Karl Jaspers – Duhovna situacija vremena

Karl Jaspers rođen je u Oldenburgu 1883. godine. Nakon humanističke gimnazije studirao je pravo, ali ga je razočaran napustio i zamijenio studijem medicine 1908. godine. Specijalizirao je psihijatriju, no više se zanimao za filozofiju. Njegovo bavljenje medicinom i psihologijom bilo je zapravo potaknuto filozofskim motivom jer ga je od mladosti privlačila filozofija, osobito Spinozina. Godine 1913. prelazi na mjesto profesora psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Heidelbergu, te se kliničkom radu više nije vratio.

U četrdesetim godinama na istom sveučilištu postaje profesor filozofije gdje ostaje sve do 1937. godine, kada je umirovljen zbog protivljenja Hitlerovu nacizmu. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno se aktivira i 1948. godine prelazi na Sveučilište u Baselu gdje predaje i djeluje sve do svoje smrti 1969. godine.

Jaspersove knjige prevedene su na mnoge svjetske jezike. Široj javnosti postao je poznat po kulturnim kritikama i filozofskim djelima koja se ubrajaju među istaknuta ostvarenja europskog duha XX. stoljeća.

U XIX. je stoljeću vladala – u usporedbi s Kierkegardom i Nietzscheom – jedna mračnija svijest o vremenu. Dok je javnost bila zadovoljna s obrazovanjem i napretkom, samostojni su duhovi bili ispunjeni zlim slutnjama. Goethe je mogao reći: “Pametnijim i uviđavnijim će čovječanstvo postati, ali boljim, sretnijim i djelotvornijim ne. Vidim kako dolazi vrijeme u kojemu se Bog više ne raduje čovječanstvu pa će još jednom sve morati preklopiti radi stvaranja iznova”. […]

Ono što je novo, a po čemu naše stoljeće te njegovim ispunjenjem i naša sadašnjost, odudaraju od prošloga, još ni uz način obezboženja svijeta i princip tehnifikacije nije uopće pojmljivo. Još bez jasnog znanja samo sve odlučnije bivamo svjesni, kako smo u nekom trenutku svjetskog obrata, koji se ne može usporediti s nekim pojedinim povijesnim razdobljem. Živimo u duhovno neusporedivo veličanstvenoj situaciji, jer ona obiluje mogućnostima i opasnostima, ali bi, kad joj nitko ne bi mogao udovoljiti, ona morala postati najbjednijim razdobljem čovjeka koji je zakazao.

Kad čovjek postoji kao masa on ipak više nije on sam. Masa s jedne strane rastvara; u meni je neka volja koja nije što sam ja. S druge strane masa izolira pojedinca na atom koji je žrtvovan svojoj žudnji za opstankom: na snazi je fikcija o jednakosti sviju. […]

[…] Odvojen od svoga temelja, bez svjesne povijesti, bez kontinuiteta svog opstanka čovjek ne može ostati čovjekom. […]

Time što divovski aparat skrbi za opstanak, pojedinac je sveden na funkciju, izdvojen iz supstancijalnih životnih sadržaja, koji su prije kao tradicija bili čovjekovim okružjem. Reklo se: ljudi će biti među sobom razasuti kao pijesak. Zgrada je aparat u kojemu se ljude prema nahođenju postavlja čas tu, čas tamo, i to nije povijesna supstancija koju bi oni ispunjavali svojim samobitkom. Sve više ljudi živi takav istrgnuti opstanak. Bačeni na razne strane, potom bez posla i ičega osim golog opstanka, oni više nemaju pravoga mjesta u nekoj cjelini. […]

Čini se da je postvaren, iz svoga korijena istrgnut čovjek izgubio ono bitno. Ne tiče ga se ništa što je transparentnost istinskog bitka. U radosti i nelagodi, u naporu i zamoru, on je ono što mu je trenutna funkcija. Živeći od dana do dana, kao cilj iznad trenutnog radnog učinka preostaje mu jedino to da ima što je moguće bolje mjesto u aparatu. […]

Cijelim aparatom upravlja birokracija koja je i sama aparat, odnosno u aparat pretvoreni čovjek, o kojemu zavise oni koji u tom aparatu rade. Država, općina, tvornica, dućan, sve je u pogonu posredstvom birokracije. […]

Stoga je granica univerzalnog poretka opstanka u slobodi pojedinca, koji mora iz sebe izvući ono što nitko mjesto njega ne može preuzeti, treba li da ljudi i dalje ostanu ljudi.

Šport kao masovna pojava, organiziran u svrhu prinude na propise igre, umije odagnati nagone koji bi inače postali opasnima za aparat. Ispunjujući slobodno vrijeme, šport pridonosi smirenju masa. […]

Čini se kako se danas lomi ono što je tisućljećima bio svijet čovjeka. Novonastajući svijet kao aparat skrbi za opstanak, primorava sve da mu služi. On uništava ono čemu u njemu nema mjesta. Čovjek kao da se pretapa u nešto što bi trebalo biti samo sredstvom, ne svrhom, a kamoli smislom. […]

Čovjek nije čovjek jedino po biolo­škom naslijeđu, nego uglavnom postanjem kroz tradiciju. Njegov odgoj je taj proces koji se ponavlja sa svakim pojedincem. […]

Kroz njegov vlastiti bitak obrazovanje privodi pojedinca sudjelovanju u znanju o cjelini. […]

Simptom nespokoja našeg vremena po pitanju odgoja je intenzitet pedagoških napora bez jedinstva ideje, nepregledna količina godišnje literature, potenciranje didaktičkog umijeća. […]

[…] Treba li pak da odgoj opet postane ono što je bio u svojim najboljim trenucima, omogućavanje u povije­snom kontinuitetu da se postane čovjekom u samobitku, to može samo iz vjerovanja što ga u strogoći učenja i vježbanja izravno posreduje neki duhovni sadržaj.

U našem vremenu masovnog poretka, tehnike i ekonomije, kad se te neminovnosti apsolutiziraju, s ljudskim je bitkom duh u opasnosti da bude uništen u svom temelju: kako država kao saveznik čovjeka može malaksati, tako može i duh, kad više ne živi iz vlastita ishodišta, istinski život, nego u službi masa u konačnoj svrsishodnosti za njih patvorenim životom.

Obrazovanje je oblik življenja, kralježnica mu je disciplina kao umijeće mišljenja, a prostor sređeno znanje. Nazor o oblicima prošloga, spoznaja kao nužno važeći uvid, poznavanje stvari i udomaćenost u jezicima njegova su građa.

 

 

Duhovni rad, koji u ograničenju bez obzira na trenutne zahtjeve okoline zahtijeva djelo, koje opstaje, svoj cilj ima na dugi rok. […]

Čovjek je uvijek više od onoga što o sebi znade. On nije ono što je jednom za svagda, nego je on put; ne samo opstanak što ga treba ustanoviti kao postojanje; nego je u tomu čovjek mogućnost posredstvom slobode, iz koje on svojim konkretnim djelovanjem odlučuje što on jest.

Zbiljnost svijeta ne da se preskočiti. Iskusiti težinu zbiljskoga jedini je put da čovjek dopre do sebe. U zbiljnosti biti djelatan, pa i kad bi cilj bio neki nemogući, ostaje uvjetom vlastita bitka. Odatle proizlazi etos da čovjek živi uz tijela moći, a da ga ona pritom ne usišu. […]

Samo onaj koji se slobodno vezuje siguran je od opasnosti da se očajnički pobuni protiv sama sebe. Neispunjiv, a ipak prvi i jedini zadatak što današnjem čovjeku preostaje kao čovjeku jest: na vlastiti rizik pred ništavilom iz vlastita izvora pronaći put, na kojemu će život unatoč svekolikoj rastresenosti u nemiru stanja razbacanosti na sve strane ipak postati cjelinom. […]

U načinu svojeg filozofskog života leži čovjekova budućnost. […]

[…] Sada raditi ono što je pravo, na kraju je jedino što mi pouzdano preostaje da činim.

 

Izvor: Karl Jaspers. Duhovna situacija vremena
Priredio: Vlado Janković

Nova Akropola

AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

0 0 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments