Analiza jednog mafijaškog razgovora. Zvicerova snaga leži u kontroli – nad sobom, nad razgovorom, nad sudbinom sagovornika.

Zahvaljujući portalu Dnevne novine Dan, javnost je imala priliku da zaviri u jedan od najjezivijih razgovora u savremenoj istoriji organizovanog kriminala. Jedno je kada čitaš, a sasvim drugo kada slušaš autentični razgovor — autentični glas. Ovaj razgovor je artefakt jednog vremena, mračni zapis o moći, strahu i neizbježnosti. Žan Pjer Melvil bi pozavidio ovom dijalogu. Riječ je o razgovoru između dva narko-generala, dva gotovo mitska imena balkanskog podzemlja: Radoja Zvicera, neprikosnovenog vođe kavačkog klana, i Mileta Radulovića Kapetana, čovjeka iz najužeg vrha škaljarskog klana, barskog ogranka.

Barski podklan škaljaraca predstavlja najradikalniji odsjek tog svijeta — njegovo tvrdo, fanatično jezgro. U crnogorskoj mafijaškoj antifi oni su ono što su Korleonezi bili sedamdesetih godina u Koza nostri: nosioci brutalnog kontinuiteta brzih egzekucija. A kavčani sa beogradskim odjeljenjem su još gori i monstruozniji. U tom smislu, ovaj razgovor je epilog dugog rata i, istovremeno, njegova suština.

Kapetan Radulović je namamljen i nalazi se u privatnom zarobljeništvu, u nekoj osamljenoj kući pod lovćenskim masivom — prostoru koji simbolički djeluje kao antička pozornica, izdvojena iz svakodnevice, gdje se odvija završni čin tragedije. Okružen ljudima iz neprijateljskog klana, lišen slobode i budućnosti, on putem audio-poruka razgovara sa svojim arhineprijateljem, Radojem Zvicerom. Taj dijalog neobično podsjeća na prizore iz Kuma — ali ovo nije filmska stilizacija, već sirova realnost koja nadmašuje fikciju. Sve je kao u filmu, a nije film.

Zvicer, mafijaš od koga strahuju i kriminalci i predsjednici država, govori mirno, razložno, gotovo pedagoški. Njegov govor je spor, ubjedljiv i mračan, prožet izraženim katunskim akcentom koji naglašava porijeklo moći, porijeklo mediteranske tragedije. On je gospodar pozicije u kojoj se nalazi, i ta svjesnost o nadmoći daje njegovim riječima ultimativni ton. Dominantan je i prijekoran, ali bez histerije, bez teatralnog iživljavanja. Njegova snaga leži u kontroli — nad sobom, nad razgovorom, nad sudbinom sagovornika. U boji glasa i načinu kako razgovara, jasno je da se radi o mrtvo ozbiljnom i opasnom čovjeku.

Ipak, iza te smirene artikulacije stoji duboka ogorčenost. Zvicer je korotan i bijesan zbog brojnih mrtvih klanovskih saboraca, drugova, prijatelja, kumova — za čiju smrt krivi i Kapetana. No, on ne pada u patetiku. Ne dozvoljava emociji da pređe granicu retoričkog. Njegov bijes je hladan, disciplinovan, gotovo vojnički precizan. Upravo u toj mjeri leži njegova zastrašujuća težina.

S druge strane linije, Kapetan Radulović zna da je mrtav čovjek. Ne figurativno, ne u bodrijarovskom smislu simulacije, već u doslovnom, neumoljivom smislu. Ipak, u njegovom glasu nema raspadanja, nema paničnog lomljenja. Ni u jednom trenutku ne tone u malodušje, niti se spušta u ponor straha. Dostojanstveno razgovara. Pokušava da pregovara, da trguje, pokušava da dobije vrijeme, ali ni u jednom trenutku ne moli za život — ne ponižava se. Glas mu ostaje stabilan, gotovo staložen. Kao da je već prešao onu granicu iza koje strah više nema funkciju.

Jedino što traži jeste minimum dostojanstva u smrti: da bude ubijen bez mučenja. U ime starih dana, nekadašnjeg zajedništva, zajedničkih kriminalnih puteva. Taj motiv priziva jednu od najsnažnijih scena Kuma, kada Tesio Robertu Duvalu pominje „stare dane“, svjestan da mu nema spasa. To je poslednji ljudski refleks — prizivanje prošlosti kao jedinog preostalog argumenta.

U razgovoru između Zvicera i Kapetana nema igre, nema taktičkog nadigravanja, nema glume ni višeslojnih kodova. Nema ironije, nema skrivene poruke. Svaka riječ je ogoljena do kosti, mučno jednostavna, gotovo ritualna. Svaka riječ miriše na smrt. Ovo je razgovor dva čovjeka koji odavno znaju da je ishod već zapisan. Kako Kapetan u jednom trenutku kaže izbora više nema!

I upravo tu leži suštinska jezivost ovog razgovora — u potpunom odsustvu iluzije. Ovo nije film. A ipak, sve je kao u filmu.

za P.U.L.S.E: Duško Kovačević

  Društvo, Duško Kovačević, mafija, Radoje Zvicer

Stavovi autora ne odražavaju nužno uređivačku politiku P.U.L.S.A. Impresum.