Čovjek koga moć ne korumpira

Čovjek koga moć ne korumpira

“Moć korumpira. Apsolutna moć korumpira apsolutno” Baron Acton

Moje intenzivnije zanimanje za djelo i život posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., počelo je 1993. godine. Naime, rat u Bosni je otpočeo jedan proces, prema čijem ishodu sam bio otvoren, moja identifikacija s važećim društvenim poretkom Jugoslavije koji se početkom devedesetih raspao je zbog mojih tinejdžerskih godina bila minimalna. Ma koliko zvučalo čudno, iznimne okolnosti izazvane ratnim dejstvima čovjeka vrate na krucijalna pitanja njegovog postojanja. Tih trenutaka u našim razmišljanjima ne postoji ništa što nam odvlači pažnju od jezgrovitih pitanja. Grubo rečeno, rat ti daje priliku da vidiš stvari u jasnijem svjetlu. U svojoj biografiji Malcolm X, najpoznatiji afroamerički konvertit u islam, kazat će da mu je boravak u zatvoru izazvao početak procesa razmišljanja o suštinskim stvarima u životu. Kako u ratu, tako i u zatvoru, čovjek je degradiran na puko utoljavanje svojih nagona. Za jelom, za pićem, instinktom za preživljavanje. Ali kako u svakom zlu ima i dobra, tako je rat usljed ove materijalne degradacije imao jednu pozitivnu nuspojavu – koncentrisanje na fundamentalne životne stvari i pitanja po kojima se čovjek razlikuje od životinja.

Početak rata u Bosni je otškrinuo vrata ovog procesa, koji je počeo kod mnogih Bošnjaka. Odlučujuća godina za mene je bila 1993. i jedan događaj u njoj koji nema veze niti s islamom niti s Bosnom. Rat je izoštrio pogled na stvari koje nas pod uobičajenim uvjetima ne bi ni zanimale.

Katalizator ka mom većem poštovanju Muhammeda, a.s., ima veze s masakrom koji je u aprilu ’93 godine počinila vlada SAD-a nad pripadnicima sekte davidijanaca koju je predvodio harizmatični vođa David Koresh. Naime, oni su bili jedna od brojnih „kraj-je-blizu“ sekti i u iščekivanju Zadnjeg Dana zabarikadirali su se na jednoj farmi u teksaškom gradiću Waco. Nakon 51 dan igranja mačke i miša, tokom kojeg je FBI, između ostalog, primjenjivao taktiku psihičkog pritiska na okružene sektaše puštajući im muziku preko ogromnih zvučnika, vladine snage su se odlučile na juriš. U općem haosu koji je nastao zajedno s Koreshom ubijeni su brojni pripadnici sekte. Za američku desnicu će ovo biti ključni događaj u dokazivanju kako Washington terorizira svoje građane, a njihove reakcije će kulminirati u terorističkom napadu Timothyja McVeigha na zgradu vlade u Oklahoma Cityju, za šta je kasnije rekao da je to osveta za Waco. Čudno kako jedan te isti događaj ima različite posljedice na osobe koje ga intenzivnije proučavaju. McVeigh je zbog Wacoa postao terorista, mene je Waco približio Muhammedu, a.s.

Naime, čitajući o životu vođe sekte davidijanaca Davidu Koreshu vidio sam da se radilo o životnoj putanji koja je svojstvena mnogim vjerskim fanaticima. Koresh je u mladosti bio zlostavljan, kasnije se udubio u studij biblijskih nauka, da bi se proglasio za obećanog mesiju. Njegova učenja koja su imala težište na apokaliptičnim scenama iz Ivanovog evanđelja (čak je za sebe govorio da je on jedan od četverice jahača apokalipse, koji će najaviti dolazak Sudnjeg Dana) pala su na plodno tlo, te je oko sebe okupio ljude koji su ga slijedili. Slično kao i kod jednog drugog zagovornika apokalipse, Jima Jonesa, koji je 1979. godine u smrt odveo oko 800 svojih pristalica, na početku je, vjerovatno, i Koresh imao čisto eshatološko učenje. Međutim, kad je vidio da mu ljudi izražavaju duboko poštovanje, da nekritički slijede njegova učenja, počeo je „ubirati“ koristi od ovoga. Prvo se proglasio Božijim sinom, a onda je počeo iskorištavati maloljetne pripadnice svoje sekte. Apsolutna moć u rukama ovakvih manijaka bila je izvor tuge i boli za njihove podanike. Preko Koresha sam upoznao Jima Jonesa, Oshoa i mnoge druge „vjerske“ vođe čije biografije su bile slične. Pogotovo kad bi se proglašavali za „poslanike“ ili „Božije sinove“. Uglavnom, radilo se o lagodnom dolaženju do ovosvjetskih dobara, a ta namjera zasigurno nije stajala na početku njihova djelovanja. Ali kako naš narod kaže: “Biti u medu, a med ne lizati” bilo je iskušenje kojem nisu mogli odoljeti.

U glavi su mi bile informacije o životu tih osoba kad sam se u biografiji Muhammeda, a.s., počeo fokusirati na pitanje odnosa moći u rukama jedne osobe i njegovog ponašanja prema svojim podanicima. Jer, svi smo mi idealisti dok nemamo niti novaca niti sredstava, niti ugleda, niti moći u svojim rukama. Čim jedno od ovoga uđe u naš život, ljudi se mijenjaju. Nažalost, skoro uvijek ka gorem. Ali ono što me je fasciniralo u životu Muhammeda, a.s., jeste to da je njegovo ophođenje prema ljudima uvijek ostajalo isto. Kad nije bio poslanik i kad je uživao ugled kod svog naroda, zbog čega su mu dali nadimak “El-Emin” (Povjerljivi), preko perioda života kad su ga bojkotovali i namjeravali ubiti jer je pozivao u islam, pa do kulminacije njegove svjetovne moći kad je bio poglavar prve islamske države. Nakon što je dobio prvu objavu, supruga Hatidža je potvrdila njegov izvanredni karakter riječima da mu se obratio Bog koji ga neće ostaviti na cjedilu, jer njen muž pazi slabe i čuva rodbinske veze. Kad ga je njegov narod mučio, Allahu je upućivao molitve: “Gospodaru moj, oprosti im, oni ne znaju šta rade”. Kad je imao priliku da im se osveti, na dan osvojenja Meke, dao je opću amnestiju svojim dojučerašnjim neprijateljima. Uistinu, potez koji oslikava njegov plemeniti karakter. Kad su ga ljudi počeli nesrazmjerno hvaliti, govorio bi: “Ne pravite od mene ono što su kršćani napravili od Isusa, nego za mene recite da sam Božiji rob i poslanik.” Mrzio bi da mu drugi ustaju kad bi dolazio u džamiju i sjeo među njih. Kad je bio na vrhuncu moći i kad je islam zavladao skoro cijelim Arabijskim poluotokom, Muhammed, a.s., nije dozvolio da moć koju posjeduje ima utjecaja na njegove postupke. Njegova supruga Aiša, r.a., kaže da je umro, a od posjeda je imao samo nekakav štit koji je uzeo u zalog od komšije Jevreja.

Kad ljudi danas nabrajaju mudžize – nadnaravne dokaze o Muhammedovom poslanstvu, onda se obično spominje nadnaravnost Kur’ana, te da mu je Allah omogućio da se na oči nevjernika raspolovi mjesec, da je s malo hrane nahranio mnogo ljudi, s malo vode napojio brojne ashabe. Da je pečena ovca progovorila da je otrovana te je nije htio jesti.

Na mojoj ličnoj skali mudžiza, na najvišoj ljestvici je Poslanikova, a.s., postojanost u ophođenju s ljudima kroz sve faze njegovog života.

Niko od nas nije u stanju imati takav kontinuitet, mi kao da smo “baždareni” da čim se dokopamo vlasti “nered sijemo i rodbinske veze trgamo”, kako se u Kur’anu kaže.

Mudžiza je nešto što se protivi ustaljenim tokovima u Allahovom poretku u svemiru i u nama.

“Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.“ (Kur’an, 41:53)

Pametniji kažu da se kroz Allahove dokaze u “prostranstvima svemirskim” aludira na pojave oko nas koje izučavaju prirodne nauke. A da se pod “njima samima” misli na čovjeka, koji je univerzum za sebe i kojeg proučavaju društvene nauke.

Fascinacija savršenim skladom u “prostranstvima svemirskim” je izvor uvjerenja u “istinitost Kur’ana”. S druge strane je život Muhammeda, a.s., njegovo odstupanje od uobičajenog u datoj situaciji za mene lično “dokaz u nama samima” da je morao biti Allahov poslanik.

Njegovo ponašanje prema drugim ljudima je neiscrpna inspiracija i motivacija prevazilaženja životinjskih poriva koji isplivaju na površinu čim se dokopamo moći nad drugim ljudima.