Bespuća naučne (o)zbiljnosti?

Čovječanstvo su spopale dvije ogromne globalne nesreće, prilično eufemistički rečeno, jer za obje (a napose njihove posljedice) je u većoj ili manjoj mjeri samo krivo. To su klimatske promjene i pandemija korona virusa, u proteklih sto i nešto godina najstrašnija nakon španjolske gripe. I dok se u oba slučaja ljudski rod batrga u bezuspješnim pokušajima – jak na riječima i slab u djelovanju – da ih se riješi, ima i onih koji u njihovoj pojavi vide vjesnika istine o ljudskoj vrsti. Posebno je pojava virusa pokazala (daleko od toga da svima!) moralno stanje ljudskog roda, njegovu etiku, solidarnost i toleranciju jednih spram drugih, razotkrivajući prave vrednote kojima robuju. Uostalom, što očekivati od gomila koje u svakodnevici žive s naučnim istinama, dok istovremeno u anketama najviše povjerenja polažu u vojsku i crkvu, a ogroman dio masa i u metafiziku nasuprot znanosti. Skoro da bismo trebali uzviknuti: dobro nam došao, vjesniče istine! Nešto slično je i sa klimatskim promjenama. Nemamo se čime pretjerano ponositi. Pred „bogom“ smo razgolićeni do potpunosti.

Kaže pisac i futurolog Stanislav Lem, u svom fundamentalmom djelu „Summa Technologiae“

„Sve dok podleže empirijskom proveravanju, vera je prolazno stanje. Ako postane nezavisna od eksperimenta, postaje metafizička konstrukcija. Osobenost takve vere je u tome što se realna delovanja preduzimaju radi postizanja nerealnog cilja, to znači cilja koji se uopšte ne da ostvariti ili cilja koji je ostvarljiv, ali ne pomoću preduzetih delatnosti. Postizanje realnog cilja može se proveriti empirijski, a nerealan cilj ne može se proveriti na drugi način sem zahvaljujući zaključivanju koje usaglašava spoljašnja ili unutrašnja stanja sa dogmama. Tako se, dakle, ogledom može proveriti da li izgrađena mašina deluje, ali se ne može proveriti da li će čovek biti spasen. Delovanja koja imaju za cilj postizanje spasenja jesu realna (određeni način ponašanja, postovi, činjenje dobrih dela, itd.), dok je cilj nerealan (jer se u tom slučaju nalazi »na onom svetu«). Ponekad se taj cilj nalazi »ovde«: to biva kad se upućuju molitve za sprečavanje elementarne nesreće. Zemljotres može da prestane; cilj je, dakle, bio prividno postignut, ali veza između molitava i prestanka kataklizme ne proističe iz empirijski upoznatih veza Prirode nego je posledica zaključivanja koje usaglašava stanje molitava sa stanjem zemljine kore. Vera stoga vodi do svojevrsne zloupotrebe indukcijskog metoda, pošto su rezultati indukcije ili projicirani na »onaj svet« (što empirijski znači »u nikuda«) ili treba u okviru Prirode da ustanove takve veze kakvih u njoj nema (svakodnevno, uveče, kad počinjem da pržim kajganu, pale se na nebu zvezde; zaključak da tobože postoji veza između moga pripremanja večere i pojave zvezda jeste pogrešna indukcija, koja može da postane predmet vere).“

Znanstvenikova vjera bi se prije mogla zvati uvjerenjem, a razlika – moguće nekome nevidljiva – ogromna je. Dok se vjera temelji na iracionalnoj duhovnoj komponenti, mitovima koji se bez trunke dokaza prenose s koljena na koljeno za to prijemčivom dijelu čovječanstva (koje je u golemoj većini), uvjerenje se bazira na nizu logičkih pretpostavki i ostvarenih predviđanja koji počivaju na njima, koja se uzajamno konzistentno podržavaju. Jasno, kako čovjek sagledava stvarnost temeljem svog ograničenog iskustva, i uvjerenja doživljavaju slom kada se neutemeljeno linearno prenose na do tada nepoznata mu područja. Njihov kolaps (poput važećih znanstvenih teorija), nije u obliku definitivne propasti, već uklapanja u širi spektar iskustava kao njihov sastavni, tek u graničnim slučajevima prihvatljivi dio. Za razliku od uvjerenja, vjera kao nedokazivi dio ljudske psihe može slom – i to totalni – doživjeti jedino ako evolucija uspije eliminirati iracionalnu komponentu uma na kojoj vjernici zasnivaju svoja očekivanja. Uvjerenje je, za razliku od vjere koja je apriorna i apsolutna, induktivno i relativističko (ne induktivno u smislu matematičke „totalne indukcije“, postupka kojim se neke matematičke tvrdnje mogu dokazati za sve moguće slučajeve, već zasnovane na postepenom spoznavanju korelacije stvarnosti i teorije), i može doživjeti slom stjecanjem novih iskustava.

Lemov citat racionalno implicira stanje duha ogromnog dijela čovječanstva, njegovih jedinki koje radije umiru zaražene u svojoj vjeri u „spasenje“, negoli se podvrgavaju ovozemaljskom spasenju cijepeći se. Snose li samo one odgovornost u kaskanju za 21. stoljećem? Ona je u velikoj mjeri na nauci (točnije, znanstvenicima), koja ne zna naći prihvatljivi pristup svojoj popularizaciji među masama, i skoro da još uvijek, kao u srednjem vijeku, vodi ratove za primat između sebe i metafizičke vjere. Znanost je postala gotovo nerazumljiva laiku, što je u svjetlu teorijskih i eksperimentalni metoda i shvatljivo, ali ne i u optici realnog shvaćanja znanstvenog dostignuća među samim naučnicima, kao i navici popularizatora (čak i vrhunskih naučnika) da nam olako prenose svoja dostignuća. Ilustrirajmo to na fizici, najšire shvaćenoj – daklem, uključujući i astrofiziku, kozmologiju, te druge znanosti u kojima ima svoje prste. Većina znanstvenika kao da ne shvaća suštinu vlastitih otkrića, te su popularni časopisi prepuni kojekakvih teorija (bolje rečeno, hipoteza) koje se protive i najelementarnijim naučnim istinama.

  • Na prvo mjesto bih stavio stavove većine suvremenih naučnika, da suština znanosti nije u traženju interpretacija pojava, već u matematičkim jednadžbama koje ih predviđaju. Kako većina ljudskog roda, da karikiram, ne zna zbrojiti dva i dva – jasno je onda koliko je u stanju shvatiti matematizirane istine koje joj se predočuju kao naša spoznaja o svemiru. Još je Einstein rekao: “Ako nešto ne možeš jednostavno objasniti onda to ne poznaješ dovoljno”, što potvrđuju i kvantni fizičari koji javno izjavljuju da – sem matematičkih „algoritama“ koje slijede u istraživanjima – ne razumiju područje kojim se bave. Pa je i Richard Feynman, jedan od najvećih znanstvenika kvantne mehanike, tvrdio: „Mislim da sa sigurnošću mogu reći da nitko ne razumije kvantnu mehaniku.”. Fizičaru treba pomoć filozofije da se nauči vrlini skromnosti, a potom i razmatranju pojedinih interpretacija. Ne samo da fizika treba pomoć filozofije i ostalih nauka te znanstvenika, već se čini da mnogi od njih trebaju i pomoć psihologije! Od tih „objeda“, ustvari opravdanih kritika njihove arogancije, oni se brane na zaprepašćujući način:

„Interpretacije nisu bitne za fiziku kao znanost – bitno je samo slaganje eksperimenata ili opažanja sa predviđanjima“,

kažu. Dok cijeli ljudski rod (barem njegov inteligentniji dio) tisućljećima misli da traga za istinom o sebi i svijetu koji nastava, oni tvrde – a to iz gornje rečenice nedvosmisleno logički proizlazi – da nije istina bitna, već pragma! Pa se cijelo ljudsko shvaćanje svemira, njegovih tajni i zakonitosti, svodi na poduranje matematičkog (fizikalnog) predviđanja i eksperimenta. Ali, i Bohmova interpretacija daje posve isto podudaranje kao i standardna interpretacija kvantne mehanike!? Koja od njih je onda ispravna? Njih to, čini se, ne brine, jer – o svijetu ništa ne nastoje doznati, sem najobičnijeg podudaranja pojava s jednadžbama. Što znači, da o njemu ama baš ništa ni ne znaju, ma i sto puta bila ispravna predviđanja.

  • Matematizacijska objašnjenja fizikalnih zakonitosti (ne sama matematizacija, jer je uz posmatranja i eksperiment, matematika glavno oruđe fizičara), imaju reperkusije na daljnje nerazumijevane, koje često proizlazi iz nerazumijevanja pojmova. Što je već i Voltaire uvidio:

„’Želite li da razgovarate sa mnom onda mi definišite svoje pojmove’. Kolike bi se debate bile svele na jedan paragraf, samo da su disputanti preduzeli da definišu svoje pojmove! Alfa i omega logike, njeno telo i duša, jeste to da se svaki važni pojam u ozbiljnom govoru podvrgne najstrožijem ispitivanju. To je teško, i to bezobzirno stavlja duh na probu; ali, ako je ova jedared izvršena, onda je i svaki zadatak već napola rešen.“

Jasno to uobličava austrijski filozof Ludwig Wittgenstein, svojom čuvenom izjavom:

„Ono što se uopće može reći, može se reći jasno; a o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.“, („Tractatus Logico-Philosophicus“)

U jednoj mojoj „debati“ s popularizatorom nauke, jasno je vidljivo da on ne razumije pojmove s kojima barata, te me u konačnici proglasio trolom i prekinuo razmjenu mišljenja. Kritizirao sam dvije tvrdnje autora teksta “Kako će univerzum nestati”, i opasku: „(još ranije pretpostavljalo se da svemir postoji oduvek i da je večan ali se to pokazalo nemogućim)“. Ove dvije tvrdnje imaju smisla samo ako se točno definira što je univerzum, kozmos, svemir, vasiona. Ako je to sve što postoji – onda je on vječan i nikad neće nestati, već se samo transformirati u drugi oblik, točnije – drukčije fizikalno stanje. I to je sve. Čak je i beskonačan, od beskonačnosti koje mi vidimo tek djelić, koji onda preuzetno smatramo univerzumom, ne videći da zapadamo u logičke paradokse. Jedno od osnovnih spoznaja svekolikog fizikalnog (općenito, ljudskog) iskustva je, da su tvar i energija (jednom rječju – materija) neuništive, već se samo mogu pretvarati iz jednog oblika u drugi. Šteta što i veliki fizičari u svojim popularnim ‘objašnjenjima’ ustvari zavode laike (recimo, da je svemir nastao iz ničega – što nikako nije istina, a svakako je suprotno prethodnoj tvrdnji o neuništivosti materije). Zapanjujuće je da navodni poplurizator nauke, koji bi je trebao približiti laicima, čak i „trolovima“ poput mene, izjavljuje, u svojoj nesposobnosti da se nosi s kritikama:

„Objašnjenje obe stvari, dovoljno detaljno da biste ga razumeli, zahteva vreme koje ja nažalost nemam. Reći ću vam samo da ono što mi smatramo “logičnim” nije baš uvek u korelaciji sa realnošću, dobar primer za to je upravo kosmos.“

Daklem, jadnik je zauzet, pa nema vremena objašnjavati (sčega se onda uopće bavi popularizacijom), a sukus objašnjena mu se svodi „da ono što mi smatramo ‘logičnim’ nije baš uvek u korelaciji sa realnošću“ – pa sad ti to prihvati kao dogmu koju ne smiješ propitivati. Na stranu to što on tako dezavuira i znanstvenost logike, a pitanje jeli mu jasno kako tvrdnja „da ono što mi smatramo ‘logičnim’…“ nekako implicira da osim nas ima i drugih (civilizacija), sa sasvim različitom logikom od naše.

  • Sličnim putevima kroči i autor teksta „Da li je vasiona stvorena?“, prenoseći pisanje nekog znanstvenog časopisa, koji razmatra scenario stvaranja svemira nasuprot druga dva (ustvari, tri, jer spominje i stvaranje svemira u simuliranoj stvarnosti): da oduvijek postoji, ili da je spontano nastao tzv. „Velikim praskom“ koji se neprestano (vječno) izmjenjuje s fazom „Velikog sažimanja“. Kaže:

„Da li bismo bili zadovoljni i jednim scenarijem? Naravno da ne bismo jer nam se ne sviđa da je postojao početak, jer se u nama nameće pitanje šta je bilo pre, a ni da je sve krenulo iz ničega. A ne bismo bili zadovoljni ni sa varijantom da svemir postoji večno, jer je naš um uslovljen tako da prepoznaje samo stvari koje imaju početak i kraj.“

Pa nam objašnjava inu mogućnost, stvaranja svemira od neke napredne civilizacije, ili od metafizičkog božanstva. Kako je naš um uslovljen je pitanje van ontološke istine, jer ona nema veze s umovima koji je nastoje shvatiti. Mada se pokušava, temeljem tzv. relacija neodređenosti, implicirati naša povezanost sa svijetom u smislu nepostojanja kantovske stvari po sebi („Ding an sich“), jer eksperimentirajući mi ustvari doznajemo o stvari za nas („Ding für uns“), s obzirom da ga pritom (pri eksperimentu) mijenjamo, nisam u to potpuno uvjeren. Jer osim empirije postoji i teorija, pa koliko god empirijski ne možemo spoznati stvar po sebi, temeljem onoga što nam je omogućeno i teorije moglo bi se to eventualno spoznati. Pri tome ne bi empirija bila potvrda naše spoznaje, već beskonfliktna usklađenost naše teorije, njena unutrašnja koherencija i ljepota, te – naravno – sukladnost s pristupačnim nam empirijskim sadržajem. Svijestan sam da to djelomično proturječi Lemovom citatu, odnosno naliči na metafiziku, s obzirom da bi neki dijelovi takve teorije bili nedokazivi, poduprti samo dokazivim sadržajem.

Zaista je intrigantno, što autor – baš kao i vjernici – ima problema s bekrajnim trajanjem, ili s beskonačnošću vasione, a da ni ne trepnuvši prihvaća postojanje božanstva koje ju je kao stvorilo („U početku bijaše riječ“, ha!), nimalo ne problematizirajući njegovo beskrajno trajanje. Nije li to jadno, i izvan svih logičkih parametara? Da bude jasnije, autori te vrste imaju problema s definicijom pojma svemir, pa upadaju u logičke kontradikcije. Naročito ako vasionu smatramo beskrajnom u prostor-vremenu, dozvoljavajući da ga – ukoliko ono što oni nazivaju svemirom biva tek dio sveukupnosti – neka napredna civilizacija zaista može stvoriti u „epruveti“. Međutim, uobičajena definica pojma svemir nije ono što fizičari uvaljuju, proučavajući tek jedan dio njega, nastalog u danom trenutku (prije oko 13-14 milijardi godina). Najčešća njena definicija kao „čitavog prostorno i vremenski beskonačnog svijeta koji nas okružuje”, logički podrazumijeva da postoji samo jedan svemir, a on čini sve što nas okružuje. Prolistate li, makar i površno, popularne članke iz kozmologije“dijela fizike koji istražuje evoluciju, opću strukturu i prirodu svemira kao cjeline“ – zamijetit ćete kako oni vrve od sijaset svemira različitih vrsta i struktura: „naš svemir“, „drugi svemiri“, „Everettovi svemiri“,…, i tome slično. Već tu se nalaze začeci arogancije fizičara. Umjesto da smisle nove pojmove, ne za svemir u navedenom smislu već za te “druge svemire“, i tu – pokazujući svoju oholost – uvode više zabune u popularne tekstove negoli što rasvjetljuju stvari. Sve druge strukture su samo podskupovi ovog, vjerojatno beskonačnog ustrojstva. Mnogo bi manje zbrke bilo kad bi se pojmovi strogo i točno definirali. Sovjetski kozmolozi su svojevremeno za opservabilni svemir koristili izraz – metagalaksija. Da su ga koristili zapadnjaci, vjerujem da bi zaživio, a ovako…

  • Osvrnut ću se ukratko na, u beskraj ponavljanu, tezu da je svemir (ono što većina percipira kao svemir!) nastao iz ničega, koja se ponekad nastoji ublažiti tvrdnjom da je nastao iz kvantnih fluktuacija vakuuma. Već sam spomenuo kako je jedan od osnovnih znanstvenih principa da iz ničega ne nastaje nešto, te se nešto ni ne može pretvoriti u ništa, ali postanak univerzuma iz kvantnih fluktuacija čini se nemoguć s energetskog aspekta. Osim, ako neka od fluktuacija nije pokrenula lančanu reakciju u vakuumu, kaskadu koja je stvorila „svemir“. Fluktuacije vakuuma nedvojbeno postoje, ali je autor ovog teksta više nego suzdržan glede tvrdnje da se može „stvoriti nešto iz ničega“! Naime, to bi – ma i sasvim na kratko – bio ekvivalent božjeg stvaranja iz ničega. Pa, uzme li se da na makroskali prostor, a na mikroskali čestice navodno nastaju iz ničega, ne ide li takva tvrdnja na ruku vjernicima? Uzimajući u obzir pretpostavku da iz ničega ne može nastati nešto – kao „dogmu“ koje se treba držati ukoliko ne želimo zabrazditi u mistiku, pretpostavljam da do pogrešnih interpretacija dolazi radi izjednačavanja pojmova ništa i nula. Koliko god se mnogima oni podudarali, nikako nisu ekvivalentni. Nula je broj, i u svakom slučaju moguće je da suma svih – pozitivnih i negativnih – energija svemira, bude jednaka nuli. Drugim riječima, da se pozitivne i negativne energije nalaze u ravnoteži. Pojam ništa, pak označava nepostojanje ičega – i svemira, i svih oblika energija i entiteta, i brojeva (uključujući i nulu), i vas, i same riječi ništa. To je odsustvo svega, pa i Boga samoga koji onda ni ne bi imao mogućnost išta stvoriti jer je sam utopljen u to ništa – naprosto ne postoji! Definicija koju na Wikipediji nalazimo glede pojma ništa:

„Ništa ili ništavilo (lat. nihil) je pojam koji opisuje odsustvo ili nepostojanje bilo čega. U filozofiji, ništa kao nebiće je pojmovno negiranje bića. Pojam ništvila ima primenu i u matematici, gde se označava nulom.“,

je duboko pogrešna, i njena zadnja rečenica je u logičkoj koliziji s prvom! Tako se na mikrorazini susrećemo s istim problemom koji smo susreli pri „nastanku“ prostora – stvaranju iz „ničega“. Stvar se mora sagledati iz perspektive kako ukupna (nulta, ravnotežna) energija svemira fluktuira oko nulte vrijednosti, s čas prevladavajućom negativnom, a čas s prevladavajućom pozitivnom vrijednošću. Kako se te fluktuacije dešavaju na mikrorazini (u svakoj točki prostora), moguće je da u času kad su one pozitivne, kratkotrajno iz tog viška – prema čuvenoj formuli ekvivalencije mase i energije (E= mc^2) – dio te pozitivne energije biva pretvoren u realnu masu do tada virtualnih čestica. S „nastankom“ prostora je stvar vjerojatno kompliciranija, no ne toliko da proturječi shvaćanju kako iz „ničega ne može nastati nešto“.

  • Niti genijalci nisu izuzeti od povremenih lupetanja budalaština. Do krajnjih granica gluposti dovelo je razmatranje odgovora na jedno – logički sasvim neutemeljeno, stoga i krivo postavljeno – pitanje, koje mada ima sličnosti s prethodnim problemom ipak nije ekvivalentno.

Zašto postoji nešto a ne ništa?

Ovako formulirano, pitanje predstavlja krajnju logičku besmislicu koja se uvaljuje kao krucijalni filozofski problem, o kojem se pišu knjige i u beskraj se o njemu raspravlja. Kao što već rekoh, riječ nešto implicitno u sebi podrazumijeva postojanje, dok riječ ništa – također prešutno – u sebi podrazumijeva nepostojanje. Prema tome, ništa već po definiciji ne može postojati! (osim kao riječ, tvorevina ljudskog uma, koja upravo označava nepostojanje) – pa spomenuto pitanje sasvim gubi logički smisao, svodeći diskutante na hrpu mlatitelja prazne slame. U par gornjih redaka razriješena je “misterija” o kojoj se pišu traktati. Znanost se bavi postojećim – daklem nečim – a ne nepostojećim, ničim! Pravo pitanje je o transformacijama nečega iz jednog oblika u drugi, i treba ga formulirati u vidu:

Zašto nešto postoji u ovom obliku, a nesposobno je postojati u nekom drugom obliku?

Stotine ljudi ne može počistiti bunar koliko ga jedna budala može zagaditi ili, drugim riječima – „ne može pametan toliko popustiti koliko budala može zategnuti“. Može se razumijeti i ograničenost znanstvenika (svi mi dosežemo, kad-tad, do granica svojih intelektualnih sposobnosti) ili njihova želja da – pod krinkom svoje uvaženosti – pokupe tantijeme od autorskih prava na razmišljanja servirana javnosti, no nije naodmet još jednom ponoviti kako je za dokučivanje istine potrebna ne mašta, već stvaralačka mašta. A to razlikuje puke fantaste od spoznavatelja istine.

Pobrojena su tek neka pitanja, od izbjegavanja interpretacija fizikalne stvarnosti, navodnog rađanja svemira iz ničega i nestanka, kao i stvaranja njegovog od strane metafizičkih entiteta, „problema“ postojanja „nečega“ umjesto „ničega“, a to su samo neka koje prosječni laik ne razumije, te mu je lakše vjerovati u svećeničke propovjedi negoli u nauku. Tako se razara povjerenje u znanost, što najbolje potvrđuje odbijanje cijepljenja, ili – primjerice – nevjerica u boravak ljudi na Mjesecu, kojekakve teorije zavjere, uključivo i one o skrivanju navodnih posjeta vanzemaljaca, preko mitova o Nessie ili Yetiju, do vjerovanja da su ekstraterestrijalci modelirali ljudski rod i cijelu njegovu povijest, da o religijskim mitovima i štovanju njihovih promicatelja (svećenika), većem negoli poštivanju nauke, znanstvenih dostignuća i naučnika, ne govorim. Nevjerojatne stvari koje se dešavaju okolo nas, a koje izazivaju opasnost po cijeli ljudski rod – govorim o budalaštinama induciranima epidemijom korona virusa, kao i o nesnalaženju epidemiologa koji u trenucima ugroze već skoro dvije godine bezuspješno – umjesto da postupaju po stručnim uzusima i vlastitoj savjesti – prema političkom diktatu apeluju li apeluju za potrebom cijepljenja, kao i o „filozofiranjima“ goleme mase ljudi o nekakvim ličnim slobodama, neosjetljivima na zbivanja oko sebe i na uzajamnu solidarnost potrebnu u takvim trenucima. Situacija nije samo posljedica pandemije, već možda još i više – što će mnogima izgledati paradoksalno – nesposobnosti “demokracije” koja se svima utupljuje u glavu kao demokracija, da se nosi s njom. Mudrijaši se o osobnim slobodama u trenutku kad je ugrožen cijeli ljudski rod, i kad je protiv globalne pošasti jedini uspješni – sinhronizirani globalni odgovor! Virus se – na način kako se to čini – neće pobijediti, izuzev ako nam se smiluje videći da ima posla sa budalama. Prilikom raspada bivše države nije se protestiralo za osobne slobode, već su vlasti sviju ondašnjih republika raspisale globalnu potjernicu za obveznicima vojnog roka. Ponavljam, obveznicima! Uz mali broj prigovarača savjesti, o kojima nije odlučivala njihova savjest, već komisija koja je određivala radi li se ili se ne radi o savjesti pojedinca. Onda su kao bile ugrožene sve republike, i to se ljudi više dojmilo negoli sada kada je ugrožen cijeli svijet (u nerazvijenim zemljama cijepljeno je svega oko 3% stanovništva, za što su najmanje one krive!). U pitanju je bio golemi strah ljudi od onih koji su odlučivali slati ih na frontu u smrt, negoli je sada strah od nevidljivih čestica na granici živog i neživog. Jedini ispravan način pobjede nad virusom (ponavljam, ukoliko nam se ne smiluje) je uvesti obavezno cijepljenje širom svijeta, s izuzetkom medicinski indiciranih slučajeva. To bi se već davno uvelo, da epidemiolozima ne upravlja politika, umjesto stručnog znanja. A tko je kriv za više od pet milijuna mrtvih širom svijeta (čemu i vaše države daju svoj doprinos) je za drugu raspravu, koja će se narodu naturiti u vidu „neka visi Pedro!“ Odnosno, virus.

Ne glede na primjedbe o jugoslavenskom socijalističkom sistemu, djeca su bila odgajana temeljem znanstvenih principa. Čak se ni ideologija sustava ne može apriori dezavuirati, jer je njena najveća pogreška bila zatvorenost, a ne greška u cjelini. Usporede li se pokušaji Stipe Šuvara da reformom obrazovanja pruži priliku svim učenicima za temeljnu spoznaju svijeta u kojemu žive, kao i odskočnu dasku za više obrazovanje, današnji školski sustavi orijentirali su se na stvaranje kapitalu potrebih stručnih radnika, vrlo malo radeći na njihovom svestranom, na znanstvenim osnovama baziranom svjetonazoru. Jeli onda čudno da mnogi odbijaju cijepljenje, ne razumiju potrebu migranata i izbjeglica za traženjem boljeg života, pokazuju nacionalističku – do stupnja profašizma – orijentaciju, nesposobnost hvatanja u koštac s klimatskim promjenama, i prije svega – pokornu šutnju spram vladajućih koji im stvaraju svijet po svojoj mjeri. Mnogi neće shvatiti zašto govorim o toliko, na prvi pogled nepovezanih stvari, a moj jedini odgovor je: svijet je cjelina, pa ga tako treba i percipirati da bi se shvatio. Ako zamah leptirovih krila u Tokiju može uzrokovati uragan u Kaliforniji , što li je tek sa stvarima mnogo čvršće povezanima od leptira i vremenskih promjena? To je gotovo kao domino efekt: sruši li se samo jedan, izazvat će padanje i ostalih u nizu. Svemir nije nepovezana cjelina, pa i kriva prezentacija znanosti, u sinergiji s pojavom jednog virusa, dovodi do čega je i dovela. Neobrazovan čovjek opasan je po sebe, ali još važnije – za one koji imaju humanističke etičke standarde, nespojive sa srednjevjekovljem.

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

 

AUTORSKI PROFIL

Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije i epistolarnu knjigu ratne prepiske, izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje s internetskim portalima. Zastupljen u tridesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski, engleski i makedonski jezik. Nagrađivan. U elektronskoj zbirci eseja „Lik stvari koje prolaze“ skupljeno je četrdesetak eseja originalno objavljivanih na stranicama elektronskih portala i časopisa.

0 0 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments