Čarli Čaplin i estetika komike

Čarli Čaplin i estetika komike

Koliko god sam malo poznavao rad na filmu, znao sam ipak da ništa
nije tako važno kao ličnost.

Čarli Čaplin, Moj život, 154

Čaplin je u svim svojim filmovima lice, ličnost, persona, maska, inkarnacija, ikona, protagonista, prvi glumac –  svi drugi su likovi, uloge, deuteragonisti, triagonisti, poliagonisti… Čaplin je lice uvek jedan protiv svih – svi protiv jednog u tom neravnopravnom sukobljavanju. David – Čaplin, sam – protiv svih Golijata !

David protiv Golijata

Vođen idejom da ostvari nemoguće Čaplin kao Sizif želi da pomeri nepomerljive granice filmskog kadra. On  nevođenom energijom gesta, mimike, stava i pokreta čini čaplinovska čuda i uvek ide glavom, njegov sizifovski
kamen kotrlja se kroz filmsku akciju. U pokušaju da se pomere ivice gvozdenog filmskog kadra, Čaplin uvek pada, ali se ne predaje, podiže se na sve četiri strane, njega bubetaju, udaraju, gaze u filmskom prostoru i on se kao apsourni čovek, kao Sizif ponovo laća guranja kamena uz brdo iako zna da će kamen ponovo niz brdo… I tako u beskonačnost. Vrlo je teško odrediti dramaturške i kompozicione zakonomernosti tog čaplinovskog perpetum mobile… Zato se Čaplinovi filmovi, njegove filmske burleske, groteske, cirkusijade, klovnerije, satirijade, mogu gledati s kraja ili iz sredine ili bilo koje sekvencijalne celine. U njima je uvek dominantna komična akcija: Čaplin protiv svih – svi protiv Šarla. Zato je Čaplin Sizif filmske umetnosti. Ali, ne samo zbog agona i proagona, već pre svega široke lepeze izražajnih sredstava u kojima je glumac sam po sebi dramska partitura. Upravo to glumačko sopstvo određuje “Čaplina kao osu oko koje se okupljaju drugi likovi” – kako misli Mukažovski u pokušaju strukturalne analize fenomena glumstva, na primeru Čaplina u Svetlostima velegrada.

Čaplinova filmska komika

Čaplinov stvaralački opus najvećim svojim delom pripada epohi nemog filma. Upravo ta činjenica određuje estetiku Čaplinove filmske komike. Pojednostavljeno rečeno možemo je odrediti kao vizuelnu glumu. Ova plastična gluma ima svoje drevno poreklo u grčkim mitovima i rimskim atelanama, srednjevekovnoj glumi farsera, izražava elemente comedia dell’arte, još više liniju gestova, mimike, stavova i stilizovanih pokreta, koji se izražavaju pantomimom, klovnerijama i komičnim gegovima, lacijima, kao sistemom znakova, ali i kao izražajnim eksperijama individualnog, društvenog, ritualnog, religioznog značenja uglavnom u urbanim sredinama evropskog ili američkog modernog sveta.

Čaplin – super-marioneta

Čaplinova partitura plastičnog vizuelnog izražavanja predstavlja svojevrsni govor tela i telesnosti. Struktura gestualnosti, mimičnosti, pokreta i stavova predstavlja u Čaplinovoj dramaturgiji bez reči vrhunac neverbalnog filmskog izražavanja, a njegovu estetiku komike predstavlja kao vrhunac oslobađanja telesnosti u svojevrsnoj koreografiji supermarionetske samoanimacije. Upravo ta izražajna ekspresija na najbolji način svedoči utopijsku estetiku Edvarda Gordona Krega i njegov ideal glumca kao supermarionete. To je glumac koji svojom telesnom i duhovnom izražajnošću može da ostvari sve ono što reditelj zamisli. Takav glumac je idealni glumac.
Takav glumac bio je i ostao na celuloidnoj filmskoj traci Čarli Čaplin. Svojom filmskom komikom on razmiče granice filmskog kadra i njegove ivice ostvarujući najviše domete filmske estetike u žanru filmske komedije i pred stavlja neprevaziđena dela filmske umetnosti, najviše domete umetnosti filmskog genija.

Čaplinova vizuelna gluma

Čaplinovi filmovi su filmske pantomime, govor bez reči. Radnja se pokazuje kao osnovna estetska vrednost, a tipsko lice Šarla kao nosilac filmske akcije. Čaplinova mimika, gestovi, stavovi, pokreti, koreografija, temporitam, gegovi, laciji, slepstici, burleske, groteske, satirijade, klovnerije, predstavljaju sistem estetike njegove filmske komike. Savremena filmologija dala je vredne studije prevrednovanju i aksiologiji Čaplinove filmske estetike i njenih društvenih značenja u eposi razvijenog kapitalizma modernih vremena. Mislim da ono što čini njegovo filmsko delo genijalnim jeste upravo činjenica svevremenosti i filmska umetnička slika sudbine malog čoveka u velikim društvenim procesima. Automatizacija u Modernim vremenima na najočigledniji način pokazuje upotrebu čoveka u mehanizovanom motorizovanom svetu. I tu se Čaplin pojavljuje kao supermarioneta u svetu u kojem moćnici povlače sudbinske konce u egzistenciji malog čoveka.

Smeh i komika u Čaplinovim fimovima otkrivaju apsurdnost biomehaničke čovekove egzistencije. Šarlo u svim  svojim ulogama je nosilac komike apsurda na filmskoj celuloidnoj traci. Zato Čaplinovi komični filmovi predstavljaju savremene tragikomedije i imaju univerzalno planetarno značenje za sva vremena. Razumevanje i osećanje Čaplinovog komičkog filmskog panoptikuma mogućno je savremenom hermeneutikom, asocijativnim učitavanjem u značenja i temporitam njegovih perpetuum mobile moderne dinamike i smehotvoračke heuristike za koju je još Rable odredio suštinu: – Smej se, jer smeh je čojstven!

Hermeneutika Čaplinove komike

Svet kapitalističke eksploatacije i kastinsko društvo bogate manjine i siromašne većine samo je metafora za svet  arionetskog teatra u kome moćni manjinski manipulatori povlače konce i kao u kakvoj marionetskoj predstavi manipulišu većinom. Upravo, Čaplin je simbol te manipulisane većine sveta lutaka, a njegov Šarlo metafora poniženih i uvređenih. U tom i takvom svetu sveopšte egomanije i tiranije bogataške manjine ključ je razumevanja Čaplinove estetike komike i poetike njegovog smeha kao humane katarze. Čaplin je genije smehotvorstva, a njegova vizuelna plastična gluma, dramaturgija i režija, u virtouznim interpretacijama totalnog autora komičkog filmskog umetničkog dela, primer je savršenog stvaralaštva filma apsurda. U tom manihejskom svetu ljudi se dele na manipulisane i manipulatore. Čaplin kao da je poznavao Platonovu paradigmu izrečenu u Zakonima:

“Svakoga od nas, predstavnika živih bića, treba da smatramo kao lutku božanskog porekla (…) Pomenuta duševna zbivanja u nama predstavljaju neku zbrku žica ili uzica koje nas vuku, i kao što su međusobno suprotne, vuku nas na suprotna dela; na tome se upravo zasniva razlika između vrline i nevaljalstva. “

Sistem Čaplinove komike

O sistemu Čaplinove estetike komike i poetike njegovog filma mogla bi se napisati celovita studija o njegovom svetu supermarioneta i svetu kao velikoj lutkarskoj predstavi grandginjola. Čaplin je idealan spoj glumca super-marionete, beskonačnih biomehaničkih komičkih virtouznih bravura, kojima sopstvenim režijskim postupcima ostvaruje genijalan opus komičkog filmskog umetničkog dela, njegovu estetiku komike i poetiku smehotvorstva univerzalnim znacima i svevremenskim značenjima. Otuda nije ni čudo da je Čaplin danas planetarna komička ikona. U Kini je u samom vrhu gledanosti. Naravno, ogroman je doprinos u recepciji Čaplina u svetu zahvaljujući malim ekranima televizije kao prenosnika njegovog komičkog filmskog opusa.

Poetski svet Čaplinove komike

Blisko mi je mišljenje filmologa Ranka Munitića da Čaplinov skitnica Šarlo predstavlja “jednu od najgenijalnijih inkarnacija ikad stvorenih na ekranu”. Poniženi i uvređeni Šarlo je istinski simbol savremenog čoveka u bezdušnom dehumanizovanom svetu današnjice. Izvesno, Šarlo je dvojnik većine ljudi danas u svetu. Munitić s pravom zapaža da Čaplin “nikad nije zanemario funkcionalnost svojih sredstava poetske ekspresije.” Njegov vizuelni govor temeljen je na nekoliko klasičnih, sasvim jednostavnih figura jezičke ravnoteže filmskog medija. Rakurs vjeran poziciji oka, pokret kamere kao škrta funkcija unutrašnje potrebe, montažni prosede na osnovi obične izmjene planova i kontraplanova, jednostavno vođenje radnje – to su okvirni principi jednog svijeta, kojega su jednostavnost i sažetost mnogi ismijavali. Čudesnu strukturu Chaplinovog kadra – u kojem sve živi, smisleno djeluje i asocijativno angažira – također su mnogi pripisivali više vještini estradnog klauna nego sineasta, više estetici sniljenog teatra nego organizmu kinestetske prirode. A sve to, naravno, bile su zablude, ponikle ili u želji da se genijalni umjetnik ponizi u svojoj jednostavnoj snazi, ili da se omalovažavanjem njegovih sredstava dokaže tobožnja zastarjelost ostvarenog svijeta i poetskog smisla” ( Poetski svijet Charlesa Chaplina, u Moj život, 1966, 13-14). Naš ugledni filmolog Ranko Munitić u razgovoru o Čaplinu posvedočio mi je njegov neposredni susret s genijalnim autorom u Švajcarskoj i da je Čaplin s razmevanjem i odobravanjem prihvatao Munitićevo rasuđivanje.

Hommage za Čaplina

Godine 1986. boraveći u švajcarskom gradiću Veveju na Lemanskom jezeru, gde je Čaplin sa suprugom i mnogoljudnom porodicom proživeo poslednje godine svoga bogatog i dramatičnog života, obišao sam njegovo poslednje ovozemaljsko stanište i poklonio se njegovoj seni. Na grobnoj ploči samo piše: CHARLES SPENCER CHAPLIN 1889 – 1977.

Čaplin o glumačkoj umetnosti

U My Autobiography (The Bodley Head, London, 1964) Čaplin beleži da mu je Vaclav Njižinski davao komplimente: – Vaša je komedija nalik na balet, vi ste u stvari plesač. Nema sumnje, Čaplin je bio izvanredan igrač, ali i daroviti muzičar, kompozitor, pevao je arije grimasama i mimikom u svojim nemim filmovima, bio je vrstan dramaturg, magični reditelj, a svoja scenska znanja i umenja sublimisao je u svojoj vizuelnoj glumačkoj genijalnosti. Čaplin je totalni glumac, glumac supermarioneta, glumac koji je mogao svaku svoju ulogu da biomehanički otpleše u čudesnoj koreografiji mizankadra, Oduševljavao se svetskim velikanima scene Nižinskim, Djagiljevim, Anom Pavlovm, ali još više Sarom Bernar, Eleonorom Duze, za koju je rekao da je najveća glumica koju je ikad video. Šta reći za Čaplina, osim jednu jedinu reč: Genije! On je bio glumac koji je mogao sve da ostvari što zamisli na savršen, virtouzan način. Apsolutni glumac! Genijalni reditelj sopstvene glumačke partiture. Čovek koji je izmislio filmsku komiku za sva vremena…

Čaplinova ars poetika

Čaplin u svojoj autobiografiji (objavljenoj i u Zagrebu) pod naslovom Moj život, 1966. beleži da “mnogi komičari. klauni, i pjevači na putu svoga uspjeha dođu do one tačke kada zažele da obogate svoj um i osjete glad za intelektualnom manom. Priznaje da je čitao Platona, Loka, Kanta i Bartonovu Anatomiju melanholije… Pročitao je svako slovo Plutarhovih Života u pet tomova. Čitao je razborito, neke knjige i po više puta. Navodio je misao kako je “gluma psihički doživljaj od kojega se širi duša.” Mislio je da i mišljenje zahteva stalnu vežbu. Smatrao je da je umetnik najsretniji kada je potpuno slobodan i da stvara neortodoksno. Bio je protiv intelektualizacije u procesima režije. Jednostavnost pristupa je uvek ponajbolja. Nije podnosio efkat radi efekta. Bio je protiv umetničarenja. Kao reditelj kameru je postavljao tako da ona olakšava koreografiju glumčevog kretanja. Kamera ne sme biti nametljiva. Upravljanje vremenom i ekonomija tempa su u umetnosti najveće vrline. Čaplin navodi da su to najbolje znali Ejzenšetjn i Grifit. Brzi rezovi i pretapanja iz jedne scene u drugu znače dinamiku filmske tehnike. Čaplin zaključuje:

“Moja tehnika je rezultat mog vlastitog načina mišljenja, moje vlastite logike i pristupa. (…) Moji su osećaji odviše savremeni. (…) Ma kako scena bila uzbudljiva, tehničar u glumcu mora ostati miran i opušten, kako bi mogao nadzirati uspon i pad svojih emocija. (…) Ne verujem da se gluma može naučiti. Kad su intelekt i osećaji savršeno uravnoteženi imaćemo vanrednog glumca. (…) Uostalom gluma se sastoji u tome da se pretvaramo u neku drugu ličnost.”

Filmologija Čaplinijana

Zbornik tekstova koji ima savremeni naš čitalac pred sobom samo je mali brevijar o velikanu filmske umetnosti. Pardoksalno je da su Čaplinovi filmovi, zahvaljujući televizijskim prenosima i još više digitalnoj diskografiji, posebno internetu, danas deo naše svakidašnje recepcije genijalnog Čaplinovog opusa, a da se knjige i literatura o Čaplinu kod nas mogu nabrojati na prste jedne ruke. Tekstovi sakupljeni u ovom zborniku predstavljaju bisere filmološke i estetičke literature o Čaplinu. Sadržinu zbornika čine izabrani tekstovi Čaplina, o Čaplinu Jan Mukaršovski, Teodor Adorno, Anri Lefer, Sergej Ejzenštejn, Bela Balaš, Andre Bazen, Žorž Sadul, Ulrih Gregor, Klovn Grok, Žan Renoar, Dušan Matić, Stanislav Vinaver, Bora Ćosić, Dragoslav Adamović, Milutin Čolić. Njegov magični filmski komički opus i za mene, koji sam sakupljao ove antologijske eseje, u proteklih pola veka na jugoslovenskom filmološkom prostoru, predstavlja riznicu znanja, tumačenja, analiza, svedočenja, malu filmologiju posvećenu estetici Čaplinove komike.

P. S.
Ako biste me pitali šta bih poneo na pusto ostrvo. Moj odgovor bi bio: BIBLIJA, HAMLET, ČAPLINOVI FILMOVI…*

Radoslav Lazić

Filmološki brevijar

Izvor

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Maja
5 years ago

Čovek koje je bez i jedne jedine reči ume da kaže toliko toga. Izvanredan čovek svog vremena.

Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
5 years ago

Овај чланак је достојан великог комичара (глумца, режисера, музичара, балетана…) уметника какав се ретко рађа (за сада је једини од проналаска филма).

Додао бих да Чаплина сви разумеју и воле: деца, стари, млади. И још, његови филмови се увек гледају са одушевљењем, ма колико да смо их пута већ видели. Мало ко је постигао овакво савршенство, и то пре свега у књижевности, а на филму – нико.

Посебно ме је одушевила похвала коју је исказао Њежински, да су његови филмови – балет. Они су нежне слике чисте душе, која тугује у несавршеном свету, који воли и без кога не може и чију трагичну лепоту исказује сузним смехом и складом који се рађа и живи пред нашим очима, настањује се у нама и бистри нам поглед оплемењујући нам мисао. Чаплин нас чини бољим, јер буди нашу успавану саосећајност и приближава нас Богу.

Danilo Knezevic
Danilo Knezevic
5 years ago

Andric je jednom prilikom izjavio da je cutnja sve ono sto je on mogao da iskaze u jednom periodu svog zivota..a to su bile godine komunisticke rezimske represije u Srbiji prema svakom intelektualcu i slobodarskom principu..tako da se tu moze podvuci paralela i sa onim vremenom u kome je Caplin ne tako mnogo pre Andrica ziveo..sa slicnom problematikom..tako da paradoksalno zvuci ali Caplin je imao mnogo toga da zahvali nemom filmu jer bi sa zvucnim filmom verovatno doziveo strahovitu cenzuru..koja je tada i bila nasiroko prosirena u holivudu..sto bi se kod nas i reklo jos Kad pametan zacuti a budala progovori..i u takvim vremenima i danas ,relativno ili ne, bez ikakve razlike i dalje zivimo.S tom bitnom razlikom da nemamo ni Caplina ni Andrica.

V. C.
V. C.
5 years ago

Poštovanje za prof.Lazića.