Borba faustovskog dualizma Harija Halera – šizofrenija ili romantičarski weltschmerz

Ulogujte se / Kreirajte profil

Borba faustovskog dualizma Harija Halera – šizofrenija ili romantičarski weltschmerz

.

Become a Patron!

.

Kao što je to inače slučaj sa djelima Hermana Hesea, tako je i Stepski vuk nastao kao odraz piščevog osjećaja usamljenosti i izolacije od svijata. Ako tome još dodamo nezadovoljstvo građanskim društvom i razvojem tehničke civilizacije, dobijamo klasičnu osobu koja zapada u pesimizam i depresiju, pokušavajući da se izbori sa suicidnim mislima. Filozofi bi to nazvali egzistencijalnom krizom. Ipak, zahvaljujući Heseovoj borbi sa svojom egzistencijom imamo uvid u veoma kompleksnu psihologiju ličnosti mističnog Harija Halera.

Od prvog viđenja ostavljao je bezuslovno utisak uglednog, nesvakidašnjeg i neobično obdarenog čovjeka; njegovo lice je bilo puno duha a izvanredno nježna i pokretljiva igra njegovih crta govorila je o zanimljivom, veoma živom, nevjerovatno istančanom i senzibilnom duševnom životu.

Zamislimo da ulazimo u iznajmljenu sobu u kojoj stanuje Hari Haler. Otvaramo vrata. Pretrpana je stvarima. Na zidovima su nalijepljene fotografije samo njemu poznatih osoba, tačnije djevojke; zatim, slike velikih majstora, takoreći remek-djela i akvareli koje je sam slikao, crteži perspektiva raznih gradova i velikih revolucionara, isječci iz časopisa i slično. Ipak, to nam ne skreće mnogo pažnju. Ono na čemu se zaustavlja naš pogled su knjige. Nalaze se svuda. U ormarima, na stolovima, stolicama, krevetu i podu. Nervnom sistemu, preko čula mirisa zasmetao je dim cigareta koji obavija sve i koji se uvukao u svaki predmet. Dakle, osim knjiga najuočljivije su pepeljare prepune opušaka i prazne boce raznih alkoholnih pića. U svom ovom neredu uočavamo i jedan buket cvijeća, ali nam je nepoznata vrsta. Zaključujemo da je Hari posvećen razmišljanju i knjigama. On je čovjek koji je obdaren intelektom i možemo reći da zna mnogo, ali ono što ne zna je da bude zadovoljan sobom i svojim životom. Hari je po prirodi nezadovoljan, a prisjetimo se Heraklita koji kaže: ,,sudbina je čovjekov karakter”. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Hari znao, ali je bar naslućivao da nije čovjek. Zapravo, da nije samo čovjek, već i vuk. I to vuk iz stepe. Vuk samotnjak. Kada bi Hariju kao čovjeku dolazila neka lijepa misao ili neko plemenito osjećanje, vuk u njemu bi iskezio zube, smijao bi se i pokazivao ironiju. Za vuka svaka čovječja djelatnost postajala je komična, glupa i sujetna. Tako je bilo i kada bi se Hari osjećao kao vuk, kada bi iskezio zube na druge i kada bi osjećao mržnju ljudska priroda bi ga nazivala zvjerju. Duboko je bio nesrećan zbog dualnosti svog bića, jer svi koji su ga voljeli, voljeli su samo jednu njegovu stranu, a svaki čovjek želi da bude voljen kao cjelina. Neki su ga voljeli kao prefinjenog i mudrog čovjeka, pa su bili razočarani otkrivajući vuka. Takođe, veliko razočaranje su doživljavali i oni koji su voljeli vuka u njemu, slobodu, ono divlje, neukrotivo i opsno, pa bi otkrili ljudsku dobrotu i nježnost. Ljudi sličnih Hariju najviše ima među umjetnicima. Svi ti ljudi u sebi imaju dvije duše, dva bića, u njima ima božanskog i satanskog. O ovom antagonizmu Š. Bodler pjeva u svojoj Himni ljubavi kad se pita: ,,oj, ljepoto, da li si iz raja ili pakla?” Ipak, A. Žid je najbolje definisao estetski fenomen kazujući da je umjetnost burma na vjenčanju raja i pakla. Ovakvi ljudi su sposobni da budu srećni i da osjećaju patnju cijelog svijeta, a život im je pun nespokoja. Hari je želio da bude slobodan i nezavisan. Usamljenost mu je to omogućavala, niko nije mogao da mu naređuje, a kasnije je uvidio da je ostao potpuno sam, otcijepljen od ostatka svijeta. To što mu je bila svrha, postalo je udes. Vremenom su ga se ljudi sve manje ticali, pa se čak ni on sam sebe više nije ticao, a njegova sloboda bila je jednaka smrti.

Kao i hiljade njemu sličnih, od zamisli da mu je svakog časa otvoren put u smrt stvorio je ne samo mladalačko-melanholičnu igru fantazije već je iz te zamisli crpio utjehu i oslonac.

Nimalo začuđujuđe, Hari je pripadao sorti samoubica. Iako je imao sve karakteristike, ipak ne znači da mu moramo prišiti tu etiketu. Tipu samoubice kojem je Hari pripadao svojstveno je da svoje Ja konstantno osjećaju kao napadnuto, ugroženo. Metafizički posmatrano samoubice nam se prikazuju kao bića pogođena osjećajem krivice zbog svoje individualnosti, čiji životni cilj nije više da se usavrše i oblikuju, već da se rasprše, da se vrate bogu, da se vrate u svemir. Međutim, one nikad ne bi bile sposobne da počine samoubistvo zbog duboke spoznaje o tome koliki grijeh to sa sobom donosi. Ipak, ove osobe su za nas samoubice jer ne žive život, odrekle su se sebe, žive u smrti.

Bio sam čas na nebu, čas u paklu, ali većinom na oba mjesta istovremeno.

Jedno veče obilazeći kafane u potrazi za vinom Hari upoznaje novi svijet zbog kojeg gubi duševnu ravnotežu, odaje se porocima, a dekadencija ga obuzima kao nikad u životu. Da li je etičnije bilo da je Hari sebi oduzeo život, nego da prolazi kroz dekadenciju duha, odajući se porocima, razvratu, bludu i nemoralu? Za šta ili protiv čega se Hari bori? Da li je njegova borba donkihotovska?

Hari jeste prolazio kroz pakao svog sopstvenog bića, ali njegov život je bio, koliko tragičan toliko i patetičan.

,,Vratiti se u svemir, poništiti patničko postojanje, postati bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati svemir.”

Hari živi u jednoj dimenziji koja je paralelna sa dimenzijom ostatka svijeta. On je pjesnik, prijatelj muza, kosmopolita, vatreni idealista. Živi u građanskim okvirima ali je stalno u sukobu sa javnim mnijenjem i moralom. Živi apsurdno. Pacifista, antimilitarista, bori se protiv smrti kolektiva, a on sam, kao pojedinac išao je u smrt. Paradoks. Njegov udes se objašnjava njegovom podjelom na čovjeka i vuka, na duh i nagon, na sveca i razvratnika. Tijesno mu je u sopstvenoj koži i njegova unutrašnja borba je borba umnog, uzvišenog, kultivisanog sa onim nagonskim, divljim, haotičnim. Ničeovska borba apolonskog i dionizijskog i nemogućnost usklađivanja ovih principa je ono što dovodi do autodestrukcije. Poput Fausta koji kaže: ,,dvije duše se, ah, kriju u mojim grudima”, tako Hari misli da su njegove dvije duše mnogo za jedne grudi i da će ih rastrgnuti. A možda je Hari samo bio opsjednut vučijom dušom koja je prerasla u bolest šizofrenije.

 

Eto, svako ima svoj udes i ničiji nije lak.

za P.U.L.S.E Danijela Sladoje 

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



5 2 glasova
Ocenite članak
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
dragan uzelac
dragan uzelac
1 month ago

Hvala na sjajnom tekstu, Danijela!

Pošto sam i sam pisao na temu Hesea i Stepskog vuka, rekao bih da je odgovor na pitanje postavljeno u samom naslovu teksta – romantičarski weltschmertz…

…Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, oh da, ali je i spokojna, čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvezde….

Srdačan pozdrav… uživanje je bilo iznova se vratiti jednoj od najboljih knjiga ikad napisanih.