Ingmar Bergman i njegovi demoni

Od pedesetih godina prošlog veka Bergman je uključio i jednog đavolka u svoj potpis, koji je pojačavao mit o Bergmanu kao demonskom reditelju. Bergmanova predstava o uticaju metafizičkih snaga koje imaju uticaj na umetnikovu psihu, delimično se može pripisati i njegovom idolu Augustu Strindbergu. On je svoje demone nazvao „silama“ koje se suprotstavljaju Bogu. “Dođi svešteniče, pre nego što se predomislim” kaže Nepoznati na kraju dugog dela Strindbergova drame ”Put u Damask.”

Bergman stalno upućuje na svoje sopstvene demone, koje čak i piše na poseban način, (dämon umesto demon). Neko drugi bi ih nazvao ličnim neurozama ili napadima anksioznosti. Kakvi god da su, demoni postoje u Bergmanovom univerzumu. Po uzoru na Strindberga i on eksperimentiše i oprobava sopstvene granice: „Kao protest protiv profesorovih uputstava prestao sam da uzimam kako valium tako i mogadon. Efekat je bio trenutan. Potisnuta anksioznost se pojavljuje kao jak plamen vatre, nesanica je totalna, demoni napadaju i ja mislim da ću se raspasti od unutrašnjih detonacija.

U jednoj nedatiranoj i dugo neobjavljenoj belešci, u radnoj beležnici koja će tek kasnije prerasti u delo „Laterna magika”, Ingmar Bergman je zapisao.

„Ja sam, naime, pokušao da se držim istine. To je zaista teško za jednu staru, okorelu žrtvu fantazije i [nečitko] lažova koji nije prezao da da stvarnosti onu formu, za koju je smatrao da je određeni trenutak zahtevao“.

 

SVOĐENJE RAČUNA

 

Pred kraj svog života, u jednoj dokumentarnoj emisiji, sedeći za stolom u svojoj kući na Faro, Bergman je pročitao listu svojih demona, držeći pred novinarkom u rukama papir, istrgnut iz beležnice. Kao demon broj jedan, Bergman je naveo „Demona katastofe“. To je strah da detaljno napravljen plan za ceo dan, može da propadne, i da sve “ode do dođavola”. Za drugog ličnog demona, „Demona straha“, Bergman je rekao da se po malo stidi da prizna kako se plaši svega, od mačaka, pasa, insekata, ptica do velikih grupa ljudi, ali i nekih ljudi ponaosob. Za trećeg ličnog demona, „Demona ljutnje“, Bergman je rekao da ga je nasledio od roditelja, što je izazivalo povremene žestoke izlive besa. Potrvdio je da je da ima vrlo tešku narav. Za sledeća tri demona rekao je da su u srodstvu i to su „Demoni pedanterije, tačnosti i reda“. On je veoma svestan koliko oni mogu biti naporni za njegovu okolinu i one ljude sa kojima radi, ali ipak smatra da su veoma potrebni i korisni u tako iracionalnoj profesiji kojom se on bavi. Zbog toga su rad i red neophodni, kao i mir i harmonija, ali ne smeta ako se neko malo, uz put našali. Posebno je istakao da mrzi kada neko na snimanje ili na probe dođe u zadnji čas.

Za jednog demona je rekao da ga na sreću ne poseduje. A to je „Nulti demon“. To bi zapravo praktično značilo da ga sva kreativnost i mašta potpuno napuste, te da bude okružen tišinom, prazninom i ništavilom, što mu se nikada nije dogodilo i zbog toga je osećao veliku zahvalnost. Inače su demoni Bergmana “napadali” u praskozorje i tada je odlazio u svoje duge šetnje po ostrvu Faro. Bergman je govorio kako demonima ne prija svež jutarnji vazduh i tako je mogao da ih se reši za taj dan.

”Praskozorje je sat između noći i svitanja, to je vreme kada najveći broj ljudi umire, kada je san najdublji kada su noćne more najstvarnije. To je vreme kada čovek sa nesanicom pati od svojih najvećih strahova, kada su demoni najjači. Praskozorje je takođe vreme kada se rađa najviše dece” napisao je Bergman u objašnjenju na početku filma „Praskozorje“.

Kao i Strindberg, Bergman je takođe imao koristi od svojih demona, „upregnuvši ih u kočije“, učinio ih korisnim. On ih je upotrebio u kreativnom smislu, naročito u filmu „Praskozorje“ koji je neka vrsta kataloga demona koji koji ga posećuju.

U jednom članku iz 1960. pod naslovom

„Prestanite da pričate o demoniji, rekao je Bergman“, u uvodu, daje se tačan opis uobičajenih komentara o Bergmanu u to vreme: „Čuli smo priče o posedniku sa sadizmom koji klizi iz krajeva usana, koji šiba glumce kao robove do te mere da bi i preko svojih stvarnih moći odigrali svoje uloge. Čuli smo glasine o demonskom režiseru koji cedi svoje talente do zadnje kapi krvi i koji ih ”duševno siluje“. Čuli smo o bezkrupuloznom egocentriku koji ne bira sredstva da dođe do svojih ciljeva.“

Mija Mekile opisuje karaktere Bergmanovih demona:

”Na večeri u zamku demoni izgledaju normalno, čak i po malo paradno. Oni se šetaju u parku, konverziraju, prikazuju pozorište lutaka. Sve izgleda prilično mirno. Ali oni žive živote osuđenih u nepodnšljivom bolu, zauvek zapleteni jedni u druge. Oni se međusobno udaraju i jedu jedni drugima duše.”

Liv and Ingmar film

 

BESANA NOĆ

 

U filmu “Praskozorje“, u toku jedne besane noći, slikar Juan sreće svoje demone. Njegova noseća žena Alma je predhodno pročitala njegov dnevnik i saznala za njegovu nevrnost i nasilje. Ali on ima još tajni i otkriva ih. Ljubav spaja njihova lica u noći, a Alma se pita kako da ga spasi iz njegovog ličnog pakla. „Praskozorje“ je jedan od najličnijih Bergmanovih filmova, kada su u pitanju demoni. On osvetljava svoje demone, koji sa njim svakodnevno razgovaraju. Može se reći da čitav ovaj film zapravo govori o samom Bergmanu. Slikar Juan se kao i Bergman izolovao od sveta na jednom ostrvu. Juan se distancira čak i od svoje supruge, sa kojom čeka dete. On je umetnik koji je preokupiran svojom psihom i svojim demonima i oni ga na kraju i progutaju, dok je njegova supruga jedina osoba koja mu pruža utehu i podršku. Ona je njegova jedina veza sa stvarnošću.

U svom celokupnom opusu: filmovima, pozorišnim predstavama i tekstovima, Bergman se stalno vraćao na temu kako je “ja” svakog čoveka žrtva onih snaga koje upravljaju stalnim pokretom klatna između nekoliko mogućih “ja”, te je na pitanje, ko je zaista on, Bergman, odgovario, da je on zapravo – mnogi; “manje ili više svesno, ja sam se podelio na tri osobe“, objasnio je Bergman govereći o TB filmu „Običaj“ iz 1969.

Bergman je pokušao da objasni sopstveni mitopoetski svet uz pomoć poznate pesme „Svaki čovek je jedan svet“ velikog švedskog pesnika, Gunara Ekelofa, objavljenu 1945. godine. U programu za predstavu „Markisinnan de Sade”, Bergman je 1989. godine uvrstio i ovu Ekelofovu pesmu:

 

SVAKI ČOVEK JE JEDAN SVET

.
Svaki čovek je jedan svet, naseljen
sa slepim bićima u mračnoj buni

protiv kralja “ja” koji njima vlada
u svakoj duši uhvaćeno je hiljadu duša,
u svakom svetu hiljadu svetova je skriveno
i ti slepi, ti podzemni svetovi
stvarni su i živi, ali nedovršeni,
toliko istinito koliko sam ja stvaran. A mi kraljevi
i knezovi od hiljadu mogućnosti u nama
mi smo i sami sluge, zarobljeni
u nekom većem biću, čije “ja” i postojanje
jedva razumemo kao i naš nadređeni
svog nadređenog. Od njihovih smrti i ljubavi
su naša sopstvena osećanja dobila boju.

Gunar Ekelof, iz knjige „Non Serviam“

Prevod sa švedskog: Eleonora Luthander.

„To što stoji u toj pesmi, je ono čime sam se ja bavio celog svog života, koliko god sam umeo i znao, bez da sam ikada mogao da se tako precizno izrazim.”,

izjavio je Ingmar Bergman u jednom intervjuu iz tog doba, krajem osamdesetih godina prošlog veka.

“Poreklo sveta se određuje upravo intervencijama u mitopoetskom filmu i samo to je svet. Kako je uvek neophodna aktuelizacija, opredmećenje ili ritualizacija verujućeg sadržaja a to znači da je potrebno delanje koje možemo samo uslovno nazvati umetničkim da bi se haos uredio, odnosno svet stvorio i objasnio”, piše Miomir Petrović.

tumblr_msuz54VovC1r95tg6o1_500

 

JA SAM ONAJ KOJI NISAM

 

U jednom intervjuju iz 1956. godine u „Bildžurnalen“ Bergman je izjavio:

„Ja nisam ono što ljudi misle da jesam i ja nisam ono što mislim da jesam, jer ako neko misli da zna ko je, onda sigurno ne zna ko je. Ali ako ljudi misle da znaju ko sam ja, onda ih treba pustiti da veruju da to znaju i pre svega ne treba im dospusti da saznaju šta ja mislim da znam, jer onda svi postanu nepoverljivi, razljućeni i poniženi”.

Ingmar Bergman je bio izuzetno ličan kada su bili u pitanju filmovi ili knjige, ali se retko pojavljivao u javnosti i bio je vrlo sramežljiv. Ta kombinacija je bila veoma zanimljiva medijima i učinila je ga je osobom za koju su mnogi mislili da o njoj znaju puno, ali je u isto vreme ostao mističan. Ingmar Bergman je, još za života i sam postao svojevrsni – mit.

„Ali, šta je u stvari, mit? Mit je priča, najčešće spornog autorstva, koja pokušava da objasni razloge za određene pojave u prirodi, da objasni verovanja i prirodne fenomene […] Mit govori o bogovima ili pojedincima koji se po svojim delima približavaju bogovima i često su i sami polubogovi ”,

piše Miomir Petrović.

”Biti umetnik radi samog sebe nije uvek prijatno. Ali to ima jednu izuzetnu prednost: Umetnik deli svoje iskustvo sa svakim živim bićem, mada je ono stečeno radi sebe samog. Rezultat toga je jedno prilično veliko bratstvo, koje na taj način postoji u jednom sebičnom zajedništvu na toploj, prljavoj zemlji ispod jednog praznog i surovog neba”,

napisao je Ingmar Bergman.

Dr Aleksandra Luthander

Afirmator

IZVORI:

Petrović, Miomir, „Mitska matrica u medijskim i umetničkim tekstovima (roman, film,

drama, slika)“, doktorska disertacija odbranjena na Interdisciplinarnim studijama Univerziteta

umetnosti u Beogradu, Beograd 2008.

Törnqvist, Egil, „Between stage and screen, Ingmar Bergman Directs“, Amstrdam Univerity Preess,

Amstredam 1995.

Ring, Lars, „Svenska Dagbladet“, Stockholm, 31.7.2007.

Timm, Mikael, „Lusten och dämonerna“, Boken om Bergman“, „Norstedts“, Stockholm 2008, str. 245.

Mäkilä, Mia, Recention, ”Vargtimmen”, 12.03. 2006.

http://www. ingmarbergman.se, Face to Face, “Under en tom, grym himmel“.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
stanislava kirovski
stanislava kirovski
9 years ago

“Biti umetnik radi samog sebe…”