Djevojka iz tvornice šibica – crna bajka u koloru
Bila jednom mala djevojčica koja nije imala ni majke ni oca, a živjela je u mračnoj šumi. Na rubu šume bilo je selo i ona je saznala da bi tamo mogla kupiti žigice za pola novčića, pa da bi ih mogla prodati na ulici za čitav novčić. Kad bi prodala dovoljno žigica, mogla bi kupiti koru kruha, vratiti se u svoj zaklon u šumi i spavati tamo u odjeći koju je imala.
Zima je došla i bilo je vrlo hladno. Nije imala cipele, a kaput joj je bio tako tanak da je mogla gledati kroza nj. Noge su joj već prešle onaj stupanj kad poplave, prsti na njima su bili bijeli, a takvi su joj bili i prsti na rukama i vršak nosa. Lutala je ulicama i molila neznance bi li, molim lijepo, kupili žigice od nje?
Ali nitko nije zastao i nitko nije obraćao pozornost…
Za P.U.L.S.E Anamnesis / Ex Filmofili
Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E
Djevojka iz tvornice šibica – crna bajka u koloru added by Anamnesis on
View all posts by Anamnesis →
Aki Kaurismaki nije uradio “antologijski film”. Ne ulaze znacajniju lovu u projekte. On, zapravo, i ne radi “projekte”. Tesko bi se od svih njegovih filmova napravio jedan upecatljiv trejler.
Ne vjerujem da je njegov film igdje napunio salu. Ni u
Finskoj nije popularan. Tamo “ginu” za Bondom.
Ali, Aki je jedan od mojih omiljenih autora. Njegovi filmovi su kao pruga koja nikada ne savija. Ponekad voz iskoci, ali namaknu lokomotivu i on opet po starom.
Od filma “Djevojka iz fabrike sibica”, intimnog omaza Hickoku, dobio sam facialis – tuzni osmjeh. Finska Liv Ulman – Кati Outinen nosi ovu socijalnu bajku, koju bi i sam veliki Alfred sa zanimanjem odgledao.
Sa cinicnom tugom svodeci zivot na trajanje jedne sibice, a drustvo sa fabrikom koja ih proizvodi, Kaurismaki pravi emitivni horor od njezne i tuzne price o jednoj nesretnoj sudbini.
Svijet “obicnih ljudi” koji jedu, prazne crijeva, zaljubljuju se, boluju i hronicno nemaju para, kod Akija je doveden u caplinovsku ravan.
Americki modeli davno istrosenih automobila uz (obavezne) zvuke kantrija, roka ili ruskih romansi (kad im vrijeme nije), prirodno jezde Kaurismakijevom cestom usamljenih.
Ovaj profesionalni-amater (koji radi samo sa svojim drustvom) i koji je snimio mnogo filmova, od kojih je neke, vjerovatno, i sam brzo zaboravio, ima adut koji se tesko odbija: iskren je i sarmantan u svojoj jednostavnosti.
Kaurismakijevi filmovi izgledaju kao slikanje svakodnevnog crnila, kao mucne i emotivne potrage za malo srece – kao za Svetim gralom!
Posmatrani u nizu, oni su testament jednog pesimiste.
Aki Kaurismaki je moj dragi komsija sa kojim, ponekad, u mislima komentarisem ovaj zapisani, hladni svijet.
Anamnesis, fotke iz filma koje si postavila su prica za sebe. Sjajno!
Umjesto bakinog toplog zagrljaja, koji odvodi u smrtni san…
Djevojka prestaje paliti žigice (trošiti ih na maštanja) i kreće u akciju.
Radnica na pokretnoj traci u tvornici šibica, nakon još jednog razočarenja (slomljene nade), odlučuje da je vrijeme za osvetu.
Aki Kaurismaki iskreno suosjeća s Iris, napuštenom od sreće.
Nakon bezuspješnih pokušaja integracije u društvo, njegovi usamljeni junaci (anti-junaci) počinju se ponašati radikalno.
Stilizirani realizam, reducirana gluma (mimika), prigušeni humor, snažna socijalna dimenzija…
Izvrstan film, crna bajka u koloru.
Neprilagodjenost u svijetu koji vise ne trazi identitet osobe vec mjeri stepen ljudske ISKORISTIVOSTI!
Otuda “Si-viji” i ostale iskaznice o tome kako vlasnika mozete da upotrebite.
Akijev svijet je druga planeta. Dragi dinosaurus!
Otuda i radikalan prelazak ojađenih u antijunake! Osveta kao ljudska kategorija. Možda pogrešna, ali ljudska!
Ovaj film kod mene izaziva sučešće. Taj “tamjan duha”.
I, naravno, toplinu u grudima. Kako (ljudski) romanticno!
da, da…uglavnom ste u vasem medjusobnom dijalogu-monologu sve vec rekli, mada je ovaj film mogao, za one poznavaoce akijevog minimalizma, da bude samo i u slikama, i eventualno ispod neke po recenica, koje u filmu, nisam brojala, nema vise od desetak.
jeste malo remek delce, jedan od retkih rezisera koji ne ‘zloupotrebljava’ arogantno tudje vreme, filmovi su mu kratki , bez nepotrebnog zvuka, bez suvisne mimike, bez mnogo reči.
iris je kod mene izazvala i smeh i suze.
prva njena rečenica u filmu, posle recimo 30 minuta je bila : ‘jedno pivo’.
koja savršena ubistva, bez patetike, bes napetosti, čista kao kod najprofesionalnijih ubica.
film je, dragulj.
p.s.
tri detalja :
film braće marks i njeno plakanje
pesma my baby threw up in my new cadillac i
tv prenosi kao jedini vid ‘komunikacije’ u kući.
Da, otuđenost je u filmu opipljiva / teška, mučna, depresivna tišina.
Gledanje TV-a kao jedini oblik “komunikacije”, uz pozive na jelo (u tišini).
Majka samo jednom oslovi djevojku imenom…
Čak ni tada direktno, priopći ljubavniku od jedne noći (“budućem suprugu”): Iris će uskoro biti spremna za izlazak.
Bez te scene, junakinja bi ostala “bezimena” (neizgovorena).
Njezin život bio je i ostat će – zatvor.