“Duše” – roman Hajrudina Aginčića: Epilog

1

 

Epilog (deo I)

 

„Videla sam kako ovdašnje žene prolaze u braku. Nije baš u skladu sa idejama o kojima je pisao Adler. Žena svoj potencijal može da ostvari jedino u braku, sa voljenim muškarcem i decom. Da, nikad ne zažale što rode decu, opet bi uradile isto, ali daleko je to od bilo kakvog potencijala. Pate ceo život. Ponižavane i vređane. Nisam želela da i ja tako prođem. Bila sam protiv braka. Sve dok nisi došao ti. Naše druženje i tvoja upornost odneli su prevagu. Bio si potpuno drugačiji od svakog muškarca kojeg sam upoznala ili za kojeg sam čula u životu. Odmeren, nenametljiv, šarmantan, bio si slušalac sa kojim sam uživala u razgovorima o svemu, bez ograničenja. Ta posebnost dovela je do toga da mi najpre postaneš prijatelj, a zatim ljubavnik. Nismo žurili, a to je upravo ono što mi je odgovaralo. Džejms Spejder u filmu ’Seks, laži i videotrake’ kaže Endi Mekdauel da muškarac uči da voli ženu koja ga privlači, a da ženu sve više privlači muškarac kojeg voli. Ne može biti istinitije. Sve si mi privlačniji što te više volim. Na početku si mi bio dopadljiv, ali nisam želela ništa više da imam sa muškarcima. Uspeo si da promeniš moje ubeđenje i sad smo u braku. Godina je kako si advokat, a prihodi izostaju. Porez se gomila, kao i obaveze prema komori. Moja primanja u školi jesu pristojna, ali i nedovoljna. Moraš potražiti honorarni posao. Obuzdaj sujetu, batali ulaganje u obrazovanje na koje se vadiš. Nije to poraz. Volim te.“

Slušao je Fatih voljenu Kristinu posle još jedne epizode očaja kroz koju je prošao. Fatihovi honorari ne postoje, država svoja dugovanja ne plaća. Raspitivao se o mogućnosti da „prebije“ porez koji duguje sa onim što njemu duguju pravosudni organi, ali to nije uspelo. Ostali su na Kristininoj plati. Fatihu su već trideset dve godine i prema važećim društvenim normama sramotno je da zavisi od tuđe pomoći. Fatih je uspeo da se oženi najlepšom ženom na planeti, ali ne i da zaradi pristojan honorar. Kako je moguće da mu ne polazi za rukom ono što je lakše? Zar ne važi pravničko pravilo da kad nešto može više, može i manje? Nema razloga da dovodi u pitanje svoje sposobnosti, a i ko bi, posle osvajanja ovakve žene, pristao na kapitulaciju u drugim oblastima? Ona u svakom slučaju zaslužuje samo najbolje. Kada bi samo mogao da joj kupi neki nakit kod Kartijea ili da je odvede na letovanje u Španiju? Svejedno što ona nije materijalista, što je oduševljavaju stil i put, a ne odredište, tamo bi joj se sigurno dopalo.

Fatih je bio Don Kihot, Kristina je bila Dulčineja. Kristina je volela Ulcinj, jedino mesto na kojem je letovala. Dulčineja je Ulcinjanka. Fatih je bio vitez u sjajnom oklopu, ali je živeo u svetu u kojem vitezovi više ne postoje.

Međutim, Kristina i dugovi su Fatihova stvarnost, ne letovanje u Španiji. To se hitno moralo promeniti. I tako je prelomio. Pozajmiće novac od Lukinog šefa Lava. Deset hiljada evra, sa rokom vraćanja od šest meseci. Nadao se da može da vrati dug za to vreme, uz iole prihvatljivu kamatu. Uostalom, zelenaška je zabranjena. Istina, ugovor o pozajmici neće se zaključiti kod beležnika. Setio se Lukinog saveta. Imao je Kristinu. Verovala mu je. Znao je šta može da izgubi. Nije nameravao da joj pominje zajam, bar ne dok ga ne podigne. Još bolje, pošto ga vrati, kad prođe opasnost. Uzdao se da će mu se prilike poboljšati u bližoj budućnosti, ali prenebregao je jedno. Lav je kriminalac. Obmanjivao se time da je to samo novac, papir, sredstvo plaćanja, najjednostavnija razmena jer joj obe strane priznaju vrednost. Mogao se dogovoriti sa Lavom da mu na ime vraćanja duga ponudi svoje advokatske usluge. Iako sličan aranžman sa državom nije uspeo, nadao se da će sa Lavom biti bolje sreće. Koliko god se država i kriminal držali istih načela.

Da je Fatih razgovarao sa Kristinom o tome da namerava da se zaduži, saslušala bi ga kao i uvek do tada, smirila ga i urazumila. Otvorila mu oči da vidi koliko je taj očajnički potez nepotreban. Nešto manju svotu eventualno bi zatražila od roditelja ili nekog od prijatelja. Od svakog pomalo i privremeno bi rešili problem. Zatražili bi i od Adema, kome je dobro išlo kao građevinskom inženjeru. Sigurno bi dao novac Fatihu. Samo da mu je zatražio, sve bi bilo u skladu sa jevanđeljskom istinom – pitaj i dobićeš – ili kur’anskom – šejtan vas plaši siromaštvom. Možda ne bi bio u još većoj neprilici od nemanja, a to je dugovanje. Samo da nije bio tako nerazuman, da je razgovarao sa Kristinom, iznova i iznova, sve bi bilo drugačije. Razgovor sa ljudima, sa onima koji mu istinski žele dobro, a ne razgovor kao puko sredstvo razmene informacija među ljudima, dok čovek sve više ostaje sâm. Ono što ga zaista čini usamljenim jeste njegov pogled na svet, a ne prisustvo ili odsustvo drugih ljudi. Ne bi Fatih postupio najnerazumnije i zatražio pozajmicu od čoveka koji ga njome stavlja u džep, a celu Fatihovu porodicu u opasnost, najavljujući uz to tragičan sled događaja. Kao da Fatih nikad nije naučio da živi u zajednici. Sve zbog prokletog novca.

*

„Dobićeš ih. Imaš šest meseci za vraćanje sa mesečnom kamatom deset odsto. Po isteku roka, vraćaš šesnaest hiljada evra. Ukoliko ih ne vratiš, moli boga da mi od tebe zatreba neka usluga koju vi advokati naplaćujete šesnaest hiljada evra. Pretpostavljam da toliko košta odbrana ubice. Mogu da ubijem tebe, ali tada me ne možeš braniti, zar ne? Doduše, šta god da uradim, ili šta god da mi nakače, zašto bih odabrao advokata početnika? Pored toliko iskusnih i korumpiranih advokata s dobrim vezama koji mogu da udese da dobijem minimalnu kaznu ili čak da tajanstveno nestanu dokazi. Istina, za mnogo veće pare od šesnaest hiljada evra. No, od kada sam prvi put vršnjaku oteo užinu u školskom dvorištu, kad su pare bile problem? Žao mi je što se ovako upoznajemo. Možda bih zatražio tvoje usluge u nekom trenutku, mada, prema Lukinim rečima, nisi ni njega usrećio.“

„Na slobodi je, zar ne?“

„Jeste. Da je drukara, ne bi bio.“

„Što se tih usluga tiče, to je bilo upravo ono što sam hteo da predložim. Preduhitrili ste me. Pretpostavljam da je vraćanje duga neminovno? Trebalo je posle one užine da pomenete i pičku.“

„Molim?“

„Uzimanje užine podsetilo me je na nešto što je rekao Kostelo u filmu ’Departed’. Gledali ste?“

„Jesam. Šta misliš otkud mi gangsterske fore?“

„Sjajan film.“

„Vratićeš dug, jer mi nisu potrebne tvoje usluge. Imamo i metode za prinudnu naplatu. Ne raduj se, nije izvršitelj.“

„Neka administracija, ljudski resursi ili ugovori? Restorani znaju da iziskuju prilično papirologije.“

„Imam ja Laziju za to. Neće mi biti drago ako ostaneš dužan, ali ne zbog para. Sa dužnicima postupamo uvek isto jer držim do ugleda. Gledao si ’Departed’. Znaš kako to ide.“

„Za mene je Skorseze najveći reditelj. Ja da sam reditelj, samo bih takve filmove pravio.“

„Doviđenja.“

Lav je sazvao Luku i Laziju i saopštio im da imaju novog dužnika. Ubrzo potom održao im je jedno sociološko predavanje čija je svrha bila da opravda njegovu ulogu u ovom svetu sveopštih stradanja.

„Advokat, visokoobrazovan čovek, dolazi radi pozajmice, a dobro se zna da je uvek bolje biti poverilac nego dužnik. Kad se već duguje, neka svi duguju vama. Time širite svoj uticaj i stičete prijatelje koji bi sve uradili za vas. Šta mislite, zašto ja ovako dugo opstajem?“

Luka je slušao i žalio. Fatih se odlučio na ovaj korak, uprkos njegovom odvraćanju. Bio mu je drag. Pošten čovek, ali pomalo nesrećan. Granica se sad briše između njih. Obojica su na strani progonjenih. Luka je bio uveren da Fatih neće uspeti da vrati dug.

*

Kristina nije znala za pozajmicu. Fatih se pojavio sa ogromnim buketom ruža rekavši da je uplaćen novac za službenu odbranu. U međuvremenu, platio je zaostali porez i račune. Ostala mu je glavnina novca. Pomislio je da je pozajmio previše, ali to su ubrzo razvejale misli o ulaganju, dobiti i vraćanju duga Lavu. Nameravao je da razgovara sa Kristinom o ulaganjima, ali ne pre nego što nađe objašnjenje za novac. Možda neće morati da kaže kako je do njega došao, ako se pojavi novi klijent koji bi mu dao veliki predujam. To bi i dalje bila laž, ali milosrdna. Tako je bar smatrao. Uostalom, ćutanjem je štitio Kristinu.

„Ljubavi, smem li da ti priznam nešto?“

„Samo ne okolišaj. Plaše me ovakve najave.“

„Sećaš se povremenih SMS poruka i poziva koje je na tvoj broj upućivao onaj zlikovac?“

„Da.“

„Nismo im pridavali veliki značaj. Međutim, posle tri takva incidenta, otišao sam u užičku policiju, posle ročišta pred tamošnjim sudom.“

„Sećam se kad si išao u Užice.“

„Znao sam da od prijave nema ništa. Uradio sam to iz drugog razloga.“

„Kojeg?“

„Saslušaj. Policajac je uredno načinio službenu belešku o mojoj prijavi. Izjavio sam da mi je od marta do maja zlikovac slao poruke i pokušavao da razgovora sa mnom. Odbijao sam, a kad je nastavio, shvatio sam to kao pretnju i osetio se ugroženim. Ukazao sam na poznanstvo između vas dvoje i dodao da nije mogao da stupi u vezu sa tobom. Blokirala si sve brojeve preko kojih je to pokušavao i rekao da si se i ti osećala podjednako progonjeno. On nastavlja uprkos tvom nedvosmislenom ’Ne’. Međutim, ja sam taj koji prijavljuje, jer želim da te poštedim daljih nevolja. Objasnio sam službeniku da radnje traju i posle našeg venčanja, što me je dodatno rasrdilo. Izvestio sam da zlikovac ima istoriju mentalnih bolesti i da je policija već bila angažovana na njegovom hospitalizovanju. U svakom slučaju, ološ mi ne zadaje brige. Nema opasnosti od pasjeg laveža, a i vidim da se ti nijednom nisi uznemirila.“

„Zašto se onda uopšte petljaš sa policijom?“

„Jer sam hteo da imam legitiman osnov da zatražim dozvolu za posedovanje oružja.“

„Znaš da bi ti dali i bez toga.“

„Hteo sam da budem siguran.“

„U redu, ali ja ne dajem izjavu.“

„Ne brini. Ja sam podnosilac prijave. Od toga nema ništa. Neće biti suđenja. Ranije je policija to rešavala sa dva šamara. Verujem da će tip biti ukoren ako ne nastavi terapiju. Ne likujem, samo kažem.“

„Nije on vredan tolikog angažovanja. Zašto, u stvari, želiš pištolj?“

„Advokati ga uglavnom poseduju. Zlu ne trebalo.“

„Zaista veruješ da ćeš se sa pištoljem osećati bezbednije? Znaš li uopšte da rukuješ njime?“

„Naučiću.“

„Nosićeš pištolj i mislićeš da ti ne preti opasnost?“

„Posedovaću. Za nošenje je potrebna posebna dozvola. Ima ga tvoj otac. Imao ga je i moj. Zašto ne bih imao i ja?“

„Oni su ti uzor?“

„Nisu, ali voleo bih da smo na ravnoj nozi.“

„Sa kim ćeš ratovati?“

„Ni sa kim.“

„Sigurno mi sve govoriš?“

„Sigurno.“

„U redu, ali ne želim da ga vidim.“

„Dogovoreno.“

Veče koje je počelo buketom ruža, večerom i sjajnim katalonskim filmom o borbi poljoprivrednih nadničara za goli život završilo se neprijatnim razgovorom o ličnom naoružanju i bolnim podsećanjima. Ipak, Fatih je umiljavajućim poljupcima pokušao da spase noć, dok je Kristina stišavala uznemiren duh i slutila da postoji nešto što joj Fatih krije. Zapravo, nije uopšte sumnjala u to.

*

Kristina je volela filmove i kratke rečenice. Gledala je pokretne slike na način na koji je čitala veliku književnost. Uvek tražeći podtekst, intertekstualnost, ono što autor prećuti, a ipak je očigledno. U filmu je to zvala međufrejmovanjem. Verovala je da kamera govori istinu 24 slike u sekundi. Bila bi kao hipnotisana pokretnim slikama. Kad bi se poistovetila sa likom, verovala je da joj preti jednako velika opasnost. Davala je prednost epskim nasuprot downbeat krajevima, iako potonji više nalikuju na stvaran život. Volela je psihologiju i pripovedanje iz istog razloga – pomaganje drugima. Drugi su to znali da zloupotrebe. Satima bi slušala kako ljudi govore o svojim problemima i neretko primala taj teret na sebe. Ljudi bi se osećali rasterećenije. Umarala bi se, ne uviđajući da je nesvesno odgovorna za to. Ljudi retko nalete na istinskog slušaoca. Kad ga se jednom domognu, ne ispuštaju ga nipošto. Kao i za svaku drugu retku dragocenost, ljudi su se držali za Kristinu, nekad i očajnički. Privlačila ju je tuđa teška sudbina, pa je pružala ruku utehe svakom ko je takvu sudbinu makar i fingirao. Tuđi slatki životi i uspesi nisu je zanimali. Samo bi čestitala i išla dalje. Postoji verovanje da žena od muškarca traži samo zabavu. Ne i Kristina. Ona je tražila muškarca kojeg može da popravi. Smatrala je da psihologija više leži u književnosti nego u samoj psihologiji. Volela je Balzaka i Dostojevskog. Nikad je ne bi zainteresovao uštirkan, zalizan japi u skupocenom odelu, ali bi neki mučenik, pa je često završavala u toksičnim vezama. Nije ostavljala utisak da je njoj potrebna pomoć, pa su ljudi verovali u njenu neverovatnu snagu. Jednom prilikom, posle višednevnog druženja sa čovekom obolelim od manične depresije, lekar koji ga leči rekao je Kristini da je njen uticaj poput antidepresiva, te da pacijent više ne mora da ih pije. Samo da nastave da se druže. Pošto je bolesnik zloupotrebio svoju bolest u odnosu na milosrdnu Kristinu, ona je prekinula svaku vezu, pa se ovaj vratio antidepresivima ne bi li spasao sebi život. To je ono što muslimani zovu merhamet. Takva je bila Kristina. U svakom potonjem poznanstvu bila je sve opreznija, a najopreznija sa Fatihom. Čudnovato. Savetuju vam da se ne venčate sa prvim ili prvom kojeg/koju imate, ali ostaje činjenica da sa svakom novom vezom imate da date sve manje, dok na kraju ne ostane ništa, a vodite se samo golim interesom u onome što bi trebalo da bude vođeno srcem. No, te krajnje opreznosti svesno se odrekla ubrzo pošto ga je bolje upoznala. Fatih je to zaslužio i dokazuje joj to svaki dan, čak ide u krajnost ne govoreći joj o onome što bi je pogodilo. Vreme je da neko pomogne i Kristini. Bude joj slušalac. Pored filma i književnosti, Kristina je, poput Fatiha, verovala u snagu i zloupotrebu papira. Srpski narod oduvek je baštinio narodnu mudrost, ali ne i naročitu pismenost. Otud, od industrijske revolucije naovamo, velika slabost ka formalnom obrazovanju. Od fakulteta se očekivalo ne samo stručno nego i moralno obrazovanje, pa se verovalo u visokoobrazovane kao visokomoralne ljude, iako jedno sa drugim nema mnogo veze. Ne može se čak reći ni da su u dalekom srodstvu. Kristina je prezirala nadmenost takvih ljudi. Bilo joj je bitno da pravi razliku i ne poistovećuje moral sa znanjem. Jedno ne podrazumeva drugo, odnosno i za jedno i za drugo neophodno je vaspitanje. Kao što se radi na diplomi, radi se i na moralu. Obrazovani ljudi, koliko god im to sugeriše pridev, nisu nužno i dobri ljudi. Verovatno je nekad bilo tako, otud i ta imenica – edukovan, obrazovan, onaj koji se obrazuje, poput obrazovanja komisije, formira. Nastaje. Od gusenice leptir, od čoveka ličnost. Poistovećivanje morala i struke verovatno i potiče iz drevnih sveučilišta.

Na najstarijem univerzitetu na svetu koji nije prekidao rad – Al Karauin u Maroku, osnovanom devetog veka – osim islamske teologije i šerijata proučavale su se i takozvane liberal arts, to jest slobodne umetnosti. Studentima su pružana znanja iz oblasti istorije, filozofije, književnosti, etike, jezika i veština. Moralno vaspitanje bilo je imperativ. Ne i sad. U toj oblasti svi su samouki. Većina i ne vidi potrebu da uči. Kristina se upisala na Grupu za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu i diplomirala je. Posle početnog oduševljenja ostala je poražena. Pratila je kurikulum, ali on se zasnivao na esejima i kritikama koje su pisali njeni profesori ne bi li napredovali u zvanju. Sâmi eseji nisu imali vrednost. Sâmi su sebi bili svrha. Na studijama se proučavao puki tekst, bez analize likova, priče i psihologije. Ne onako kako je Kristina zamišljala. Na fakultetu je učila radi ispita, a čitala radi sebe. To je naravno mogla i bez studija. Gotovo da nije poznavala nijednog kolegu koji se po diplomiranju bavio podučavanjem književnosti u školama. Ubrzo po završetku studija većina bi se prekvalifikovala. Kopirajting, izdavaštvo ili nešto treće, neretko bez ikakve veze sa stečenim zvanjem. Nažalost, u životu, dvoumica Šekspir ili kobasica svaki put se rešava u korist kobasice. Kristina je počela u digitalnoj štampi te i ako bi odštampala poneku knjigu, posao nema veze sa književnošću. Nije bila nezadovoljna. U školama tad nije bilo mesta. Gledala je u budućnost. Pravo, poput Fatiha. Često su maštali na jastuku – izdavaštvo ili nešto treće. Nije verovala u karijeru, znala je da je sve to mehur od sapunice. Vašar taštine. Nije želela da bude deo toga. Videla je šta karijerizam čini ljudima. Uradi to i to i osigurano ti je mesto tu i tu. Do ut des, quid pro quo, ja tebi serdare, ti meni vojvodo. Uspeh je neminovan. Kao i impresioniranje ljudi koje slučajno srećete na koktelima. U međuvremenu, zadovoljstvo je nalazila u drugim stvarima. Pored filma i književnosti, koju čak ni fakultet nije uspeo da joj ogadi, Kristina je volela grafički dizajn, antiku, jeftinu odeću i epiku, ples, zanate na umoru, priče o nepovlašćenima i gonzo-novinarstvo, apstraknu umetnost, svoju majku više od bilo koga na svetu i, na veliku Fatihovu sreću, sâmog Fatiha. Užasavala se preljube. Verovala je u krajnju valutu – poverenje. Kada bi otkrila laž, reagovala bi prenaglašeno, jer laž je uvek laž. Nikad ne bi dozvolila Fatihu da pozajmi novac, naročito ne od zelenaša. Nije je zanimao novac. Smatrala je da imaju dovoljno. Fatih je to znao, otud nije ni pokušao da joj kaže. Muškarci, odrasli sa idejom o porodičnom snabdevaču, trovani su godinama, da bi na kraju došli u situaciju u kojoj se našao Fatih.

Adem, posetilac istog predavanja o snabdevačima, bio je na ivici istih odluka, ali sa jednom značajnom razlikom – verom u Boga. Možda je vera u početku služila kao eskapizam, slično kao sa Fatihom i filmovima, ali ubrzo se pretvorila u praktičan vodič za skladan život. Pisao je Adem apstraktne stihove, takozvane apstrakte iz umlja, igrao se rečima i stvarao nove. Pisao tekstove na kompozicije svojih prijatelja. Na reči je gledao kao na note. Stavljao ih je jedne pored drugih, osluškivao njihovu harmoniju i spuštao na papir stvarajući poeziju melodije i ritma. Prozno pisanje bilo mu je daleko. Nije ga zanimalo pripovedanje, samo osećanja. Njih može da pruži samo poezija. Umetnost je nepostojanje suvišnog, navodio je Adem Mikelanđela pišući poeziju u najrazličitijim situacijama, bez ikakve namere da je objavi. Ako bi neko želeo, ne bi se protivio, ali on sâm nije imao tu ambiciju. Voleo je progresivni rok. Što je neka kompozicija bila nejasnija, to mu je bila draža. On je bio legitimni predstavnik takve muzike, samo u rečima. Pisao je na fakultetu manje hermetičnu poeziju, kojom je Fatih bio oduševljen, ali ubrzo je napustio taj put postajući sve nejasniji i nejasniji.

Sidni Lumet, legendarni reditelj, pisao je u knjizi Making movies da je Marlon Brando čitao ponuđenu ulogu na dva načina. Prvi, kojim je zaista tumačio lika onako kako je mislio da je najbolje, a pošto je Brando u pitanju, verovatno i jeste najbolje, i drugi način, kojim je čitao sve uloge jednako, bez ikakve promene u izražaju. Način koji bi reditelj odabrao označio bi i veštinu samog reditelja u Brandovim očima, što je bio svojevrsni test o tome koliko je reditelj darovit.

Adem se poslužio sličnim načelom. Što je njegova poezija više komunicirala sa publikom, više ju je odbacivao i stvarao novu, nepristupačniju. Bio je svestan svog dara i kao da je kažnjavao ljude time što bi ih lišio uživanja u njemu. Za Branka Miljkovića smatrao je da je prešao igricu. Za sebe da je zapeo na pretposlednjem nivou.

Zamolio je Kristinu kao filologa i obožavaoca apstraktne umetnosti da priredi njegovu zbirku poezije i uradi sa njom šta joj je volja. Adem ni od umetnosti ni od ljudi nije tražio nikakvu protivuslugu. Bio je poput drevnih zadužbinara, koji, iako su imali neko bogatstvo, uvek bi ga delili sa drugima. Potpuno suprotno od onoga za šta bogatstvo danas služi. Bio je neprilagođen. Honorar je zahtevao samo za svoj inženjerski zanat. Nije želeo da komercijalizuje bilo šta drugo. Naročito ne poeziju do koje mu je tako stalo.

*

Užička policija saslušala je svog poznanika od ranije, zlikovca kojeg je Fatih prijavio formalnosti radi i kao što to obično biva – ne biva ništa. Policija je, izmenama krivičnog zakonika od pre nekoliko godina, formalno podređena tužilaštvu, ali suštinski se ništa nije promenilo u policijskoj državi Srbiji. Zašto bi se neko odrekao vlasti samo zbog tamo nekog zakona? A vlast je pre svega oličena u policiji, naoružanoj formacija koja ima monopol na fizičku prinudu. Čak i kad reši da uradi nešto za opšte dobro, to često bude prekasno. Postventivno, ne preventivno. Nije Fatihu bila neophodna zaštita, bilo mu je neophodno oružje. Ne zbog zlikovca, već zbog Lava. Od Lava mu je pretila opasnost. Zlikovac je poslužio kao izgovor.

Fatih je konačno dobio dozvolu za posedovanje oružja kakvu je imao i njegov otac Salih. Ostalo je još da nabavi pištolj. Čovek u svojoj sujeti oduvek misli da je zaslužio nešto što drugi nije. Tako se Salih osećao prijatno zato što zakonito ima pištolj, a neprijatno zato što, takođe zakonito, pištolj imaju i drugi. Smatrao je da je oružje u njegovim rukama bezbedno. No, bez obzira na obuku, napunjen pištolj je napunjen pištolj, kod koga se god nalazio.

Obuci za rukovanje oružjem Fatih se pomno posvetio. Tehnologija ručnog vatrenog oružja – recimo, italijanskog proizvođača „Bereta“ – nije se menjala još od 16. veka, kada je firma osnovana. Projektil, čaura, barutno punjenje, kapisla, delovi metka, kalibar. Metak se nalazi u magacinu ili burencetu pištolja ili revolvera, a potom u cevi iz koje biva ispaljen, tako što povlačenjem okidača opruga pomeri oroz, koji svojim kljunom udara u kapislu i zapali je. Plamen se prenosi na barutno punjenje gde dolazi do eksplozije i stvaranja velike količine barutnih gasova, koji svojim pritiskom potiskuju projektil iz čaure, a potom kroz ižlebljenu cev u spoljašnju sredinu. Projektil se kreće propulzivno, rotatorno, što obezbeđuje održavanje putanje daleko bolje nego da je cev glatka. Pucati iz pištolja nije nimalo lako. Zahteva vežbanje, smirenost, preciznost. Pucanj izaziva trzaj, tako da je neophodno dobro držati pištolj. Uvežbanost omogućava da rukujete njime i u mraku, u neposrednoj opasnosti i što je moguće brže. Naravno, ključno pitanje jeste za šta ga koristite.

*

Hamid je bio treći sin hafiza Rahima Akina. Akini, kao što im prezime kaže, turskog su porekla. Jedina su porodica u gradu takvog rodoslova. Nisu bili mrke puti, pa bi i u vreme prve i druge Jugoslavije prolazili kao ovdašnje stanovništvo samo da su prezimenu dodali sufiks ić ili čić. Hafizovi preci odoleli su onome što su nekad zvali posrbljavanjem. Većinsko stanovništvo ovde je i terminološki kažnjavalo raznoverstvo, izjednačavajući veru i naciju. Da li su Akini smatrani poturicama ili nekakvim turskim surogatom u Srbiji? U krvavoj bratoubilačkoj prošlosti, verovatno je tako bilo. No, preživeli su 19. vek i odlazak Turaka i balkanske ratove. Prvi i Drugi svetski rat (ovaj potonji bio je i građanski) te komunističku revoluciju. Uvek su se držali samo onog što drugima bode oči – vere. Muslimanski živalj u Sandžaku mnogo je stradao tokom Drugog svetskog rata. Što od okupatora, što od domaćih izdajnika. Setimo se Čergara iz prologa koji je hteo da ubije Hamida, partizansko kopile.

Hamid, sveštenički sin, preživeo je Čergara, naciste i četnike, borio se i pomagao drugovima da izvedu revoluciju, ali nije ubirao njene plodove. Samo se sklonio i prepustio vlast drugima. Njegova revolucija se završila. U miru se bavio proizvodnjom tekstila i uspešno vodio lokalno preduzeće dugi niz godina. Ubrzo posle rata oženio se Mevlidom i dobio sina Saliha, Fatihovog i Ademovog oca. Ratna prošlost učinila je njegovo srce ranjivim. Kucalo je dvostruko brže da bi nadoknadilo izgubljene ratne godine. Jednog novembra samo je stalo. Njegov sin Salih imao je tada devet godina.

Pedeset godina kasnije, Salih je deset godina stariji nego što mu je otac Hamid ikada bio. Iako ga je ovoliko nadmašio, nije se oslobodio straha od srčanog udara. Krv nije voda, govorio je Salih. Strah je prevelika sila da bi joj jedan Salih odoleo.

Pošto je izbacio nagog starijeg sina u ledenu januarsku noć, Salih je osetio ubrzano disanje. Neko naivan pomislio bi da mu se telo buni zbog malopređašnjeg čina. Ne i Salih. Bio je uveren da ga je snašao srčani udar, baš kao svojevremeno i njegovog oca. Odvezao se u bolnicu. Majka i nana iskoristile su njegov odlazak i uvele Adema u kuću. Drhtao je od studeni, promrzlih ruku i stopala. Suze su mu prelazile preko crvenih obraza poput kapi kaljenog čelika. Brzo su ga utoplile da bi ga spremile za vreo tuš. Obe su plakale. Fatih je sve netremice posmatrao. Bio je u vunenom džemperu.

Ubrzo se vratio i Salih. Ispostavilo se da mu je želudac pritiskao dijafragmu, pluća i rebra te tako izazvao tahikardiju. Samo srce bilo je zdravo. „Da niste naglo podigli malo veći teret, gospodine?“ upitali su ga u hitnoj pomoći. Taj teret je Adem. Sad već moralni. Fizički je samo želudačna kila koja je nastupila. Ipak, Salih je nije priznavao. Proglasio je sebe za srčanog bolesnika. Posle toga redovno je razblaživao krv alkoholom i lekovima. Uzimao ih je istovremeno. Nije želeo da mu srce prepukne. Svaku ustreptalost gušio je odmah po nastajanju. Krvni pritisak postao mu je nizak. Bio je zadovoljan. Nije se pitao hoće li mu srce pući za promrzlim sinom.

Adem se jedva povratio. Hipotermija je prerasla u tešku upalu pluća. Samim čudom je preživeo. Fatih se molio Bogu da se ovako nešto nikad ne ponovi njegovom bratu. Istovremeno, ništa nije preduzimao tim povodom. Sećao se da je ranije potkazivao brata zbog njegovih izliva besa u društvu. Preturao mu je po džepovima tražeći nešto što bi ga odalo, pa ga optuživao pred roditeljima. No, sad se molio. Valjda je naučio lekciju. Salih nije. Oduvek je smatrao da radi ono što je ispravno za sinove. I za sebe. Bio je van domašaja bilo čijeg saveta. Stvarnost ga je uljuljkivala u takvom stavu.

Jednog dana uzeo je dnevnu dozu leka i dnevnu dozu alkohola. Ne istovremeno, ali jedno za drugim u kratkom razmaku. Pozdravio je suprugu i krenuo u jutarnju šetnju. Emina je bila za računarom. Kasnije je začula sirenu ambulantnih kola. Nije se obazirala. Grad je bio pun starijeg sveta. Emini je zazvonio telefon. Nikad nije volela da ga koristi, pogotovo ne u radno vreme. Mora da se javi. Podiže, pa ubrzo spušta slušalicu. Izlazi, prolazi dvorište. Kreće se ka mestu odakle su je zvali. Ambulantna kola već su odvezla Saliha. Na pločniku se nalazi mrlja Salihove krvi razblažene alkoholom i lekovima. Ovaj put srce je do te mere usporilo rad da je telo ušlo u prinudan san, dok je Salih još hodao. Pao je sa svoje visine i udario glavom u ivičnjak. Kasnije su mu uklonili hematom, ali ostao je invalid. Fatihu je tada bilo devetnaest godina.

*

Ja sam loš čovek. Povređujem ljude. Moj život je posmatranje života. Uplašen sam čovek. Moj duh slomljen je od detinjstva i do današnjeg dana pokušavam da ga sastavim. Još nisam uspeo. Verovatno nikad neću. Plašio sam se očevog besa, a onda i sâm plašio slabije od sebe. Izazivao sam brata. Mnogo boljeg čoveka nego što sam ja. Podmuklo sam manipulisao njegovom osetljivošću. Potkazivao sam ga ocu. Uvek bih prošao bolje. Nije bilo pošteno, ali tad mi to nije smetalo. Za isti nestašluk kao što je Ademov nisam ni blizu bio kažnjavan kao on. Prilagođavao sam se bolje u svakom društvu, poput kameleona. Nasuprot Ademu, koji je plaćao cenu svog integriteta i čestitosti. Oduvek sam tražio način da sebe opravdam. Sad je dosta. Ja sam zapravo slab i bolestan čovek. Sasvim nezasluženo imam sreće u životu. Kao musliman nisam izdržao teret na plećima, nisam postao uzor ni među svojima ni u mešovitom društvu. Majkl Džordan je rekao: „Promašio sam više od 9000 šuteva u karijeri. Izgubio sam blizu 300 utakmica. Dvadeset šest puta povereno mi je da šutiram za pobedu, ali promašio sam. Padao sam iznova, iznova i iznova u životu. Zato sam uspeo.“ Ja samo padam. Nikad mi nije povereno ništa, jer svi znaju da sam gubitnik. Kriv sam jer sam dozvolio da me guraju u nešto čemu nisam dorastao. Za sve moje neuspehe – drugim rečima, za ceo svoj život – kriv sam samo ja. Za retke uspehe odgovorna je sreća. Nešto izvan mene. Vantelesno. Nikad nisam dobio ono što sam želeo. Kad bih, po zakonu velikih brojeva, nekad i dobio, bio bih previše umoran da uživam u plodovima tog uspeha. Znam da čitam samo gubitnički skript. Uspeh jednostavno nije mogućnost. Upornost kao vrlina, u mom slučaju, ogoljava se kao najbedniji nedostatak, gubitak dostojanstva i integriteta. Poput neplivača, koji bi da oseti dubinu mora, pa odmakne od obale, naiđe na talase koji ga vrate ka obali jedan metar, ali ga u povlačenju odvuku dva i onda ga konačno udave na pučini. Nesposobnost, gordost, glupost, neznanje i na kraju smrt. Ništa bolje nisam zaslužio. Previše sam umoran od grešaka. Veliki Arsen je napisao: „Niti mrve mladog mesa, Samo stare kosti, Ojađena, stara kesa – Izludijeću od istosti. Ovdje nema ničeg čednog, Nema ni niskosti, Daleko od ičeg nježnog – izludijeću od istosti. Ostasmo bez prave gladi, Nema ni sitosti, Ne grijem se, niti hladim – Izludijeću od istosti. Nije šporko, nije čisto – isto, Naše velo malo misto – isto. Otišli su posle jada, Neželjeni mrski gosti, Dok spašavam čiste ruke – Izludijeću od istosti.“ Voleo bih da sam nadaren kao Arsen, umesto što sam propali mediokritetski bednik, koji upropasti i ono što ima. Možda imam sudbinu kakvu zaslužujem. Da je mogla da bude drugačija, bila bi. Talas i vantelesno. Dve reči koje sam pomenuo maločas, potpuno nesvesno, ali sa toliko važnom ulogom u mom životu. Ranije sam pridevom vantelesno drugima opisivao iskustvo pogleda na lepu ženu. Ja, rekoh već, povređujem ljude. Talas. Godinu dana me gurao ka obali spasavajući mi život. Bojim se da je sad krenulo povlačenje ka pučini, dok se sve konačno ne završi. „Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“, rekao je Slavko Štimac u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Ja bih rekao da sam svakim danom sve bliži mezarju. U međuvremenu, ništa se ne menja. U „Činovnikovoj smrti“ službenik umre pošto poveruje da je uvredio nadređenog. Moja priča je Čehov za nepismene, jalov pokušaj transponovanja lika činovnika u moj lik. Jedino u šta verujem jeste da nas čeka ista sudbina. Ja sam uvredio majku, brata. Ocu sam stavio dozu više u vodu, taman toliko da prevagne i prouzrokuje njegov koban pad. Lagao sam prijatelje i Kristinu, jedinu ženu koju sam voleo. Zaslužujem da umrem. Dugujem novac. Nesposoban sam da zaradim za pristojan život. Smrt je jedini način da se iskupim. Bolja je dostojanstvena smrt nego promašen život. Zaista verujem u to. Žaliće me majka. Kristina će me kleti, jer sam joj upropastio život, ovako malo više nego da sam ostao u njemu. Adem će se držati islamski čvrsto. Reći će da je došao moj edžel (smrtni čas). Pre toga bi trebalo da opskrbim svoju Kristinu. Po drugi put na delu je moja rešenost. Prvi put isto se ticalo Kristine, ali da mi bude žena. Tad sam uspeo, nadam se da ću i sad. Već sam pozajmio novac. Možda životno osiguranje? Gubi se ako se život okonča samoubistvom. Ne želim prevarom da završim život. Možda da ne vratim dug Lavu, čime bih ga doveo u situaciju Šekspirovog Šajloka, koji se naplaćuje funtama ljudskog mesa. Imam trulo meso da ponudim, plen za strvinare i crve. Ili da časno, poput Frenkija „Pet anđela“, u „Kumu II“, oduzmem sebi život u ime otkupa duga. Gde živim ja? Moje mišljenje onemogućava moje delovanje. Jedino želim da delujem u pravcu smrti. Nikad i nisam naučio da živim. Za čim da se žali?

*

Šta Fatihu znači što je pozajmio novac, Lavu što je dao u zajam? Kako god da se ova transakcija završi, hoće li uslediti blagostanje? Hoće li Lav biti bolji deda svojim unucima ili Fatih bolji suprug svojoj Kristini? Da li su Lav i Fatih ikada doveli do nečeg bogougodnog ili čovekougodnog svojim delovanjem? Da li je Salih vaspitao svoju decu kako je želeo? Da li je bilo koje njegovo nastojanje imalo smisla, budući da su njegovi sinovi ili otpadnici ili anđeli? Šta god da su, sami su odgovorni za to. Salih nema ništa sa tim. Žele li Luka i Lazija da provedu život služeći ološu? Da li je Lukin deda oslobađao Beograd da bi mu unuk dilovao narkotike? Zna li Lazija da razmišlja mimo čopora? Postoji li ijedan čovek u Srbiji koji razmišlja o svojoj individualnosti? Ne, svakom od nas je uzor lik koga glumi Majkl Daglas u filmu „Traffic“ Stivena Soderberga. Bitan, markantan čovek u skupom odelu, kome okrug poverava bitan zadatak sprečavanja trgovine narkoticima u američkom pograničnom predelu, obrazovan sudija, suprug, otac maloletne ćerke, sa kućom i dva automobila u predgrađu Vašingtona, a zapravo gord i sujetan službenik Vlade, karijerista, loš suprug i pedagog, koji ni sopstvenu ćerku ne može da odbrani od opojnih droga, a kamoli Sjedinjene Države. Ljudi ne čitaju. Retki čitaoci traže eskapizam. Ova priča to ne nudi. Nudi očajanje. Čitaoci ne žele da se osećaju bednije nego što moraju. Zato će se okrenuti dobrim starim bestselerima, knjigama poznatih i popularnih, više ili manje kvalitetnom štivu; no, ni to im neće pomoći. I dalje su tu gde jesu. Ne mogu da ih krivim. I ja sam. Volim da pročitam lošu knjigu, pogledam loš film. Volim i da napišem lošu knjigu. Čak i osećam određenu vrstu odgovornosti, jer likovi kakvi su, da su, moji su. Ja sam ih izmislio, postavio, ja ću ih uništiti. Zašto se uopšte truditi, kad jedino na šta možete računati jeste zaborav. I beg.

Epilog (Mnogo godina kasnije)

 

Daleko, pet hiljada milja udaljeno od predgrađa Vestmont grada Montreala, u pokrajini Kvebek države Kanade, nalazi se, u jugoistočnoj Evropi, na Balkanskom poluostrvu, u jugozapadnoj Srbiji, nekadašnjoj jugoslovenskoj republici, 186 milja južno od prestonice, sasvim mali grad – grad iz koga vodim poreklo. Ni u jednom od dva grada nisam bio, kao ni u Bosni, zemlji porekla Maka Dizdara, koja sa pomenuta dva grada čini neuralgičnu mapu istorije naše porodice.

Moj otac je govorio da su u Srbiji bili nacionalna manjina. Nisam znao šta to znači. Objasnio mi je da je to kad živite u državi koja nije vaša matica. „To smo mi u Kanadi“, odgovorio sam mu. „Tako nekako“, rekao je. Opet, nisam ga pitao za maticu. Pretpostavljam da je to bila Bosna. Otud i narod – Bošnjaci. Ili beše Bosanci? Na kraju, Dizdar je bio Bošnjak. Sa njegovim stihovima upoznao me je još kad sam bio mali. Nisam mnogo porastao. Znam to, jer još sam znatiželjan kao dete, zanimaju me majčina i očeva domovina. Oca nisam previše zamarao pitanjima o Srbiji, niti o Bosni. Sve je lako proverljivo. Srbija je sasvim mala zemlja, njena celokupna površina iznosi tek jednu šestinu površine pokrajine Jukon, najzapadnije i najmanje kanadske provincije. To je čini verovatno jednom od najmanjih zemalja sveta. Još i manja je Bosna, čija je površina tek neznatno veća od jedne desetine površine pomenute provincije. Izostaviću podatke o stanovništvu, jer ih Bosna i Srbija imaju sve manje. Nije ni čudo što moji vršnjaci ne znaju o kojim zemljama je reč. Na engleskom jeziku Srbija zvuči poput Sibira ili Sirije. Bosna, sa druge strane, poznata je samo po krvavim ratovima sa kraja devedesetih godina 20. veka. Okončali su se trideset godina pre nego što sam se ja rodio. To je drevna istorija. Ipak, čini mi se da je oni tamo ne zaboravljaju tako lako. Istina je da ja i ne znam srpski jezik baš najbolje. „Modru rijeku“ najpre sam naučio na srpskom jeziku, na kojem je napisana. Ili to beše bošnjački? Poenta je da „Modru rijeku“ znam u izvorniku. Naučio sam je kao numeru, kompoziciju jednog tamošnjeg benda zvanog „Indeksi“. Čuo sam jednom oca kako pokušava da je odsvira na gitari. Zvučala mi je neobično. Ubrzo je odustao, ali me je naučio tekst. Čisti progresiv, kaže on. Moji drugovi, potomci iseljeničkih porodica širom Kvebeka, nisu naročito zainteresovani za zemlje porekla svojih roditelja ili, češće, predaka. Predaka, jer sad se rađaju n-te generacije iseljenika. Ja pripadam retkoj grupi prve generacije koja se rodila na kanadskom tlu.

Dođavola, čak su i De Niro, Voken, Kazale, Sevidž i Meril Strip druga generacija ruskih iseljenika u „Lovcu na jelene“. Oboje, moja majka i otac, preneli su mi ljubav prema filmovima. Krenuli su sa klasicima. Vreme je da pogledam i neke van engleskog govornog područja. Možda i poneki srpski ili bosanski. Sa prevodom, razume se. No, doselili su se prekasno. Sad se svi drugovi šale na moj račun. Oni su već odavno Kanađani. Ja nisam. Srbin ili Bošnjak, u najboljem slučaju. Otac mi ima arapsko ime, kao i ja; dakle, muslimani smo. Ja sam zasad to samo nominalno. Moja majka ima grčko ime. Kako sam razumeo, često je u Srbiji, a i šire, ne samo među hrišćanima. Dete sam iz multikonfesionalnog braka, što ovde nije retkost. Ono što jeste to je da oba roditelja imaju malo šta zajedničko sa sunarodnicima. Muslimana nešto i ima, ali pravoslavnih hrišćana gotovo uopšte ne. Možda u drugim delovima Kvebeka. Zato sam se oduvek pitao otkud mi ovde. Zasad je jedino objašnjenje da je ovde lepo za život. To je dovoljno jak argument za mene. Doskora sam mislio da se sintagma maternji jezik odnosi na jezik kojim govori mati, ali kako engleski govorim od rođenja, a srpski tek usput, rekao bih da se ipak odnosi na domovinu. Moji roditelji uvek su se trudili da preda mnom govore engleski, iz moje perspektive pomalo loš, sa tvrdim naglaskom, koji je otac često prekomerno umekšavao. Dešavalo se da njegov slavenoengleski liči na latinoengleski, ali ubrzo bi razuverio ljude svojim izgledom. Majka je, sa druge strane, bila bolja, mada daleko od idealnog. Ja sam učio srpski kao drugi jezik, što me je već do polaska u školu činilo gotovo bilingvalnim. Uglavnom sam ga koristio za psovke, a kako ljude plaši ono što ne razumeju, zamalo nisam proglašen čudakom i tako izopšten iz društva. No, bio sam lep dečak, pa se to nije dogodilo, čak ni sa ovakvim imenom. Majka je urednik i prevodilac u maloj izdavačkoj kući u Lavalu, predgrađu Montreala, udaljenom tridesetak minuta podzemnom prugom od naše kuće. Otac radi u kanadskom radijskom servisu u mestu Cité du Havre, nedaleko od montrealske Stare luke. Iako je mesto bliže, ocu do posla treba jednako vremena kao i majci, budući da ide automobilom. Rekao bih da su se lepo uklopili u društvo, naročito na poslu. Rođen i odrastao u Kanadi, živeo sam idilično dok nisam došao u mladalačke godine. Uživao sam u odrastanju. Kanada je, poput Amerike ili Australije, iseljenička zemlja. Ljudi su navikli na različitost, rasnu, etničku ili versku, i podnose je, neki manje, neki više. Nema starosedelaca, pitanje je samo ko se doselio pre. Pitanje bez značaja, razume se. Znam da je postojalo domorodačko stanovništvo, ali više ne postoji. Bar koliko mi je poznato.

Moj otac kaže da smo bili različiti i u Srbiji. Zašto onda ne biti različit u većoj zemlji, sa više novca i boljim životom? Izgleda da nam je takav usud, raseljenički ili manjinski, gde god bili. Kismet, kako otac kaže. Ipak, urođeno stanovništvo, kako oni za sebe kažu, mada ne znam zašto su urođeniji od mene, često gura doseljenike u svojevrsne getoe. Naći ćete da pripadnici iste zajednice obitavaju u jednoj gradskoj sredini, dok su im drugi delovi grada, oni viđeniji, teško dostupni. Ne zbog nemaštine. Jednostavno su nedostupni. Kineska četvrt postoji u svakom gradu. Koliko god da su ovde od davnina, a u Americi još od kraja 19. veka, i dalje imaju svoju četvrt. Nisu se uklopili. Nažalost, društvo jeste rasističko. Belci su povlašćeni gde god da su. Ostali baš i ne. Prema Arapima, sa kojima moj otac deli veru, pa tako i ja, stanovništvo se odnosi upadljivo drugačije. Oca je nekoliko puta zatekao namaz na otvorenoj površini.

Jednom je, nedaleko od njega, u istom parku, klanjala i tamnoputa žena pokrivena crnom hidžabom. Bila je arapskog porekla. Pozornik ju je usred molitve zamolio da klanja u džamiji ili negde unutra. Ne znam šta da mislim o tome. Slično se desilo i mojoj školskoj drugarici. Kad je izrazila želju da sa pohađanja neobaveznog kursa, kako ovde kažu, katehizisa (islamskog, razume se), pređe u dramsku sekciju, jednako neobaveznu vannastavnu aktivnost, odgovoreno joj je da joj je neophodna saglasnost roditelja, kao i, na njeno zaprepašćenje, mesnog imama. Koliko god verovali da su joj učinili uslugu time što su je uputili na predstavnika njene zajednice, zapravo su je samo getoizirali. Nisam siguran da bi isto postupili sa protestantkinjom ili katolikinjom. Zapravo, znam da ne bi. Na svetu je dve milijarde muslimana. Ponašanje koje je ovde neprihvatljivo u nekom drugom delu sveta bilo bi poželjno. A u nekom trećem, opet, obavezno. Bilo kako bilo, oduvek ću biti zahvalan roditeljima što odrastam u Kanadi. To je povlastica.

Priča koja sledi gotovo je apokrifna, poput izgubljenog rukopisa. Mitska. Nemam razloga da sumnjam u njenu istinitost. Već sam se pribojavao dosadnog odrastanja, lišenog priča i stilskih figura. Roditelji su me navukli na pripovedanje, pokretnim slikama ili usmeno, kako su se nekad priče prenosile. Sve je počelo očevim puštanjem pesme „Miholjsko leto“ američkofrancuskog kantautora i šansonjera Žoea Dasana.

„Moj otac Salih, tvoj deda, jedini je u celom gradu imao ovu ploču. Da bih ti valjano ispričao, moram te vratiti šezdeset četiri godine u prošlost, u vreme Jugoslavije, države koja više ne postoji i koju ni ja nisam baš mnogo zapamtio. Rođen sam malo pre njenog nestanka, uoči krvavog rata koji je obeležio generacije. Ta država trajala je samo četrdeset pet godina. Da je posredi čovek, bio bi tek sredovečan, čak mladić, za one starije. Za to srazmerno kratko vreme toliko toga se desilo. Dođavola, ja imam pedeset dve godine, a skoro da mi se nije desilo ništa. Elem, šezdeset četiri godine ranije pada u 1976. godinu. Tvoj deda Salih brucoš je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Do juna je dao sve ispite. Spremao se na put kući, na letnji odmor, sve do oktobra, kada počinje nova akademska godina. Godinu dana ranije, izišla je vinil-ploča, takozvana ’singlica’, na kojoj su se nalazile dve pesme Žoea Dasana. Jedna je bila ’Miholjsko leto’. Postala je neverovatan hit. Pored singl-ploča sa dve pesme, koje su se vrtele na 45 obrtaja, postojale su i ’longplejke’. Tu bi se nalazio ceo album sa desetak numera. ’Singlice’ su bile poput tizera kojim se najavljuje neki film. ’Longplejke’ su bile taj film. Film koji se vrteo na 33 obrtaja u minutu. Na dan kad se Salih iz Studentskog grada uputio ka beogradskoj železničkoj stanici, javio mu se amidža Ibrahim da mu kaže da će proći kroz Beograd na putovanju za Zagreb. Bilo bi lepo da se vide. Kratko su se susreli na stanici. Pre nego što su se rastali, Ibrahim je upitao bratanca: ’Šta bi želeo iz Zagreba?’ ’Miholjsko leto’, Žoea Dasana, odgovorio je Salih kao iz topa. To je sad najveći hit, dodao je. ’To ti je sređeno’, rekao je Ibrahim.

S obzirom na to da je Ibrahim išao na poslovni put, Salihova želja nije mu bila na prvom mestu, ali daleko od toga da ju je zaboravio. No, iskrsla je nevolja. Zaboravio je, naime, koju je to ploču poželeo njegov bratanac. Ibrahim nije mogao da se seti ni pesme, ni izvođača. Tad nije bilo mobilnih da se problem lako reši. Ibrahim se odmah uputio u prodavnicu gramofonskih ploča. Razgledao je neko vreme, ne bi li se prisetio naručene ploče. Nije pomoglo. Najzad je prišao prodavcu i rekao: ’Dajte mi najprodavaniju ploču koju imate.’ Prodavac mu je odmah uručio „Miholjsko leto“ Žoea Dasana. Kad je došao u grad, odmah je potražio Saliha i svečano mu uručio ploču. Nije bio siguran da je pogodio. ’Mislio si da sam zaboravio?’ ’Taman posla, Adi. Hvala ti mnogo. To je ta’, oduševljeno je odgovorio Salih i srdačno zagrlio svog amidžu. Otišao je kući i pustio ’Miholjsko leto’ na repeat, štono se danas kaže. Kad je čaršija čula, ’singlica’ je išla iz ruke u ruku, završivši čak u lokalnoj diskoteci, na opšte oduševljenje celog grada.

Poređenja radi, kad sam ja odrastao, nije bilo izgleda da se na taj način poklopi ukus publike, kvalitet pesme i prodavanost ploče. Ili nekog drugog nosača zvuka. Verujem da se to desilo tad i nikad više. Možda preterujem. Nostalgičan sam, čak i za ona vremena u kojima nisam živeo. Gramofonske ploče odavno se više ne koriste. Ali pesma je ostala kultna. Verujem da si je već čuo u frankofonom Kvebeku.“

Otac je kao u zanosu pričao o „Miholjskom letu“, pradedi stricu, dedi i prohujalim vremenima. Majka je znala za priču, ali opet je slušala. Oduvek sam voleo da slušam o starima. Nikad nisam propuštao priliku za to.

Neminovno je bilo da dođemo do priče iz 2023. godine. Roditelji su mi verovali, kao što su verovali da je došlo vreme da je čujem. Siguran sam da su se dogovorili. Ostalo je samo da sačekaju pravi trenutak.

„Imao sam brata, znaš? Ti si imao strica. Tragično je nastradao“, otpočeo je otac.

„Zašto mi to dosad nisi rekao? Tako nešto se ne može sakriti. Šta se desilo?“ uzvratio sam sa tugom i ozlojeđenošću u glasu.

„Majka i ja smo se dogovorili da ti sve kažemo u nekom trenutku. Izgleda da je taj čas došao. Drago mi je zbog toga. Laž je zabranjena reč u našoj porodici, a skrivanje istine često prethodi nekoj laži. Linija koja ih razdvaja postaje sve bleđa i odjednom postaneš lažov i uništiš život i sebi i svima oko sebe. Nikad nemoj da lažeš, sine.“

„Zašto za svih ovih petnaest godina nismo otišli u mamin i tvoj zavičaj? Zašto tek sad saznajem da sam imao strica?“

„Nismo skupili snage, sine, jednostavno nismo. Previše je bolnih uspomena. Možda, pošto ti ovo saopštimo, konačno jednom i odemo, mada nema utehe. Jedino mi je žao moje majke. Nisam je video otad, a voleo bih da je upoznaš. Neverovatna žena.“

„Šta se desilo?“

„Moj mlađi brat bio je nešto posebno. Lepršav, veseo i britak, oduvek je znao da živi bolje od mene. Kad bi imao nijet za nešto, to bi i uradio. Nijet je namera, a njegova je uvek bila plemenita. Zbog svoje nepromišljenosti znao je da upadne u neprilike. Često sam ga vadio iz njih. Kad bismo on i ja krenuli na more, naš otac Salih je znao da ga upozori: ’Ne nerviraj brata, znaš da lako plane.’ Upravo iz tog razloga namerno me je nervirao. Radio je to mirno i sa stilom. Kad sam bio mlađi, to mi je smetalo. Kako sam stario, sve manje. Nijet je najbitniji, a on nikad nije bio zlonameran. Zbližili smo se u studenjaku. Istom onom u kojem je bio i tvoj deda Salih pre nas. Kasnije smo postali nerazdvojni. Voleo je onu Žoe Dasan priču. Stalno ju je pričao drugima. Bila je to alegorija lepših vremena za njega. Bio je uspešniji sa devojkama od mene, mada se nijedan od nas nije posebno isticao. Sve dok nije osvojio najlepšu devojku svih vremena. Imao je ludu sreću da se oženi njome. Svi smo bili presrećni. Tvoj deda, nana, ja, svi. Uživali smo u raju, dok nisu došle nevolje. Što ne boli, to nije život, što ne prolazi, to nije sreća, pisao je Andrić. Ubrzo smo to osetili na vlastitoj koži. Njih dvoje bili su godinu dana u braku. Bez dece. Planirali su ih. Voleo je svoju ženu više od svega na svetu i dao bi sve da je usreći. Bivao je sve iracionalniji zato što nije imao posla. Ja sam pomagao koliko sam mogao. U nekom trenutku, brat je samo zahvalio na daljoj pomoći. Nije je više hteo. Iz nekog samo njemu znanog razloga i mimo znanja supruge, uzeo je na zajam ozbiljnu svotu od nekakvog ološa kojeg je branio. Ili beše da je njegov branjenik radio za tog ološa. Majka će ti reći bolje. Uglavnom, bio je daleko od uspešnog advokata u to vreme. Nije mogao da vrati novac. Vreme je prolazilo, dug se, uz zelenašku kamatu, gomilao. Na kraju se desilo neminovno. Obračun u kojem je moj brat izgubio život. Siguran sam da se junački držao.“

„Nisi nijednom izgovorio njegovo ime, iako je priča o njemu. Dedu si pomenuo po imenu nekoliko puta.“

„Pominjem ga stalno. Nekoliko puta dnevno. I ne u sebi. Pomenem ga svaki put kad ti se obratim ili te dozivam. Zvao se baš kao i ti. Dobio si ime po njemu, Fatih.“

Fatih je zaplakao. Majka je čula jecaje, pa je poletela u dnevni boravak iz radne sobe. Upravo je prevodila „Stepenovanje duše“ sa srpskog na engleski jezik. Shvatila je po muževljevom licu i silovitosti Fatihovog plača da je saznao istinu. Bilo joj je drago što ona nije ta koja mu ju je saopštila. Supružnici su se dogovorili. On se bolje držao u oživljavanju ovakvih bolnih uspomena. Prišla je Fatihu, prinela mu glavu na svoje grudi i počela da se klati levo-desno. Bio je to njen običaj, zaštitni znak. Tako bi se najbrže uspavala. Ovaj put koristila je ove kretnje za utehu. Pogledom je mužu dala znak da ispriča Fatihu i ostatak priče. Čekali su samo da im se sin umiri.

„Fatih, ima još nešto“, rekla je majka.

„Reci.“ „Žena sa kojoj je tvoj stric Fatih bio u braku – to sam ja.

Bio je svetlo mog života.“

Fatih je ostao nem na ovo. Dugo je držao glavu u krilu pokušavši da se pribere. Na licu su mu se smenjivale suze i neverica. To je trajalo neko vreme. Onda se, potpuno iznuren, skljokao na sofu i utonuo u san.

*

Lav je poslao dužniku nekoliko opomena. Prošlo je više od šest meseci od kako je uzeo zajam. Dug je već narastao na 17.000 evra. Fatih za to vreme nije uspeo da dođe do klijenata. Do kraja se nadao srećnom ishodu. Kad su zapretili da će nauditi Kristini, odlučio je da dela. Pao je u nervno rastrojstvo. Uzeo je beretu. Meta je bio Lav. Nije bio siguran hoće li Luka, koji nije podnosio Lava, stati na njegovu stranu. Za Laziju, Lavovog administrativnog radnika, kako ga je sâm Lav prozvao, nadao se da će se držati po strani. Ideali su mu ionako odavno iznevereni.

Na ulazu u Lavove prostorije, Fatih je pretresen i oduzet mu je pištolj. Ovo je prijavljeno Lavu kome je tako postalo jasno da Fatih nije došao zbog otplate duga.

„Šta hoćeš?“

„Da ti vratim pare.“

„Izvoli, vrati. Sedamnaest hiljada evra.“

Fatih se nalazio sa druge strane velikog stola od orahovine za kojim je sedeo Lav. Krenuo je rukom u desni unutrašnji džep od sakoa, tobože da izvadi novac, a zatim se munjevito popeo na stolicu, pa na sto, zamahnuo nogom i svom snagom šutnuo Lava u glavu. Onda se obrušio na njega pokušavši da ga uhvati za gušu. Lav se nekako iskobeljao i stao da se osvrće u potrazi za nekim oružjem, ali Fatih je hitro čučnuo iza njega, obuhvatio mu vrat između podlaktice i nadlaktice i počeo da ga davi. Opružio se unazad na pod sve jače stežući Lava koji je sad ležao na leđima preko Fatiha. Ovoga puta nije uspeo da se izmigolji. Starac je već bio bez vazduha kad je Lazija najzad uleteo u Lavovu kancelariju. Najpre se ušeprtljao ne znajući šta da preduzme, pa prišao Fatihu i počeo da ga vuče za ruke. Stisak je popustio. Lav se oslobodio, ali ostao je na podu upinjući se da dođe do daha. Lazija je načas pustio Fatiha, što je ovaj iskoristio da ga udari potiljkom u lice. Laziji je krenula krv iz nosa. Lav se u međuvremenu pribrao i domogao pištolja. Opalio je na Fatiha, ali kako su mu se ruke tresle, promašio je. Pucao je još jednom i opet promašio. U tom trenutku Fatiha, koji je počeo da se pridiže, pogodio je metak sa druge strane sobe. Ispalio ga je sa vrata jedan od članova Lavovog obezbeđenja. Skljokao se na pod obilno krvareći. Bio je pogođen u grudi. Takođe okrvavljeni Lazija pomislio je da je Fatiha pogodio Lavov metak. „Bio je nenaoružan, kopile matoro“, uzviknuo je i oteo još nedovoljno pribranom Lavu pištolj iz ruke, pa ga udario iz sve snage drškom po glavi. Iz klečećeg stava Lav se strovalio na leđa. Oko glave je počela da mu se širi lokva krvi. Fatihov ubica konačno je stupio na poprište okršaja. „Lav je mrtav“, prošaptao je Lazija. „Proveri tog tu.“ Momak je stao iznad Fatiha, opipao mu puls na vratu i rekao: „I ovaj je.“

Sve se desilo usred dana. Policija je ubrzo stigla na lice mesta. Lazija i član obezbeđenja su uhapšeni. Svaki od njih je ispričao svoju verziju događaja. Lazija je rekao da pretpostavlja da je Lava napao dužnik i kune se da je ovaj bio nenaoružan. Član obezbeđenja potvrdio je da je Fatih bio bez oružja, što je pripisao sebi u zaslugu. On je lično razoružao dužnika na ulazu.

Policija je proverila Fatihov pištolj i ustanovila da je imao dozvolu za posedovanje, ali ne i za nošenje oružja. Lazija je priznao da je udario Lava u nameri da zaštiti nenaoružanog čoveka.

Član obezbeđenja dobio je jedanaest godina zatvora za Fatihovo ubistvo. Lazija je oslobođen svih optužbi. Luka i Lazija više se nikad nisu videli. Lazija je napustio Beograd.

*

Kristina je zamoljena da ne prisustvuje pogrebu. Nije uslišila tu molbu. Bila je bleda, pod sedativima. Nije govorila ništa. Emina je bila na ivici. Znali su da uteha ne postoji. Adem je zadržavao pribranost koliko je mogao. Voleo je brata. Majka je pokopala sina. Brat je pokopao brata.

*

Adem je voleo snahu Kristinu kao sestru. Sad je udovica. Oboje su osećali ogromnu bol. Ipak, bili su mladi i Adem je svoj izlaz video u Kur’anu. Kristina nije videla izlaz već samo veliki crni ponor u koji je htela što pre. Dane je provodila spavajući. Adem se nekad, u preislamskim danima, ophrvan očajem, molio bogu da ga ujutru ne probudi. Nije imao kuraži za samoubistvo. Na sreću, ti dani su iza njega, ali smrt ih je sad prizvala. Uskoro će Kristini predložiti nešto što bi moglo oboma da im spasi život.

Emina nije više osećala ništa. Kristini i Ademu rekla je da nastave život, kad već ona ne može.

„Kristina, želim da ti nešto predložim, uz sve poštovanje i ljubav koje imam prema tebi. Ti si zlato i unela si radost u našu kuću od onog trenutka kad si joj prešla prag. Za tako nešto ne postoji nagrada. Ako bilo kog trenutka osetiš odvratnost prema mojim rečima, kaži mi i ja ću prestati. Ovo ću reći uz saglasnost nekih daleko pametnijih i vrlijih ljudi od mene. Dugo sam razmišljao i ovo nikako nije nešto što govorim naprečac. Pokušavam da sačuvam zdrav razum i u tebi tražim saveznika. Poslanik Muhamed je rekao: ’Ostavljam vam dve stvari, ako se budete držali njih, nećete zalutati, a to su Alahova Knjiga – (Kur’an) i moja suna.’ Ovaj verodostojni hadis prenosi i Al Buhari, jedan od najvećih islamskih učenjaka. Suna je, kao što znaš, ono što je Poslanik radio, govorio ili ćutanjem odobravao. Buhari prenosi i sledeći verodostojni hadis: ’Neka nijedan od vas ne zaručuje ono što je zaručio njegov brat, osim ako prvi prosac odustane ili mu sâm dozvoli.’ Hadis se nastavlja na Kur’an koji ne zabranjuje brak udove i njenog devera. Oprosti mi, molim te. Razmisli.“

„U redu, Ademe, venčaćemo se“, odgovorila je Kristina zaprepašćenom Ademu.

„Ali samo pod jednim uslovom. Da odemo iz Srbije.“

„Dogovoreno.“

*

Fatih se probudio iz višečasovnog sna. Kristina i Adem sedeli su mu pored uzglavlja. Kristina ga je milovala po licu.

„Želim da ti dam još nešto“, rekla je majka i pružila mu nekoliko ispisanih listova.

„To su neke Fatihove beleške. Voleli bismo da ih pročitaš. Ostavićemo te da to uradiš na miru.“

Fatih je uzeo papire. Oči su mu se opet napunile suzama. Osećajniji je nego što je mislio. Palo mu je na um da se uopšte ne bi rodio da se Fatih nije žrtvovao. „Iza svakog nestanka rođenje niče“, pevali su „Indeksi“, isti oni koji stoje iza „Modre rijeke“. Bar je ime nasledio. Ne može da žali što je rođen. Ipak, voleo bi da je njegov amidža živ.

Na prvom papiru nalazilo se Fatihovo oproštajno pismo Kristini.

„Ljubavi moja, velike reči nastaju iz muke, čežnje, neostvarene želje, žala, ali najveće reči ispisaće same sebe, iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu. Večno ću slaviti tvoju lepotu i tvoju ljubav. Reči će biti ispisane delima umesto stihovima, jer sve što želim jeste tvoja sreća. Počelo je od pogleda, kratkog susreta i snenih očiju, koje kriju svitanje života. Sećanja mi naviru i moje srce se raznosi. Bezmernoj sreći ipak se nazire kraj. Ne mogu ti je pružiti. Tvoja lepota ne dâ se opisati. Reči ne znače ništa. Tvoj vrat, bleda koža, pune usne, raščešljana kosa. Bio sam vođen Božjom rukom. Kad ovo budeš čitala verovatno, već odavno više neću biti tvoj, niti bilo čiji. Venčajte se ti i Adem. Blagostanja radi. Rodite i odgajite decu. Volim te najviše na svetu. Oprosti mi.

Tvoj Fatih“

Na drugom papiru bio je zapisan Fatihov san.

„Jedem parče hleba, još jedno u nizu koje mi je svako jutro majka spremala, pre nego što svi ostali ustanu. Rumenih obraza, što od zime, što od stidljivosti, sa svakim korakom borio sam se sa novim zalogajem užine. Neočekivano ju je krasila voda iz nosa, čiji je izvor isti kao izvor rumenih obraza – hladnoća. Prošetao sam se do velikog dvorišta koje je bilo namenjeno za starije generacije. Majka, koja je u to vreme radila nedaleko od škole, dolazi mi u kratku posetu. Koračajući do ograde koja je delila školarce od odraslih ljudi, zastao sam pred prizorom zaleđene bare. U toplijim danima ona nikoga ne zanima. Malo betonsko udubljenje gde se zadržava voda. Sada, zaleđena, međutim, postaje predmet čežnje veštih đaka koji je koriste za klizanje. Posmatrao sam kako se smenjuju, jedan vršnjak za drugim, lagano savladavajući zaleđenu baru. Ja savladavam užinu i nestrpljivo čekam majku. Najzad sam čuo kako me doziva. Stajala je sa druge strane ograde, prelepa i osmehnuta u narandžasto-crnom kompletu, koji je prekrivala mantilom do zemlje; bio je od onih starinskih, koji se vezuju oko struka. Takvi se danas više ne nose. Držala se za ogradu kad sam joj prišao. Poljubila me je u rumene i vlažne obraze, pitala za školu, pružila nekoliko kovanica, pozdravila me i otišla. Bio sam, kao i uvek, oduševljen njenom pažnjom. Takva se nije sretala kod majki mojih vršnjaka. Stavio sam kovanice u džep i krenuo ka bari. Osećao sam se odlično, poput nekog junaka. Imao sam divnu majku, punu podrške. Zaleđena bara je obična igrarija. Stavio sam užinu u džep i pohitao da odlučno savladam baru. Izgledalo je tako lako kad je svi ostali prelaze. Čim sam se našao stopalima na ledu, poleteo sam u vazduh. Udario sam leđima o led. Pad je ublažila perjana jakna nekoliko brojeva veća. Nisam ni slutio da će doći trenutak kad će poslužiti svrsi. Ustao sam nepovređen. Oprezno se pomerio ka suvom. Oko mene je dopirao podsmeh mojih vršnjaka. Kad sam bio na sigurnom, osvrnuo sam se preko ramena i video na ledu onih nekoliko kovanica koje mi je majka maločas dala. Postiđen, nisam se vratio po njih. Pognute glave nastavio sam put. Oglasilo se školsko zvono za kraj odmora. Ušao sam u školu.“

*

Zovem se Fatih Akin, sin Ademov. Rođen sam i odrastao u Kanadi. Ne, nisam poznati nemački reditelj turskog porekla, čije sam filmove u međuvremenu upoznao. Moja majka je Kristina Akin. Ime sam dobio po svom prerano i tragično preminulom stricu Fatihu. Al Fatiha je ime prve sure u Kur’anu. Kada četvrto i treće slovo zamene mesta, dobije se engleska reč Faith. Ovo je moja priča.

 

Hajrudin Aginčić

Roman “Duše”

Epilog romana

Prethodni nastavak

 

Roman „Duše“, reč autora

 

Dosta onoga što bih napisao delim sa pripovedačem u romanu iz prvog lica; dakle, već se nalazi na stranicama knjige. Roman sam napisao zbog duga koji imam prema književnosti. Bojim se da nisam ni blizu da ga vratim.

O čemu se u romanu zapravo radi? O priči koja bi mogla da se sažme u nekoliko rečenica, poput Čehovljevih priča (bez namere poređenja, razume se), koje uvek, skoro poput kakve biblijske sentence, imaju tradicionalnu podelu, sukob u sredini – koliko god bio trivijalan, jer ljudski postupci često pomeraju granice imaginacije – i na kraju moralnu poruku. Likovi mogu biti svakodnevni. Drama je kao život, samo lišen dosadnih delova, kako bi rekao Alfred Hičkok. Najbolja definiciju drame još od Aristotela. Otud je roman kratak; da pripada američkoj književnosti verovatno bi bio smatran tek novelom.

Dakle, junak je u sukobu sa ocem ili autoritetom koji oponaša oca. Rešenje drame nije svojstveno akcionoj književnosti ili filmu, ali pozajmljuje dobar deo. Otud onaj, skoro pa jeftin deo romana. Otud i pripovedanje u trećem licu.

Od čitanja romana „Nema zemlje za starce“ imao sam želju da preuzmem strukturu u nekom svom potencijalnom delu, gde je pripovedač istovremeno i lik u romanu, pa uporedo pratimo i njegovu ispovest u prvom licu. Ako već kradem, da kradem od najboljih, što bi rekao Vudi Alen. Još jedna stvar izvire iz romana Kormaka Makartija – veličanstvena adaptacija braće Koen. Braća Koen su uvek režirala svoja scenarija, jedina dva filma po tuđem materijalu su „Nema zemlje za starce“ i film „O brate gde si?“. Potonji je, kako to kažu u Holivudu, vrlo labava adaptacija Homerove „Odiseje“. Zašto ovo pišem? Ovaj put ću citirati Umberta Eka, kad je rekao da svaki pisac početnik krene sa pisanjem u nameri da napiše nešto jednako veliko, poput „Odiseje“. Razočaranje nastaje kad shvati da to njegovo delo nije ni približno veliko. No, motiv ostaje. Jer bilo koji drugi motiv ne postoji. Štaviše, ludost je pisati danas, umetničku ili kakvu drugu prozu.

Vratimo se braći Koen. Prolog u romanu koenovski je momenat u strukturi priče – film „Ozbiljan čovek“. Naime, priča iz prologa nominalno nema veze sa radnjom, služi samo da doprinosi atmosferi i pisana je drugačije od glavnog toka priče. Zapravo, svako drugo poglavlje napisano je drugačije, bar je takva bila namera. U profanijim delovima romana, postoji skoro ista tripartitna podela likova. Ovaj put to je linčovski momenat – „Izgubljeni autoput“. Naime, Otac i dva sina sele se u ambijent primitivnog podzemlja i ono što sin apstraktno uradi u neparnim poglavljima, zaposleni uradi konkretno u parnim poglavljima. Moj pokušaj uvođenja uticaja filma na književnost, nešto kao obrnuti D.V. Grifit. Ipak, jasno je da u početku beše reč. Kad dolazimo i do četvrte bitne reference za mene i moj roman, a to je centralni motiv u tri, po mom mišljenju, najveća dela svetske književnosti: Sofoklov „Kralj Edip“, Šekspirov „Hamlet“ i „Braća Karamazovi“ Dostojevskog – oceubistvo. Vođen tim motivima napisao sam ono što sam najbolje znao i ne tvrdim da je dobro, ali verujem da je čitljivo.

Dakle braća Koen, Dejvid Linč, citati Alfreda Hičkoka, Vudija Alena i D.V. Grifita. Kormak Makarti, Sofokle, Šekspir i Dostojevski. Ovo predstavlja recept za pisanje romana; pogledate filmove ovih velikih autora, pročitate dela ovih velikih pisaca, dodate malo autofikcije, jer (novi citat) Felini je rekao da je sva umetnost autobiografska, kapnete dodir Milera, (i Henrija i Artura) i ukrasite psihologijom likova Ernesta Sabata te napišete roman. Bilo bi lepo i kad bi ga neko pročitao. I to je sve što vam treba.

Da zaključim sa motivima estetske i etičke vrednosti kakve nudi samo književnost i u dobroj meri film. Za estetske vrednosti, sud prepuštam ljudima koji estetiku bolje razumeju od mene – svima koji se usude da pročitaju roman. Za etičke vrednosti – bez namere otkrivanja radnje – pokušao sam da predstavim žrtvovanje – čoveka možda sužene svesti, ali za one koje istinski voli. Za one koji su bolji ljudi od njega, što je, verujem, zaboravljena veština.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments