Branko Ćopić: Treba stvarati, ponovo, bolji svijet

Brza izmjena loših vijesti koje jedna drugu prestižu i potiskuju, padaju u naše iskustvo, kao u jatima crne ptice, pritiskujući ga kao mora. Vijesti i slike koje su nas juče šokirale, danas već smatramo normalnim: recimo, prvi masovno dijeljeni snimci nepokrivenih lica ubijenih neprijateljskih vojnika za vrijeme ratova važili su kao varvarsko razbijanje tabua i izazivali moralnu odvratnost; u međuvremenu su mreže i Telegram kanali prepuni takvih i još težih war porn slika preko kojih se skoro rutinski prelazi. Ono što poslije toga ostaje u ljudskoj svijesti jeste neodređeno osjećanje brige i iscrpljenosti, koji rastu do apatije i cinizma, ili do najtamnijeg pesimizma, i psiho-socijalna istraživanja mnijenja mogla bi ovo empirijski pokazati. Potrebno je od vremena na vrijeme odmoriti od loših vijesti, ili, kako se to često forumliše po naslovu knjige Kleja Džonsona – podvrgnuti se informacionoj dijeti. Zato na ovom mjestu, i ovim tekstom, jedna cezura. A za tu svrhu, teško je napraviti bolji izbor od Branka Čopića koji je svoju stvaralačku filozofiju tako formulisao: protiv sila razaranja, protiv crnih konja i crnih konjanika, ispisati svoju zlatnu bajku o ljudima. Stvoriti u knjigama bolji svijet, to je Ćopićev humanistički i književni program.

Još kao dijete, nekoliko puta sam pročitao sabrana djela Branka Ćopića koja je imao moj ujak, popularno izdanje Svjetlost-Veselin Masleša-Prosveta u tamno crvenom povezu i zlatotisku. Meni je Branko Ćopić do danas intimno najbliži pisac, uprkos armiji poklonika klasičnog dvojca Andrić-Crnjanski, koje je i Ćopić, uostalom, vrlo visoko cijenio. Ja za to imam sasvim lične razloge. Ćopić nije samo veliki dječiji pisac uz koga sam se, kao i toliki drugi, navikao na knjige uopšte – i zato, kao vaspitač, bez premca u srpskoj kulturi – nego i moj zemljak. Svako voli po srodnosti, i ja sam tako naročito volio da čitam o Podgrmeču u kome sam rastao i rijeci Japri na kojoj sam provodio ljetne raspuste i naučio da plivam, i o njegovima junacima Krajišnicima koje je tako dobro znao i tako vijerno predstavio u svim njihovim mentalitetskim i idiosinkratičnim crtama, da sam ih ja od početka vidio i u knjigama i pred vlastitim očima. Zatim, i Brankova majka Soja je od Novakovića koji su iz Like prešli u Podgrmeč, kao što je moja prababa Jovanka od Novakovića koji su iz Like došli u Podgrmeč, i još nekim sličnostima ću se vratiti povodom knjige koja je i tema ovog teksta.

Početkom januara ove godine, kupio sam u Beogradu, u knjižari Službenog glasnika iznad Vukovog spomenika, knjigu Branko Ćopić: “Kujem svoju žicu”: Intervjui i arhivski dokumenti (priredila Olga Krasić-Marjanović). U knjizi se pojavljuje privatni Branko Ćopić, kroz intervjue u kojima govori o politici, društvu i literaturi, u prepričanim anegdotama i vlastoručnim podnescima gradskom komitetu povodom denuncijacija i književnih kontroverzi, kroz arhivske fotografije iz porodičnih albuma i kroz pisma bliskih ljudi, i, konačno, kroz nervozne stranice dnevnika koje, pred smrt, imaju gotovo jedan prizvuk očajanja. U nastavku jedan nesistematičan izbor iz knjige, prije svega o Ćopićevom humanizmu.

U knjizi govori mudrac i šeret, kako ga nekoliko puta imenuju u uvodnicima intervjua, koji osciluje između omiljenog režimskog pisca i disidenta. Samo Ćopićeva ljubav za tzv. malog čovjeka stoji mirna i jednoznačna.1 Mali čovjek, za Ćopića, zapravo ne postoji:

“Meni su rat i revolucija pokazali da nema tog takozvanog malog čovjeka…. Znao sam, tako, nekog Maću Budimira pod Grmečom. Zvali su ga Maćo, bio je malen, jedva 100 cm. Kad je bila četvrta ofanziva u centru Podgrmeča, u jednom je selu bio opkoljen njemački puk. Onaj Šoša s Kozare, koji je vodio tu operaciju uništenja puka, kao bijesan juriša šest dana i šest noći, a Nijemci se utvrdili kao komandosi. I što radi taj Maćo Budimir? Upada gotovo u rovove! Kako se taj borio, kako taj neće nigdje da popusti, kako taj ne zna šta je strah, kako taj ide naprijed…! Kasnije sam čuo da se nešto razočarao, prema njemu kao nešto postupali ne znam kako… Sada je negdje u Beogradu, volio bih da ga nađem… ali kakav je to bio heroj! Tako sam vidio da nema malog čovjeka i da je revolucija dala svakom čovjeku šansu da se pokaže.” (Magda Weltrusky, Svijet, Zagreb, 20-25 maj 1975).

I kad, dakle, odgovara ozbiljno, Ćopić delikatno ironizuje sintagmu “mali čovjek” iz sagovornikovog pitanja, shvatajući ga namjerno kao čovjeka malog rastom, a zatim i tu, tako shvaćenu sintagmu, likvidira herojem Maćom Budimirom. Mudrac ponovo ide pod ruku sa šeretom.

Ovo je i dosljedna posljedica Ćopićevog humanizma. Odlučna ljubav i borba za tzv. malog čovjeka i jetka netrpeljivost prema birokratiji, a to znači državnoj moći, određuje Ćopića ne kao komunistu onoga svog vremena, nego sasvim jasno kao onu vrstu humanističkog ljevičara i liberala koji je od početka bio vrlo rijedak i čiji je praktični politički bilans uvijek bio najneznatniji. Ćopić pripada istoj onoj kulturno-političkoj liniji kojoj pripadaju, recimo, Vilhelm fon Humbolt i Noam Čomski:

“Najznačajniji problem u našem društvenom životu je pitanje kako da se do maksimuma razveže i razvije stvaralačka i radna inicijativa svakog našeg čovjeka.” (NIN, Beograd, God. VIII, br. 382, 27. april 1958), i zatim: “U svesti naših ljudi još je uvek zaostala i veoma je prisutna psihologija građanina podanika i poslušnika. Vekovima je ta psiha kao korov izrastala, splitala se i puštala korena pod turskim, austrougarskim i našim feudalnim i drugim tiranima. Iz duša naših ljudi teško je iščupati to vernopodaničko korenje i ljude učiniti istinski slobodnim. Mislim da je veliki i plemeniti zadatak književnosti da danas pomogne našem čoveku-samoupravljaču, da se razvije u slobodnu, stvaralačku i potpunu ljudsku ličnost.” (Dragoslav Adamović, Politika, Beograd. – God. LXXI, br. 21994, subota, 28. decembar 1974, str. 13)

U tom velikom poslu oslobođenja, običnog čovjeka je trebalo uzdići obrazovanjem a birokratiju obuzdati satirom. Ćopić shvata pisca i kulturnog radnika kao “inženjera duše” a vaspitanje naroda najtežim zadatkom:

“Lakše je sagraditi Jablanicu i Autoput, nego seljaka s Vranduka uvjeriti da je ravnopravan s ministrom, ili da je njegova žena, zamotana u feredžu, ravnopravna s njim.” (Književne novine, Beograd, God. II, br. 41, 10. oktobar 1950, str. 3)

Zbog drugog dijela zadatka, tj. svog satiričkog angažmana da odvoji žito od kukolja i oportuniste od revolucionara, ili kako ih Ćopić naziva “abdulahmedovski ližisahani, crnožute feljbabe i prefarbani sreski načelnici”, došao je u sukob s vrhom partije i Titom lično, koji ga je po imenu prozvao na Trećem kongresu Antifašističkog vijeća žena (AFŽ) u Zagrebu, čemu su se u novinama pridružili Moša Pijade, Dušan Popović, Velibor Gligorić i čak Skender Kulenović. Konačno, hronologija njegove druge poznate satire govori o tom otporu centara političke moći: Odumiranje međeda je napisao 1958, komad je premijerno igran tek 8. oktobra 1967. u pozorištu Joakim Vujić u Kragujevcu, a prvo sljedeće igranje poslije premijere je tek 1975. u pozorištu Jazavac u Zagrebu povodom piščevih šesdeset godina života.2

I bez ovog velikog otpora, Ćopić je govorio da mu satira, za razliku od lirskog humora, nije prirodna jer je gorka i napadačka, ali da je neophodna, a kad je već neophodna tada oštriji nož manje boli. U tom smislu je smatrao oklijevanje i autocenzuru kod mlađih pisaca onoga vremena lošom i za njih i za društvo. Ćopićevo stvaranje boljeg svijeta nije se, dakle, ograničilo samo na onu zlatnu bajku o ljudima u književnosti iz Pisma Ziji Dizdareviću – nije čisto artističko, nego je uključivalo i aktivnu borbu pisca i kulturnog radnika za pravednije društvo u kome će se u najvećoj mogućoj mjeri osloboditi stvaralački i radni potencijali svakog čovjeka. Taj napor je bio razuman u jednom svijetu u kome je književnost još imala relativno širok odjek, i u kome politička vlast prema tome i dovoljno uvažavala pisca da bi ga progonila; a ideja o tome svijetu danas gotovo da razbuđuje onu lirsku melanholiju nad izgubljenim, izmučenim ali boljim svijetom, koju je upisao Ćopić u svoje predratne priče počev od Smrtnog ruva Soje Čubrilove.

U politici ubijeđeni progresivac, Ćopić je u književnosti ostao dosljedni konzervativac koji je prezirao modernističke pokrete onog vremena, a u prvom redu nadrealizam, kao pretenciozno mućenje vode da bi izgledala dublja. Korijen ovog političkog progresivizma i umjetničkog konzervativizma je, pak zajednički – Ćopić je prosvjetitelj i voli razum i jasne linije, i naročito svjesno i sistematsko stvaranje nezavisno od nadahnuća. Posuđujući naslov od Skendera Kulenovića, Ćopić piše u listu Jež odličnu satiričnu pjesmu Zbor derviša moderniša, u kojoj ismijava nadrealističku modu i njene idole, Sartra, Remboa, i hašiš, i podsvijest i nadpamet; a zatim daje i jedan rableovski tumač nepoznatih pojmova na kraju pjesme da bi ga modernisti bolje razumjeli, pa je tako jaje – polufabrikat koji proizvode ptice po dubokom unutrašnjem nagonu, a rupa – nešto kao vakuum.3

Ono što je za Ćopića najkarakterističnije, i o čemu je i u ovoj knjizi na više mjesta bilo riječi, to je izvanredna živost njegove književnosti i njegovih junaka. Svoje junake Ćopić je i uzimao iz života i virtuzno slikao u žive ljude-tipove što je i dovelo do njegove nesravnjene popularnosti, naročito među Krajišnicima i vojvođanskim kolonistima koji su izašli iz naroda kome se on u svojim knjigama uvijek vraćao. Tako jedan mladi pisac tvrdi da je Nikoletina Bursać njegov stric, a jedan demobilisani oficir u Pančevu poziva Ćopića na stranu i šapatom ga pita – “dede reci, je li istina da sam ja Nikoletina”. Nikoletina je, iz Ćopićevih knjiga i ilustracija Zuke Džumhura, izrastao u omiljenog poslijeratnog junaka i u paragona krajiškog ratnika, a Ćopić je postao savremeni klasik na onaj način kako se, po Dostojevskom, klasik jedino i postaje – stvarajući savršeni tip u jednom ograničenom, nacionalnom ili još užem lokalnom kontekstu koga pisac najbolje poznaje, a ne stvarajući od početka svjetsku književnost na univerzalnim motivima.

Izostavljajući nervozne stranice pune očajanja iz dnevnika s kraja života, koje staju u posljednju rečenicu oproštajne poruke – zbogom lijepi i strašni živote, još dvije sasvim lične crtice na kraju ovog vrlo ličnog osvrta na zbirku dokumenata Branka Ćopića. Ćopić je kao jednog od omiljenih pisaca zbog koga se i konačno zauvijek okrenuo književnosti imenovao prvog ruskog čarobnjaka i mog omiljenog pisca – Nikolaja Gogolja; a za dugih zimskih dana, kao dječak, morao je da čita pjesme o Marku Kraljeviću jednom velikom junakovom pokloniku, svom komšiji Maliganu, koji je oko svakih zadušnica prodavao ovcu i kupovao veliku svijeću, duplijer, i prolivajući suze se spuštao crkvi da je zapali za junakovu dušu. (Vuk Trnavski, Politika, Beograd – God. LII, br 15316, 16 decembar 1955, str. 9) Ovaj podatak me je skoro naglas nasmijao kao tako i ranije Ćopićeve knjige: jer sam ja, kao dječak, jednako morao da čitam pjesme jednom fanatičnom pokloniku Marka Kraljevića, koji je za jednu riječ protiv srpskog junaka bio spreman da se sa svakim posvađa na krv i nož – mom đedu Stevanu. Ovim drugim podatkom, jer mi je prvi već bio poznat, moje lične simpatije za pisca samo su utvrđene.

Branko Ćopić učestvovao je u prvom napadu na Banjaluku tokom Prve banjalučke operacije NOVJ u kome su jedinice narodnooslobodilačke vojske ušle u grad i od novogodišnje noći 31. decembra 1943. do 3. januara 1944. vodile gradske borbe sa miješanim sastavom Vermahta i različitim jedinicama NDH. O tome Ćopić, na svoj način u knjizi priča sljedeće: “Sjećam se kad smo uoči samo Nove godine 1944. napadali Banja Luku – priča Branko Ćopić.

Prije napada, to vam je bila smijurina, neprijateljska radio-stanica reklamirala je pojedine hotele i druga mjesta gdje je trebalo da dočekaju Novu godinu. ‘Dalmacija podrum u toj i toj ulici’ – javljali su – ‘priprema svojim cijenjenim gostima iznenađenje…’ Jedinica, u kojoj sam se i ja nalazio, donijela je zaista iznenađenje.” I zatim dalje: “Počela je bitka – nastavlja Branko Ćopić – bio je to pravi košmar od meteža. Dame su bježale u dugim haljinama. Odjekivala je urnebesna vika… Ali i ja sam tu doživio iznenađenje. Zbog toga sam nezaboravno upamtio tu Novu godinu. Iznenada je neprijateljskoj vojsci došla pomoć, upravo u času, kad sam se ja razjunačio, nameračen da u slavlju i veselju dočekam Novo ljeto. Jedva sam izgurao uz Brijeg Perićevac(sic!). Bježao sam – smijući se dodaje Ćopić – da noge polomim!” (M. Ašanin, Narodni list, Zagreb, 1, 2. i 3. januar 1959.)

Naša je velika sramota što je rodna kuća Branka Ćopića onako dugo stajala kao zaboravljena ruševina, dok su se pare u Republici Srpskoj od njene samostalnosti, i zatim od kraja rata do danas, dijelile za svaki interes biznisa i hira poratnih oligarhija i novobogataša. Jedan prijatelj mi je skoro prenio da postoji ideja da novi park u Banjoj Luci ponese ime Branka Ćopića. S obzirom da Petar Kočić, prema zasluzi, već ima park u centru Banje Luke, ovo je prilika da Banja Luka postavi i park s drugim stražarom nad Krajinom. To je naš dug. Spomenici koje su oni nama podigli, daleko su veći.

Aleksandar Grbić

Izvor: Indikt.Substack

  Aleksandar Grbić, Branko Ćopić, Indikt.Substack, Književnost