Ulogujte se / Kreirajte profil

Bašta sljezove boje

“Gospodine Ćopiću», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan čestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj večnoj samoći». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao…”


Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis:

“Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”


Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:

– Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.


Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.


Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.

– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beči se djed. – Žut je tvoj nos.

Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:

– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju daje žuta, a ti…

Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

– Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

A unučad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.


Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole. Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

– Evo ga, Branko će nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

– Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tačno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je!

– neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade. Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići. Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav… hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

– A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.


Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Branko Ćopić

  •  
  •  
  •  
  •  

2 komentara na tekst Bašta sljezove boje

  1. slavcek wolf

    16/08/2014 at 18:30

    Eh, lepote i dobrote i milosti u Brankovim pričama. Za lečenje su njegove knjige, razumevanje, radost i suzu. Brankova osetljivost, osećajnost i lakoća iskazivanja onog što ide iz srca i pameti, čine njegova dela trajnim i vrednim dok je sveta i veka…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *