Blade Runner 2049 – film bez života i strasti

Svatko s makar minimalno razvijenim kritičkim umom, tko je u fazi ljudske i filmske zrelosti pogledao bilo koju od sedam verzija originalnog „Blade Runnera“ mora priznati da u ovom klasiku SF žanra, postoji određena količina popriličnih, gotovo negledljivih bedastoća. Od danas politički potpuno nekorektne, ali i vrlo šlampavo napisane i odglumljene scene Deckardovog ‘zavođenja’ Rachael, preko Deckardovog tragično lošeg pretvaranja da je iz ‘Američke federacije varijete umjetnika’ kako bi došao do Zhore, do milohrnićevskog ‘golubice bijela’ momenta na kraju (skupa s 80’s slow motionom u kojem fali svaka druga sličica). No, „Blade Runner“ je postao ono što je zbog svoje zlokobne, prigušene noir atmosfere i dotad neviđenog vizualnog prikaza distopijske budućnosti. Iz ovog trenutka u vremenu zabavno je promatrati za koje su modne izbore autori 1982., kad je film nastao, očekivali da će 2019., kad se radnja filma događa, biti kul. Nekako ne vidimo da će raskošne bunde s kockastim umecima za ramena postati uskoro (ili je bolje reći ikad) opet popularne, kao ni Rachaelinina frizura. No, s obzirom na to da su fluorescentni gornji dijelovi trenirki opet itekako vidljivi na našim ulicama, možda ni to nije isključeno (usput, netko bi trebao reći tim današnjim klincima da nama, djeci 80-ih, ta moda ni onda nije bila kul). No, vratimo se mi na bitne stvari. Originalni „Blade Runner“, iako u doba svog nastanka nije bio pretjerano uspješan ni kod kritičara ni kod gledatelja, postao je kultan jer je bio jedinstven – intimistički noir utopljen u futuristički dizajn, s tehnološko-egzistencijalističkim dilemama u doba kad su kompjutori tek trebali preuzeti svijet u svoje ruke. Dakle, što se kaže – uhvatio je duh vremena.

„Blade Runner 2049“ snimljen 2017. s druge strane je samo, i ostati će samo – zanatski solidno odrađen film, umjetnički i značenjski nažalost potpuno nepotreban, ove kao i bilo koje druge godine, koji zapravo osim u par detalja i u dosta besmislenom i kratkom pojavljivanju Harrisona Forda nakon sat i 45 minuta filma (i još uvredljivijem i kraćem Sean Young), nema veze s originalom. Za razliku od njega, rekli smo već, intimističkog noira, čija radnja staje u rečenicu: „Lovac na odbjegle androide Rick Deckard mora uloviti i ‘umiroviti’ četvoro pripadnika te sorte“, a događa se u interakciji 5-6 likova na 2-3 lokacije, ovdje je, u skladu s vremenom i današnjim holivudskim navadama, svega previše. Za početak, film je sasvim nepotrebno razvučen na skoro tri sata, što ga u nekim dijelovima čini ubitačno dosadnim. Osim toga previše je radnje, likova, a ponajviše set-pieceova, na koje je valjda potrošeno tih suludih 150 milijuna dolara koliko je koštao film (i što ga je na kraju potopilo na box officeu). Previše je i dijaloga, kao i filozofiranja u njima, koja kao da su preuzeta od Christophera Nolana koji je inaugurirao taj koncept u moderni SF i tako bar dva svoja filma napravio rubno gledljivima („Inception“ i „Interstellar“). Ono što najviše razočarava je nedostatak bilo čega što već nismo vidjeli u drugim SF-ovima. Na primjer ideja (vrlo iritantne) hologramske djevojke je preuzeta iz (inače vrlo precijenjenog) Spike Jonzeovog „Her“, a ideja pobune ‘robova’ iz (teško je to uopće izgovoriti) „Matrixa“. Općenito, kao što je to također običaj u novim SF-ovima, naglasak je s intimnog, pojedinačnog prebačen na globalno. Priča se o stvarima koje će promijeniti ljudsku rasu i svijet i bla bla bla. Zašto se forsira takav dramatično općepreuzimajući, a zapravo vrlo banalni narativ također nije jasno?

Sljedeći prigovor odnosi se na samu srž radnje ovog filma pa molimo one alergične na spoilere da preskoče ovaj odlomak. Dok se prvi „Blade Runner“ bavio propitivanjem ljudskosti svojih likova, ovaj je bazično potraga djeteta za svojim roditeljem i obrnuto. Što nije prvi put da se redatelj filma, novovjeki junak Denis Villeneuve bavi s tom temom. U raznim kombinacijama roditelji su tražili djecu i obrnuto i u „Incendies“, „Prisoners“ i „Arrivalu“. Sve je to naravno legitimno, ali kakve to jebene veze ima sa Scottovim i Dickovim „Blade Runnerom“? Mogli su onda dati i Spielbergu da radi ovaj film?

Idemo dalje. Iako se, ako ćemo biti iskreni, ni Harrison Ford nije baš proslavio glumom u prvom dijelu, tragično je da je u „BR2049“ najbolju ulogu ostvario glupi kečer (okej, bivši MMA borac) Dave Bautista, u čijih par minuta pojavljivanja na ekranu ovaj emocionalno potpuno mrtav film mrvicu oživi (usput, njegova scena snimljena u stilu Tarkovskog je i ona najljepše napravljena, ostatak je za standard na koji smo navikli od genijalnog snimatelja Rogera Deakinsa, zapravo za zaborav). Ostali glumci ili nemaju s čime raditi kao solidni Gosling (replikantski blade runner K, kasnije poznat i kao Joe), koji se uglavnom tupog pogleda prešetava po spomenutim set-piecevima(onaj u Vegasu s hologramskim snimkama Elvisa koje se raspadaju u reprodukciji ćemo jedini i pamtiti iz ovog filma), ili su bezvezno potrošeni kao Robin Wright (nekakva Goslingova šefica Joshi). Izvedba užasnog Jareda ‘što imam kul leće’ Leta u ulozi glavnog negativca Niandera Wallecea, koji je zapravo potpuno nepotreban ovom filmu, zaslužuje zasebni kritički osvrt. Ostali negativci, u prvom redu Letova desna ruka Luv (gdje su li samo iskopali tu bezličnu Sylviju Hoeks?) su usporedbi s Rutger Hauerovim Royom Battyem uncool koliko i drveni konjić iz ovog filma u usporedbi s origami jednorogom iz prvog. Na to nas podsjeća i vrlo kratko gostovanje Edwarda Jamesa Olmosa koji ih je onomad izrađivao.

Glazba je kao i cijeli film solidno odrađena i potpuno nebitna. Iz razloga poznatih samo njemu Villeneuve je otpustio trenutno najboljeg autora filmske glazbe na svijetu Johana Johanssona koji mu je podario sjajne soundtracke za „Sicario“ i „Arrival“, i uposlio standardnog holivudskog štancera Hansa Zimmera. Uputu koju je dobio od naručitelja odradio je uspješno – isporučivši savršeno bezlični ‘fake Vangelis’ soundtrack.

Sve skupa djeluje zapravo kao i kompletna holivudska produkcija posljednjih desetak godina – previše isplanirano i programirano, bez strasti i života, i što je najvažnije, mogućnosti za rizik i metafiziku koja se u originalnom filmu dogodila. Što nas dovodi do onog najbanalnijeg, ali u ovom slučaju nažalost najtočnijeg razmišljanja – da postoji samo jedan, naravno šuštajući razlog postojanja ovog filma, koji se s obzirom na lošu gledanost baš i nije pokazao opravdanim. Ipak, možda postoji način kako da se holivudska želja za zaradom na filmskoj nostalgiji pomiri s mogućnošću ostvarivanja suvislog proizvoda. Dajte George Milleru da radi nastavke svih kultnih distopijskih klasika! 

Piše: Ivan Ramljak

Tekst je objavljen na portalu Nemilosrdni gadovi

XXZ Regionalni portal

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Blade Runner, Denis Vilnev, Film