Bioboti – Ladislav Babić

Vjerojatno ste barem jednom, naročito mlađi naraštaj rođen poslije “informatičke revolucije“, odigrali neku igricu packmanovskog tipa, gdje vas progoni hrpa “žgadija” upravljana centralnim procesorom vašeg računala. Pretpostavljam da bi, kada bi one bile sposobne razmišljati, smatrale kako djeluju vlastitom voljom, o kojoj ovisi njihova sudbina – “smrt”, ili daljnji Pack-Manov progon. Sloboda pak ljudske volje je odavno vruća tema ljudskog roda, napose onog filozofski raspoloženog – bilo prirodoznanstveno, bilo onih čisto spekulativno orijentiranih. O takvim smo stvarima – s obzirom da „besposlen pop i jariće krsti“, a Fred i ja bijasmo besposleni penzići, sretni što ne moramo prekapati po kontejnerima za koricom hljeba ili povratnom ambalažom – često raspravljali uz flašu hladnog piva. On bijaše običan – svakako vrlo načitani – laik, koji nije gutao informacije dajući im apriorno garantiranu vjerodostojnost, već je razmišljao o njima, sad dali u pravom ili krivom smjeru, vrlo je upitno. Uostalom, zar nije i Einstein zalutao u svojim pretpostavkama, pa zašto ne bi i Fred. Načelo “quod licet Iovi, non licet bovi”, svakako nije vrijedilo za našeg “samostalnog mislioca”. Uglavom se sukobljavaju dva mišljenja: determinističko (najpoznatiji zastupnik kojega je Descartes) i pristalica slobodne volje, posebno ojačanih otkrićem kvantnih zakonitosti. Uvjeren sam kako se većina prosječnih ljudi slaže sa slobodom ljudske volje, bez obzira jeli ona evoluciono formirana ili djelovanjem nekog tvorca koji je tvorevinama dao slobodnu volju odlučivanja – doduše vrlo upitnu, s obzirom da bi po tim vjerovanjima svako ljudsko djelovanje trebalo biti stimulirano/destimulirano obećanjem raja ili pakla. Kako neurobiolozi proučavaju aktivnosti ljudskog mozga i područja odgovorna za njih, došlo se do vrlo čudnog rezultata.

Neurolog Benjamin Libet izvršio je niz pokusa, rezultati kojih su – uz razilazeća tumačenja njega i ostalih, što stručnjaka a što filozofa – s pojačanom žestinom obnovili raspravu o slobodi ljudske volje. Naime, Libet je registrirao signal u mozgu, tzv. potencijal spremnosti – mjeru aktivnosti u motornom korteksu i dopunskom motornom području u mozgu koji vodi do voljnog pokreta mišića. On prethodi željenom pokretu i može trajati kraće vrijeme. Zabilježeno je kako je potencijal spremnosti započeo oko 550 milisekundi prije aktivacije mišića i samog pokreta. No, spori i vrlo lagani porast potencijala spremnosti može se vidjeti već 1500 milisekundi prije akcije, što će reći 1300 miliseknudni prije no postanemo svijesni što želimo poduzeti. U tom periodu subjekti nisu ni bili svjesni da – primjerice – žele pomaknuti prst. Libetova opažanja sugeriraju da početni događaj volje može uključivati obradu informacija nesvjesno u neuronskim strukturama mozga. Da ne bi smatrali kako ovaj tekst predstavlja nešto više od naučnofantastične priče, u sve se umiješao Fred! Čitajući prikaz Libetovih rezultata, referirao se na njih na način vrlo mi dobro znan, s obzirom da mu bijah najbliži prijatelj s kojim je često raspravljao svoje zamisli. Ako subjekt nije svijestan da želi pomaknuti prst, a tzv. “potencijal spremnosti” za tu radnju se već počeo formirati, gdje je tu njegova slobodna volja? Kao da netko, ili nešto, upravlja njime – sugerirajući mu da pomakne prst! Da se isključivo zadržao na toj primjedbi, mogli bismo ga uvrstiti u plejadu fantasta koji nameću stavove o postojanju perpetuum mobilea, nadsvjetlosnim brzinama ili životu poslije smrt, primjerice – ali Fred je posjedovao i nešto matematičkog nerva.

– „Pretpostavimo“ – tumačio mi je – „da negdje gore“ – misleći time na područje izvan Zemlje – „postoji netko ili nešto što upravlja našim sudbinama. Zamisli načas da mora odnekuda stići impuls u naš mozak i pokrenuti formiranje potencijala spremnosti. Pretpostavimo sada da svakih 1300 milisekundi stiže valni paket koji nosi kodirane informacije u naš mozak, pripremajući ga za onih poslijednjih 200 milisekundi kada postajemo svijesni što želimo učiniti. Drugim riječima, aktivira potencijal spremnosti, i daje fiziologiji mozga stanku da ga prevede u „svijesno djelovanje“. Lako je vidjeti, ako je “okidač” elektromagnetski val, da se izvor “okidanja” mora nalaziti“ – šeretski mi namignu, zastavši načas zbog ostavljanja dojma – „na udaljenosti od 390000 kilometara od središta Zemlje!“

Pogledao me značajno, očekujući moju reakciju, a kako je ona izostala s obzirom da baratam jedino brzinama i udaljenostima koje svladava moj prastari četverotočkaš, prilično nezadovoljno produži.

– „Pa to ti je, stari moj, otprilike srednja udaljenost Mjeseca od središta naše planete!“

– „Želiš reći“ – prošaptah zbunjeno, nakon što sam uspio zbrojiti dva i dva – „da neki superkompjuter s površine Mjeseca upravlja našim mislima, a mi živimo u uvjerenju da se radi o našoj slobodnoj volji?“

– „Bingo, prijatelju! Ipak nisi toliko zahrđao koliko mi se učinilo. Naravno, mi ne živimo u središtu Zemlje, ali kad uvažimo tu činjenicu, korigiranu još za polumjer Mjeseca – uz neizbježne pogreške svakog eksperimenta kojih ni Libetov nije lišen – dobijamo vrijednost od 381892 kilometara za udaljenost kompjutera koji upravlja ljudima. Na površini našeg prirodnog satelita, kada se nalazi u apogeju. Dapače, tvrdim da – s obzirom kako se Luna kreće eliptičnom orbitom – Libetovi rezultati o našoj svijesti da želimo pomaknuti prst bi trebali varirati između 1325 i 1184 milisekundi, nakon početka poticanja pripremnog potencijala“ – osjetno podižući obrve i namignuvši, zaključi Fred.

– „Još i više, dragi prijatelju – razvezao je plesti priču – „teško je povjerovati da bi, kako god bila napredna inteligencija i tehnologija kojom ona vlada, uspjevala „pogoditi“ upravo čovjekov mozak, odnosno njegove centre na koje nastoji djelovati. Stoga smatram da bi, kako je dimenzija ljudskog tijela reda veličine jednog metra, tolika trebala biti i valna duljina – aproksimativno, naravno – zračenja koje nas cjelovito obuhvaća, djelujući isključivo na moždane centre. Daklem, oko jedan metar. Kako vjerojatno baš i nisi zaboravio srednjoškolsku fiziku, njenu relaciju koja povezuje brzinu širenja elektromagnetskog vala s valnom duljinom i frekvencijom, možemo procijeniti i frekvenciju kojom nas eksteri“ – tako je nazivao vanzemaljce – „ili njihovi kompjuteri, gađaju. Oko 300 MHz, što je već područje radio valova. S obzirom da iznad frekvencije od 40 MHz oni mogu prodrijeti kroz Zemljinu atmosferu, omogućujući promatranja radioteleskopima, ništa ne govori protiv moje pretpostavke. Osim, da je – za sada – samo pretpostavka!

– „Ali“ – nastavi Fred, poslije kraće stanke, da se uvjeri jesam li shvatio (iskreno govoreći, vrlo malo) – „ima jedna kvantnomehanička relacija koja omogućuje naći frekventnu širinu valnog paketa kojim nas omataju vanzemaljci. Nisam uvjeren da je znaš pa ti je neću navoditi, što sugerira da ona iznosi otprilike 0.8 Hz, zaokružimo to na 1 herc, jer baratam približnim brojevima u svojoj pretpostavki.“

Prijatelj je sav blistao, dali od sreće, dali od zadovoljstva svojom inteligencijom (hm, svojom, ili nametnutom mu od hipotetskih ET-a?), dok sam ja zbunjeno očekivao nastavak njegove tirade objašnjavanja, što ovaj jedva dočeka.

– „Mislim kako ti je donekle poznato da mozak emitira više vrsta valova“ – procjenjivački me pogledavao, a kako nisam reagirao nastavio je misao – „Da ne raspredam previše, delta valovi su oni najniže frekvencije, između 0.3 i 3 herca, pa s obzirom na frekventnu širinu valnog paketa koji nam se šalje sa Mjeseca – sjećaš se, 1 Hz – jasno je na koji dio mozga ciljaju eksteri, s namjerom da programiraju naše ponašanje. A to se dešava u vrijeme našeg najdubljeg sna, upravo kada mozak počinje emitirati delta valove! Moguće im je meta – čak i vjerojatnije, s obzirom na aproksimativnost mojih brojki – izvorište theta valova nešto više frekvencije, povezanih sa sugestibilnim i hipnotičkim stanjima, ili odmaranjem od posla te sanjarenjima. Mi smo, ljudska vrsta, naprosto programirani biološki roboti – biobotovi – u eksperimentu neke neizmjerno napredne vanzemaljske civilizacije!“

– „Uostalom“ – tkao je svoju priču dalje – „glede onih 200 milisekundi kad postajemo svijesni što želimo učiniti, sa sposobnošću da poslijednjih 50 milisekundi tog intervala možemo odustati od izvršenja naše odluke, zar religije“ – (ne, ne – ne bješe on religiozan) – „ne govore kako je čovjek božanskog porijekla, ali da njegov Tvorac ne koristi svoju moć da bi ograničavao njegovu volju? Na sličnom, doduše većini nevidljivom, tragu su i upiti mnogih znanstvenika kojima predstavlja misterij pojava suvremenog čovjeka. Slobodna volja je manje-više uglavnom hipotetskog karaktera, utjeha duša o neovisnosti naših razmišljanja i djelovanja.“

Posve zbunjen pretpostavkama koje je preda me bacao (k tome još i matematički fundiranih) poput košarkaških trica, načas se ozarih kad se dosjetih kako ih osporiti.

– „Ali, zar ne vidiš da sve to ne može stajati, ne može vrijediti za cijelo čovječanstvo, s obzirom da treba 24 sata našoj planeti da svi ljudi okrenu lica prema Mjesecu! Ne mogu tvoji hipotetski impulsi istovremeno djelovati na sve nas!“ – ozareno, obodren svojom pameću, bacih pred Freda krucijalni argument. Pažljivo me pogledavajući, s ironičnim smješkom u kutovima usana, nakon što otpuhnu već tko zna koji kolut dima put plafona, odvrati:

– „Znam, prijatelju, da baš i ne poznaješ u detalje astronomiju, pa ti stoga opraštam skepticizam. No, pretražiš li „mrežu svih mreža“, vidjet ćeš da postoje takozvane Lagrangeove točke, od kojih čak tri na jednakoj udaljenosti kao naš satelit, u kojima su u dvije (L4 i L5) pronađeni oblaci prašine – takozvane „lune Kordiljevskog“ – koji kruže sinhrono sa Mjesecom oko Zemlje. Tko zna skriva li se u njima još nešto sem prašine? Kako je još Arthur Clark pokazao, dovoljna su tri pravilno raspoređena satelita da se naša planeta istovremeno, u cjelosti obuhvati elektromagnetskim signalima, što i koristimo u televizijskim prijenosima. Daklem, ukoliko – sem na našem prirodnom satelitu – u tri pravilno raspoređene točke (L5, L4 i L3 – potonja je nestabilna) postoje emiteri za prijenos „dresurnih“ valova, eto ti odgovora!“

Da mi ilustrira rečeno, jer kažu da slika govori kao tisuću riječi, začas mi je na kompjuter dozvao sliku rasporeda Lagrangeovih točaka u sustavu Zemlja-Mjesec.

Mada sam u astronomiji totalni laik, poznat sam po mazginskoj tvrdoglavosti, te se odlučih ne predati.

– „Dobro“ – rekoh – no ako ovi hipotetski odašiljači postoje samo u tri točke oko Zemlje, kao što pretpostavljaš, to znači da su svemirski letovi mnogo dalji no što je udaljenost Mjeseca praktički nekontrolabilni. Kako od spominjane ET, ali i od ljudi koji bi se uputili na njih. Naime, kašnjenje dresurnih signala do svemirskih putnika stizalo bi sa ogromnim zaostacima, ne dozvoljavajući smisleno upravljanje našim letjelicama. Bez poticaja na naše mozgove, prevladavao bi njihov animalni dio, a to znači da bismo, što smo dalje od Zemlje, polako prestajali biti Homo sapiensi pretvarajući se postepeno u ne baš previše mudrog nam pretka!“

– „Moram priznati da si, moguće, u pravu“ – u prvi mah me njegovo priznanje iznenadilo, no samo u prvi mah. Naime, odmah je pokušao srezati i ovu moju primjedbu – „To bi se zbilja moglo desiti, ukoliko spominjana civilizacija nije posijala duž cijelog Sunčevog sistema, pa i dublje u svemir, odašiljače signala kakav sam spominjao. Tada bi putovanje ljudi, kakvi smo ti i ja, bilo itekako moguće. U protivnom, jedina opcija nam je sjediti na rodnoj planeti, lansirati automatske letjelice postepeno snabdjevane sve moćnijom umjetnom inteligencijom, i očekivati njihove podatke. Tu bi, prijatelju dragi, zaista mogao biti u pravu, ali to nimalo ne osporava moju pretpostavku, tek – ostaje nam da pričekamo i vidimo.“

Nakon perioda šutke ispijajućeg hladnog piva, praćenog paljenjem nove cigarete uz prethodno provjetravanje već dobrano zadimljene sobice, razgovor se pomaknuo na meni prijatniju, više filozofsku negoli kvazi(?)fizikalnu stranu.

– „U redu“ – govorio je Fred – „evolucija, kvantna mehanika“ (ovo je dobro naglasio, ne dajući mi povjerovati kako ne prati najnovija istraživanja o utjecaju kvantne prepletenosti na našu svijest) – „i sve te stvari, razumijem ja to, ali ono što intrigira naučne umove je nenadana, skoro istovremena pojava ljudske civilizacije praktički diljem cijeloga svijeta! Otprilike u istom periodu formirane su drevne civilizacije u dolinama Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji, u dolinama rijeka Nila u Egiptu, Inda u današnjem Pakistanu i Jangcea u Kini, te civilizacija Inka u Andama i Maja u Srednjoj Americi – i to u doba kad se teško moglo govoriti o razvijenim trgovačkim vezama među tim uzajamno udaljenim krajevima, a da ne govorimo o kulturalnim vezama.“

Zaista, moguće ne znamo dosta o kretanjima ljudi u pradavna vremena, ali skoro pa sinhronicitet pojave gradova mogla bi objasnit Sheldrakeova teorija morfogenetskih polja. Kako nisam baš upućen u te stvari, Fred mi je ukratko objasnio da se radi o – za sada fiktivnim – hipotetskim, nevidljivim energetskim poljima kojima su vrste okružene, odgovornima za dijeljenje informacija među članovima vrste. Svaki član zajednice doprinosi kolektivnom polju, a totalna „svijesnost“ tog morfičkog polja dostupna je svakoj jedinki. Ono oblikuju kolektivnu memoriju vrste koja je ishod svih prethodnih ostvarenih stanja organizama, a sadrži informacije koje utječu ne samo na ponašanje, već i na izgradnju živih bića.

– „Dakle, kako takvo hipotetsko polje“ – nastavio me podučavati – „navodno okružuje cijelu vrstu, a njegovoj izgradnji pridonose pojedinci i zajednice, taj doprinos putem nekog biološkog zakona akcije i reakcije biva odmah dostupan cijeloj vrsti, ne glede na prostorne udaljenosti koje ih razdvajaju. Nisam baš zastupnik postojanja takvih polja, ali da bolje shvatiš; kad objavim svoju tezu o kojoj ti pričam, skoro pa istovremeno će se širom svijeta javiti sasvim neovisni pojedinci sa istim, ili vrlo sličnim razmatranjima. Naravno, vrlo je moguće da sam i ja došao na svoju ideju djelovanjem morfogenetskog polja u koje je već nešto slično ugrađeno od meni sasvim nepoznatih umova. U svakom slučaju, čisto hipotetski, Sheldrakeova vizija bi mogla objasniti sinhronost pojava cvilizacija na području cijele planete. No, moja ideja je posve drukčija, mada nije baš sasvim originalna, a tiče se slobode naše volje. Kao što sam ti pričao, radi se o utjecaju neke neizmjerno razvijenije svemirske civilizacije (teolozi i praznovjernici bi ih nazivali bogovima) na naše antropomorfne pretke, što je dovelo do njihova očovječenja – razvoja vrste Homo sapiens. S kojim razlogom su to učinili jasno da mi nije poznato, baš kao što vjernici, kad ih upitaš za razloge božjeg djelovanja odbijaju razgovor, odvraćajući “tko smo mi da sudimo o Njegovim namjerama”. Sigurno si gledao“ – nastavio je objašnjavati svoju tezu – „film “Odiseja u svemiru 2001”, snimljen po Clarkovoj pripovjetki, gdje on prekrasno razvija ovakvu misao prisutnu i u naučnim krugovima. Da je shvatiš, moram se vratiti na paradoks Libetovog pokusa i kompjutersku igricu koju ti spomenuh na početku. Kako je moguće – nadam se da se još sjećaš što sam govorio – da je čovjek slobodne volje, ako nam je u mozgovima formiran potencijal spremnosti za pomicanje prsta, čitavih 350 miliseknundi prije no sam uopće svijestan da ga želim pomaknuti? Očito da postoji neka priprema za moju odluku, a da uopće još nisam svijestan što želim učiniti! Gdje je tu slobodna volja, ako netko ili nešto priprema teren za izvedbu čina kojega ni sam još nisam svijestan?“

Zastao je načas, da mi još jedared da vremena provariti što je rekao, iskoristivši pauzu noseći novu rundu piva iz hladnjaka. Iskreno rečeno, mada sam – rekao bih, svojom slobodnom voljom – prihvatio zlaćanu tekućinu otpivši pozamašni gutljaj, kao da je shvatio da mi nije baš sve sjelo u glavu. Zato je, pripalivši novu cigaretu, nastavio.

– „Nadam se da ipak uviđaš bizarnu paradoksalnost posljedice Libetovog pokusa, i da to zahtijeva neko zdravorazumsko objašnjenje, koje ti pokušah iznijeti početkom razgovora.“

Prisjetih se u magnovenju Einsteinove konstatacije da je zdrav razum samo pregršt predrasuda koje smo usvojili do osamnaeste, ali se suzdržah komentara. Otpuhnuvši kolutićavu pošiljku dima koja se lagano dizala, rasplinjujući se, prema plafonu, Fred nastavi:

– „Ne dvojim u činjenicu kako ti, ja i većina ljudi vjerujemo u slobodu volje, ali“ – još jedan raspršujući se obruč slijedio je put prethodnoga – „čuo si moje razrješenje paradoksa, pa mi reci što misliš. Zamisli onaj pacmanovski sprajt koji umišlja da slobodno bira putanju kojom se kreće po ekranu kompjutera, ni ne znajući da ga vode programski reci koji upravljaju kretanjem elektronskog snopa. Sad protegni svoje razmišljanje na nas, ljudska bića, koja ne znamo da smo ustvari trodimenzionalni sprajtovi, igračke navođene superkompjuterom neke napredne civilizacije, toliko napredne tehnologije da je, kao što reče spomenuti Clark, ne možemo razlikovati od magije, dok će je krajnje iracionalni tipovi smatrati iskazivanjima božanke volje. Moraš tek zamisliti da negdje blizu Zemlje, u geostacionarnoj orbiti, u tzv. Lagrangeovim točkama, ili na Mjesecu, postoji superkompjuter, toliko moćan da upravlja svakim pokretom i svakom misli milijarde zemaljskih stvorova koji se nazivaju ljudima. Zašto ne“ – primjetivši da nije skršio moju nevjericu, dodade – „kad i ljudska superačunala svojim moćima bez problema rade simulacije nastanka i kretanja galaksija sastojećih se od milijardi i milijardi zvijezda? Kao što programski reci daju uputu jadnom, nesvijesnom sprajtu u kojem mu se smjeru kretati, nije li moguće da nekakav superkompjuter priprema našu akciju, naše djelovanje, kojega postajemo svijesni tek u obliku navodne naše slobodne volje, neposredno prije izvršenja? Shvaćaš li što bi to značilo? Da našu iluziju slobodne volje, činiti što želimo, dijeli od surove stvarnosti – upravljanja nama – tek 1300 milisekundi kojih smo posve nesvijesni! U čemu je razlika između šakala i ljudskog bića? Prvoga vodi instinkt i on djeluje trenutačno (u okviru vremena potrebnog neuronima da ga navedu na akciju), čovjek djeluje s odmakom od 200 milisekundi da umisli što će uraditi, nesvijestan da zapravo netko drugi upravlja njegovim odlukama.“

Morao sam mu dati za pravo, sad – upitno je dali slobodnom voljom ili algoritmom nametnutim od neke superiorne civilizacije, to vam ne mogu jamčiti. Nekom drugom prilikom, Fred mi je saopćio da je uputio pismo u NASA, ESA, ROSKOSMOS i kineski CNSA, detaljno im obrazlažući svoju hipotezu, i tražeći da u programe lunarnih istraživanja uvrste potragu za mogućim bazama vanzemaljaca koje bi sadržavale dovoljno moćna računala da nas – djelujući na naše mozgove – učine, ako već ne njihovim robovima ili igračkama, a ono barem objektima nekih nama neshvatljivih eksperimenata. Primivši tek uljudne zahvalnice za kontaktiranje, nije to bila tako suluda ideja, napose u kontekstu nedavnog NASA-inog objavljivanja studije o NLO-ima. Prihvaća li znanost ozbiljno brojna opažanja o neidentificiranim letećim objektima, navodno nezemaljskog porijekla – s kojima nikada nismo uspostavili direktne kontakte, zašto bi bilo čudnije objašnjenje jednog laika o našoj navodno slobodnoj volji, povezanoj s upletanjem vanzemaljaca? Moguće našeg samoljublja radi? Već dugo nemam doticaja s Fredom. Posve mi je nepoznato što je s njime. Prilikom posljednjeg susreta dao mi je na znanje kako traga za korelacijama između pojave genijalnih ideja u glavama pojedinaca koje su promijenile našu povijest i položaja Mjeseca – kojim je određen i položaj spominjanih Lagrangeovih točaka – u odnosu na njihov vremenski i geografski položaj. Lično smatram da je to prilično zaludan trud, s obzirom da uglavnom ne znamo točan trenutak (za razliku od, primjerice, Kekuleove ideje o strukturi benzena koju je sanjao u obliku zmije što proždire vlastiti rep) kada se u nečijoj glavi rodila (ili bila “ubačena”?) neka zamisao. Kontaktirajući zajedničke prijatelje, čujem da je otputovao u nepoznatom smjeru, i nitko ne zna ništa više od mene o njegovoj sudbini. S obzirom na priličan broj izvještaja o navodnim otmicama ljudi od strane vanzemaljaca, podnešenih od sretnika koji su se uspjeli vratiti među nas, nije isključeno da se slično desilo s Fredom. Iako baš i nisam uvjeren u njegovu priču, čitatelji neka se ne čude nestanem li i ja bez traga, pa ako me ne pronađu na uobičajenim osmrtnicama, neka ozbiljno razmisle o svojoj slobodnoj volji, ali – savjet: nikome o tome ne pričajte, držite li do svog života više negoli do svoje volje! I usput, ako vas bilo kada odbije neka vama privlačna, draga osoba, ne odustajte odmah – jer moguće to nije učinila po vlastitoj, slobodnoj volji, već upravljana manipulacijom hipoteskih mašina koje joj pružaju zamamnu iluziju slobode izbora vlastitih postupaka. Moguće se Descartes vratio na najneočekivaniji način!

Ladislav Babić

  Astronomija, Bioboti, Diskurs, Ladislav Babić, Priče, Slobodna volja