Oduvijek je postojala potreba za identifikacijom ljudi, nadijevanjem imena kako bi se ljudi mogli razlikovali. Na odabir osobnog imena utječu podneblje i kultura u kojoj je pojedinac rođen i živi. Ima nešto posebno u osobnim imenima, u značaju koji se tome daje, u potrebi da svakom pojedincu damo nešto čime ga izdvajamo, učinimo na neki način jedinstvenim.

Značenje imena u nekim kulturama je izrazito važno jer postoji vjerovanje kako ime jakog značenja može pojedincu osigurati dobar i dug život. Dati mu potrebne alate kao štit od svih zala. Ili nejakom djetetu pružiti zaštitu.

Proučavanjem osobnih imena, njihovim značenjima i podrijetlom bavi se lingvistička grana antroponomastika. Istražujući podrijetlo imena, možemo ustanoviti gdje se neko ime spominje prvi put i kako se to ime prenosilo iz kulture u kulturu sve do današnjih dana.

Nekoć su ljudi imali samo osobno ime, a to nam potvrđuju i brojni jezični spomenici. Primjerice, u tekstu Bašćanske ploče spominju se kralj Zvonimir, opat Držiha, opat Dobrovit, knez Kosmat. I u Valunskoj ploči, dvojezičnoj i dvopismenoj, spominju se osobna imena Teha, Bratohna i Juna. Današnja službena antroponimijska formula sastoji se od osobnog imena i prezimena. Ona je zakonom propisana i svatko je mora imati. Hrvatski leksikograf Vladimir Mažuranić piše: “Ime je u tješnjem značenju isto što lat. pranomen. Od pradavna imaju na zapadu rodovi, porodice, kuće, hiže, bratstva i plemena svoja prezimena. Uz prezime dolazi i pridjevak sa značenjem cognomen. Što bi danas odgovaralo nadimku.”¹

Začeci vođenja evidencije kod europskih naroda povezani su sa širenjem kršćanstva i vođenjem matice krštenih, vjenčanih i umrlih osoba. Osim toga, postojala je potreba sigurne provjere srodničkih odnosa kako bi se izbjeglo sklapanje brakova bliskih srodnika.²

Tragove o popisima osoba i obitelji nalazimo već u pretkršćanskom dobu kod nekih kulturnijih naroda (Egipćani). Kod Židova se spominju knjige rođenja, odnosno ploče pokoljenja, tj. Rodoslovne knjige. Rimljani su popisivali rođene, nakon odredbe cara Marka Aurelija Antonina (161. – 181.). Imali su prijavljivati porod djece što je služilo za dokaz slobodnog poroda i dobi čovjeka. Zakonodavstvo cara Augusta (30.pr.I do 14.p.I) uvelo je popis ženitaba.³

 

Povijest osobnih imena

Kao duhovno-fizičko načelo individualizacije čovjeka, osobno ime pojedincu daje identitet, izvlačeći ga iz carstva anonimnosti. Ono je i snažan atribut čovjekove osobnosti.

Najopćenitije, osobno ime može se definirati kao naziv pojedinačne osobe koji se određuje odmah po rođenju. Sama pojava određivanja osobnih imena seže još u pretpovijesno razdoblje u vrijeme kada plemenske strukture gube svoju snagu, a čovjek postaje svjestan svoje narasle individualnosti. Svakako već prvi pisani dokumenti, poput sumerskih predaja koje su sačuvane na glinenim pločicama, sadržavaju raznovrsna imena koja su bila odraz tadašnjih javnih običaja. Prvo ime koje je pronađeno na glinenoj ploči u Mezopotamiji prije 5000 godina bilo je Kushim, a osoba koja je nosila to ime bila je računovođa. Na ploči je zapisano “Ukupno 29,086 mjera ječma je primljeno u razdoblju od 37 mjeseci. Potpisao: Kushim”.

Prema vjerovanju bliskoistočnih naroda ime je bilo ravno suštini, biću imenovanog, pa se poznavanje nečijeg imena poistovjećivalo s poznavanjem njegova bića. Sintagma imati ime značilo je isto što i postojati, ­a nemati ime – ne postojati.⁴

U najstarijem razdoblju Rimske Republike Rimljani su nosili samo jedno ime. Kasnije su u ­vrijeme Carstva rimski građani imali pravo nositi tri imena (tria nomina). Prvo ime ili praenomen bilo je osobno ime. Drugo ime ili nomen odgovaralo je današnjem prezimenu, a cognomen je bio zapravo nadimak koji je uglavnom određivan prema tjelesnim ili psihičkim značajkama pojedinca.⁵ Car Marko Aurelije Antonin prvi je krajem II. stoljeća uveo obvezu popisivanja novorođene djece i u tom smislu evidentiranja osobnog imena novorođenog djeteta. Odredba je bila u funkciji dokazivanja slobodnog statusa građanina te određivanja osobe.⁶

Nakon propasti Rimskog Carstva polako se ugasio običaj trostrukog imena, pa je tek težnja srednjovjekovnog plemstva da i kroz ime očuva svoje povlastice uvjetovala da gornji društveni slojevi osnovnom imenu dodaju i nadimak koji će kasnije prerasti u prezime. Ta je tendencija vidljiva kod franačkog plemstva tijekom 8. i 9. stoljeća (primjerice Karlo Veliki, Pipin Mali, Karlo Ćelavi ili Ludvig Pobožni), no tek je u 11. st. postala učestalija i u nižim društvenim slojevima, prije svega u sjevernoj Italiji, a zatim i u Francuskoj, Španjolskoj te u nekim dalmatinskim gradovima.

Prema precizno evidentiranim poreznim podacima zlatnog doba Firenze tijekom 15. stoljeća, tek jedan od tri porezna obveznika imao je određeno i obiteljsko ime, tj. prezime. U drugim dijelovima Italije taj je omjer u istom razdoblju bio još manji (oko dvadeset posto građana mahom iz obrtničkog i trgovačkog miljea nosilo je prezime), dok se u selima tek svaki deseti seljak, mahom bogatiji, mogao pohvaliti i obiteljskim imenom.

U narodu je u neslužbenoj uporabi dugo vremena bilo samo osobno ime dok je prezime sporednije, što se vidi i iz pojma “ime i prezime”, gdje je ime na prvom mjestu te imenske formule, a prezime znači “preko imena”, dakle više kao nadimak.

Materijalni i duhovni život, bliske veze i ovisnosti o biljkama i životinjama, prirodne pojave, vjera i praznovjerje, bili su svijet u kojem je nađena pobuda postanka prvih imena. U određenim zajednicama ime je bilo trajni pratilac i simbol osobnosti. Ono se identificiralo s “dušom”. Uz davanje imena u prošlosti su bili vezani različiti običaji, a ponegdje nalazimo na mijenjanje imena tijekom života. S “mliječnog” koje se dobivalo pri porodu, prelazilo se na “školsko” pri polasku u školu, a treće “ženidbeno” dobivalo se prilikom ženidbe ili nastupanja punoljetnosti.

Izbor imena obično su vršili roditelji, katkada rodbina ili svećenik. Nerijetko je na odabir utjecao neki san, događaj, okolnost ili vrijeme rođenja. Za osobna imena uzimani su nazivi prirodnih pojava i bića, životinja, nebeskih tijela, meteoroloških pojava. U nekim zajednicama nalazimo slučajeve povezanosti s kulturom totema, jednim od najranijih oblika religije poniklim istodobno s rodovskim uređenjem, ali i religioznim vjerovanjima da sve stvari imaju duh i dušu. Dajući djetetu ime totemske životinje, biljke ili naziv predmeta ili pojave koja se smatra nosiocem magične snage, vjerovalo se da će ono uživati njihovu zaštitu i raspolagati tajanstvenim moćima.

Jezično podrijetlo i karakteristike nekih imena

Davanje imena temeljem naziva životinja nalazimo kod slavenskih imena Vuk, Jelenko, Zec, Srna te grčkog Melita (pčela). Od naziva za biljke potječu hebrejska Suzana te slavenska Ljiljana, Ružica, Smilja, Nevena. Nebeska tijela osnove su nastanka perzijske Ester (zvijezda), latinske Stelle (zvijezda), slavenske Danice, Sunčice, Zvjezdane. Na razne pojave u prirodi upućuju latinska Aurora (zora), hebrejski Abel (vjetar), slavenski Vatroslav, Ognjen, Lahorka.

Od naziva raznih materijala i predmeta nastali su slavenski Zlatan, Srebrenka, Biserka. Djeci su davana imena koja u sebi sadrže ime Boga ili nekog posebnog božanstva (teoforična). Tako je nastao grčki Teodor i Doroteja, slavenski Božidar. Kod semitskih naroda imena su često predstavljala čitave rečenice: Mihael je značio “Tko je bog”, Danijel “Bog je moj sudac”, Ivan “Bog je milostiv”. Vrline koje bi dijete trebalo imati izražene su u imenima poput keltskog Donald (hrabar), latinskog Justus (pravedan) i Filomena (ljubljena), njemačkog Willibald (smjele volje), arapskog Emin (vjeran) te naših Srećko, Milan, Vjeran, Krasna.

