Bregovićev put od roka do liturgije

Na Betoven festivalu u Bonu ove godine će, pored ostalih eminentnih umetnika, gostovati i Goran Bregović. U gradu na Rajni, rodnom mestu Ludviga van Betovena, on će nastupiti sa svojim “Orkestrom za svadbe i sahrane”.

Goran Bregović, odnedavno i zvanično ponovo Sarajlija, za Dojče vele govori o predstojećem učešću na Betoven festivalu u Bonu, o Bijelom dugmetu, odnosu prema rodnom gradu… Nema objašnjenje, ali mu je bilo drago kada je nedavno, prvi put nakon ’91. šetao njegovim ulicama i sretao i pozdravljao poznate. Gorana Bregovića zatičem u Briselu, neposredno pred belgijsku premijeru njegovog komada “Ispovest nesrećne kraljice Margo”. Razgovaram s njim sat vremena pred koncert na Balkan trafik festivalu u glavnom gradu Belgije. U njegovoj sobi u bekstejdžu, preko puta crnog polukoncertnog klavira, sedamo na niski kanabe. U nadi da tehnika neće zakazati postavljam prvo pitanje.

Dojče vele: Pre neki dan kada sam pogledao program Betoven festivala, primetih da ćete u septembru svirati na tom renomiranom festivalu ozbiljne muzike. Moram da priznam da sam bio iznenađen.

Šta ću ja tamo? (smeh)

Vi kažete.

Pa ja sam kompozitor savremena muzike. Moja savremena muzika je vjerovatno drugačija od drugih savremenih muzika. Ali, ima istu namjeru da bude savremena umjetnička muzika. Naravno, ja dolazim iz rokenrola gdje ima jedna navika da se sa muzikom zabavlja. Tako da ja i kada pišem ozbiljnu muziku uvijek moram da se zabavim. To je valjda neki invaliditet koji je ostao od rokenrola.

Često citirate jednog svog profesora koji je pričao kako su se Johan Volfgang Gete i Vuk Karadžić družili, a onda uveče kad se rastanu jedan ode da piše Fausta, a drugi prvi pravopis.

Pa to je lijepa alegorijska priča.

A da li je i ovo na neki način „alegorijska priča“, Vaše učešće na festivalu Betovena u Bonu. Da li je zaista „mala kultura“ srela „veliku kulturu“ i da li se pokazala ravnopravnom?

Danas je vrijeme takvo da, ja mislim po prvi put u istoriji, da male kulture imaju tako veliki uticaj na velike kulture. Velike kulture su uvijek bile imperijalne i osvajale. Sad su se nekako vremena promijenila. Veliki je uticaj tih malih, slatkih kultura kao što je naša.

Kolika je odgovornost svirati u značajnim koncerntim dvoranama. Ove godine su tu Betoven fest, i ako se ne varam sviraćete i u Karnegi holu…

Možete kupiti najveću istoriju muzike, od ne znam koliko stranica, nećete naći nikog našeg tamo. Lijepo je znati da je moguće iz tako male kulture dobaciti dotle. Nije to više kompliment meni. Ja to više shvatam kao kompliment jednoj kulturi, maloj, koja može napraviti takve stvari. Lijepo je znati da je to moguće.

Kako se pak nosite s kritikama koje godinama stižu na Vaš račun: rodonačelnik turbo folka, plagijator, Dugme svira pastirski rok – kako je svojevremeno govorio Dražen Vrdoljak?

Ne možete se baviti ovim a i imati ambiciju da se svima dopadate. Kad ste već jednom krenuli da se bavite time pomirite se s tim. Neko će misliti da je to što radite izuzetno, neko će misliti da ne valja ništa. Evo recimo Bizeova Karmen, koja je po meni možda najljepša opera ikad napisana, prvi put je izvedena u velikoj operi u Francuskoj tek nakon sto godina. De Gol (Šarl prim. aut.) je naredio da se izvede.

Ja neću sada da Vas poredim sa Žoržom Bizeom, ali Vas organizatori Betoven festivala porede sa Francom Listom. U objašnjenju u jednoj reči stoji da je to zbog Listove „sveprisutnosti“ na tadašnjoj evropskoj sceni. Ali, pretpostavljam i zbog toga što je i Franc List improvizovao i različita dela izvodio na način prijemčiv široj publici.

Pa ne znam… Znate kako, ne mogu ja sad da se uživim u to da sam besmrtan, da otkažem socijalno osiguranje zato što sam besmrtan. (smijeh). Živim i radim kao svaki drugi. Ustajem ujutro i počinje mi radno vrijeme od pola devet i radim do pola pet, kao sav normalan svijet. Ako uspijem nešto da napravim da ne sramotim djecu – to je već veliko. A da li ću ući u istoriju? Ko će sad da misli o tome.

Kad sam već pomenuo Vrdoljaka i pastirski rok, vratio bih se samo na kratko Bijelom dugmetu. Da li je koncertima 2005. u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu završena priča zvana „Bijelo dugme“ i šta mislite o tom vremenu?

Ja mislim da je trebalo uraditi ta tri koncerta. Nekako mi je bilo lijepo da sve to vidim. Ljudi su stvarno putovali iz cijelog svijeta na te koncerte. Alo, od košarkaša koji u Americi igraju za NBA, koji su uzeli avion i došli na koncert da bi se odmah vratili nazad. Nekako je bilo lijepo vidjeti da smo ponovo zajedno. Ne mislim tu ni na kakve Srbe, Hrvate, Bošnjake. Ne mislim ništa u tom pravcu. Nego da smo tako nekako zajedno oko nečega što nam emituje neku toplotu. Da imamo još uvijek, nakon svog sranja koje smo sami sebi napravili, da još uvijek imamo neke pjesme koje možemo da pjevamo zajedno.

Pisali ste između ostalog i liturgije. Imali porudžbine i iz Vatikana. A jednom ste, dok ste još bili sa Bijelim dugmetom iz protesta zbog cenzurisanog stiha koji, da kažem blago, nije govorio baš lepo o Hristu, održali promociju pred sarajevskom katedralom…

… koji je bio neukusan i trebalo ga je cenzurisati! (smijeh)

… i danas radite liturgije. Objasnite mi taj put.

Znaš kako. Život se s nama zeza uvijek. Ja sam studirao filozofiju. I u to doba kad studiraš filozofiju, postaneš profesor marksizma. I onda sam bio obavezan da budem u partiji. Moji i tata i mama su bili u partiji.

Onda ste zbog neredovnih dolazaka bili izbačeni iz partije.

Poslije sam bio izbačen iz partije, jer mi je bilo dosadno. Kada sam izašao s fakulteta onda sam bio u mjesnoj zajednici pa je to bilo dosadno. Na fakultetu je zbilja bilo interesantno biti u partiji. Ali, kada sam studirao studirao sam s jednim već u to vrijeme doktorom teologije i imao sam „susrete“ s religijom, tako, malo na nekom ozbiljnijem nivou. Onda sam poslije, prije desetak godina, imao veliku porudžbinu od Vatikana. I dobio sam i neku veliku nagradu za duhovnu muziku, a imao sam i kao savjetnika papinog savjetnika za liturgije. I tako sam nekako u posljednje vrijeme imao dosta porudžbina.

Je l’ samo zbog porudžbina ili to dolazi iznutra?

Kompozitori vole porudžbine. Istorija umjetnosti je istorija porudžbina. Bez porudžbina ne bismo imali ni Šekspira, ni Mocarta, ni Da Vinčija… Jer, vam to malo ograničava slobodu. Tako da sloboda malo liči na ljudsku slobodu. Nije bezgranična sloboda. A onda imaš rok u kojem treba da završiš. Većina umjetnika teško završava stvari bez određenog roka, a i plaćeni su.

Neizbežno je pitanje odnosa prema rodnom gradu. Vaše ćutanje tokom rata u Bosni i Hercegovini neki su ocenili „zaglušujućim“. Da li je Goran Bregović mogao više da uradi? I zašto ćutanje?

Nije mogao. Nije moglo.

Zašto?

Pa probali smo. Ako se sjećate to su bili prvi (višestranački prim. aut.) izbori. Bila je jednostavna kalkulacija. Ako bi oko 20 odsto dobila ta jedna jedina partija reformista (partija Ante Markovića prim. aut.), onda bi se sve poremetilo. Poremetilo bi se tako da ne bi mogao rat da krene iz skupštine kao što je krenuo.

Prošli ste sa tri odsto. A zašto ste ćutali?

Nakon toga izgubite iluziju. Nakon što dobijete tri posto. Ali, ne samo ja. Dakle, ne postoji ni jedan intelektualac ni umjetnik u Bosni koji nije pokušao da pomogne da se dobije tih 20 posto. Ja ne znam ni kog iole pismenijeg u Bosni koji nije razumio da je panika i da treba pomoć’. Dakle kad imate na sav taj napor, koncentrisan napor, samo tri posto, nemate više iluziju da vaš glas vrijedi nešto. Moj je motiv to bio. Glupo je da se sad pravim da ne znam koliko vrijedi to što ja govorim. Tako da pustite da prođe vrijeme.

Dobro. Ali, da li se Vaše ćutanje prekida pojavljivanjem na koncertu u Solunu neposredno po početku NATO bombardovanja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Znam da ste tada govorili da je to za sve žrtve ratova na Blakanu, ali to je mnogima bilo sporno.

Kao što nisam mogao da organizujem nebombardovanje, nisam mogao ni bombardovanje. Niko nije ni znao da počinje bombardovanje. Nemojte da ljudima govorimo pogrešne stvari. Umjetnici nemaju političku moć. Bilo je pokušaja umjetnika kroz istoriju da uđu u politiku, da se aktivno bave politikom, i nikad to nije prošlo dobro. Politika je drugi talenat i drugo zanimanje.

Kako se odnosite sad prema tom polarizovanom Sarajevu. Setimo se i koncerta 2005. Silno obezbeđenje. „Pola raje je za, pola protiv.“

Sreća pa čovjek ne živi baš tako kratko. Živi ipak dovoljno dugo da vidi neko vrijeme koje prođe. Stvari se nekako mijenjaju. Idu u nekom pravcu… Ne znam…

O Sarajevu ste jednom rekli da je “Sarajevo metafora, samo me ljuti kad počinje da se ponaša kao provinicija”. Šta je danas Sarajevo za Gorana Bregovića?

Ove godine sam ponovo prijavljen u Sarajevu (smijeh). Moje zvanično mjesto boravka je od ove godine Sarajevo, ponovo. Ne znam da li nauka ima objašnjenje zašto je to tako uzbudljivo – cijeli život mjesto gdje ste se rodili. Nema tu ništa razumno. Ja od početka rata živim u Parizu, vjerovatno najljepšem gradu na svijetu za živjeti. I sad sam prvi put nakon ’91. hodao ulicama Sarajeva. Tako da ne znam zašto je to tako uzbudljivo. Ali, bilo mi je lijepo i uzbudljivo. Bilo mi je lijepo da srećem ljude, da se pozdravljam.

U svakom slučaju više radite na ex jugoslovenskim prostorima. Najviše u Beogradu. Ali, to što ste se ponovo prijavili u Sarajevu znači li to da ćete se vratiti dole i da radite?

Pa radio sam sad. Radio sam za jedan njemački film. Prvi put dakle nakon ’91. sam radio u Sarajevu. Ja ne mogu nigdje drugdje da radim. Probao sam u Parizu.

I ne ide?

Znate kako. Ovaj normalan svijet pleše na jen-dva, jen-dva, tri, četiri, a kod nas se pleše na jen-dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, pa sve tako do devet. Tako da kad radiš sa strancem, osjećaš kako mu škljocaju sinapse, kad treba da sa sedam prebaci na jedan, jer je njima protuprirodno nešto što je nama za ples. Tako da je glupo gubit’ vrijeme. Vratiš se tamo i uživaš.

Često govorite da su najbolje što Vam se u životu dogodilo zapravo dva početka.

Mislim stvarno. Nažalost, to je užasno reći, ali da nije bilo rata ja bih bio penzioner. Već sam ispucao svu municiju i već mi je bilo dosta toga.

Na Braču?

Da. Mislio sam stvarno. Na Polju sam htio da pravim kuću i već sam uvježbao to pecanje odlično. I onda mi je sladak bio taj drugi početak, to da se krene od početka. I sad zato stalno radim tako debitantske stvari. Svake godine radim nešto što nikad nisam radio.

Jednom ste rekli i da nikada niste svirali na svadbama jer Vas nisu zvali. S obzirom da se orkestar zove „Orkestar za svadbe i sahrane“ da li ste svirali na sahranama?

Nisam ni na sahranama. (Smijeh). Nismo mislili da će biti preveselo. Mada su moji (muzičari) dobri. Oni su stvarno svi svirali i svadbe i sahrane prije nego što su počeli sa mnom.

I za kraj o još jednoj porudžbini. O komadu „Ispovest nesrećne kraljice Margo“.

Tim komadom zapravo uspjevam da kažem ono što mislim da je najvažnije a to je da su vjerski ratovi uvijek isti: od XVI vijeka do danas. Da su jednako besmisleni i grozni i da su uvijek tragedija jedne kuće. Bez obzira da li je generalska ili sirotinjska. Komad počinje pismom Ive Andrića iz 1920. u kome Sa koncerta u Beogradu 11. novembra 1995.Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: on piše o tri različita sata koja otkucavaju u Sarajevu vrijeme: jevrejski, pa katolički, pa mujezin. Svako ima svoje različito vrijeme koje mjeri. Imaju ta nepomirljiva vremena. Govori o Bosni kao o jednoj zemlji mržnje. Za razliku od mjesta gdje mržnja može da bude nešto što pokreće, u Bosni je mržnja jedna besmislena mržnja i to je mjesto iz kojeg treba pobjeć’. Ako mislite da ispunite svoju ljudsku dužnost – da odete. Tako to krene kao muzika iz nekog normalnog života i onda ga samo prekine rat – taj normalan život. Onda se nastavi normalan život. Jer, ja ne vjerujem da rat može da ubije život. To je samo neka mala pauza. Život je jači od rata u svakom slučaju.

Da li je to i Vaš odnos prema svemu što se događalo u bivšoj Jugoslaviji?

Ako moj život može to ilustriratii – to je tako. Bio sam u Parizu kad je počeo rat. U jednom trenutku sam izgubio sve. Dakle ništa više nisam imao. Nisam imao ni tetku da odem na ručak. I onda je sve krenulo dalje. Život ide dalje. Nemoguće je da jedan rat uništi život. Ljudi su puno žilaviji od jednog rata.

Mislite li da ste to pokazali i prelaskom Atlantika jedrenjakom i uspinjanjem na Himalaje?

Pa mislim. Život je žilava pojava.