Dešifrovan nemogući šut Roberta Karlosa

Dešifrovan nemogući šut Roberta Karlosa

Bilo je to u 21. minutu prijateljske utakmice u Lionu. Karlos je loptu pažljivo položio na travu na udaljenosti od 35 od gola. Zatim je otišao do kruga na sredini terena da uhvati zalet, zatrčao se kao mahnit i pogodio loptu spoljnom stranom levog stopala. Ona je prošla pored živog zida protivnika sa desne strane i jedno vreme je izgledalo kao da mora da završi u gol-autu (jedan skupljač lopti koji je stajao desno od gola se instinktivno sagnuo u strahu da bi ovo „đule“ moglo da ga pogodi). No, lopta je dobila zakrivljenu putanju, a kriva kojom se kretala vodila je najpre neodređeno prema golu, da bi se u poslednjoj fazi sasvim neočekivano dodatno „savila“ i dobila novo zakrivljenje. Ono je, pak, vodilo prema unutrašnjoj strani stative koju je lopta naposletku i pogodila, uletevši u gol na zaprepašćenje francuskog golmana Fabijena Barteza, publike na stadionu i gledalaca širom sveta.

Posle ovog gola, nijedan komentator nije znao šta da kaže. Svi su se, doduše, divili, ali i čudom čudili. Zna se da igrači poput Mišela Platinija ili Dejvida Bekama suvereno vladaju felš-udarcima, ali putanje njihovih lopti su uvek ravnomerno zakrivljene. No, izlaženje Karlosove lopte iz predvidljive putanje izgledalo je kao da krši zakone fizike. Razume se da fizičari nisu dozvolili da ova pojava ostane bez objašnjenja. Ali, niko nije mogao da predvidi da će na njega morati da se čeka čitavih 13 godina. „Karlos je lopti dao takav felš da je ona poslata zapravo na spiralnu putanju koja se jasno razlikuje od kružne“, rekao je Kristof Klane sa politehničke škole u Palezou, dodavši da je to moglo da uspe samo zato što je „udaljenost od gola bila tako velika, a lopta udarena takvom žestinom“.

A šta ako je šutnuo u šav na lopti?

Klane i njegov tim su tako objasnili i jednu specifičnost takozvanog Magnusovog efekta. Taj efekat znači da lopta koja se okreće oko sopstvene ose, zbog neravnomernog trenja i otpora vazduha mora da – skrene. Njena putanja proizilazi iz međudejstva aerodinamike i sile teže. Da bi istražili ovaj efekat, naučnici su eksperimentisali sa plastičnim kuglama koje su napravom sličnom praćki ispaljivali u jedan rezervoar sa vodom. Guma koja je zatezana da bi se ispalile kugle mogla je da se podesi tako da kugle dobiju različite „spinove“. U nekim pokušajima, kugle su zbog svoje rotacije dobijale toliko zakrivljene putanje da su ponovo iskakale iz vode.

Sve to je snimano specijalnim kamerama pa se analizama snimaka došlo do zaključka da su putanje pojedinih kugli bile – spiralne. U slučajevima kada su imale dovoljno veliku početnu brzinu, one su se kretale sve tešnjim putanjama koje su gravitirale ka jednom centru. Naučnici su shvatili da u fudbalu takve lopte moraju biti udarene velikom snagom, tako da efekat rotacije odnese prevagu nad silom teže, no ni do toga ne sme da dođe prerano. „To je teško postići, ali u slučaju Roberta Karlosa 1997 – to je uspelo“, rekao je Klane. Doduše, njegov tim će rezultate svog istraživanja morati da verifikuje i na fudbalskom terenu. Naučnici još uvek ne znaju kakvi faktori su još učestvovali u Karlosovom šutu – da li je on, recimo, pogodio neki šav ili ventil na lopti. Jedan je Roberto Karlos.

Deutsche Welle

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments