Bella Italia – Venecija 1. deo

Bella Italia 1. deo – Venecija. Njene kitnjaste ćoškaste ulice od kojih je svaka trodimenzionalna slika, u koju se može uranjati stalno iznova i nikada iz nje ne izroniti. Venecija, ne samo slika, to je poezija koja recituje samu sebe kroz boje. Ne samo poezija, to je muzika koja svira samu sebe kroz linije. Ne samo muzika, to je vajarska ruka koja daškom vetra oblikuje različite privide lepote. Ne samo lepota, to je bajka koja samu sebe stvara, nesvesna svoje fabule,  pustajući se da se iznova samoj sebi otkriva.

Nedodirljiva i neponovljiva, sebi dovoljna, jer Venecija ne mari za druge gradove. Ona i ne zna da oni postoje, niti joj trebaju. Kao da se sam Bog umešao u stvaranje Venecije, i toliko se zaljubio u svoje delo, da ga ni on sam nije mogao da napusti.

Onda, Toskana. Nepregledna polja zelenih livada, sa ponosno uzdignutim drvećem koje bode nebo.  Kad mislim na Toskanu, mislim na izobilje. Mislim na korpicu punu groždja i jabuka, na vino, sir i masline, postavljene na nekoj prostirci, spontano bačenoj preko trave. Mislim na bose noge jedne devojke u lepršavoj haljini kako trče okolo po toj livadi, sve dok se napokon ne zaustave na prostirci i završe u vazduhu. Mislim na uvojke te devojke kako su se razbežale po travi, dok šešir sa njene glave nespretno pada, a onda se užurbano zakotrlja u nepoznatom pravcu. Devojka zatim bere maslačak i duva njegove atome u kosmos. Mislim kako bi maslačak mogao preleteti čitavo nebo. Mislim kako njegovi atomi sada stižu i do mene. Mislim kako bi ta devojka mogla biti ja.

Na severo-istoku svetli Trst. Moje prvo sretanje sa jednom morskom meduzom. U Trstu me je čekala ona, plešući izmedju kopna i belih jedrilica. Na severo-istoku svetli Trst. Moje prvo sretanje sa vespama poredjanim niz sive ulice kao sardine. U Trstu su me čekale one, ne plešući izmedju zidova zgrada koje su se skupljale i zatvarale sve dok se nisu otvorile i nastavile u Beogradu. Trst, nekada Jugoslovenski, tako je pitom i drag, tako domaći. Ostalo je progutalo vreme.

Vreme je progutalo i Veronu. Ostala je samo terasa iz kuće Romea i Juliе, zid njihovog dvorišta na kome stoji natpis „Mira i Branka“ zalepljen žvakom, i jedne maslinasto zelene starke do kolena. Od Padove je ostalo samo ime, i jedna pijaca.

Godinama posle krstarim italijanskim morima. Otkrivam neke manje, nepoznate gradove i uvek se iznova začudim kako i tamo život rado buja, potpuno ravnodušan na činjenicu da ja za njega ne znam. Ne zna ni on za mene.  Svaki mali grad ima svoje male običaje, i svoje male ljude koji životare na svoj mali način. I svi su oni tako veliki, na svoj mali način. Tako me je opčinio mali veliki grad Viareggio, za koga se uopšte nisam emotivno pripremala.

Ništa nisam očekivala od ovog grada, osim lekova za morsku bolest. Plovili smo 4 dana zarobljeni na brodu dugačkom samo 26 metara,  ne videvši kopna. Počela sam da osećam klaustrofobiju, napade panike i konstantnu nauzeju. Kada smo napokon stigli počela sam da trčim prema vratima derući se na sav glas: „Sono libera! Sono libera!“.

Onda sam udarila čelom o staklena brodska vrata (kao Čendler u „Ubici mekog srca“) i pala unatraške. Onda nastaje jedan dugačak usporen trenutak, kao da je vreme stalo, što se inače dešava prilikom udaraca glave, a što je u crtanim filmovima predstavljeno ptičicama koje lete u krug oko čela. Cela posada se ustručava da vrišti od smeha, prvih par sekundi, a onda konačno i kreće da  vrišti, dok ja ustajem sa poda držeći se za nos. Posle par minuta konačno i postajem- „libera“. Izlazim na krmu, bacam bove, sva ponosna na svoje novo mornarsko zanimanje, a onda puna entuzijazma vičem brkatim ribarima: „Ciao ragazzi!“ Oni veselo otpozdravljaju mašući mi, kako to samo Italijani znaju. Pogotovo ako su ribari. Pogotovo ako su brkati.

Zatim iskačem sa tog ukletog broda, dodirujem zemlju, padam ničice i ljubim tlo. Da mi je iko rekao da ću jednog dana poljubiti beton – ne bih verovala. Ali evo me, na kolenima, dodirujem usnama asfalt i ponavljam u sebi: „Hvala ti boze“. Žurno sam istrčala, krenuvši u grad da nadjem apoteku, a u njoj tablete za morsku bolest.

Grad se, dakle, zvao Viareggio. Nisam ništa očekivala, a dobila sam sve. Jedno veliko more, koje se završava peskom. Jedno ogromno peščano prostranstvo, koje se završava stazom za bicikle. Jedna dugačka šarena staza za bicikle, po kojoj su izrasle  drvene kućice sa cvećem na prozorima i drvoredi. Jer ja sam vrlo jednostavna: dajte mi more i pesak i jednu stazu pored njih kojom mogu da vozim bicikl- i ja ću biti zadovoljna. Iz tog mora iz kog je izrastao pesak, i iz tog peska iz kog je izrastao asfalt, podižu se elegentne zgrade klasične italijanske arhitekture, sa svojim kulturnim sadržajima.

Sa svojim raskošnim buticima gde moda nije kič i sa svojim gurmanskim restoranima gde hrana nije prožderavanje, Italija i od mode i od kuvanja pravi  –umetnost. Sve što je naizgled banalno ona podiže na viši nivo i pretvara ga u poeziju. Tako i ovaj grad Viareggio, kao ponosni predstavnik svoje rase, pravi magiju od običnih malih stvari.

Zanimljivo, pomislih, kako jedan sasvim mali, običan i nepoznat grad, ima tako bogat kulturni život. Naglo sam postala oduševljena Viareggiom, jer ja sam vrlo jednostavna: kada mi dosadi more, njegova peščana plaža i njihova staza za bicikle sa drvoredom i cvećem, treba mi samo malo umetnosti i kulture. Nespretno sam se izrazila: meni ne može da dosadi more, ja samo nekad namerno odem od njega, da bih ga još više želela. Dakle, kada mi ne dosadi more, potrebno mi je malo kulture i umetnosti. Tada skinem svoje škrge, presvučem se u noge i krenem da šetam velikim gradskim ulicama sa zaslepljujućim svetlima.

Kako je Viraggio tik uz plažu imao baš jednu takvu ulicu, pomislila sam- kakva simultanost, čim nešto poželim ovaj grad to automatski za mene stvori, samo da bi mi udovoljio. Rešila sam da ga iskušam i pomisila kako bi bilo lepo da tu još negde iznad grada stoji jedna planina, koja bi hladila ove tople obale i slale vetrove svežine na njih. Kako bi bilo lepo penjati se brdima te planine, skupljati šišarke i pečurke, udisati mirise čempresa, a onda leći na travu,  rasplesti pletenice, izgubiti šešir i ubrati jedan maslačak.  Onda ga dugo duvati, duvati. Dok se ne pomeri čitav kosmos. Jer ja sam vrlo jednostvana: dajte mi samo parče trave sa jednim maslačkom i ja ću biti zadovoljna. Osim što mi treba i ono more. I onaj pesak. I ona staza za bicikle. I drvoredi. I cveće. I psi. I prozorčići. I ona ulica. A eto sada i ova planina, sa samo jednim maslačkom, doduše.

Dok o svemu tome maštarim, Viareggio četkicom doslikava na svojim rubovima jednu planinu samo za mene, i šapuće mi: „Ostani“. A ja brzo kupujem tablete protiv morske bolesti i dižem sidra.

Par godina  kasnije nalazim se u Americi u jednoj italijanskoj kafeteriji. Na zidu me čeka poznata slika. Slika kakvu i sama imam. Sa čudjenjem pitam koji je to grad na zidu, ne pomišljajući da usred jednog malog nebitnog grada u Americi mogu da naletim na sliku jednog drugog malog nebitnog grada u Italiji- kojeg znam. „To je Viareggio“, dobijam odgovor, „…gazda je odatle“. Uskoro upoznajem gazdu i pokazujem mu  svoje slike iz njegovog grada i shvatam da ne postoje mali gradovi, samo mali ljudi.

Kada smo napustili Viareggio, nastavili smo prema Kanu, a onda se vraćali dole niz Korziku i Sardiniju. Sećanje mi ne razlikuje Sardiniju od Korzike i u mojoj glavi su sada izmešani mediteranski zagasiti  zalasci sunca, bele stene iz kojih se za život bori divlje zeleno rastinje i noći načičkane zvezdama koje se mogu rukom ubrasti.

Ne znam da li zasluge idu Francuskoj ili Italiji, ali to nije ni bitno, jer su države i njihove granice ionako samo iluzija. Odatle je trebalo da nastavimo ka Siciliji, i pisala bih i o njoj, da mi se zdravstveno stanje nije pogoršalo i prinudno sam bila iskrcana u Kaljarima gde sam hvatala prvi avion za Rim. Tako sam shvatila šta znači – svi putevi vode u Rim.

O tome ćete čitati u sledećem postu 🙂

Za P.U.L.S.E / Mirjana Vasiljević

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments