Alisa, najčudesnije dete Oksforda

Alisa, najčudesnije dete Oksforda – Nije baš idealan dan za proslavu  stopedesetog rođendana najčudesnije devojčice Oksforda, jer upravo je zbog neprestanih kiša i vetrova univerzitetski grad pod upozorenjem od poplava. Ali ako su elitni akademci ovog mesta nasledili bar malo sanjarskog smisla od matematičara Luisa Kerola i njegove najbolje male drugarice Alise, svo tmurno olovo sa neba može da se zaboravi i pretvori u savršeni zlatni dan detinjstva. Baš onakav kakav je bio pre tačno 150godina kada je veslajući Temzom  na pikniku sa decom velečasnog  Henrija Džordža Lidela (Heri, Alisa, Lorina, i Edit) Čarls Dodžson (kasnije Luis Kerol)  počeo da priča maštarije o zemlji čuda.

Dodžsonove bajke,čiju je inspiraciju izvlačio preko druženja sa decom dekana Krajst Čerč koledža , toliko su se dopale maloj Alisi da ga je ona zamolila da od svega toga napravi „bar jednu pravu knjigu”. Inače genijalni matematičar, koji je stekavši zvanje feloa, ostao da živi i radi u Krajst Čerč koledžu gotovo pola veka, sve do kraja svog života, Dodžson je sa podjednakim žarom i talentom noću beležio sve jezičke vratolomije i višesmislenosti proizišle iz druženja sa decom. Sve čega se prihvatio tesao je do perfekcije, pa je tako tek posle dve godine ispisao prvu verziju lingvističkih rebusa,  naizgled neusaglašenih dečijih dijaloga sa gusenicom,  zecom, kornjačom, davno nestalom oksfordskom pticom dodo, Darvinovim majmunom, kao svojevrsni eho na velike oksfordske rasprave o teoriji evolucije…

Rukopis „Alisine avanture” nastao je 1864 , a Dodžson ga je kao božićni poklon namenio „dragom detetu kao uspomenu na jedan letnji dan”. Posle mnogo ubeđivanja sa svih strana prihvatio je da se njegovo delo štampa, kaoi da ilustracije za prvo izdanje napravi profesionalac Džon Teniel, karikaturista, slavan i po tome što je pola veka pravio ilustracije za satirični britanski časopis „Panč”.

Ali Dodžson je izdavaču dao precizne instrukcije: Čuveni „mačak koji se kliberi” morao je biti visok tačno deset redova teksta u koji je umetnut, Alisin vrat treba u štampi da poraste trinaest centimetara… I kada je 1865. najzad izašla knjiga, Dodžson je bežeći od slave i novca postao Luis Kerol. Tek pred kraj 19. veka „Alisa u zemlji čuda” prepoznata je kao „ona retka vrsta knjige  koja pripada svim dolazećim generacijama podjednako, sve dok je jezika i reči” (Ser Volter Besant). Danas nema jezika na koji nije prevedena, a znalci tvrde da su sve najviše nauke i njihova dostignuća , sadržane u Dodžsonovoj „zemlji čuda” ili u savršenoj čistoći detetove mašte.

Koliko su ozbiljna ta čuda u kojima dete živi, svedoči i dugo pripremani današnji dan u Oksfordu. Najprestižnije mesto za obrazovanje na svetu posvetilo je Alisi svaki svoj kutak: U drevnoj knjižari „Blekvel”, akademici sa svih strana raspravljaju šta znači rupa Belog zeca u koju se strmoglavila Alisa . Na ulicama se priređuju čajanke slične onima na kojima je,gucnuvši malo čaja,devojčica postala manja od mrava, da bi gricnuvši kolačić narasla veća od kuće. U Prirodnjačkom muzeju govori se o zaštitnom znaku Oksforda, ptici Dodo, prvoj žrtvi planetarnog zagađenja, koja u Luisovoj knjizi predstavlja upravo autora Dodžsona. Jer ovaj jedinstveni raskošni pisac je mucao. Pa je predstavljajući se često govorio:„Do-do-do…” pre nego što bi uspeo da izgovori svoje pravo prezime.

U raskošnom zdanju Krajst Čerč koledža skrivena u maloj galeriji je jedinstvena izložba. Gotovo čitav vek pošto je u Oksfordu nastala „Alisa u zemlji čuda”, jedan od najvećih sanjara potonjeg stoleća, Salvador Dali, napravio je u svojoj kući u španskom Kadakešu 13 akvarela kao ilustraciju za luksuzno izdanje Kerolove knjige. Štampane na specijalnom japanskom papiru,gotovo sve kopije ovog super izdanja prenete su u Ameriku, gde ih je izdavač „Pres Rendom hauz” rasporedio po gradovima: Njujorku je pripalo 550 , Vašingtonu 75, Feniksu deset knjiga.U biblioteci Krajst Čerča ostao je jedan primerak.

Čarls Dodžson umro je 1898. ali se Alisa udata Hargrivz do kraja života sećala svog detinjstva i drugovanja sa matematičarem u Krajst Čerču. Kada je imala osamdeset godina 1932.  Alisa je otišla u Ameriku,gde je na Kolumbija univerzitetu primila počasnu diplomu zato što je inspirisala tako jedinstveno remek delo književnosti. Čitavu slavu za sebe uzela je Alisa, po želji Luisa Karola. Gotovo da je zaturen njegov citat koji govori o toj opsednutoj znatiželji prema dečijoj mašti: „Dao bih svo bogatstvo koje je godinama nagomilavano, dao bih i ovo što je preostalo od života, kad bih samo još jednom mogao da budem malo dete, i da doživim samo jedan svetli letnji dan”.

Želja mu se nije ispunila ni posthumno, u Oxfordu danas pada kiša, dan nije svetao. Ali to Alisi ne kvari njene maštarije. Naprotiv. Svi oksfordski ljudi, sve sede glave, mudraci, učenjaci, lordovi, vitezovi, mogu danas da uplove u taj dečiji svetli univerzum, zahvaljujući Do– do –Dodžsonu. I njegovoj bajci koja nema ni princa, ni belog konja, ni aždaje, već je sazdana od reke, zečije rupe, miševa, gusenica i svih onih divnih prirodnih i arhitektonskih čuda koja već devet vekova krase Oksford.

Zorana Šuvaković

Politika online

ilustracije: Salvador Dali

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments