Kada se čovjek nađe nađe na ivici smrti, tada, možda po nekom biološkom mehanizmu ili pak nekoj životnoj uslovljenosti pred njim počne da se odmotava film onoga što mu se dogodilo i što je preživio, tj. ono što se inače naziva život, pa počne da prebira po sjećanjima, i onda nužno slijedi i elaboracija tih događaja. „Fajront u Sarajevu“ je autobiografija Nenada Jankovića, poznatijeg pod umjetničkim imenom dr Nele Karajlić, muzičara i glumca, frontmena „Zabranjenog pušenja“ i člana čuvenih „Nadrealista.“

Doživjevši srčani udar, na putu do bolnice, on se prisjeća svojih sarajevskih godina, od rođenja do odlaska. I ne samo to, prisjećanja nisu samo puka faktografija imena, lica i događaja, već je to prava analiza životnog mozaika, po principu one čuvene izreke „jednog dana kazaće ti se samo.“

Na putu do bolnice, u kolima Hitne pomoći, osim tehničara, društvo mu prave Sudbina i anđeo Azrael koji su tu zabunom nebeske administracije. Pa je neizvjesnost (a u stvari nije, jer je knjiga napisana) da li će bolesnik preživjeti ili neće.

Prisjećanja, naravno počinju djetinjstvom, naseljem Koševom, istoimenim stadionom i svime onim što se očekuje od djeteta tih godina, odnosno svim onim snovima i nadanjima. To je istovremeno priča i o Sarajevu, Sarajlijama, životu, umjetnosti, stvaralaštvu…

„Lako je prepoznati Sarajliju bilo gdje na svijetu. Pognut hod, zgrblјen i oprezan, sa rukama što dižu okovratnik mantila… taj hod je bio rezultat hoda kroz maglu. I to je jedan od razloga što se u tom nesretnom gradu rijetko dalo sresti onoga koji gleda ka nebu. Ko god da je to bio, bivao je surovo kažnjen.“

Te sarajevske magle će uvijek biti nešto više od pukog meteorološkog fenomena. One će uvijek biti simbol skrivenog značenja međuljudskh odnosa u multikulturalnoj gradskoj sredini.

Odrastanje i dječaštvo je ispunjeno svim sadržajima dječije igre neoskvrnute uticajima svijeta odraslih, tačnije, djeca ne primjećuju suptilnu simbolističku komunikaciju, koja svoj puni smisao i sadržaj dobija tek kada dijete odraste.

Osvrćući se iz ove perspektive na dešavanja u prošlosti, za Neleta mnoge stvari dobijaju puni smisao, koji se tada nije vidio, bar ne ljudima koji su bili okrenuti životu, ne sluteći da je sve što će se dogoditi jedan zaobilazni put revizionizma koji je odavno pripremao krvavi scenario.

„…Iz stambenih zgrada Koševa, umjesto da se pod ugodnim i toplim krilom komunističke koke izlegu intelektualci koji će svojim radom produbiti i unaprijediti socijalističko samoupravlјanje, ispilila su se ona lica koja će početkom devedesete vladajućoj ideologiji zariti nož u leđa. Slušajući njihova izlaganja na televiziji i radiju, stiče se utisak da su život proveli okruženi bodlјikavom žicom, a ne koševskim brezama i topolama. Oni će postati stožeri onoga što će se prvo nazvati demokratija, a kasnije nacionalne partije. Oni su ti koji su mi pokazali da je najveće dostignuće demokratije u Bosni postalo pravo da zajebavaš onog drugog.

O slobodi Nele Karajlić kaže:

„Da li sloboda mora da bude privilegija nekolicine, ili će, kao i sve drugo u vrlom novom svijetu, dobiti svoju robnu marku? A za svaku robnu marku treba izdvojiti znatna sredstva, kojih je sve manje i manje, tako da se ti slobodni lјudi, razdragani i veseli, polako skuplјaju oko kontejnera, jer je kontejner jedina kapitalistička institucija koja nudi bezuslovnu solidarnost.“

„Nekadašnji buntovnici postaju ministri, nekadašnji zastavnici prve klase postaju premijeri, baš kao što su u to isto vrijeme u demokratskom svijetu lјevičari zagovarali bombardovanja, vojne intervencije, sankcije i blokade računa. Istorija nam pokaza, po ko zna koji put, da onaj koji se bori za slobodu, jedino što stiče iz te borbe jeste utisak da je njen vlasnik!“

Sve je imalo skriveni smisao i simboliku paralelnu zvaničnom državnom ustrojstvu. Potrebno je da čovjek uđe u tematiku da bi je odgonetnuo ili da se naknadno opameti, tj. da postane „general poslije bitke.“

„Tek kasnije, kad sam odrastao, shvatio sam šta je tim silnim lјudima značilo to što navijaju za neki klub. Rat mi je pokazao da je fudbal bio skriveni popis stanovništva kako u nacionalnom tako i u socijalnom smislu, i da je sva strast i emocija koja nije smjela i nije mogla biti pokazana u javnom i političkom životu socijalističke Jugoslavije, kipila iz lјudi preko „najvažnije sporedne stvari nas vijetu”. Istorija jugoslovenskog fudbala najlјepše pokazuje istoriju jedne zemlјe. Mnogo godina kasnije, jedan od temelјnih aksioma Novog primitivizma postaće mudrost koja glasi: Ako je istorija majka života, fudbal je njegovo ogledalo! Novoprimitivci su time želјeli da kažu da se psihološka i socijalna slika nekog pojedinca prepoznaje u načinu na koji on igra fudbal, no, bio bih slobodan da dodam da se ovaj aksiom može proširiti sa pojedinca na kolektive, veće socijalne grupe, pa čak i na narode.“

Ipak, Nele fokus svoje autobiografije drži na onim pozitivnim stvarima dok druge posmatra u kontekstu koji glasi „Aha, sad mi je jasno šta je to u stvari bilo.“ Knjiga je ustvari enciklopedija sarajevske kulture. Može se pročitati o kultnim mjestima za izlazak, osnivanju „Zabranjenog pušenja“, uspjehu i slavi i posljedicama iste. Može se pročitati i o nastanku Novog primitivizma koji je promijenio kulturno lice Sarajeva, ali i šire jugoslovenske scene.

Zatim dolazi i rad sa kultnim Nadrealistima i kreativni napor na satiričnom prikazivanju javnog života kroz skečeve.

U stvari, knjiga je puna pozitivnih vibracija, ali s vremena na vrijeme je nemoguće ne ukazati na negativne pojave koje su svakako iskakale, a naročito pred raspad Jugoslavije. Upravo tu dolazi do izraza širina razmišljanja jer svakoj pojavi je potreban uzrok, ali i neko ko će posljedice da prenebregne ili da jednostavno zatvori oči pred mogućim scenarijima.

Autor je i svjedok istorije, pa svjedoči o padu Berlinskog zida i slomu komunizma u Evropi. I tu opet analitički vidi propuštenu šansu da se svijet dovede bar za korak bliže društvu bez podijela. Međutim, kao što to već biva, uvijek postoji neka skrivena agenda.

„Nikada, u istoriji lјudskog roda, čovječanstvo nije bilo bliže jednakosti kao te 1989. godine, a samo par lјeta kasnije, provalija između onih koji imaju i onih koji nemaju veća je nego u vrijeme Ramzesa Drugog. S tim što je Ramzes Drugi hranio svoje robove, jer su mu trebali, a današnji faraoni ih ubijaju, jer ih ima previše.“

Alternativni naslov ove autobiografije mogao bi da bude „Što manje znaš, manje si nesretan.“ Ova sentenca koju Nele izgovara je lajtmotiv cijele ispovijesti. To je upravo i odgovor za sve one koji su u potrazi za odgovorima na pitanja kako i zašto. Ne kaže autor da ne treba tragati, upravo obrnuto, ali da li je čovjek spreman da plati tu cijenu, a istovremeno ne može da kaže da nije upozoren.

Pa šta onda raditi? Kao što Nele zaključuje – slaviti život.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Fajront u Sarajevu, Goran Došen, Nadrealisti, Nele Karajlić, Zabranjeno pušenje