Kad se ovdje u Splitu dogodio onaj budalasti skandal jer se na koncertu sviralo “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo” i na ekranima na pozornici vijorila trobojnica sa crvenom petokrakom, nakon dugo vremena sam slušao Bijelo dugme. Cijelo popodne sam brstio po opusu benda, sad s ove, sad s one ploče, da se pripremim za tekst koji sam namjeravao pisati za Slobodnu Dalmaciju, ali sam i uživao. Muzika mi se stvarno sviđala.

Prije trideset godina se to ne bih usudio kazati jer je onda, znaš i sam, Dragoljube, među nama naprednim omladincima koji smo otkidali na Talking Headse, bilo popularno mrziti Dugme. Po prilici kao što je švedska napredna omladina mrzila ABBA-u, dok jednom u Stockholm nije došao Elvis Costello, usred koncerta najavio “najbolju ikad napisanu pjesmu” i na užas svih u dvorani počeo “Knowing Me, Knowing You”.

Obrazovanije djevojke i mladići često dijele lošu naviku prezirati ono što se masovno voli. I sâm sam bio takav zadrti mladi snob. Što mi se gorko osvetilo kad su se moje knjige počele prodavati u velikim tiražama.

Kad sam imao dvadeset, suzdržano sam govorio kako mi od Dugmeta nije mrska “Pjesma mom mlađem bratu (iz Niša u proljeće ’78)”. I ona je zaista krasna, još je volim, natjera me u suze jer i sam imam mlađeg brata kojega zaštitnički, nježno volim, ali je, kad bolje promisliš, baš nekako glupo ako između svih živahnih pjesama koje je Dugme snimilo i na koje je nekad dvadeset milijuna plesalo, izdvojiš jednu beskrajno sporu i razvučenu. I između svih njihovih raskošno orkestriranih ljubavnih balada sa simfonijskim orkestrima i akademskim zborovima odabereš jedinu skromnu i tihu u kojoj se ne spominje nikakva žena.

Danas, kad više nemam zazora od onoga što vole mnogi, već i sam besramno udovoljavam masovnom ukusu, shvaćam kako je “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac” blistavi vrhunac jugoslavenskog rokenrola. Nema ništa bolje. Prije “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac” nismo imali ništa, poslije nje ništa nije bilo tako dobro. Vragolasti, brzi boogie, gdje ritam sekcija zove noge na plesanje, a jedri rifovi gitare i orgulja ispunjavaju srca radošću, to je kao najbolji ZZ Top, a koja budala ne voli ZZ Top.

A onda opet, kako zaobići “Bitangu i princezu”? U njoj je i Godardov “Do posljednjeg daha” i Disneyeva “Maza i Lunjo”. Bitanga je sitni delinkvent po imenu Andreas Baader, a princeza je Ulrike Meinhof, buržujka u bijelim dokoljenkama i plisiranoj suknji. Koliko god puta čuo arhetipski zaplet u kojem nasmiješeni uličar zavede štrebericu iz bolje kuće, uvijek je neodoljiv. Znaš da će to loše završiti, ali zbog nekog razloga opet ne možeš prestati slušati.

Goran Bregović je šarmantni podlac, bistar, duhovit, darovit, širokih nazora, u svemu superioran svojim kritičarima. Ako mu se ponekad dogodila slabija pjesma poput “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo”, njome je barem napravio skandal, raspametio ustaške primitivce. Nije možda uvijek imao veliku političku mudrost, ali tko je od nas imao? Ima neke dirljive blesavosti u njegovoj pjesmi “Ćiribiribela”, koja otvara zadnji studijski album iz 1988. Znaš one stihove, Dražo, “Ako se sutra zarati, moja mala, što ćemo ja i ti?” Pa onda nabraja kako će zaključati vrata, zatvoriti prozore, spustiti zavjese, ostati u kući i ljubiti se.

Znaš da to ne ide tako. Ne možeš rat ostaviti s druge strane vrata. Neki će arkanovci ili merčepovci čizmom razbiti bravu i tebe izrešetati rafalom, a tvoju malu silovati. Ali ne možeš Bregoviću zamjeriti na njegovoj naivnoj, pacifističkoj fantaziji. Ne možeš se ljutiti na njega, kao što se u Sarajevu ljute, ni da je otišao u Pariz i nije sa rajom dijelio ratne užase. Nakon svega ljutim se samo na sebe, da nisam imao pameti da i sam pobjegnem u inozemstvo, već trideset pet godina trpim teror nacionalističkog ološa.

Dopisujući se s Rosićem prije neki dan, iznenada mi je došlo da je Goran Bregović bio esencija jugoslavenskog kula. Nitko u cijeloj SFRJ nije bio više kul od njega. Imao je jednu mangupsku bezbrižnost koja je nas u isto vrijeme i očaravala i živcirala. On je bio najveći frajer u državi. Od Vardara do Triglava sve su žene htjele biti njegove prijateljice, svi su muškarci željeli spavati s njim.

No, razmišljajući dalje, ispravio sam se. Bregović je u stvari bio drugi najveći jugoslavenski frajer. Prvi je, naravno, bio Tito. Titov pustolovni život, putovanje Europom s lažnim pasošima, drskost pred sudom u Bombaškom procesu, njegovu gerilsku vještinu i hrabrost u Drugom svjetskom ratu, njegova bijela odijela, kubanske cigare i holivudske glumice, tako je nešto teško bilo nadmašiti.

Komunistički vođa i osnivač Pokreta nesvrstanih bio je plejboj i dendi u klasi Jamesa Bonda, a Bregović, koji ujutro kupuje baguette u pekarnici u Šestom arondismanu i vlastitom jedrilicom plovi preko cijelog Atlantika, bio je odmah ispod njega. I da je Jugoslavija opstala, prirodno bi bilo da ga je on naslijedio.

Ne znam hoćeš li se složiti sa mnom, Goran Bregović bi poslije Tita bio najbolji Tito. Jedini kojega bismo mogli poslati u svijet bez straha da će nas osramotiti. Pogledaš li bolje, čak je i kosu ofarbao u Titovu nijansu riđe.

Ante Tomić

Izvor: Velike priče

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

  Ante Tomić, Bijelo dugme, Goran Bregović, Josip Broz Tito, Muzika, Velike priče