Ponekad ime zvuči jednako kao i riječ koja označava neki ljudski ideal ili apstraktni pojam, npr. latinski Justitia (pravednost), grčki Sofija (mudrost), njemački Minnie (ljubav) te slavenski Vjera, Nada, Slava. Neka imena ukazuju na slučajnost poput lat. Agrippa (krivo rođen) ili hebrejsko aramejskog Toma (blizanac). Imena su često sastavljena od dva člana korijena, npr. grčki “Theo+doros”, slavenski “Boži + dar”, njemački “Gott+lieb”.

Glavnih korijenskih elemenata u starim slavenskim imenima ima oko osamdeset. Naprimjer, “Beri” (Berislav), “Brani” (Branislav), “Budi” (Budimir), “Dom” (Domagoj), “Trpi” (Trpimir), “Drži” (Držislav), “Kazi” (Kazimir), “Vladi” (Vladimir), “Stani” (Stanislav). Kod završetaka često nailazimo na – mir, – slav, – god, – dar, – ko. Mnoga stara slavenska imena u punom ili skraćenom obliku zadržala su se sve do danas.

Među katolicima ona su u određenim razdobljima malobrojnija jer su se više upotrebljavala svetačka imena, osobito biblijska poput Ivan, Matija, Marko, Luka, Marija, Josip, Magdalena, Petar, Pavao, Jakov. U svako vrijeme pa tako i danas, izbor imena bio je podložan modi, pomodnom ukusu ili pak utjecaju mnogo čitane literature. Tome se mogu pripisati neka domaća i strana imena koja su danas dosta česta: Gordana, Jasenka, Višnja, Zoran, Boris, Bruno, Meri, Tomi.

Imena plemena i naroda⁷

Kod nekih je plemena narodno ime bilo identično s riječju koja znači “čovjek”, npr. kod Roma, dok “Deutsche” potječe od “naroda”. Ime keltskih Kymra dolazi od “combrogi” u značenju “tuzemljaci”, čime se razlikuju od Alobroga (prekozemljaka). Zajedničko ime Slaven (Sloven) potječe od korijena “slav” te označava ljude koji “slove, govore”. Svoje susjede Slaveni su zvali Nijemci, dakle “nijemima”, dok su Grci sve negrčke narode zvali “barbari” (sanskrst “balbala” = mucavci).

Mnoga plemenska i narodna imena daju se svesti na korijene koji znače “slobodni”, “hrabri”, “jaki”, “uzvišeni”, “veliki” te izražavaju svijest o vlastitoj nadmoćnosti. Iz zemljopisnih naziva nastala su imena “Romani” (Po Romi, Rimu), Pomorjani (po moru), Poljani (po polju), Neretljani (po Neretvi), Drevljani (po šumi) a mnoga ratnička plemena nazivana su ponekad po oružju koje su upotrebljavali, npr. Langobardi (dugo koplje) ili Herusca (mač).

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako je osobno ime najvažnija sastavnica nečijeg identiteta. Datira još iz prapovijesnog razdoblja kada se plemenske strukture urušavaju i raste potreba za individualizacijom čovjeka. Uređenija društva uvode i popis stanovništva i otada se može pratiti utjecaj, nastanak i podrijetlo imena. Svakako, različite kulture i civilizacije imaju različite običaje nadijevanja imena kako u ranijoj povijesti, tako i danas. Jezična grana antroponomastika pomaže nam da pratimo podrijetlo imena od kulture u kojoj je ime nastalo preko kultura koje su ime prilagodile svom jezičnom podneblju sve do današnjih dana.

Autor: Jasenka Glavić

Izvor: Nova Akropola

¹ Mažuranić, Vladimir, Prinosi za hrvatski pravnopovijesni rječnik, pretisak, Zagreb, 1973, str. 426-427.
² Hlača, Nenad, Osobno ime i obiteljskopravni odnosi, UDK 347.189:347.61./64
³ Planiol, Marcel, Tratie elementaire de droit civil, tome 2, Paris, 7, 1915, str. 143.
⁴ Dropulić, Julijano, članak Upravno pravo, Hrvatska pravna revija, ožujak 2006.
⁵ Usp. Romac, A., Rimsko pravo, Zagreb, 1987., str. 84-85
⁶ Usp. Hlača, N., Osobno ime i obiteljsko pravni odnosi, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1/46 (1996.), str. 68.
⁷ Delnički Dekanat, ČABAR, 18. veljače 2006.g. – Zanimljivosti o imenima i prezimenima, prilog: Željko Malnar

  antropologija, Antroponimija, Društvo, imena, Istorija, Nova Akropola