Aleksej Balabanov – Perestrojka nas je uništila

Aleksej Balabanov – Perestrojka nas je uništila

Organizatori FEST_a neće pogrešiti ako u vreme otvaranja ovog festivala, dok bude prikazivan film Alekseja Balabanova „Morfijum“, organizuju dežurstvo službe hitne pomoći – za slučaj da gledaoci počnu da padaju u nesvest kao što se nedavno dogodilo u Solunu. Projekcija je morala da bude prekinuta dok onesvešćeni nisu odneti iz sale, pa je onda film ponovo pušten.

1Alexey2

Balabanov, koga smatraju jednim od najboljih ruskih reditelja danas, često ističe da njegovi filmovi nisu pravljeni za široku publiku. Intervjue vrlo retko daje, jer filmovi “govore sami za sebe”. Rođen je 1959. u Sverdlovsku, završio prevodilački fakultet, a potom scenario i režiju. Živi u Peterburgu. Snimio je veoma poznate filmove  –  „O nakazama i ljudima“,  „Brat“, „Brat 2“,  „Rat“,  „Žmurke“, „Teret 200“.

Film  „Morfijum“ koji otvara FEST, snimljen je po scenariju Sergeja Bodrova, mladog glumca koji je posle svog prvog filma „Brat“ postao zvezda, a snimajući drugi,  „Brat 2“, poginuo u nesrećnom slučaju.

Zamoljen da prokomentariše reakcije gledalaca na surovost u njegovim filmovima, Balabanov odgovara:  – Ja ne snimam filmove za gledaoce.

Nego za koga?

Za sebe.

Zašto ih onda prikazujete na festivalima?

Zato što vidim da postoji interesovanje.  Oni se dopadaju publici. Kad se film snima za sebe, kad se ne misli na to kako će reagovati publika i da li će joj se dopasti, uvek ispadne bolje.

Svi Vaši filmovi su šokantni, surovi…  Zašto?

Ne znam.  Ja sam prosto takav čovek. Ništa ne radim namerno.  Prosto snimam filmove onako kako smatram da treba. Ja prosto sa ekrana govorim ono što se dešava u stvarnom životu. Ako je gledalac čovek koji misli, njemu posle projekcije biva mučno. Mučno, jer shvata u kakvom svetu živimo. A ako je debelokožac kao slon, ili je navikao da nosi ružičaste naočari, njega ništa ne može da dirne. Ja snimam tako teške, skandalozne filmove zato što je društvo takvo. Kad postane normalno, i moji filmovi će biti normalni.

Film  „Morfijum“  pravljen je po Bulgakovu koji je, kao što je poznato, koristio narkotike.  On je, dakle, pisao na osnovu sopstvenog iskustva.  Da li je i vama bilo potrebno takvo iskustvo da biste snimili film?

Ne. Ja sam samo jednom u životu probao marihuanu, a Sergej Bodrov, dvaput. Nije mi se dopalo, shvatio sam da ja nisam za to. Bez obzira na to, nije mi bilo teško da se latim snimanja –  čitao sam Bulgakova više puta, a i verovao sam Sergeju. Ipak je on scenarista a ne ja.

Alkoholizam  je u Rusiji veliki problem kome se u poslednje vreme pridružuje i problem narkotika…

Nije samo u Rusiji, i kod vas je.

Da  li ste, pokazujući u filmu do čega može da dovede korišćenje narkotika,  želeli da skrenete pažnju društvu na novu opasnost?

Ne nisam imao takvu ideju. Ja ne znam ništa o tome. Ja sam prosto snimao film o tome kako talentovan čovek pod dejstvom droge pada sve niže i niže. O tome kako narkotici uništavaju talenat, ličnost, i na kraju ubijaju čoveka. Iskreno rečeno, znao sam mnogo ljudi koji su svoje nadahnuće crpli iz alkohola ili droge. Ali to je put u nigde. Da bi se lokalo i drogiralo ne treba mnogo pameti. A da bi se oslobodio zavisti, čovek mora mnogo da se trudi. Hoće li društvo moći da pobedi bolesti zavisnosti? Ne znam. Niko ne zna. Mislim da je bolest već dobila karakter epidemije u celom svetu.

Za vaš film  „Teret 200“ kritičari su napisali da je najproblematičniji film našeg vremena.  Među gledaocima je izazvao najrazličitije reakcije, neki su vas nazvali ludakom, antihristom…

Ne znam zašto. Ja sam samo snimio ono što sam video sopstvenim očima. To se sve dogodilo u SSSR-u 1984. godine. Kad sam bio u vojsci išao sam u Avganistan, potom sam, snimajući jedan film, išao na krajnji sever i Daleki Istok, svašta sam video! U selima se baš onako strašno pilo, takva sirotinja je postojala, milicionar koji otima devojku i zlostavlja je, takođe je postojao…

Šta se od tada promenilo? Samovolja milicije je tokom protekle godine bila gotovo glavna tema u društvu..

Film od koga gledaoci padaju u nesvest: scena iz „Morfijuma”

Mnogo se izmenilo.  Danas je mnogo bolje.Bio je to onda jad i beda, laž komunizma na izdisaju, pa povrh svega i ta zvanična ideologija. Činjenica je da sada caruje cinizam, ali on je pošteniji,  u njemu postoji neka istina. Tada je bio potpuni haos.

