Duboko religiozni nevernik

Duboko religiozni nevernik
Ne pokušavam zamisliti nekog osobnog Boga; dovoljno je stajati sa strahopoštovanjem pred ustrojstvom svijeta i iskusiti ga onoliko koliko su to naša nedostatna osjetila u stanju.
 
Albert Einstein
Zasluženo poštovanje
 
Dječak je ležao ispružen u travi, naslanjajući glavu na ruke. Najednom je njime ovladala zaoštrena svijest o isprepletenim korijenima i stapkama, šumi u mikrokozmu, preobraženom svijetu mrava i kukaca pa čak i – iako on nije tada znao pojedinosti o tome – milijardama bakterija u tlu što nečujno i nevidljivo podupiru gospodarstvo mikrosvijeta. Iznenada se učini daje mikrošuma travnjaka nabujala i postala jedno sa svemirom i sa zanesenim umom dječaka koji ju je promatrao. On je protumačio taj doživljaj u religioznom kontekstu i to ga je naposljetku navelo na put svećenstva. Zaređen je za anglikanskog svećenika te je postao kapelan u mojoj školi i bio mi je dragi učitelj. Zahvaljujući pristojnim liberalnim duhovnicima poput njega, nitko nikad nije mogao tvrditi da sam bio šopan religijom.*
 
U drugom vremenu i prostoru taj sam dječak mogao biti ja pod zvijezdama, zaslijepljen Orionom, Kasiopejom i Velikim medvjedom, ganut do suza nečujnom glazbom Mliječne staze, omamljen noćnim mirisima crvenog jasmina i trubača u nekom afričkom vrtu. Na pitanje zaštoje isti osjećaj odveo moga kapelana u jednom smjeru, a mene u drugome nije lako naći odgovor. Kvazi-mistična reakcija na prirodu i svemir uobičajena je među znanstvenicima i racionalistima. To nema nikakve veze s vjerovanjem u nadnaravno. Barem u svom djetinjstvu, moj kapelan najvjerojatnije nije poznavao (kao ni ja) završne rečenice Podrijetla vrsta – poznatog ulomka o ‘pticama što pjevaju u grmlju, različitim kukcima što trčkaraju naokolo i crvima što se provlače kroz vlažno tlo’. Da ga je poznavao, vjerojatno bi mu sve to bilo vrlo blisko i, umjesto da se opredijeli za svećenički poziv, možda bi se bio priklonio Darwinovu gledištu da sve ‘nastaje prema zakonima što djeluju oko nas’:
Stoga, iz rata prirode, iz gladi i smrti, izravno slijedi najuzvišenija stvar koju smo u stanju pojmiti, odnosno začetak viših životinja. Veličanstven je taj pogled na život, sa svojim silama, izvorno udahnutim u nove oblike ili u samo jedan; i k tome, dok se ovaj planet okreće i okreće prema nepromjenljivom zakonu sile teže, iz toliko jednostavnog početka razvile su i još uvijek se razvijaju beskrajne vrste, najljepše i najčudesnije.
Carl Sagan je u svojoj knjizi Pale Blue Dot” napisao:
Kako je moguće da gotovo nijedna velika religija nije bacila pogled na znanost i zaključila:’Ovo je bolje nego što smo mi mislili! Svemir je mnogo veći nego što su naši proroci to rekli, veličanstveniji, istančaniji, elegantniji’? Mora da je moj Bog bio veći nego što smo i sanjali?’ Umjesto toga one kažu: ‘Ne, ne, ne! Moj je bog malen bog i želim da ostane takav’. Religija, stara ili nova, koja bi naglašavala veličanstvenost svemira kakvu je otkrila suvremena znanost, možda bi bila u stanju izmamiti zalihe smjernosti i strahopoštovanja kakve teško mogu pobuditi uobičajene vjeroispovijesti.
Sve Saganove knjige dotiču osjetljive vrške čudesne transcendentnosti nad kojom je religija imala monopol u prošlim stoljećima. Ja također tome težim u svojim knjigama. Posljedica toga je da me često opisuju kao duboko religioznog čovjeka. Jedna američka studentica napisala mi je da je pitala svoga profesora ima li mišljenje o meni. ‘Svakako’, odgovorio je. ‘Njegova pozitivna znanost neuskladiva je s religijom, ali on pada u ekstazu u svezi s prirodom i svemirom. Po meni to jest religija!’ No je li ‘religija’ prava riječ? Mislim da nije. Nitko to nije izrazio bolje od dobitnika Nobelove nagrade za fiziku (i ateista) Stevena Weinberga u njegovoj knjizi Dreams of a Final Theory*:
Neki ljudi poimaju Boga toliko široko i elastično pa je neizbježno da će naći Boga gdje god tragaju za njim. Čuje se da netko kaže da je Bog ono krajnje’, ili ‘Bog je bolja strana naše prirode’ ili Bog je svemir’. Dakako, kao i svakoj drugoj riječi, i riječi ‘Bog’ može se dati značenje kakvo god želite. Želite li reći: ‘Bog je energija’, možete naći Boga u grumenu ugljena.
Weinberg je svakako u pravu da se riječ Bog, ako ne želimo da postane potpuno beskorisna, mora upotrebljavati onako kako je ljudi općenito shvaćaju: kao oznaka nadnaravnog tvorca ‘primjerenog našem štovanju’. Nažalost, mnogo je zbrke nastalo zato što se ne povlači razlika između onoga što se naziva ajnštajnovskom religijom i religije nadnaravnoga. Einstein ponekad zaziva ime Boga (a on nije jedini ateistički znanstvenik koji to čini), stvarajući nesporazum u kojemu ga zagovornici nadnaravnoga spremno krivo shvaćaju i svojataju za sebe. Dramatični (ili možda vragoljasti?) kraj A Brief History of Time’ Stephena Hawkinga,’.. .jer tada bismo tada spoznali um Boga’, vrlo se često krivo tumači. To je navelo ljude na zaključak, dakako krivi, da je Hawking religiozan. Molekularna biologinja Ursula Goodenough zvuči u svojoj knjizi The Sacred Depths of Nature (Svete dubine prirode) više religioznom od Hawkinga ili Einsteina. Ona voli crkve, džamije i hramove, a brojni dijelovi njezine knjige nameću se da budu uzeti izvan konteksta i upotrijebljeni kao argumenti u prilog religiji nadnaravnoga. Ona ide toliko daleko da sebe naziva ‘religioznim prirodnjakom’. No ako se njezina knjiga pažljivo pročita, pokazuje se da je ona jednako nepokolebljiv ateist koliko i ja.
 
‘Prirodnjak’ je dvosmislena riječ. Meni ona dočarava heroja iz djetinjstva, doktora Doolittlea autora Hugha Loftinga (Dolittle je, usput, imao u sebi više nego zericu od ‘filozofa’ prirodnjaka s broda Beagle). U 18. i 19. stoljeću prirodnjak je bio ono što još uvijek je za većinu nas danas: istraživač svijeta prirode. Prirodnjaci u tom smislu riječi često su bili ljudi iz crkvenih krugova, sve od Gilberta Whitea. I sam Darwin bio je kao mladić predodređen za Crkvu, nadajući se da će mu lagodan život provincijskog župnika omogućiti da zadovoljava svoju strast za kukcima. No filozofi upotrebljavaju riječ ‘prirodnjak’ u sasvim drugom smislu – kao suprotnost natprirodnjaku. Julian Baggini objašnjava u knjizi Atheism: A Very Short Introduction (Vrlo kratki uvod u ateizam) značenje ateističke odanosti prirodnjaštvu:
‘Većina ateista vjeruje da u svijetu postoji samo jedna vrsta tvari u svemiru, a ona je materijalne prirode, ali da iz nje proizlaze umovi, ljepota, osjećaji, moralne vrijednosti – ukratko cijeli raspon pojava koje daju bogatstvo ljudskom životu’.
Ljudske misli i osjećaji proizlaze iz krajnje složenih međupovezanosti materijalnih entiteta u mozgu. Ateist u tom smislu filozofskog prirodnjaka vjeruje da ne postoji ništa mimo prirodnoga, fizičkog svijeta, nikakav nadnaravni kreativni um koji se skriva iza uočljivog svemira, nikakva duša koja nadživljuje tijelo i nikakva čuda – osim u smislu prirodnih pojava koje još ne razumijemo. Ako postoji nešto za što se čini da se nalazi izvan prirodnog svijeta, onakva kakav je danas nepotpuno shvaćen, nadamo se da ćemo to naposljetku razumjeti i uključiti u ono što je prirodno. Kao i uvijek kad raščlanimo dugu, ona neće postati manje čudesnom.
 
Obično se pokaže da veliki znanstvenici našega doba koji zvuče kao da su religiozni zapravo to nisu kad se dublje ispitaju njihova vjerovanja. To svakako vrijedi za Einsteina i Hawkinga. Sadašnji kraljevski astronom i predsjednik Kraljevskog društva u Britaniji Martin Rees rekao mi je da ide u crkvu kao ‘anglikanski nevjernik…iz odanosti plemenu’. On ne posjeduje nikakva teistička vjerovanja, ali sudjeluje u poetskom prirodnjaštvu što ga kozmos budi u drugim znanstvenicima koje sam spomenuo. U nedavnom razgovoru na televiziji uputio sam izazov svom prijatelju, opstetritičaru Robertu Winstonu, uglednom pripadniku židovske zajednice u Britaniji, rekavši mu da prizna kako je njegov judaizam upravo takve vrste i kako zapravo ne vjeruje ni u što nadnaravno. On se približio priznanju, ali je uzmaknuo na posljednjoj prepreci (istini za volju, bilo je predviđeno da on intervjuira mene, a ne ja njega)3. Kad sam inzistirao na odgovoru, rekao je kako smatra da judaizam pruža dobru disciplinu koja mu pomaže da strukturira život u pozitivnom smislu. Možda je to točno, ali to, dakako, nema ni najmanje veze s istinskom vrijednošću bilo kakvih tvrdnji judaizma u prilog nadnaravnome. Postoje mnogi intelektualci ateisti koji sebe ponosno nazivaju Židovima i drže se židovskih obreda, možda iz odanosti drevnoj tradiciji ili ubijenim rođacima, ali i zbog zbrkane i zbunjujuće spremnosti da nazovu ‘religijom’ panteističko štovanje koje mnogi od nas dijele s njegovim najistaknutijim pobornikom, Albertom Einsteinom. Oni možda ne vjeruju, ali, da posudim izraz filozofa Dana Dennetta, oni ‘vjeruju u vjerovanje’.4
 
Jedna od Einsteinovih najradije spominjanih izreka je ‘Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti je slijepa’. No Einstein je također rekao:
Ono što ste pročitali o mojim religijskim uvjerenjima bila je, dakako, laž, i ta se 1až sustavno ponavlja. Ja ne vjerujem u osobnog Boga i nikad to nisam poricao, već sam to jasno govorio. Ako u meni postoji nešto što se može nazvati religioznim, onda je to bezgranično divljenje ustrojstvu svijeta u mjeri u kojoj ga naša znanost može razotkriti.
Čini li se to da Einstein proturječi sebi samome? Je li moguće da se njegove riječi mogu selektivno uzimati za navode u prilog objema stranama rasprave? Ne. Pod ‘religijom’ Einstein je podrazumijevao nešto sasvim drukčije od onoga što se obično misli. Dok nastavljam razjašnjavati razliku između religije nadnaravnoga s jedne stane i Einsteinove religije s druge, imajte na umu da samo nadnaravne bogove nazivam iluzornima. Evo nekoliko Einsteinovih navoda kako bi se ilustrirala ajnštajnovska religija.
Ja sam duboko religiozan nevjernik. To je na neki način nova vrsta religije.
 
Nikad nisam nametao Prirodi svrhu ili cilj ni bilo što drugo što bi se moglo protumačiti antropomorfski. Ja u Prirodi vidim veličanstveno ustrojstvo koje možemo pojmiti samo vrlo površno i to mora umnu osobu ispuniti osjećajem poniznosti. To je istinski religiozan osjećaj koji nema nikakve veze s misticizmom.
 
Ideja o osobnom Bogu sasvim mi je strana i čak mi se čini naivnom.
Razumljivo je što branitelji religije Einsteina nakon njegove smrti pokušavaju još u većem broju svojatati za sebe. Neki njegovi religiozni suvremenici gledali su na njega sasvim drukčije. Einstein je 1940. objavio poznati članak u kojem je opravdavao tvrdnju ‘Ne vjerujem u osobnog Boga’. Ta i druge slične izjave pokrenule su mnoštvo pisama iz ortodoksnih religijskih krugova, a mnoga od njih aludirala su na Einstenovo židovsko podrijetlo. Izvadci koji slijede preuzeti su iz knjige Maxa Jammera Einstein and religion, (To je također moj glavni izvor citata samoga Einsteina na temu religije). Katolički biskup Kansas Cityja je izjavio: ‘Žalosno je vidjeti da čovjek koji potječe iz naroda Starog zavjeta i njegova učenja poriče veliku tradiciju tog naroda.’ Umiješali su se u drugi katolički duhovnici: ‘Nema drugoga Boga osim osobnoga Boga… Einstein ne zna o čemu govori. On je sasvim u krivu. Neki ljudi misle, budući da su dostigli visoku razinu učenosti u nekom području, da su kvalificirani za izražavanje svojih mišljenja o svemu.’ Preko tvrdnje da je religija određeno područje za koje se može posjedovati stručnost ne smije se olako prijeći. Taj se duhovnik valjda ne bi podvrgnuo ekspertizi nekoga tko tvrdi da je ‘stručnjak za vilenjake’ u vezi s točnim oblikom ili bojom njihovih krila. I on i spomenuti biskup smatrali su da je Einstein, budući da nema teološku naobrazbu, krivo shvatio prirodu Boga. Baš naprotiv, Einstein je vrlo dobro shvaćao što poriče.
 
Jedan američki katolički odvjetnik, koji radi za neku ekumensku koaliciju, napisao je Einsteinu:
Duboko žalimo što ste objavili svoje priopćenje…u kojemu izvrgavate ruglu ideju o osobnom Bogu. U proteklih deset godina ništa nije bilo toliko proračunato da uvjeri ljude kako je Hitler imao određenog razloga za protjerivanje Židova iz Njemačke kao vaša izjava. Priznajem vam pravo na slobodu govoru, ali svejedno tvrdim da vas ta izjava pretvara u jednog od najvećih izvora razdora u Americi.
Jedan njujorški rabin je izjavio: ‘Einstein je nedvojbeno velik učenjak, ali su njegova vjerska gledišta dijametralno suprotna judaizmu.’
‘Ali’? ‘Ali?’ Zašto ne ‘i’?
Predsjednik jedne povijesnog društva u New Jerseyu napisao je pismo koje toliko pogubno razobličuje slabost religioznog uma da ga je vrijedno pročitati dvaput:
Uvažavamo vašu učenost, doktore Einstein, ali postoji jedna stvar za koju se čini da je niste naučili: da je Bog duh i da ga se ne može otkriti teleskopom ili mikroskopom, isto kao što se ni ljudska misao ili osjećaj ne mogu otkriti analizom mozga. Kao što svatko zna, religija se temelji na Vjeri, a ne na znanju. Moguće je da je svaka umna osoba povremeno na udaru vjerske sumnje. Moja osobna vjera pokolebala se mnogo puta. No nikad nisam nikome govorio o svojim duhovnim stranputicama iz dva razloga: (1) bojao sam se da bi i pukim nagovještajem mogao poremetiti i oštetiti život i nade nekih svojih bližnjih; (2) zato što se slažem s piscem koji je rekao, ‘Tko god hoće uništiti vjeru drugoga, ima u sebi zlokobnu crtu.’ Nadam se, doktore Einsteine, da su vas pogrešno citirali i da ćete ipak reći nešto ugodnije golemom broju američkih ljudi koji su sretni što vam mogu odati počast.
Koliko toga razotkriva to pismo! Svaka rečenica ogrezla je u intelektualni i moralni kukavičluk. Ne toliko kukavno, ali zato šokantnije bilo je pismo osnivača jedne kršćanske Udruge Kalvarijskog Svetišta u Oklahomi:
Profesore Einstein, vjerujem da će vam svaki kršćanin u Americi odgovoriti:’Nećemo odustati od našega vjerovanja u svojega Boga i njegova sina Isusa Krista, ali vas pozivamo, ako ne vjerujete u Boga naroda ove zemlje, da se vratite onamo odakle ste došli’. Učinio sam sve u svojoj moći da budem blagoslov Izraelu, a onda se pojavite vi i jednim izrijekom svoga bogohulnog jezika učinite toliko štete dobrobiti svojega naroda da ni svi napori kršćana koji vole Izrael ne mogu iskorijeniti antisemitizam u ovoj zemlji. Profesore Einstein, svaki kršćanin u Americi smjesta će vam odgovoriti:’Uzmite svoju suludu, lažnu teoriju evolucije i vratite se u Njemačku iz koje ste došli ili prestanite pokušavati slomiti vjeru naroda koji vam je pružio dobrodošlicu kad ste bili prisiljeni pobjeći iz svoje domovine.’
Jedna stvar u kojoj svi Einsteinovi teistički kritičari imaju pravo jest to da on nije bio jedan od njih. On se opetovano ljutio na navode da je teist. Je li on, dakle, bio deist, poput Voltairea i Diderota? Je li bio panteist, poput Spinoze, čijoj se filozofiji divio:
‘Vjerujem u Spinozina Boga koji se otkriva u urednom skladu onoga što postoji, a ne u Boga koji se bavi sudbinama i djelima ljudskih bića ?
Podsjetimo se na terminologiju. Teist vjeruje u nadnaravni um koji, osim što najprije obavi svoje glavno djelo stvaranja svemira, ostaje prisutan kako bi nadzirao daljnju sudbinu onoga što je na početku stvorio, te utjecao na to. U mnogim sustavima teističkog vjerovanja, božanstvo je tijesno povezano s ljudskim zbivanjima. Ono se odaziva na molitve, oprašta ili kažnjava grijehe, upleće se u svijet izvođenjem čudesa, strepi zbog dobrih i loših djela te zna kad ih činimo (ili kad čak samo pomišljamo na to da bismo ih učinili). Za razliku od toga, deist također vjeruje u nadnaravni um, ali djelatnosti toga uma ograničene su prije svega na uspostavu zakona koji upravljaju svemirom. Deistički Bog nikad se ne miješa naknadno, i ni u kom slučaju ga ne zanimaju ljudska zbivanja. Panteisti uopće ne vjeruju u nadnaravnoga Boga, već se služe riječju ‘Bog’ kao nenadnaravnim sinonimom za Prirodu, za Svemir ili za zakonitost koja upravlja djelovanjem Svemira. Deisti se razlikuju od teista utoliko što njihov Bog ne odgovara na molitve, ne zanimaju ga grijesi ni ispovijedi, on ne čita naše misli niti se bavi hirovitim čudesima. Deisti se razlikuju od panteista po tome što je deistički Bog neka vrsta kozmičkog uma, a ne panteistički metaforički ili pjesnički sinonim za zakone svemira. Panteizam je uljepšani ateizam. Deizam je razvodnjeni teizam.
 
Svi razlozi ukazuju na to da su poznati ajnštajnizmi, poput onoga ‘Bog je suptilan, ali nije zao’, ili ‘Bog se ne kocka ili ‘Je li Bog imao izbora pri stvaranju Svijeta?’ panteistički, a ne deistički, a svakako ne teistički. Rečenicu ‘Bog se ne kocka’ treba prevesti kao ‘Slučajnost nije u srži svih stvari’. ‘Je li Bog imao izbora pri stvaranju Svijeta?’ znači: ‘Je li se svemir mogao začeti na bilo koji drugi način?’ Einstein se služio riječju ‘Bog’ u sasvim metaforičkom, pjesničkom smislu. Isto vrijedi za Stephena Hawkinga i za većinu fizičara koji povremeno skliznu u jezik religijske metafore. Čini se da knjiga Paula Daviesa The Mind of God (Božji um) lebdi negdje između anjštajnovskog panteizma i nekog čudnovatog oblika deizma – za što je dobio Templetonovu nagradu (vrlo veliku svotu novca koju godišnje dodjeljuje Zaklada Templeton, obično nekom znanstveniku koji je spreman izreći nešto lijepo o religiji).
 
Da sažmem ajnštajnovsku religiju u još jedan navod samoga Einsteina:
‘Osjetiti da se iza bilo čega što se može iskusiti nalazi nešto što naš um ne može pojmiti i čija ljepota i uzvišenost dopiru do nas samo posredno, kao slabašan odraz, to je religioznost. U tom sam smislu ja religiozan’. U tom sam smislu i ja religiozan, s rezervom da izraz ‘ne može pojmiti’ ne mora značiti ‘zauvijek nepojmljivo’. No ja radije sebe ne nazivam religioznim, jer to može navesti na krivi zaključak. Ta varljivost je razorna, jer za većinu ljudi ‘religija implicira ‘nadnaravno’.
Carl Sagan je to dobro izrazio:
‘…ako se pod “Bogom” podrazumijeva sustav fizikalnih zakona koji upravljaju svemirom, onda svakako postoji takav Bog. Taj bog je emocionalno nezadovoljavajuć… nema mnogo smisla moliti se zakonu gravitacije’.
Zanimljivo je da je taj posljednji Saganov argument nagovijestio velečasni doktor Fulton J. Sheen, profesor na Američkom katoličkom sveučilištu, u sklopu žestokog napada na Einsteinovo odricanje od osobnog Boga 1940. Sheen je sarkastično upitao bi li itko bio spreman žrtvovati svoj život za Mliječnu stazu. Čini se kako je on mislio da time iznosi argument protiv Einsteina, a ne u prilog njemu, jer je dodao: ‘Samo je jedna pogreška u vezi s njegovom kozmičkom religijom: on je stavio jedno slovo više u tu riječ – slovo z’. No, nema ničega komičnoga u Einsteinovim vjerovanjima. Usprkos tome, volio bih kad bi se fizičari suzdržavali od upotrebe riječi ‘Bog’ u njezinom posebnom metaforičkom smislu. Metaforički ili panteistički Bog fizičara udaljen je tisuće svjetlosnih godina od interventnog biblijskog Boga koji čita misli, kažnjava grijehe i uslišava molitve, od Boga svećenika, mula i rabina i Boga svakodnevnog jezika. Namjerno brkanje toga dvoga po mom je mišljenju čin intelektualne veleizdaje.
 
Richard Dawkins – “Iluzija o Bogu”
 
Naslov izvornika: Richard Dawkins
THE GOD DELUSION
© Richard Dawkins 2006.
Prava za hrvatsko izdanje IZVORI, 2007.
 
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
6 years ago

Шта људе који не вeрују тера да пишу о Богу и да га поричу!? Сигурно не љубав.
Пипајући по површини света, увек са спољашње стране, негирају чак и открића науке на коју се позивају. Наиме, за савремену физику, основа атома није честица (материја) већ енергија, односно, како сведочи Свето писмо: воља, Реч, Дух.
Али без свести о греху и смислу живота “религиозни неверници” не могу допрети до Бога, који је Љубав, Истина и Живот.

Letindor
5 years ago

Božanskost Lična i Apsolutna
To je tek Nešto, i
Najljepše

Kad za nešto čovjek ne zna
i ne znači da tog nema.
Ah, krhko je znanje,
a tek Stanje.