‘Drive My Car‘: Emotivna vožnja po taktu Murakamija

Japan nije dobio Oscara od 2009. i “Odlazaka“, sve do jednako dobrog, pa i boljeg, “Drive My Car”, koji je još jedan human i humanistički film koji na emocionalno delikatan i profinjen način govori o životu i smrti, nošenju s tugom i gubitkom, procesu iscjeljenja duše.

Iznimni “Drive My Car”, koji hrvatsku premijeru ima na 19. Human Rights Film Festivalu, već je osvojio tri nagrade u Cannesu i izabran je za japanskog kandidata za zlatni kipić. Nominacija za Oscara ne bi mu trebala ginuti, ako ne i sam Oscar. Trosatna, ali protočna i nikad dosadna drama u promišljeno strpljivoj režiji Ryusukea Hamaguchija snimljena je prema kratkoj priči legendarnog Harukija Murakamija iz njegove kolekcije “Muškarci bez žena” (“Men Without Women”).

Muškarac bez žene je kazališni redatelj i glumac Yûsuke Kafuku u tumačenju Hidetoshija Nishijime. Njegova žena, scenaristica Oto (Reika Kirishima), umire oko 35. minute filma.

Prvih pola sata Hamaguchi prezentira Yûsukea gledatelju kroz bračni i kreativni odnos s Oto, čvrst i pun podrške, unatoč tome što će muž ženu zateći u erotskom zagrljaju drugog muškarca, mlađeg glumca Kôjija Takatsukija (Masaki Okada), koji će se kasnije javiti na audiciju za njegovu predstavu i proći.

Zajedno su Yûsuke i Oto jači i udvoje lakše podnose smrt kćerke. Oto dobiva inspiraciju za priče nakon vođenja ljubavi i ispriča ih Yûsukeu prije nego što ih zaboravi. Njezin glas je njegova zvijezda vodilja. Vozeći svoj crveni SAAB 900 Turbo ulicama i autocestama, Yûsuke sluša audiokasete sa ženinim recitiranjem svih uloga predstave osim njegove. To je Yûsukeova rutina i tako on prolazi kroz dijalog predstave, recimo Čehovljeva “Ujaka Vanje”.

Kad Oto umre, njezin glas na audiokasetama ga prati poput duha i sve je što mu od nje ostaje, uz neka neodgovorena pitanja, primjerice o čemu je mislila razgovarati nakon njegova povratka s posla koji nije doživjela, ali i osjećaj krivnje (da se vratio ranije, bi li je spasio?).

Koliko Yûsukeu žena i njezin glas znači, otkriva prvi nezaboravan kadar Hamaguchijeve drame – sjajna montažna tranzicija s kola automobila u vožnji na rotirajuće kolutove audiovrpce koji nalikuju filmu u projektoru. Kola i kolutovi će ga odvesti do Hirošime, gdje se nakon nekog vremena seli da na tamošnju pozornicu postavi “Ujaka Vanju”.

Muškarac bez žene je kazališni redatelj i glumac Yûsuke Kafuku u tumačenju Hidetoshija Nishijime. Njegova žena, scenaristica Oto (Reika Kirishima), umire oko 35. minute filma.

Prvih pola sata Hamaguchi prezentira Yûsukea gledatelju kroz bračni i kreativni odnos s Oto, čvrst i pun podrške, unatoč tome što će muž ženu zateći u erotskom zagrljaju drugog muškarca, mlađeg glumca Kôjija Takatsukija (Masaki Okada), koji će se kasnije javiti na audiciju za njegovu predstavu i proći.

Zajedno su Yûsuke i Oto jači i udvoje lakše podnose smrt kćerke. Oto dobiva inspiraciju za priče nakon vođenja ljubavi i ispriča ih Yûsukeu prije nego što ih zaboravi. Njezin glas je njegova zvijezda vodilja. Vozeći svoj crveni SAAB 900 Turbo ulicama i autocestama, Yûsuke sluša audiokasete sa ženinim recitiranjem svih uloga predstave osim njegove. To je Yûsukeova rutina i tako on prolazi kroz dijalog predstave, recimo Čehovljeva “Ujaka Vanje”.

Kad Oto umre, njezin glas na audiokasetama ga prati poput duha i sve je što mu od nje ostaje, uz neka neodgovorena pitanja, primjerice o čemu je mislila razgovarati nakon njegova povratka s posla koji nije doživjela, ali i osjećaj krivnje (da se vratio ranije, bi li je spasio?).

Koliko Yûsukeu žena i njezin glas znači, otkriva prvi nezaboravan kadar Hamaguchijeve drame – sjajna montažna tranzicija s kola automobila u vožnji na rotirajuće kolutove audiovrpce koji nalikuju filmu u projektoru. Kola i kolutovi će ga odvesti do Hirošime, gdje se nakon nekog vremena seli da na tamošnju pozornicu postavi “Ujaka Vanju”.

Yûsuke od tuge bježi u rad i skriva je stoički, iako to što mu je dijagnosticiran glaukom navodi na pitanje je li zaplakao ili kapi za oči plaču umjesto njega kad mu u jednoj sceni kap iz oka klizne niz obraz. Zbog glaukoma, a i politike kazališta, Yûsuke dobiva osobnog vozača, preciznije vozačicu Misaki (Toko Miura) koja će sjesti za upravljač njegova SAAB-a i voziti ga na audicije i probe diljem grada koji i sam skriva tragediju ispod uglađene površine.

Zanimljivo je da glumci, pripremajući rusku predstavu, glume na japanskom, mandarinskom kineskom i korejskom znakovnom jeziku, uspijevajući se kreativno povezati kao kazališna trupa i stvoriti uzajamno povjerenje, nerijetko i prema zajedničkom osjećaju. O tome film i govori – o ljudskoj povezanosti, povjerenju i razumijevanju. Povezanosti koja je univerzalna čak i ako je neverbalna, a može spojiti ljude preko glume (glumci) ili smrti (Yûsuke i Misaki), tj. osjećaja žaljenja i krivnje.

Mlada Misaki je isprve rezervirana i distancirana poput Yûsukea i radije će, dok ga vozi, upaliti audiokasetu s rečenicama iz predstave koje ponekad nevjerojatno precizno odgovaraju njegovu stanju, nego razgovarati i podijeliti vlastitu emotivnu težinu, oslikanu u ožiljku na licu, sve do trenutka kad on pohvali njezinu “ugodnu” vožnju.

“Ponekad zaboravljam da sam u autu”, kaže Yûsuke. I gledatelj ponekad zaboravlja da gleda film. Jer, film se odvija ordinarno poput života, uz neke ekstraordinarne filmske scene, kao kad Yûsuke i Misaki tijekom noćne vožnje otvore krovni prozor na automobilu, izbace ruke koje drže cigarete i uživaju u trenutku bez izgovorene riječi, shvaćajući pojedinačno da trebaju nastaviti voziti, živjeti. “Drive My Car” polako se uvlači u srce i do kraja emotivne vožnje postaje jedan od najboljih filmova godine.

Marko NJegić

Izvor: Slobodna Dalmacija

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments