Kad bismo pokušali nekoga, čak i više nego prosječno o historiji informiranog građanina neke od postjugoslavenskih zemalja, upitati koje je to jedinstveno ratno iskustvo koje ove zemlje imaju, teško da bi se puno njih odmah sjetilo Aprilskog rata, koji je potrajao jedva dvanaest dana.
Taj bi zaborav ili nedostatak asocijacije bili takvi zbog njegove kratkotrajnosti, kaotičnosti i činjenice da je utemeljenje ustaške NDH u tom periodu zapravo zasjenilo sve te ratne događaje. Posebno kad govorimo o prostorima koje je NDH obuhvatila.
Međutim, dok se početak, a i razvoj Prvog svjetskog rata odvio u sasvim drugačijim pravnim, državnim pa i ratnim kontekstima jugoslavenskih zemalja, a ratovi devedesetih također jesu pokrenuti u momentu dok je nominalna zajednička država još postojala, ali su sasvim različito izgledali, odnosno u nekim zemljama se rat uopće nije događao, neke su posve razorene, a neke je periferno okrznuo, Aprilski rat je jedinstven po tome što je on počeo tako što je ta zajednička jugoslavenska država istovremeno sa svih strana napadnuta od stranih vojski, da bi se tek kroz te nepune dvije sedmice uspostavili različiti konteksti, po kojima Drugi svjetski rat pamtimo danas.
Ukratko, bez obzira što je sve govorilo da je nemoguće očekivati da rat zaobiđe Jugoslaviju, posebno nakon 27. marta, kao neki generalni dojam ostaje to da su mnogi, od običnih građana, do Vlade i kraljevske porodice, bili iznenađeni napadom kao takvim, a posebno njegovom silinom. Ono što je pak uslijedilo, s morem oportunističkih pretrčavanja i stalnim izmjenama konteksta i toga tko je zapravo vlast, predstavlja idealnu podlogu za studiju karaktera, kako privatnih, tako i kolektivnih, koja se zapravo nikad nije ispisala. Zbog čega nas je nešto slično posve zateklo kad se iznova dogodilo početkom devedesetih.
Ono što je donekle razlikovalo krajeve koji su nekad živjeli u Austro-Ugarskoj Monarhiji, od Srbije i Crne Gore, jeste to što su imali iskustvo kako to izgleda kada jedna država nestaje, a druga se tek neizvjesno stvara. I to iskustvo sveopćeg rasula moglo je običnim građanima donekle pomoći. Međutim, opet bitna razlika, to iskustvo došlo je kao posljedica nekog dalekog ratnog poraza, a nije došlo s upadom okupatorskih vojski, niti s bombardiranjem gradova. A bombardirani su Beograd, Novi Sad, Niš, Kragujevac, Leskovac, Split, Kotor, Šibenik, Knin, Benkovac, Brežice, Velika Gorica, Ljubljana, Kumanovo, Skoplje, Mostar, cestovni pravci u Crnoj Gori. A ionako slabo organiziran vojni otpor umnogome se slomio zbog brojnih dezertera u hrvatskim krajevima, koji su se uskoro stavili na raspolaganje ustaškoj vojsci.
U književnosti, tu je paralelu najbolje opisao Miroslav Krleža, koji gleda njemačke avione nad Zagrebom 6. aprila, dok čeka Belu da završi s probama, da bi mu se ta slika kasnije vraćala u košmarnim snovima svih ratnih zagrebačkih godina koje je proveo u strahu svih vrsta. Još kad je na radiju čuo slavodobitno obraćanje Slavka Kvaternika o uskrsnuću hrvatske države koje se poklopilo s Uskrsom, tj. kad je čuo istog onog konvertita s kojim se svojevremeno žestoko posvađao u novembru 1918, kada je Kvaternik kao habsburški oficir održao govor dobrodošlice srpskim oficirima u Zagreb, Krležu je to potaknulo da napiše dramu ‘Pijana novembarska noć 1918.’. U kojoj je doslovno povukao paralele između dočeka srpskih oficira u zgradi Kola 13. novembra 1918., opisavši svoju pobunu zbog činjenice da čovjek koji je do jučer bio “crno-žuta kreatura i šef generalštaba beogradskoga Guvernmana 1916., a sada nazdravlja oficirima one iste Srbije u kojoj je još jučer vješao ljude”.
I sad kad opet sluša tog nekadašnjeg carskog oficira, koji po drugi put pretrčava i iskazuje lojalnost Poglavniku i novoj državi, u startu mu je jasno što slijedi. A uslijedilo je gotovo momentalno otkazivanje premijere ‘Glembayevih’, koje se trebalo uprizoriti u zagrebačkom HNK, odmah 11. aprila, potom hapšenje, strah za Belin život i jedna potpuna izopćenost. Ukratko, u tih nekoliko dana se doslovno srušio i radikalno ideološki promijenio svijet, što opet nije bio doslovno slučaj 1918. godine.
U knjizi i seriji ‘Velo misto’, Miljenko Smoje uvjerljivo prikazuje slom države, pijane i pune mržnje ustaške vojnike koji se voze u nekom otetom vojnom džipu prema Splitu, pa u njega ukrcavaju još uvijek naoružanog mladog komunistu Papundeka, koji u vojnoj uniformi nosi oružje kraljevske vojske, laže ustašama da ga ide predati novim vlastima i inicijalno ga sakriva u Meštrovoj brijačnici, dok se ovaj istovremeno i boji i sretan je što mu se pomoćnik vratio i ne zna što dalje slijedi. Vrlo brzo, po uspostavi novih vlasti i pravila ponašanja, svima postaje jasno sve i svatko se prema tim okolnostima postavlja sukladno uvjerenjima ili nacionalnom porijeklu, budući da mnogi i nisu imali izbora, osim da se bore za goli život.
Štoviše, s obzirom da je negdje organizirani otpor vojske postojao, a negdje je ona jednostavno odbila lojalnost napadnutoj državi, bio je i solidan broj situacija, poput one u Mostaru u kojem hrvatski nacionalisti na vijesti o utemeljenju NDH, počinju skupljati paravojsku i terorizirati Srbe, ali ih u tome sprečava vojska, koja je još uvijek u gradu i njegovoj okolici.
No, u tim prvim danima prevrata i okupacije, sve je upitno osim jedne stvari. A ta je da ključni akteri budućih događaja upravo u tim danima Aprilskog rata započinju duga putovanja, jednako kroz geografiju, odnosno kroz prostor, koliko i u historiju. Vladko Maček, 8. aprila, s ostalom trojicom hrvatskih ministara, Torbarom, Smoljanom i Andreasom, napušta Beograd i putuje prema Zagrebu. Ante Pavelić kreće na put iz Italije prema Zagrebu. Tito napušta Zagreb, ostavlja ženu pred porodom i putuje u Beograd da tamo organizira podizanje ustanka. Kralj Petar ide u Mali Zvornik. Vlada, odnosno ono što je od nje ostalo, seli se od Užica, preko Pala, do zadnje stanice u zemlji u Nikšiću i zatim napušta Jugoslaviju prema Grčkoj, pa kasnije sve do Londona. Draža Mihailović se iz Sarajeva probija prema Doboju i kasnije prema Srbiji. A evropski ambasadori Jugoslavije, među njima i Ivo Andrić, internirani su na Bodenskom jezeru, odakle se Andrić pametnom odlukom vraća u Beograd i odlučuje se držati po strani sve do kraja rata. Taj momenat je opet odlično prikazan u filmu Filipa Čolovića, ‘Proleće na poslednjem jezeru’, po scenariju Vuleta Žurića. Andrić potom u Beogradu rat provodi ispisujući svoje ključne romane ‘Travničku hroniku’, ‘Na Drini ćuprija’ i ‘Gospođicu’, ali i ‘Beogradske priče’ s autentičnim prikazom života u ratnom Beogradu.
Vladan Desnica tih aprilskih dana odlazi iz Splita u Zadar, gdje počinje raditi pri talijanskoj Vladi za Dalmaciju, da bi kasnije, nakon kapitulacije Italije otišao na svoje imanje u obližnjoj Kuli Stojana Jankovića i tamo ispisao fascinantnu ratnu knjigu ‘Zimsko ljetovanje’. Krleža, kao što sam već ranije naveo, piše svoje ratne dnevnike.
Još jedan zapažen ratni dnevnik piše zagrebački publicist i novinar, Josip Horvat, koji su objavljeni pod nazivom ‘Preživjeti u Zagrebu 1943. – 1945.’. Od bitnih rukopisa koji tih ratnih dana nastaju, vrijedi spomenuti i ‘Magnum crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj’, autora Viktora Novaka, koji nakon hapšenja i zatvaranja u logoru na Banjici piše tu knjigu, koja će do danas ostati jedna od onih oko kojih će se uvijek iznova otvarati jaz između povjesničara, crkve i ljudi s različitim backgroundima na ovim prostorima.
Na koncu, u pokušaju bijega, u nesreći gine Vladimir Ćorović, Mostarac, istoričar i rektor Beogradskog univerziteta.
Ukratko, kad čovjek promotri u globalu samo kretanja ovih ključnih ličnosti, koje su određivale ili će tek od tog aprila 1941. određivati sudbinu zemlje i njenih ljudi, lako shvaća kako je preko noći nestao stari svijet i počeo se stvarati novi i kako su neki u panici, neki vrlo promišljeno, a neki potpuno riskirajući i ne znajući što donosi sutra, krenuli formirati taj budući svijet. I samo se iz njihovih sudbina, životnih odluka i kretanja tih dana može ispisati priča o prvoj i drugoj Jugoslaviji i strašnom Drugom svjetskom ratu koji je napravio jasan rez između tih dviju država i ostavio trajne posljedice na njezine narode i zemlje. Posljedice koje su u ratovima devedesetih bile itekako vidljive.
Tu priču na ovaj sveobuhvatni način nije napisao još nitko od povjesničara. S jedne strane zbog toga što se ona desetljećima ispisivala uvijek iz jedne točke gledišta, bilo iz vizure pobjednika, bilo iz vizure poraženih, a posljednjih desetljeća kada je to postalo i posve slobodno, kod autora je uglavnom idejna pripadnost određivala kontekstualizaciju i uopće izbor tema, umnogome sužavajući fokus na neke od ovih ličnosti ili događaja.
Stoga, čak ni u onim sintezama istorije Jugoslavije koje su kvalitetno napisane od strane više autora iz svih nekadašnjih republika, kakva je, npr. ‘Jugoslavija u istorijskoj perspektivi’ u izdanju Helsinškog odbora u Srbiji, ne postoji jedan ovakav opći uvid u Aprilski rat iz raznih perspektiva, niti neka paralelna čitanja navedenih biografija i sudbina.
I baš zato, koliko god se činilo da je o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji ispisana čitava biblioteka knjiga, što jeste točno, to ne znači da se sve o tome reklo.
Što se pak samog Aprilskog rata tiče, on je, jednako kao i puč od 27. marta, ostao ponajviše zanimljiv u Srbiji, a gotovo potpuno marginaliziran u Hrvatskoj, Sloveniji ili Bosni i Hercegovini kao tema, opet zbog postojanja ili nepostojanja identifikacije s Kraljevinom Jugoslavijom.
No, da ne bude čitav tekst posvećen samo diskontuitetima i lomovima, priča o prvom razaraču ‘Split’ koji je za potrebe vojne mornarice Kraljevine Jugoslavije izgrađen upravo u splitskom brodogradilištu, da bi odmah u Aprilskom ratu, po dolasku Talijana bio zaplijenjen i preimenovan u ‘Spalato’, nakon čega su ga potom partizani, odnosno pripadnici NOVJ prije napuštanja Splita, koji je nakon kapitulacije Italije početkom septembra 1943. bio skoro tri sedmice najveći oslobođeni grad Evrope, naplavili i nasukali te ostavili nefunkcionalnim, 26. septembra, priča je o kontinuitetu. Budući da je nakon rata razarač obnovljen i 1958. uvršten u flotu Jugoslavenske ratne mornarice.
Izvor: Velike priče
Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E
Aprilski rat – Još ne znamo sve napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →