Bunt ima snagu, ali nema pravac

U zemlji gde je prosečna starost birača oko pedeset godina, gde ima skoro dva miliona penzionera, i gde je najrašireniji oblik političkog angažmana gunđanje uz Dnevnik, neposlušnost ne prerasta u intenzivni pokret. Ali nam i dosadašnja iskustva ne daju za pravo da očekujemo masoviniji odziv na građansku neposlušnost, makar ne u ovoj fazi, setimo se da je u petooktobarskim promenama neposlušnost usledila kao završni udarac nakon pobede na izborima i da je generalni štrajk tada trajao nekoliko dana.

Ipak ovo što se ovih dana događa na ulicama je neposlušnost moralne fantazije malobrojnih i uličnih performansa koji zabavljaju izvođače, a nerviraju posmatrače/građane, uz upotrebu policijske sile.

Prava građanska neposlušnost nije samo to što se studenti i građani koji stoje uz njih ne slažu s vlašću, već sistematsko odbijanje poslušnosti koje parališe državu. Za to su potrebni dogovori, infrastruktura, sindikati koji štrajkuju, lekari koji ne ulaze u smene, čistači koji ne kupe smeće, bojkot plaćanja računa, paraliza finansijskog sistema i tako dalje.

To nije ulična galama, već dosledna blokada aparata moći. A toga, bar zasad, nema. I verovatno neće ni biti. Studentska pobuna koja se razvija već mesecima postala je najsnažniji izraz društvenog nezadovoljstva u Srbiji. Niko se nije nadao da će mladi, čija generacijska nevinost ništa nije obećavala, uspeti da mobilišu građane, izazovu pravu erupciju u društvenom sistemu, koja evo već mesecima traje.

Poziv na građansku neposlušnost u sadašnjem trenutku zvuči kao ideološki luksuz, a ne kao racionalna politička strategija. Umesto da mobiliše građane, on ih dodatno otuđuje, remeti im svakodnevicu, a pritom i ne nudi jasan politički horizont.

I to je ono što je najproblematičnije: kad se velika reč poput „građanska neposlušnost“ svede na letnji performans ona gubi svaki smisao. A s njom, može polako da nestane i poverenje.

Uprkos epskim brojkama i istorijskom entuzijazmu, 15. mart nije bio dan političkog trijumfa, već je bio dan propuštene prilike. Najveći skup u savremenoj istoriji Srbije, stotine hiljada ljudi na ulicama, jedinstvena atmosfera nade i otpora, i desilo se – ništa. Nije bilo odluke, nije bilo strukture, nije bilo političke artikulacije.

Srbija je tada imala šansu da iz protesta pređe u politiku. Umesto toga, usledio je vakuum. I sve što je usledilo posle, Vidovdan posebno, samo je potvrdilo ono što se već tada naslućivalo – da bunt ima snagu, ali nema pravac. I zato je danas, nekoliko meseci kasnije, situacija jasna: društvena kriza i dalje traje, ali protestni pokret je iscrpljen. Ono što treba da usledi nije održavanje iluzije, već jedna rekonstrukcija političke ponude i kreiranje strukture koja zahteva političku logiku borbe.

Suština studentske pobune više nije u protestima, parolama i šetnjama. To je sve već viđeno. Ključ je u formiranju političkog aktera koji će moći da izađe na izbore. Ne moralna figura, ne pokret sa društvenih mreža, ne povremeni performans, već ozbiljan, organizovan politički subjekt sa kapacitetom da učestvuje u institucionalnoj borbi.

Zahtev za vanrednim izborima jeste politički signal, ali svi znamo da vlast neće raspisati izbore pod pritiskom. Neće i tačka. Izbori će doći kad Vučić odluči da mu to odgovara. To mogu biti redovni, što je najverovatnije, a mogu biti i iznuđeni vanredni izbori, ali manje su šanse za to. I tu se otvara prostor za jedinu racionalnu opciju: iskoristiti vreme koje dolazi.

Ako nećeš dobiti izbore kad ti želiš, pripremi se za one koji će sigurno doći. To je jedino politički inteligentno rešenje. Sve drugo vodi u političku sterilnost.

Sistem se menja na izborima. A na izbore se ne izlazi sa parolama, nego sa kandidatima, programima, ljudima i logistikom.

Ako studenti sada ne prepoznaju taj trenutak i ne krenu odmah u izgradnju sopstvenog političkog instrumenta, ili kreiranju koalicionog prostora, sve što su postigli pretvoriće se u još jednu epizodu uzaludnog bunta. Vlast će pasti od dobro pripremljene političke ponude koja će izrasti iz ove pobune. Jer borba bez političke artikulacije nije politika, to je moralni ispad.

A prema teoriji i praksi politike, kako su je postavili Max Weber i Talcott Parsons, politika mora biti personalizovana. Mora imati ličnost, strukturu, program, ambiciju vlasti. Bez toga, sve ostaje u sferi romantičnog bunta, koji se ne završava promenom već razočaranjem.

Foto: L.L./ATAImages

Problem danas nije što su postojeće stranke loše. Problem je što su potpuno marginalizovane, a niti je stvorena nova politička organizacija, niti je iko preuzeo odgovornost da artikuliše studentsku i građansku pobunu kroz političku ponudu. Umesto toga, i dalje traje ta infantilna mantra: „Nećemo lidere“. A bez lidera nema politike.

Građani u Srbiji su od studenata napravili totem. Ne zato što su studenti ponudili gotova rešenja, već zato što građani više ni ne pokušavaju da ih traže sami. U studentima su videli ono što im nedostaje: mladost, neiskvarenost, pravedni bes. I umesto da se priključe borbi počeli su da je posmatraju kao predstavu u koju su emocionalno investirali. Mnogi su u njima projektovali sopstvene frustracije, decenije promašenih protesta, izneverenih očekivanja, poniženih i zarobljenih sloboda.

Studenti su postali projekcijsko platno nacije koja se boji da pogleda sebe u ogledalo. Istina je sledeća: građani se boje poraza više nego što žele promenu. Zato je lakše ćutati, klimati glavom i održavati iluziju da studenti „znaju šta rade“. Lakše je čekati da neko drugi obavi težak posao, stvori stranku, pobedi na izborima, da se suoči s represijom, ide na sud.

Zato je vreme da se prestane sa tim infantilnim odnosom prema studentima. Oni nisu bezgrešni. Nisu sveci. Oni su politički početnici sa potencijalom. Ništa više i ništa manje. Opozicija podržava studentsku pobunu jer joj treba moralna svežina, a istovremeno se boji da ta pobuna ne postane nova politička konkurencija računajući da će se sve rešiti protokom vremena. Ili da će studenti pojesti samu sebe.

Kod građana Srbije koji su istinski posvećeni evropskim vrednostima, demokratiji, ljudskim pravima, pravnoj državi oseća se sve izraženije razočaranje u Evropsku uniju. I to ne zbog birokratskih procedura, nego zbog suštinskog ćutanja. Dok studenti protestuju mesecima, dok pedaluju do Strazbura i trče do Brisela u simboličnom činu traženja podrške, niko dovoljno važan ih nije primio, niko iz ključnih država članica, niko ko kroji politiku. Neorganizovan bunt, logično, za Brisel nije pouzdan partner.

NJihov sistem razume institucije, programe, budžete i izbore, a ne transparente, parolu i blokade. Evropska unija ne napušta stabilokratiju jer više ni ne zna šta bi radila sa slobodnim društvima. Zato je iluzorno očekivati podršku iz Brisela za bilo kakvu pobunu koja nema ime, organizaciju i strategiju. Evropa vidi proteste, ali vidi i rizik i potencijalni haos, i zato ne reaguje, ne zato što ne zna – nego zato što zna tačno šta radi.

I za kraj Srbija još jednom otkriva večitu istinu svog političkog života: svi žele promenu, ali niko ne želi da je sprovede. Na Vidovdan su se konačno sreli budućnost i prošlost, studenti s transparentima i Lompar s mitovima.

Jedni traže demokratiju, drugi duhovni prostor. Jedni žele izbore, drugi Obilića. U tom sudaru nije Lompar pogrešna pojava, on je tačno ono što sistem iznova rađa kada nema jasne političke alternative. Studenti, uprkos svojoj glasnosti i simboličkoj snazi, otkrivaju nešto mnogo dublje, da su mitovi i dalje temelj kolektivne svesti u Srbiji. Ali to je i Vučić otkrio pre njih.

Čak i generacija rođena u 21. veku, odrasla u doba interneta, globalizacije i evropskih vrednosti, lako se hvata u narative prošlih vekova. Ne zato što su neobrazovani, već zato što društvo nije ponudilo nijednu alternativu tim narativima. Nema novih ideja, novog jezika, nema političke imaginacije, osim reciklaža istih mitova upakovanih u novi grafički dizajn.

Zato je neophodno vreme do izbora iskoristiti za političku artikuluciju, i to ne mora biti (a može) samo jedna politička platforma. Nakon svih floksula o jedinstvu i moralnoj superiornosti studentskog pokreta, ovo društvo nije ni svesno u kojoj meri je željno političkog pluralizma i mogućnosti da bira. A to će se tek videti kada taj pluralizam ponovo osvoji.

 

Fahrudin Kladničanin

Autor teksta je izvršni direktor Akademske inicijative „Forum 10“ iz Novog Pazara

Izvor: Danas online

Visited 216 times, 1 visit(s) today
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments