Dante, Novi život ili o otkrivanju ljubavi

Nema romantičnijeg stvorenja nego što je mali dečak, napisao je jedan pisac, i nema ništa romantičnije, kažem ja, nego kada susret dva pogleda probudi jedan novi svet u duši, pun neobičnosti, blaženog uzbuđenja, slika, boja, lepršavosti, kada neki čuperak plavi, osmeh ili sjaj devojačkog oka podstakne i uzburka neki „novi život“.

Retko je u istoriji jedan događaj koji to skoro i nije bio (nije se desio ni rat, ni revolucija ni uspon nekog proroka ili vladara)  – osim za jednog dečaka od devet godina –  izazvao sledom uzroka i posledica, umetničkih i životnih podsticaja i vizija jedinstvenog talenta, tako široke efekte u razvoju civilizacije, kakav je to bio slučajni susret, koji se odigrao tačno  1. maja 1274. godine, između jednog dečaka i jedne osmogodišnje devojčice:

Devet se puta već od mog rođenja, zapisao je Dante, nebo svetlosti vratilo gotovo na istu tačku…kada se pred mojim očima prvi put pojavi u slavlju gospa mog uma, koju su mnogi zvali Beatričom…Od tog trenutka nadalje, kažem, Amor je zavladao mojom dušom“.   Devet godina kasnije (u celoj Danteovoj priči-poetskoj zbirci, broj devet igra simboličnu ulogu), osamnestogodišnji Dante će ponovo susresti već odraslu Beatriče (tj. Blaženu): „Ona me pozdravi tako čednim pozdravom da mi se činilo da vidim sve stupnjeve blaženstva…ja bih obuzet takvom slašću, da sam se kao pijan odvojio od sveta…“   

Nisu li bezbrojni bili srećni zbog jednog pozdrava?  komentarisao je Crnjanski (O fijorintonskoj Beatriče), Nije li uvek ista ta ljubav zajedno odrasle dece, mutna, neizvesna, neprolazna…?“  

„Tako nežna i tako čedna izgleda,

Moja gospa, kad nekog pozdravi,

Kao da mu jezik zanemi u stravi,

Ne usudi se oko nit da je pogleda“ (iz soneta XV)

 „…Video sam da i sam posedujem veštinu da se saopštavama u rimama“ (tj. na narodnom, toskanskom jeziku), zapisa Dante. I tako je otpočeo da piše sonete (u zbirci je njih 25), kancone (5) i balade (1) posvećene voljenoj osobi anđeoskog lika o kojoj će puno maštati – iako će je u realnosti sresti tek nekoliko puta. Kasnije će, u svojoj 27. godini – tj. nakon Beatričine prerane smrti (imala je samo 24 godine kada je umrla) – sve pesme zajedno skupiti da bi ih, uz usmenu pripovest o nastanku svoje ljubavi i poeziji pisanoj „slatkim, novim stilom“ objavio u zbirci pod naslovom „Novi život“.  

„Osetim gde mi se u srcu diže

Duh ljubavi, koji je dugo spavao,

Videh ga gde mi dolazi sve bliže,

Veseo kakvog ga nisam poznavao.“ (iz soneta XIV).

Dante Aligijeri je poticao iz ugledne, ali osiromašene plemićke familije iz Firence. Njegov zemljak Đovani Bokačo (pisac Dekamerona), koji je imao samo 8 godina kada je Dante umro (1321) i koji je neizmerno cenio Danteova dela, prozvaće ga „jedinstvenim sjajem italijanskog neba“, onim koji je „vaskrsao umrlu poeziju“ u Italiji. U svom „Malom traktatu u pohvalu Danteu“  Bokačo je opisao Danteov život i karakter, ukazujući  na njegove velike sposobnosti, sklonost ka nauci i poeziji, ali i opsednutost političkim borbama zbog kojih je morao da beži iz rodnog grada i da živi kao izbeglica 19 godina, sve do smrti (u 56. godini). Umesto u miru „skoro od početka života pa sve do smrti, Dante je nosio teret žestoke i nesnosne ljubavne strasti, žene, porodičnih i javnih briga, progonstva i siromaštva…“(Bokačo).

„Ovaj vrli čovek je bio jak u svim nedaćama“  piše Bokačo, ali ga one nisu sprečile da tokom godina stvori svoje „veličanstveno delo“ koje je nazvao „Komedija“ i kojoj će Bokačo dodati epitet „Božanstvena“ („koju ceo svet i danas slavi ali malo njih je pročitalo“ – Vili Djuran). U poslednjem delu „Božanstvene komedije“ – „Raj“ pisanim do pred samu Danteovu smrt, ponovo se pojavljuje anđeoska Beatriče, koja ga vodi u raj.

Dante je bio samo generaciju stariji od Petrarke i Bokača, ali on i njegovo delo još uvek najvećim delom pripadaju srednjem veku, za razliku od njegovih talentovanih literarnih sledbenika koji već ulaze (stilom, mentalitetom, temama) u doba italijanske renesanse. Ipak, baš kao i njegov prijatelj, veliki slikar i vesnik renesanse  Đoto, Dante Aligijeri („pripadnik poslednje velike generacija srednjeg veka“ – B. Suhodolski) je svojim delom posvećenim Beatriči uneo nove perspektive i „novu osećajnost“  i tako menjao tadašnju umetnost.    

I kad vas gledam, kada dignem oči,

Srce mi počne silovito biti,

Ko da mi duša hoće otploviti“ (iz soneta IX)

Pisan na tragu raznih srednjovekovnih pesničkih škola – „šampanjskih truvera, provansalskih trubadura, aragonskih trobadura i talijanskih trovatora“, „Novi život“ je pun ezoterične mistike, simbola i slika uzvišene lepote koja slavi ljubav kakva se može uporediti sa metafizičkom poezijom islamskih sufija koji su u lepoti i  u ljubavi tražili Božje prisustvo. Postoji stoga mnoštvo tumačenja „Novog života“ uključujući i teorije da je eterična, daleka Beatriča – Danteova platonska životna ljubav – bila samo plod pesnikove uzburkane mašte i njegovih sholastičkih snova. Ipak, Dante je svojim stilom prevazišao ritualizovanu, pomalo ukočenu i stilizovanu hrišćansko-devičansku „kurtoaznu ljubav“ svojih prethodnika – trubadura, stvorivši „intiman dnevnik, ljubavni, lirski zapis“ (Crnjanski). Složiću se sa našim Crnjanskim da Danteovu pripovest treba čitati baš kao neku od toskanskih novela iz Bakočovog Dekamerona.

Često bi me Amor tako iznenada i snažno spopadao da u meni ne bi ostajalo ništa drugo od života sem misli koja je govorila o ovoj gospi…Kada bi me ljubavna borba tako mučila, išao sam sav bled, da vidim tu gospu, verujući da će me pogled na nju poštediti ove borbe…“ (Novi život)

Nakon vekova koji su ga delili od poezije rimskih liričara poput Katula, Propercija, Tibula ili Ovidija, tokom kojih su poezija i emocije bile okrenute više ka nebu a manje ka onom ljudskom, Dante je svojim „slatkim stilom“ i „čudesno lepim“ pesmama (Bokačo), narodnim jezikom, pozivanjem na „Amora“ umesto svetaca, ljubavlju prema jednoj ženi (iako idealizovanoj) umesto prema Bogu ili Bogorodici, vratio ličnu intimu u javnu i rimama iskazanu emotivnu ispovest. Time je utro put drugim tragaocima za tajnom ljubavi – prvo Petrarki i njegovoj velikoj ljubavnoj poeziji o Lauri – a onda, kroz vekove, i svim onim nebrojenim mladićima (kao i devojkama) – velikim ili nevelikim pesnicima ili sasvim običnim osobama – koji su otkivanjem romantične, mladalačke ljubavi  bar na momenat spoznavali put koji vodi do devetog neba i do onih bezmerno dalekih sfera, na kojima stoje vrata Raja, pored koji ih čeka neka njihova, nežna, čedna, anđeoska – Beatriče.       

„U duhu mi se moja gospa javi,

Njene vrline takove se čine,

Da je Višnji u najveće visine,

Gde je i Marija, uzdiže u slavi“

 

Za P.U.L.S.E  Duško Lopandić

 

 

                                                                       

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments