivskim fotografijama s kraja XIX. i početka XX. stoljeća Ainui više nalikuju bijelcima nego pripadnicima žute rase, no danas su te karakteristične crte uslijed miješanja s Japancima i drugim susjednim naro­dima u nestajanju, baš kao i njihova arhajska kultura.

Zagonetna rasa

Ono što je posebno zaintrigiralo zapadne istraživače bilo je to da su Ainui posjedovali gotovo europske crte lica. Kako su se i izgledom i jezikom sa­svim razlikovali od naroda u čijem su okruženju živjeli, mnogi euro­pski i japanski istraživači smatrali su Ainue posebnim, dalekim i izoliranim ogrankom bijele rase kojoj pripadaju Europljani i velik dio stanovništva zapadne Azije. Oni su svoje tvrdnje uglav­nom temeljili na kavkazoidnim karakteristikama Ainua: izduženo lice, bujna, neobuzdana, čupava kosa, gusta brada koju nakon nekog uzrasta više nisu šišali, istaknut nos, oblik i boja očiju koje su bile duboko usađene i otvorene, snažna, mišićava i dlakava tijela. Sve ih je to vrlo razlikovalo od pripadnika žute rase. Također su imali prirodno dostojanstveno držanje tijela čime su odudarali od uglavnom skromnog držanja Japanaca.

Poljski antropolog Bronislav Pil­sudski (1866. – 1918.), koji se spletom okolnosti našao među Ainuima prvi put 1896. godine i koji je s prekidima među njima proveo osamnaest godina te s jednom Ainu ženom imao i sina, u uvodu svoje studije obja­vljene 1912. godine piše: Vanjski izgled Ainua jako podsjeća na tipove koji se mogu pronaći u Europi: sad prizivaju Židove, sad ruske seljake, sad Cigane.

No, ruski antropolozi s prijelaza XIX. u XX. stoljeće koji su sakupili mnoštvo podataka o njihovoj religiji, materijalnoj kulturi i umjetnosti bili su skloniji mišljenju da su oni ogranak pretpovijesnih naroda jugoistočne Azije i odbacili su tezu o njihovom kavkazoidnom porijeklu, smatrajući da je nekritički prihvaćena.

Nedavne DNK analize pokazuju da unatoč dokazima o postojanju kavka­zoidnih ili srednjoazijskih obilježja kod Ainua, još uvijek nema konačnog odgovora na pitanje o njihovom porijeklu. Neki istraživači vide njihovu povezanost s tunguskim, atlajskim i uralskim narodima Sibira, drugi pak sa sjevernoameričkim Indijancima, Eskimima s Aljaske, a neki i s narodima jugoistočne Azije, ali ih se nikako ne dovodi u vezu s korejskim i japan­skim biološkim korijenima.

Brojna istraživanja i ispitivanja zbirki lubanja, kostiju, zubi, te lingvističke studije samo produbljuju misterij njihova porijekla, sugerirajući drevne paleolitske korijene i blisku ako ne i izravnu vezu s Jomonskom kulturom.

Paleolitski tragovi

Kultura Jomon obilježava najstarije poznato arhajsko razdoblje Japana, koje prema službenoj kronologiji u različitim fazama traje od 13000 g. pr.Kr. do 300. g. Jomonska je kultura dobila ime po karakterističnom vrpčastom uzorku na lončariji, a postupno je ustupila mjesto kulturi Yayoi.

Neki istraživači smatraju da su nosioci Jomonske kulture daleki preci današnjih Japanaca, čime se Ainue lišava svake uloge u kulturnom razvo­ju zemlje. No arheološki podaci jasno govore protiv te teorije jer između Jomonske kulture i kulture Yayoi, čiji razvoj teče bez prekida do povijesnih vremena japanske države, postoji oštra granica. Po svemu sudeći, Jomonsku su kulturu stvorili preci današnjih Ainua koji su se povukli pred najezdom Japanaca.

Iako se sami Ainui ne bave lonča­rijom, rezbarije i uzorci na njihovoj tradicionalnoj odjeći i obrednim predmetima neobično podsjećaju na dekoracije na nekim vrstama stare jomonske keramike. Njihov jezik i religija te kultura sasvim su različiti od japanske i također ukazuju na paleolitsko porijeklo.

Inao

Inao je sveti prut s ukrasnim strugotinama koji simbolizira pticu što prati molitve upućene svijetu bogova. Neizostavan je dio svih Ainu ceremonija. Obično je dugačak oko pola metra, a najčešći materijal za njegovu izradu su vrbe i jedna vrsta drijenka jer im je drvo svijetlo i lako se obrađuje. Drvo se može strugati na različite načine, od dolje prema gore, od gore prema dolje, a na krajevima se ostavljaju uvijene strugotine. Strugotine se rade u različitim oblicima već prema tome kojem se božanstvu u molitvi obraćaju.

Inaoi se stavljaju u istočni, sveti dio kuće. Postavljaju se i izvan kuće, s istočne strane, i smatraju glasnicima između Ainua i kamuija (bogova i duhova). Oni vjeruju da u njima borave određeni duhovi koji se, nakon što prime molitve, pretvaraju u ptice. Zato ih je vrlo važno održavati u dobrom stanju; kad inao izgubi svježinu, njegova je duhovna snaga okončana.

O ulozi inaoa govori sljedeća molitva koja se izgovara prilikom ceremonije vraćanja duha orla: O dragocjeno božanstvo, o božanska ptico, molim te počuj moje riječi. Ti ne pripadaš ovom svijetu, jer tvoj je dom kod tvorca i njegovih zlatnih orlova. Zato ti poklanjam ovaj inao, kolače i druge dragocjene stvari. Uzjaši na inao i uspni se u svoju domovinu na sjajnim nebesima. Kad stigneš tamo, skupi božanstva svoga roda i zahvali im u naše ime za njihovo upravljanje svijetom. Molim te da opet dođeš i vladaš nama. O mili moj, idi mirno.

Naime, do vremena restauracije dinastije Meiji (1868.), kada je počela sustavna asimilacija Ainua u japanski narod i kada su mnogi njihovi stari običaji bili zabranjeni jer su smatrani preprekom modernizaciji Japana, Ainui su živjeli gotovo isključivo kao lovci-ribolovci-sakupljači plodova, kao polunomadi koji su radi osiguravanja dovoljno hrane imali svoja zimska i ljetna obitavališta, a od životinja su udomaćili samo psa koji im je služio u lovu te za vuču saonica. Žene su bile zadužene za kuhanje, sakupljanje jesti­vog ili ljekovitog bilja i izradu odjeće složenih uzoraka koji su imali zaštitnu magijsku ulogu. Odjeću su izrađivali od attusha, unutarnje kore brijesta koju su obrađivali na poseban način. Muškarci su lovili, ribarili i rezbarili obredne predmete. Svakodnevni im je život bio prožet magijom i uključivao je mnoge šamanističke obrede slične onima kod naroda Sibira i Sjeverne Amerike. U njima su glavnu ulogu igrali muškarci, ali uz pomoć žena jer su se svi obredi odvijali uz ognjište, a njihove žene su nazivane “kćerima ognjišta”.

Molitveni štapići – ikupasuy

Molitveni štapići, ikupasuy, nose molitve bogovima i kao i inaoi koriste se za posredovanje između Ainua i duhovnog svijeta.

Napravljeni su od drveta dimenzija 33 cm x 4 cm. Plosnati su, a gornja im je strana izrezbarena prekrasnim uzorcima. Rezbarije obično identificiraju onoga koji moli kako bi ga duhovi ili bogovi koje štuje mogli prepoznati. Njihovoj se izradi posvećivala pomna pažnja i vrijeme.

Molitveni štapići koriste se i kod jedne ceremonije koja nalikuje žrtvi ljevanici tijekom koje se ispija žrtveni sake ili pivo od prosa. Štapić se uzme desnom rukom i uroni u žrtveno piće, te se potom njime poškropi zemlja kao ponuda duhovima, posebno duhovima kućanstva. Nakon toga se piće ispija, ali tako da se molitvenim štapićom podignu brkovi kako ne bi upali u piće što se smatra neprimjerenim. Tako su ovi molitveni štapići među ne-Ainuima prozvani “štapićima za podizanje brkova”. Chisato Dubreuil kaže: Ikupasuy ili molitveni štapići su najvažniji obredni predmeti za Ainue koji šalju molitve bogovima. Antropolozi XIX. i XX. st. nisu mogli razumjeti funkciju ikupasuya pa su ih nazvali “držači brkova”.

Ainui nisu imali pismo nego su generacijama usmeno prenosili iskustva, legende, priče i savjete za svakodnevni život. Njihova izrazito bogata i raznovrsna predaja zapisana je tek u XIX. i XX. stoljeću kada su i počela istraživanja Ainua. Najstariji i najzanimljiviji dio te predaje su epske priče, yukare, u koje je pažljivo utkana njihova tradicija. Yukare su obično prenosili muškarci koji bi još u djetinjstvu pokazali zanimanje za predaje i bili obdareni dobrim pamćenjem. Oni bi uvečer obilazili kuće po selu i pričali priče koje su bili sredstvo učenja i podučavanja među Ainuima.

Njihov se jezik pak smatra izoliranim jezikom i ne može se povezati ni s jednim drugim jezikom na svijetu, ako izuzmemo međusobno posuđivanje riječi između Japanaca i Ainua uslijed zajedničkog suživota. Francuski misio­nar Mermet de Cachon zapisao je: Njihov jezik je jednostavan… sadrži česte uspo­redbe s morem, vulkanima, medvjedom, jelenom, itd. Oni se pozdrav­ljaju riječima: “Neka duh i snaga medvjeda budu uz tebe!”

Ainui vjeruju da se u svakom fenomenu prirode ili predmetu, uklju­čujući Sunce, Mjesec, grom, vjetar, vodu i vatru, u životinjama, biljkama i svim stvarima vezanim uz svakodnevni život čovjeka, nalazi božanstvo. Sve u svijetu koji ih okružuje, živo i neživo, predsta­vlja božanstvo ili duha koji se spustio na zemlju u obliku životinje, biljke ili predmeta, te tako sve ima svoju vlastitu nadprirodu. Sve je živo i prožeto duhom.

Među božanstvima postoji hijerarhija na čijem se vrhu nalazi vrhovni bog – Starac s planine – kome se ne smije izravno obraćati. U nižim redovima su glavna božanstva kao što je Zaštitnica ognjišta, a na još nižem stupnju hijerarhije Aioina, koji je stvorio i poučio Ainue vještinama i znanju, te kamuiji, bogovi prirode, životinja, biljaka, predmeta.

Ainui su povezani s božanstvima koja su im zaštitnici i pomagači. Vjeruju da se bogovi spuštaju u njihovu zemlju, Ainu moshir, u obliku životinja i biljaka da bi im osigurali hranu i druge korisne stvari, kao što su koža, materijal za odjeću, itd. U tom je smislu medvjed kao i kod drugih paleolitskih naroda bio najvažniji bog u njihovoj religiji.

Chise

Tradicionalna Ainu kuća, chise, bila je središte života Ainua. Njena struktura slijedi određena pravila vezana uz njihovu duhovnost.

Drvene je konstrukcije sa zidovima od trske, travnatim podom i slamnatim krovom. Sastoji se od ulaznog prostora i jedne dugačke sobe u čijem se središtu nalazi jednostavno pravokutno ognjište iznad kojeg je otvor u krovu. Oko tog ognjišta u kojem obitava božica vatre Fuchi odvijao se svakodnevni život, ali i religijske i šamanističke ceremonije. Fuchi je jedna od najvažnijih božica u mitologiji Ainua. Čuvarica je vrata između svijeta ljudi i svijeta kamuija. Njen je položaj tako važan da nikada ne smije napustiti kuću, pa se ni vatra u ognjištu nikada ne smije ugasiti. Prema mitu, ona se spustila s neba u pratnji kamuija groma i munje. Podučila je Ainue kako izrađivati svete pojaseve, kut, i zbog tog je dara dobila ime “Učiteljica ljudi”, Iresu Kamui. Prije odlaska u lov, posebno u lov na medvjeda, Ainui su se molili božici ognjišta i čuvarici kuće da prenese njihove želje za sigurnim lovom i dobrim ulovom bogu planine.

Ognjište u središtu chise je tako bilo ne samo središte svakog Ainu domaćinstva, ono se smatralo i kanalom kroz koji su ljudi i kamuiji mogli komunicirati, ali i obitavalištem mrtvih; Ainu riječ za pretka se prevodi kao “oni koji borave u ognjištu”. Muž i žena tradicionalno su sjedili s lijeve strane ognjišta (shiso), a djeca nasuprot njih, s desne strane (harkiso).

Istočni dio kuće je sveti dio koji se nije smio oskvrnuti svakodnevnim aktivnostima. Tamo su se na posebnoj polici držali obredni predmeti i inaoi. Na istočnoj se strani nalazio i prozor koji je gledao prema planini i bio rezerviran za ulazak kamuija te unošenje i iznošenje obrednih predmeta, no kroz njega se nije smjelo gledati. S vanjske strane tog prozora nalazio se oltar za obrede – nusa, gdje su se postavljali inaoi koji su se koristili kod religijskih obreda. Obiteljske dragocjenosti bile su spremljene u lakiranim posudama na polici u sjeveroistočnom kutu kuće.

Svaki aspekt života Ainua zasni­vao se na utvrđenim vjerovanjima. Bogo­vi i ljudi imaju odnos međusobnog pomaganja. Bogovi vode, štite i pomažu ljude, a oni su im zato zahvalni i štuju ih kroz ceremonije, plesove i žrtvene ponude. Njihovi su obredi bili blisko povezani s prirodom i prirodnim izvorima koji su im omogućavali život. Bogovi žrtvuju svoja tijela da bi ljudima osigurali hranu, te je zato svakodnevica Ainua obilovala ceremonijama i plesovima posvećenim bogovima kako bi se osigurala njihova blagonaklonost.

No, postoje i zli bogovi i drugi zli duhovi koji uzrokuju bolesti i druge nesreće. Njih bi pak šamanističkim obre­dima rastjerivali.

Ainui smatraju da je smrt odvajanje duše i tijela. Tijelo ostaje u ovom svijetu, a duša odlazi u drugi gdje se susreće s precima. Drugi svijet je pod zemljom i zrcalna je slika ovoga, s istim ustrojem, ali s obrnutim prostorom i vremenom. Duše ostaju u tom svijetu sve dok ne budu spremne vratiti se u ovaj svijet, kada se rađaju. Sva živa bića ponavljaju ovaj vječan prijelaz između tih dvaju svjetova. Ainui nemaju raj i pakao, ali dušama ljudi koji su za života loše postupali preci mogu odbiti pristup u drugi svijet i tada se pozivaju šamani da uvjere pretke da prime njihove duše. Ainui također smatraju da izuzetna vezanost uz neki vid ovoga svijeta ili duboko nezadovoljstvo njime za života mogu kod umrlog izazvati da se snažno uz njega veže. U tom bi se slučaju pozivalo šamana da uvjeri dušu da prijeđe u drugi svijet.

Kult medvjeda

Među brojnim ceremonijama najvažnije su bile one u kojima se duhove bogova – koji su se spustili u svijet ljudi kao životinje, biljke i predmeti za svako­dnevnu upotrebu da bi im osigurali hranu i druge potrepštine – vraćalo u svijet bogova, Kamui moshir. Medvjeđe meso bilo je njihova glavna hrana, a od njegove su kože pravili odjeću, pa je stoga ključna ceremonija bila iyomante, ceremonija vraćanja duha medvjeda onamo otkuda je došao. Obično se izvo­dila između siječnja i veljače kad bi zapao snijeg.

Mladunče medvjeda ulovili bi živo i donijeli ga u selo gdje bi ga s puno pažnje i ljubavi odgojili do druge ili treće godine života. Kako je medvjedić rastao, postajalo je sve teže brinuti se za njega i njegovu prehranu, što bi u jednom trenu postalo znak da je došlo vrijeme za iyomante. Tada bi pozvali susje­de, prijatelje, znance i ceremonijalno vratili njegov duh u svijet bogova, uz veliku svečanost popraćenu pjesmom i plesom. Duh medvjeda bio bi vraćen u svijet bogova uz molitve, darove i pozive da se uskoro vrati natrag.

Ovako kompleksan kult medvjeda nalazimo kod mnogih paleolitskih naroda istočne i sjeveroistočne Azije. Ti drevni lovci-sakupljači plodova medvjeda su poštivali kao gospodara životinja i gospodara šume.

Ainui u medvjedu vide biće obda­reno natprirodnim moćima. Medvjed je sam inao, glasnik putem kojeg se obraćaju vrhovnom bogu. Prema njihovom vjerovanju njegova je duša oslobođena kako bi otišla kao glasnik vrhovnom bogu te tražila zaštitu za Ainue u zamjenu za njihovu odanost.

Chisato Dubreuil, antropolo­ginja iz muzeja Smithsonian u Wa­shingtonu i rođena Ainu, kaže: Mi vjerujemo da je medvjed najvažniji bog u našoj religiji. Puno ljudi krivo tumači ovu ceremoniju jer misle da mi žrtvujemo medvjeda, ali medvjed je bog. Vjerujemo da medvjed dolazi na ovaj svijet da nam osigura meso i krzno, a mi vraćamo duh medvjeda na drugi svijet. To je bit iyomantea.

Muzejski narod

Nekoć su Ainui naseljavali većinu japanskih otoka od Okinawe do Saha­lina, Kurile i poluotok Kamčatku, a danas žive kao etnička manjina u nekoliko naselja na sjevernom japanskom otoku Hokkaidu. Iako ih se oko 20000 deklari­ra kao Ainui, izgledom više nalikuju Japancima nego Ainuima kakve su zatekli prvi za­pa­dni istraživači. Suvremeni Ainui potpuno su se asimilirali u japansko društvo, najviše kroz mješovite brakove, i procjenjuje se da samo oko tisuću njih govori izvorni jezik.

Razlog tome je dugi niz stoljeća diskriminacije i japanizacija, a predrasude prema njima i danas postoje u japanskom društvu, slično kao prema Romima u Europi. Dugo su živjeli isključivo od ribolova, prodaje koža i morskih trava, ali je japanska vlada, kako bi olakšala njihov položaj i ujedno se iskupila zbog dugotrajne diskriminacije, počela podupirati njihove tradicionalne zanate i izradu umjetničkih predmeta u okviru Ainu etno sela te muzeja za očuvanje njihove tradicije. Tako su Ainui posta­li dio turističke atrakcije Japana, sa zaštitnim znakom medvjeda! U želji očuvanja vlastite tradicije koja neumoljivo nestaje, Ainui su je i ne htijući komercijalizirali. Ona je postala nešto od čega oni žive, a ne način njihova života.

Zanimljivo je da je tek prije po­la godine japanski parlament usvojio rezoluciju prema kojoj se Ainue priznaje kao “japanski autohtoni narod sa zasebnim jezikom, religijom i kulturom” i to pred sam godišnji sastanak šefova država i vlada G8 skupine koji se 2008. godine održao na Hokkaidu. Nažalost, priznanje dolazi u trenutku kada se njihova tradicija iz života preselila u muzeje.

Autor: Suzana Mateša

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.