Čitanje sa zupca češlja (o Peteru Handkeu)

Čitanje sa zupca češlja (o Peteru Handkeu)

Prilikom svakog dolaska na ove prostore, Handke nikad nije raspakovao svoj literarni kofer. Pretpostavljam iz istih razloga (koji nisu raspoloženi zdravom umu i rasuđivanju) nismo nalazili naslove njegovih knjiga među uvrštenim klasicima svetske literature (što on odavno jeste sa preko sto naslova). Ono što se može pregledati po policama drži se i sada (dopune u međuvremenu nije bilo). Na taj način Petera Handkea smo čitali zupcem češlja na klozet-papiru. I sa istog o njemu govorili. Sa te tačke trivije se može govoriti o svemu: sveznajuće, potresno-blago, najgore u zbiru najprostijih logika, kroz lažnu-psihologiju, lažna-kolebanja, blebetanja, decidirano tvrditi-drviti  sveznajuće istine. Rastanak od skepse i “nepouzdanosti” je kažu odlika plitkih glupaka (pametna glupost je još destilovaniji otrov) a pre ili kasnije će nam sasvim sigurnost opajati “Um” zacelo nerazumevanju stvari, i učiniti da nas omađijane zaobiđe, logika pisca ili dela. Taj svet “umnih ljudi” koji je uglavnom sudi u post-apokaliptičnom maniru namotanom na beščašće, jednofaznu struju i dimenziju-luciferijanske arogancije-prazilukovića i koristoljublje je osedeo u svojoj opštosti ponavljanja, zgubidnosti dara i Maštarijama. Ono što nije umreženo mišljenje u ekvilibrijumu prepametnih je drugo ime za mentalnu štalu ili logor. Napuštenost od istine je stara krasta, iskopana do nemilosti. Možemo se svakako tešiti no uteha je posledica “tog i takvog” ne znanja a posledice istine su neutešne. Tvrdim…Peter Handke je i pored svega za nas duboki neznanac.

„Sve i svja“ je imalo politički stomak ili gurmanski um, da satka i prevede Handkeovo postojanje, da ga strovali u blato ili glorifikuje. U oba slučaja do neukusnih granica rašrafljenog ludila i (ne)znanja.

„Šta je lična tragedija, koja ne može i ne treba nikoga da se tiče“(Nobakov) za ovog pisca je krštenica svoga reda. Da li smo se bavili njegovom vrhunskom stranom spisateljstva, osećaje jedne „autentičnosti“ jezikom na kome pisac piše (tako retkom autonomijom ovih dana i zadnjih godina) njegov lirski ton je virtuozan. Tematske celine dostojne velikih klasika. No o tome ni reči, na toj strani obale muk ili kamenje. Muk kao posledica neznanja a vatromet kamenja sa naših teritorija ima intezitet demonkog usijanja. Visoka literatura i „genijusi“ (svih disciplina) u Nas padaju sa neba i sa njima se pune cipele u cipelarnici. No srećom „zla“ sudba pesnika nikad nije zavidna, što je veliki dar i prokletstvo. Handke je izgnanik, što je u ovom slučaju samo zbirno ime za sve gafove (po nekima) ili uzvišenu misiju (po drugima) gde se jedan od činova drame, odmotava u vidu „autentičnosti“. Svakako ćemo se složiti da to opredeljenje nije lišeno sumnje: svako se uključuje u zajednicu, kajanjem. Ako se recepcija pisca prenosi od srca ka ruci (od srednjovekovnih spisa do danas) književna tradicije (lettre de noblesse) koristi neiskorenjuju moć koja, pušta krv intimnog tona naših odluka, promišljanja, delanja ili nedelanja. Ukoliko bi se literatura svela na jedno slovo (koje prikriva i sugeriše) taj znak u kome bi postojala večita inbivalencija, koje bi zamenio „beskrajne spiskove“ literature, (slovo ponavljam) za pisca dela „Stršljeni“, (napisanih na Krku zagledanog u prostor sa druge strane granice, gde je Jugoslavija za njega postajala metafizički prostor ili Raj kome nema pristup – osim u opisima majčinih uspomena ili na seoskoj poljani gde čeka vetar, trudeći se da bude „niko“ i „ništa“ poput Uliksa) kojim je ušao u jedrenjak kao vozilo ili spleo planinski venc svog literatnog šešira. Neka ljudi u strogom besmislu Handkeu oblače svilene čarape ili ga udaraju sa leđa poput bandita. Fariseji i klerikalci. Tehnikom lažnog zanatstva (virtuoznog privida) razvijana je lažna intaktnost, kritika-pokušavajući da se predstave kao moralni uzori, dok se četvoronoške svađaju oko poluoglodane kosti i kevću sa svakim zrakom koji udahnu od strane profesije, koja im nije dala neprocenjivu epifaniju Dara. Ljudi su često krivi u svom indentitetu (čovečnom) svesno zavode ili krive realnost. Tako falcifikovano stanje je pobednik u prividnom životu. To je stanje koje nadaleko zaudara na kompromise jer kao „Ljudi“ naš greh je naše večno opravdanje. No zabaravljamo da niko pod prinudom ne postaje korumpiran. Alhemija (ili metafizika) jeste neka vrsta pomoćne memorije tačnije granični kamen između književnosti i sopstvenog života“. Ta spržena sten, kamičak, truplo ili bedem je skriven sa tamom u omotaču, turbanu – neprihvata znanja o čoveku. Šta radi i šta je posledica njegovog činjenja, uostalom to je stvar pesničke rabote (iracionalno ne prihvatanje sveta). Milena Marković je svojevremeno ispostavila pred nos javnosti iznimno jasnu podelu. Umetnici se dele na: Proroke, Mudrace ili Prokletnike. Na literarnom ostrvu koje je Peter Handke zaposeo, moralo se poći dalje. Potrebno je svakako gorepomenuto vozilo. Jedrenjak sa koga je pošao, nije zaobišao opšta pakovanje no ako se držimo podele na koju nas upućuje Milena Marković. Handke je razvio taj svoj literarni jedrenjak sa trobojkom napomenutih osobina. I u tom smislu ovo je tekst podsticanja, koji se više pita. Što se tiče društvenih predaka i aparatu kontroverzi, stvari su više nego jasne, one se čuvaju u strogoj napetosti i letargiji bipolarnih logika. Citiraću Igora Mandića na pitanje da li ga ljudi vole:

“Šta mene ljudi imaju da vole. Jebe se meni za njihovu ljubav! Ja sam khteo da me ljudi poštivaju i kao kritičara da me se plaše“.

Konsekvence naših zaključaka su su često negativne dakako, bile nesrazmerne monumentalnim događajima koji su dolazili sa rubova našeg saznanja a govorile su o autoru: Albahari (Fras u šupi -nosi pripovetku o piscu), Basara (nalazi se na spisku Biciklista u Fami pored Siorana,Berđajeva i ostalih), Kiš (objašnjava izbor po srodnosti – Fokneru i pariskom eksperimentalnom romanu nego li ijedan pisac satelit), Vim Venders (bez preteranih objašnjenja), Knusgard (izvanredan esej o literarnoj Odiseji pisca, posle koga je došlo do legitimisanja “realnog otvaranja” prema piscu, rubna pamet traži autoritet), Korina Belz (više puta nagrađivana rediteljka dokumentarnih filmova izabrala je dva umetnika sličnog značaja, za po njoj Nemačke kulturu, slikara Gerharda Rihtera i pisca), Elfrida Jelinek (održala govor na dodeli Nobela skrenuvši pažnju da dobija nagradu, da je Handke ne bi dobio), o teatru ne bi trošio reči, nagradama i otkupu rukopisa visokih institucija takođe, pesništvu – sve same “trice i kučina”. Hoćemo li ropcati “čiji je sira “na sve njih od reda? Hoćemo li svoje svinjsko srce menjati za njihovo? Da li je to sve važno u odnosu na radikalno ostvarenje u pisanju? (ili zatvoru istog).

Ako je sve što je o piscu zabeleženo istina, ona je već potpuno izgubljena. Danas pak (moderni generali mislim, književno-naučni znalci, žive egzistencije i mučenici, buđave gljive, potrošena flora) postavljaju štalu za robove u odnosu na komunikaciju prema piscu. Ako je pesnik “večni predak univerzuma“ on sa istim obavlja i stvorio je metod komunikacije. “Sva mudrost mudrih je glupa“. Literatura odvajkada ide suprotnim putem u odnosu na konvencionalne suštine. Dva čoveka se susreću, čak i ako to ne žele, unutar jednog dela koje im je pred očima. Kanda je ljude ne moguće prosvetliti rečima, svetilištem ili mesijanstvom to odavno znamo ali veštačkim neznanjem još manje, što dublje poniremo u naše istorije to nam je jasnije da „zlato tone a govno pluta“ je sadržaj o kome bolje da ne govorimo „čovek gleda i ne vidi, što sluša i ne čuje, što hvata i ne oseća“ (LaoCe).  Često se previđa da je u literaturama bilo nekoliko slučaja uspešnih knjiga pred kojima je javnost zevala, retko govorila ili zauvek ćutala. Recimo Rimbaud. U našem vremenu koje odavno ne pripada nama toga je sve više. Na Handkeovu literaturu se može gledati kao na “labudovu pesmu“, ispečatirana tim i takvim pojmom neosnovanog poverenja.  Takve stvari su doista iznad prinudnih logika našeg sveta. U našu alhemiju i metafiziku se davno uselila gruba materijalna stvarnost (što se ne sme?!). Građevinski materijal praslike ovih simbola (alhemije) je nadmoćna priroda (poslednjih godina opsesija pisca, kao i Sezanova dela ) odnosno čarolija, opsena. U prirodi je nesposobnost upravljanja istom od strane čoveka istančano do oslobođenja od egzistencije. Priroda je oslobođena da kroz savršenu čistotu, u tom stanju čoveku nikad ne dozvoli upliv u istu. Stoga nije čudno što pisac, sanjar dok se oprašta od devete zemlje  (ili devetog kruga pakla) ostavlja poruku, koja nas čeka na ulazu u njegov dom: Bin im Wald. Kann sein, dass ich mich verspäte…(U Šumi sam. Kasnim..)

Post-scriptum:

“Kad je dete bilo dete,

u tuđem se krevetu jednom probudilo,

i potom nikad prestalo.

Mnogih ljudi, tada, dobrih mu se činilo,

a danas tek par, ako je sreće.

Jasnu je sliku Raja u sebi imalo,

da li baš, pita se sad?

Kad od Ništavila vizije

i danas ga strese strah.”

 

Pesma detinjstva – Peter Handke

za P.U.L.S.E: Mate Đorđević

Iz Beležnice (11. oktobar 2019.)
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments