Primjerice, zna se da je sovjetski velemajstor Anatolij Karpov u svoj sekundantski tim tijekom svjetskog šahovskog prvenstva 1978. godine na Filipinima uključio Dr. Zukhara, inače poznatog parapsihologa i stručnjaka za hipnozu, koji je navodno planirao omesti i uznemiriti njegovog protivnika Viktora Korčnoja. Svjetski naslov je nakon više od trideset partija odnio Karpov dok su njihov susret obilježile glasine o tajnom kodiranju poteza, hipnotičkim sugestijama Dr. Zukhara i utjecaju KGB-a na konačni ishod partije. Priča o neobičnom doktor nastavila je izazivati brojne sumnje i intrigirati novinare dok su, s druge strane, na igračkom planu metode izazivanja paranoje i psihičkog stresa postale sve učestalija tema šahovskih kružoka, priručnika za psihološku pripremu natjecatelja, šahovskih magazina, ali i znanstvenih radova, filmova i romana.

Druga, gotovo mitska figura šahovskog svijeta jest nesumnjivo američko „čudo od djeteta“ Bobby Fischer koji je već u četrnaestoj godini osvojio velemajstorsku titulu te uskoro označio prekid dugogodišnje nadmoći sovjetskih igrača na internacionalnoj šahovskoj sceni. Osim što se Fischera često komentira u kontekstu njegovih ekscentričnih javnih istupa, nešto je manje poznat podatak da je Fischer 1970. godine na turniru u Rovinju, dakle na vrhuncu svoje karijere, izgubio partiju s bijelim figurama od tada još uvijek neafirmiranog jugoslavenskog velemajstora Vlade Kovačevića. Potonji je u kasnijim intervjuima istaknuo kako mu je to najvažniji meč u profesionalnoj praksi igranja šaha, no već spomenuti Viktor Korčnoj, također sudionik turnira, u svojim je memoarima zabilježio kako je ključni potez u toj partiji Kovačević povukao na poticaj sovjetskog tima, implicirajući time da je Kovačevićeva briljantna pobjeda ustvari pobjeda sovjetskih šahista. Unatoč tome, dvije godine kasnije je Fischer na Reykjaviku uvjerljivo savladao sovjetskog prvaka Borisa Spasskog i time postao jedanaesti osvajač svjetskog šahovskog naslova što svjedoči u prilog činjenicida sovjetski majstori ipak nisu pronašli pravi način da zaustave Fischera, tog šahovskog genija i osobenjaka kojega prema predaji nije mnogo zanimala znanost, povijest ili kultura, nego samo šah i poneka balada Neila Younga.

Iz priča o životnim zgodama i nezgodama veliki šahista valja izdvojiti i onu o Aleksandru Aljehinu, velikom šahovskom teoretiku i majstoru koji, usprkos svojem talentu i svjetskoj slavi, u stvarnom životu nipošto nije povlačio najbolje poteze. Optužen za antisemitizam i suradnju s okupatorom tijekom drugog svjetskog rata, A. Aljehin, istaknut po svojem dinamičnom i neortodoksnom stilu igre, pred kraj života je pokušao još jednom da preuzme svjetski trofej, ali ga je u tome zaustavio srčani udar u jednom lisabonskom hotelu 1946. godine. Prema pojedinim navodima pokraj mrtvog tijela je pronađena i šahovska tabla jer je, u sebi svojstvenoj maniri, Aljehin i u trenutku smrti analizirao neku poziciju. Sklon pretjeranom pušenju i alkoholu, neobuzdano samouvjeren i tašt, ovaj je šahist obilježio izmjenu dva stoljeća, posvjedočio Oktobarskoj revoluciji i Drugom svjetskom ratu, te ostao zapamćen kao karakter s dva lica: onim šahovskim, bezvremenim u ljepoti igre drvenih figura, ali i onim historijskim, sjenovitim i kontroverznim pred burnim događanjima novije europske povijesti.

U današnje vrijeme šahovskom stazom koračaju neki novi talenti. Posebnu pozornost privlači mladi norveški prvak svijeta čije senajljepše partije bez ustezanja mogu usporediti s antologijskim partijama njegovih velikih šahovskih prethodnika. Mnogi se, naime, pitaju u čemu je tajna nadmoći Magnusa Carlsena nad ostalim igračima iz svjetskog vrha? I dok jedni razlog pronalaze u Carlsenovoj skandinavskoj hladnokrvnosti i vikinškoj borbenosti, drugi podvlače njegovo izvrsno poznavanje pozicione igre i neprikosnoveno umijeće konačnice, dok treći ističu hipnotizirajući utjecaj na protivnika po kojem su bili poznati Kasparov i Talj. No ipak, možda je najpragmatičniji odgovor na postavljeno pitanje ponudio velemajstor Grischuk koji je lakonski odbacio suvišna umovanja rekavši kako nadmoć Carlsena leži naprosto u tome što on stalno povlači najjače poteze. I doista, praksa je pokazala da je Grischukov stav, iako šaljiv i donekle pojednostavljen, zapravo najbliži istini.

Konačno, u ovom kratkom pregledu popularnih šahovskih momenata očiglednom postaje činjenica da „vječna igra“ crno-bijelih polja ima svoje razgranate političke, povijesne i psihološke konotacije. Pa tako, na granici između istine i mita, šah se istovremeno javlja kao nametnuta šizofrenija, rafinirano samokažnjavanje i pokušaj da se, barem na trenutak, manično uzbuđenje prevede u logičan slijed kompliciranih varijanti i nenadanih šahovskih obrata. Usporedno s tim pred nama, manje ili više zainteresiranim promatračima, ostaje korpus priča i legendi koje tjeraju na smijeh, čuđenje, ali i dodatna teorijska propitivanja jer, kako je to glasoviti dadaist i šahovski amater Marcel Duchamp naznačio, šah posjeduje stanoviti umjetnički potencijal koji briše obrise poznate stvarnosti, pozivajući nas da iskoračimo onkraj domene mislivog i poznatog u svijet koji poput kakve antologije pjesama, umjetničkih reprodukcija ili napetog romana pruža zadovoljstvo ponovnog susreta ili davno zakazanog sastanka na koji se uvijek i iznova rado odazivamo.

Autor teksta: Pavle Bonča

Kultur!Kokoška

Tekstovi o šahu na portalu P.U.L.S.E