Sovjetskiperiod je danas vrlo česta tema u umetnosti. I mada se govori o njegovim negativnim stranama, na kraju obično ispadne nekakva nostalgija. I vi ste nedavno rekli da ste iz tog perioda poneli visoke moralne principe. Kako je to moguće – sistem ne valja, a ljudi se u njemu vaspitavaju da budu moralni, časni, pošteni…

Moguće je jer je društvo je bilo čestito i ljudi su bili zaista dobri, časni. Ja to znam, svi moji prijatelji su bili dobri, pomagali su jedan drugom. Od roditelja sam naučio da je najvažnije u životu biti častan. Te osobine su se nekako izgubile. Nema ih danas. Ja sam čovek onog vremena, iako nisam komunista. Ali nisam ni kapitalista.

Kud su se deli svi ti ljudi, sve to dobro koje je postojalo?

Kažite hvala Gorbačovu. On je napravio ovakav kapitalizam. Uradio je to naglo,  bez plana, bez razmišljanja. Promene su bile potrebne, ali trebalo je to uraditi postepeno, korak po korak, a ne lomiti preko kolena. Gorbačov je, po mom mišljenju, učinio gadnu stvar.Kažite to celom svetu. Perestrojka je najodvratnije vreme koje je postojalo.  Tada su odjednom banditi izbili na površinu i opljačkali celu zemlju.

Zar se „velika pljačka“ nije dogodila u vreme Jeljcina?

Ne. Temelje je postavio Gorbačov. On je sve razrušio, on je sve to napravio. Moralo je to da se radi mekše, pametnije. On je sve uradio idiotski, vrlo glupo.

Da se vratimo filmu. Kako ocenjujete ruski film danas?

Nikako. Sve je pitanje ukusa. Ipak, ruski film je jako slab. Verujem da će se to promeniti nabolje.

Ranije ste govorili da posle pedesete ne treba snimati filmove. Sad kad ste napunili toliko godina, mislite li drugačije?

Pa, snimam, kao što vidite. Nadam se da će mi Norvežani pomoći da realizujem film „Koža“ o Perestrojki. U njemu će biti sve – i Gorbačov, i prvi privatni preduzetnici i postsovjetski kapitalizam.

Ovih  dana otvorićete u Beogradu FEST.  Koliko poznajete srpski film?

Znam Kusturicu. Gledao sam sve njegove filmove. On je u svemu odličan. Mnogo mi je pomogao. Zato i idem tamo.

Ljubinka Milinčić
preuzeto sa Politika Online www.politika.rs
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Bojan Kozić
14 years ago

Zanimljiv intervju. O tom beznadju Rusije devedesetih svedoce i filmovi Balabanova snimani tada (Brat 2 mi se, recimo, i nije dopao u par sekvenci u kojima se vidi da i sam reditelj “simpatise” taj neki sovinisticki sentiment koji se javi na rubovima drustva – mladi, supkultura i slicno – po pravilu usred rusevina kakva je bila jeljcinovska Rusija).

Zato uvek imam problem sa pregrejanim kritikama Putin-Medvedev demokrature, koja je u Rusiji NEOPHODNA bila, i vec dala rezultate (a pogotovo je smesno kad mrzitelji Putina krenu da glorifikuju, recimo, FD Ruzvelta, koji je u SAD bio ISTI demokrator kao i Putin u rusiji, i preuzeo zemlju i IDENTICNOJ situaciji, osim sto je ruski pad bio veci nego americki na berzi krajem dvadesetih).

Inace, jedna VAZNA korekcija ovde: Sergej Bodrov Mladji NIJE poginuo na snimanju filma Brat2, vec dve godine kasnije, na snimanju jednog filma koji je trebalo i da rezira. Valjda se urusio neki glecer ili neka snezna lavina negde u Sev. Osetiji.

U meni omiljenom filmu Balabanova, Voina, Sergej igra epizodu, ali simbolicki mozda najvazniju ulogu filma. Sergej Bodrov je bio stvarno ogroman talenat, ne samo u ruskom filmu nego generalno znam za jako malo glumaca koji su sa tako malo godina ostavili toliki pecat. Bio bi verovatno makar novi Menjsikov (premda mi je Sergejeva gluma uvek vise odgovarala nego barokni i klasicni Menjsikov). Preporucujem i njegov rezijski debi (nazalost i jedini rediteljski projekat), film Sestre iz 2001. Takodje prica o Rusiji devedesetih, ali vedrija i optimisticnija nego Balabanov.

P.J.
13 years ago

Filmovi Brat i Brat 2 su, koliko znam od ljudi iz Rusije, filmovi, koji su tadašnjoj omladini dali dušu. Zovu ih kultnim filmovima devedesetih, koji su dizali moral mladih, koji su bili blizu beznađa.

Oni su imali barem filmove…

Nama jedino što može ostati kao nada je treći nastavak filma Brat, koji bi umesto u Rusiji i SAD (Brat 2) bio sniman u Rusiji i Srbiji. Šteta što u eventualnom takvom filmu ne bi bilo više Sergeja Bodrova. Voleo bih gledati jedan takav film. Poruke, koje je lik Danila Bagrova u tim filmovima slao publici su više od pustih replika. Kad bi samo takvo nešto kod nas zaživelo. Rusi vole Rusiju, amerikanci Ameriku, Nemci Nemačku, a kako da mi sebi kažemo da bi tako trebali i mi sa našom zemljom?