Čuda

Čuda se povremeno pojavljuju na naizgled neuznemirenoj površini svakodnevnog postojanja određenog unapred utvrđenim uzročnim nizom, gde po neminovnoj logici stvari iz jednog, posve ordinarnog događaja, izvire drugi, njemu srodan, da se sve čini sasvim obično i prethodno udešeno, te iznenadna nesvakidašnja pojava izaziva zaprepašćenost i zapitanost, praćenu sumnjom u potpuno kompaktan, sliven tok prirodnih zbivanja.

Ona se smatraju magičnim, neobjašnjivim fenomenima što ponekad ustalasaju spokojan tok reke vremena, izdvajajući se kao njeni zadivljujući elementi nepovezani s kontinuumom uobičajenog bitisanja i utaknuti u područje prostorno – vremenskog sleda,  obavijeni kakvom posebnom, nedokučivom čarolijom koja im pridaje neobičnu, često i očaravajuću lepotu.

Ovde ću dodati, nakon podrobnog objašnjenja uopštenog pojma čuda, da čudo u filozofiji religije, naročito hrišćanske, predstavlja jedan od najznačajnijih pojmova za upoznavanje same njene suštine. Ponekad se naznačava da čuda pružaju dokaz za različite stvari, koje nisu proverljive epistemološki, odnosno na osnovu našeg iskustva, tačnije mogućeg pretpostavljenog saznanja o svetu, poput postojanja Boga i istinitosti neke određene religije.

Čuda

Pitanje koje se logično nameće na početku izlaganja jeste ono o prirodi čuda. Ovim se želi saznati o čemu raspravljamo kada govorimo o čudima. Međutim, da bi se uopšte moglo diskutovati o pojmu čuda i njegovim različitim vrstama, potrebno je najpre razgraničiti religiozna čuda, i uopšte dešavanja sa čudesnim obeležjima, od onih koja po svojoj suštini ne predstavljaju čuda, ali ih karakteriše isti naziv. U ovu kategoriju spadaju takozvana „nebeska čuda ” (termin kojim je jedan astronom okarakterisao astronomiju), ili „ čuda geologije ”, odnosno istorije zemlje  (sintagma kojom je neki Englez nazvao geologiju). Nažalost, njihova imena nisu zabeležena u istorijskom pamćenju.

U suštini,  pod čudima prirode podrazumevaju se stvari i pojave koje izazivaju oduševljenje i divljenje jer premašuju krug čovekovih ograničenih pojmova, odnosno prisnih, običnih iskustava i uvreženih predstava. Tako se može govoriti  da okamenjeni kosturi životinjskih vrsta koje su nekad naseljavale planetu Zemlju, primera radi, kosturi dinoterijuma i megaterijuma, ihtiosaurusa i brontosaurusa, džinovskih životinja vrste nalik na guštera, izazivaju u nama uzbuđenje i divljenje, jer se odlikuju znatno većim razmerama od one koju srećemo kod današnjih životinja. Pored toga, ovaj pojam obuhvata čudesne oblike prirode izvajane vekovnim delovanjem zemaljskih i nebeskih sila.

U novije vreme ovaj termin se odnosi i na moderna čuda, tvorevine čovekove delatnosti, poput Sedam svetskih čuda. Međutim, sva pomenuta čuda su čuda samo za nas, ali nikako sama po sebi ( per se ) ili za prirodu. Zapravo, ona imaju svoju osnovu u suštini prirode. Što se tiče čuda koja su nastala čovekovim delovanjem, znanje o njihovom postojanju ( danas su jedino preostalo svetsko čudo piramide u Gizi ) dugujemo istorijskoj građi.

Ali, teistička, religiozna čuda svakako nemaju osnovu u suštini prirode, već, naprotiv, predstavljaju njenu oprečnost, nadmašuju snage prirode. Rašireno shvatanje čuda smatra ih prekidima u prirodnom redu događaja u materijalnom svetu. Kako je već rečeno, ona protivreče snagama prirode, te se stoga prema njima odnosi kao prema kršenjima prvobitno uspostavljenih prirodnih zakona, odnosno smatra se da je to narušavanje poretka dokaz postojanja Boga, ili nekog natprirodnog, izuzetno moćnog bića čije se delovanje može kositi sa ustaljenim redosledom.

Čuveni škotski filozof empirizma Dejvid Hjum smatra da čuda nastaju kao kršenje zakona prirode voljom božanstva ili uplitanjem nekog nevidljivog činioca. Slično poimanje čuda zastupa i jedan od najvećih filozofa hrišćanske skolastike Toma Akvinski, koji smatra čudesnim one stvari koje su učinjene božanskom moći, nezavisno od poretka objekata i događaja u univerzumu. Ova dva tumačenja teističkih čuda se umnogome poklapaju sa sveobuhvatnom definicijom čuda koja je razmotrena u uvodu.

Štaviše, po mišljenju Tome Akvinskog, postoje tri različite vrste čuda. Prva od njih obuhvata događaje koji potiču od Boga i potpuno su nemogući u prirodi. U ova čuda uglavnom spadaju određena religiozna čuda, o kojima će kasnije biti reči. Drugu sačinjavaju događaji u kojima Bog čini nešto što je moguće, ali ne hronološkim redom, primera radi, poput čuda u poljoprivredi kada proklijaju žitarice na poljima posle stravične suše. Naposletku, Toma Akvinski izdvaja čudo koje je učinjeno delovanjem prirode, ali bez funkcionisanja njenih osnovnih načela, kao što je slučaj čuda u medicini kada osoba progleda zahvaljujući božanskoj moći, a ne lečenju.

Jasno je da religijska čuda predstavljaju nešto vanredno, natprirodno, različito od ustaljenog poretka prirode. Učeni Fosijus u svom delu o poreklu i razvoju mnogoboštva, govori da Bog, iako je ustanovio nebeski poredak, nije uskratio sebi pravo da ga menja, te je čak naredio Suncu da zastane. Ovde je dakle čudo shvaćeno kao događaj koji se ne može objasniti naukom ili posmatranjem osnovnih prirodnih procesa. Jedino opravdanje ovakvog čuda, mada veoma neodrživo, jeste nepresušna vera religioznih ljudi, koji ovo čudo opravdavaju tvrđenjem da je tako zapisano u Bibliji i drugačije ne može biti.

Dakle, dolazimo do shvatanja da religijsko čudo ne nalazi opravdanja u zakonima prirode, već u čoveku i njegovoj veri. Religijsko čudo pretpostavlja neku ljudsku želju, odnosno potrebu, što je naročito izraženo u nevolji, kada čovek želi da se oslobodi nekog zla, ali ne prirodnim putem. Ono nije samo stvar fantazije, već i ljudske volje, nagona za srećom.

Pod pojmom religijskih čuda, kao što je prethodno rečeno, podrazumevaju se čuda zapisana u Bibliji, respektivno, isceljenje bolesnika za tren oka, bilo da se radi o prirodno izlečivim ili neizlečivim bolestima, jer sama Hristova reč isceljuje, pošto je on bogočovek, Sin Božiji, Spasitelj, potom vaskrsenje Lazarevo, pretvaranje vode u vino, čudo s ribom i hlebom, hodanje na vodi, i naposletku, samo vaskrsenje Hristovo.

Želja je sila koja čoveka svojom čarolijom i snagom vodi Hristu. Iako vaskrsenje i trenutno izlečenje kod nas postoje samo u domenu fantazije, vernici misle da Bog to može činiti. Zbog toga se vera u boga i vera u čuda mogu smatrati istovetnima, samo što je čudo objekat, a bog subjekat neke radnje. U ovakva čuda spadaju i ono o kome nas obaveštava Tacit, o Vespazijanu koji je u Aleksandriji iscelio slepog pljuvačkom, a hromog dodirom noge, kao i čudo masovnog ozdravljenja na grobu opata Parija (Paris), čuda proroka Muhameda i njegovih sledbenika i mnoga druga.

Međutim, iako je pružio određene religijske predstave čuda, Hjum ih, budući empiričar, odlučno poriče. On smatra da se naš duh ne drži pravilnog načina zaključivanja. Takvo stanovište potkrepljuje činjenicom da, kad se nešto smatra apsurdnim i čudesnim, ljudski duh utoliko pre prihvata takvu činjenicu, upravo zbog mističnosti koja bi trebalo da joj poništi svaku verodostojnost. Ljudi su obuzeti ljubavlju prema čudima, jer sa očevidnim zadovoljstvom primaju izmaštane priče putnika, kao i fantazije o zamišljenim čudovištima.

Naime, prema tvrđenju Dejvida Hjuma, kako je verovanje u čuda prirođeno različitim religijama, one obiluju raznolikim čudesima koja su proizvod nepresušne uobrazilje, te se stoga poništavanjem verodostojnosti čuda u jednoj religiji, istovremeno narušava njihova istinitost u svim ostalim. On odriče postojanje čuda u strogom smislu reči, takozvanih S – čuda. Hjum ukazuje na besmislenost postojanja ovakvih čuda, navodeći primer izveštaja o čudima već prethodno pomenutog opata Parija, ukazujući na očigledni nonsens pripovedanja brojnih svedoka, odnosno na apsolutnu nemogućnost onoga o čemu govore.

Međutim, ova pozicija je u izvesnim slučajevima neodrživa. Naime, iako dobri razlozi podržavaju naše verovanje da se nijedno od pomenutih S – čuda nije dogodilo, ipak se sigurno jedno od njih moglo zaista dogoditi. Primetni su nedostaci Hjumove teorije o apsolutnoj nemogućnosti S – čuda, u najvećoj meri zasnovane na iskustvu. Međutim, ovo shvatanje previđa činjenicu pojmljive mogućnosti kršenja prirodnih zakona, pošto nas iskustvo ponekad može dovesti do zabluda. Sve posledice ne slede s jednakom sigurnošću iz svojih navodnih uzroka.

Primera radi, zbog klimatskih promena, može se desiti da u junu bude oblačno i  kišovito, a u decembru sunčano i toplo, iako iskustvo često pokazuje suprotno. Mada, ovo nije čudo u pravom smislu te reči, jer iskustvo često unapred obavesti čoveka o promenama. Zatim, ne bi bilo nemoguće da se jednog dana zagrejana voda pretvori u led, iako bi se očekivalo da ona ispari. Iako ovakav događaj takođe naizgled nalikuje na čudo u pravom smislu te reči, on svakako nije nemoguć pri određenim spoljašnjim uslovima.

No, korišćenje ovog načela u svim slučajevima pokazalo bi se veoma nerazložnim. Jer osnovu u naučnom istraživanju predstavlja načelo da se tok prirode jednoobrazno nastavlja i da ako događaji A-tipa redovno slede za događajima B-tipa, onda je prirodno očekivati da će drugi događaji A-tipa slediti za događajima B-tipa pod manje – više istim okolnostima, osim ako nema neke relevantne razlike koja se može razumeti putem nekog zakona koji je pokriva (zakon uzročno – posledičnih veza). Kao primer ovakvog kršenja prirodnih zakona, moguće je da se pozovemo na kvantnu fiziku i njen govor o nasumičnim kretanjima fundamentalnih čestica. Ali u makrokosmosu stvari se uglavnom ponašaju na pravilan, ustaljen način, što je već obrazloženo u uvodu teksta.

Međutim, svako čudo se ne može objasniti putem prirodnih zakona. Nikako se ne može dokazati da se ponekad ne narušavaju pravila prirodnih zakonitosti i uzročno-posledičnog niza. Nekada se čudo koje se ne može razjasniti i rastumačiti pomoću postojećih znanja, opravdava kao logički prihvatljiv događaj time što se smatra da će se u bližoj ili daljoj budućnosti pružiti adekvatno obrazloženje tog čuda, koje bi poništilo njegov potencijalni natprirodni karakter.

Potreba da svako čudo ekspliciramo u okviru naučnih zakona mogla bi prouzrokovati mnoge poteškoće, jer bi objašnjenje nekog iznenada otkrivenog astronomskog čuda moglo u potpunosti obesnažiti i uzdrmati prethodno uspostavljen sistem zakona. Stoga bi bilo verovatnije prihvatiti da se dogodilo neko čudo u nauci u smislu odstupanja od poretka, a kako to implicira da je Hjumova teorija pogrešna u svom fundamentu, da su veoma moguća i čuda u oblasti religije.

Čudo, naime po svojoj osnovnoj definiciji treba da bude činjenični dokaz da je čudotvorac svemoćno, natprirodno božansko biće. Dakle, pojam čuda predstavlja nešto uzrokovano Bogom ili bićem moćnijim od Boga, kao što je navedeno u prethodnom odeljku. Ateista koji ne veruje u Božije postojanje, takođe bi smatrao da nema S – čuda, ukoliko bi se ono moglo dokazati putem Boga. Naime, ako je Bog stvorio i uredio svet, on može i prouzrokovati čuda u njemu. Mogućnost da je do čuda došlo putem nekog moćnog činioca, zavisi od toga da li uopšte postoji takav činilac koji nije deo fizičkog kosmosa. Ovakvo tvrđenje u svojoj biti nije nemoguće, ali još nije potpuno opravdano.

Ako se pretpostavi da se narušavanje prirodnih zakona pojavljuje analogno načinu na koji se manifestuje kada je njegov uzrok ljudska delatnost, tada bi se opravdano moglo tvrditi da je do kršenja prirodnih zakona došlo putem činilaca koji nisu materijalne prirode, ali je to teško dokazivo. Primera radi, često su se nepovoljne atmosferske pojave u dalekoj prošlosti, kiša, mraz, grad koji uništava useve objašnjavale dejstvom nekog božanstva (u mnogobožačkim religijama) ili znakom Božjeg gneva (u monoteističkim religijama, kao što je hrišćanstvo) dok se sa razvojem nauke nije došlo do relevantnog objašnjenja da su to zapravo prirodne pojave usled atmosferskih promena.

Takođe, govori se često o prokletstvu Tutankamonove piramide, zbog brojnih misterioznih stradanja arheologa koji su je istraživali, ali danas je prihvaćeno obrazloženje po kome je uzrok navodno nerazjašnjenih ubistava bila zapravo jedna vrsta smrtonosne bakterije, koja se zapatila u zidovima njegovog večnog prebivališta. Ali nije izvesno da bi nam i nezadrživ razvoj nauke pružio prihvatljivo objašnjenje svih odstupanja od poretka stvari, te ovo pitanje ostaje nerasvetljeno.

Religijska čuda, poput onih koje je činio Isus Hristos, često se smatraju čudom kao znakom, odnosno događajem koji narušava zakone prirode, ali se teško mogu dokazati jer upućuju na nešto nezemaljsko i natprirodno. Ona se mogu posmatrati i kao čudo u smislu podudarnosti, gde se čudo smatra delovanjem Božije ruke, ali je verovatnije da predstavlja običnu koincidenciju. Vernici su skloni da smatraju kako se takav događaj odigrao zahvaljujući božanskoj moći, no to se ne može dokazati, pošto vera ne počiva na logičkim principima, već na svesrdnoj i postojanoj ljubavi u Boga kao svemogućeg i svedobrog.

Dakle, iako se ne može pružiti dokaz istinskog postojanja religijskih čuda, možemo se saglasiti, bez obzira da li smo vernici, agnostici, ili ateisti, da ona u sebi nose mistiku natčulnog, večno nesaznatog, nebeske čarolije koja nadvisuje okvire ljudske spoznaje i pruža nepresušne izvore nadahnuća vrhunskim stvaraocima u različitim oblastima književnosti i umetnosti.           

za P.U.L.S.E: Milena Blagojević

 

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Aleksandar Simić
Aleksandar Simić
1 year ago

Čuda se mogu posmatrati i na drugačiji način, možda čak i ne kao čuda. Uzmimo na primer ovakav pogled. Čovek je bio savršeno biće, pre nego što je sagrešio. Kao savršeno biće bio je iznad prirode. Sagrešenjem je postao deo prirode. Čuda su samo čuda za ovaj prirodni svet. Ona su zapravo samo onaj poredak koji postoji iznad prirode. Dakle, kada se čudo dogodi, ono je samo pokazatelj onog drugačijeg stanja, iznad prirode. Ako je čovek bio slep, te čudom progledao, čudo pokazuje da on nije ni trebao biti slep. Drugačije rečeno, čuda su normalno stanje duhovnog sveta koje ispravlja u pojedinim slučajevima ovaj grešni svet prirode. Ta čuda se događaju našim životnim zalaganjem za činjenjem dobra, molitvom, verom i onim najvažnijim Božijom milošću.

Milena
Milena
1 year ago
Odgovor korisniku  Aleksandar Simić

Hvala najlepše na ovom odličnom tumačenju čuda. Religijska čuda su nedokučiva, neke pojave se nakon razvoja nauke mogu objasniti kao određeni neobični prirodni fenomeni, koji imaju svoje utemeljenje. Što se tiče drugih, neobjašnjivih čuda koja ne podležu nikakvom teorijskom opravdanju, niti logičkim zakonima, postoje dva moguća rešenja, da smatramo da će nekad u budućnosti biti pruženo naučno objašnjenje tih pojava ili da ih, kako ste odlično napisali, smatramo čudima i delom nekog nevidljivog poretka znanog samo Bogu ili za agnostike poput mene, nekoj nedokučivoj prirodnoj sili. No čuda su svakako danas neophodna, mada često nedokučiva.