Genijalnost netipična za holivudski kič

“Fantomska nit” – Genijalnost netipična za holivudski kič

Paul Thomas Anderson filmom „Fantomska nit“ potvrdio se kao jedan od najboljih redatelja današnjice. Ako ovaj izvanredan film bude posljednja uloga Daniela Day Lewisa možemo reći da nas je napustio na dostojan način. „Fantomska nit“ je film o dizajneru Reynoldsu Woodcocku (Daniel Day Lewis) i njegovoj muzi Almi (Vicky Krieps), no u njegovom središtu nije romantična priča kakvu možda očekujete. Osmi film Paula Thomasa Andersona sličniji je hičkokovskom putovanju ekstremnim emocijama nego romantičnoj, kostimiranoj drami. Modni kreator teške naravi prihvaća žene u okolini dokle god mu mogu poslužiti kao inspiracija. Kad to prestane postaju nepotrebne i postaje jasno kako njegov rad nije samo posao nego i opsesija. Ta opsesivnost jedan je od glavnih elemenata filma jer ćemo ju upoznati iz dvije perspektive: njegovu kao dominantnog ekscentričnog genijalca i njezinu kao žene koja nastoji (p)ostati trajna inspiracija. Igra dvoje ljudi ogledat će se u njegovim kreacijama, a Paul Thomas Anderson (koji je odgovoran i za scenarij i fotografiju) odvest će nas u jedan od najljepših i najambicioznijih filmova uopće.

Odabir pedesetih kao vremena radnje daje realističnu notu. To ne čudi kad se uzme u obzir fascinacija autora filmovima kao što su „Crvene cipele“ (1948.), Rebecca (1940.) i „Strastveni prijatelji“ (1949.). Za razliku od nekih drugih posveta prošlim vremenima ovdje ne možemo govoriti o očitom referenciranju jer je ono skriveno u likovima. Ako uzmemo u obzir kreatorovu sestru Cyril (opravdano nominirana Lesley Manville) nećemo moći pobjeći od asocijacija na „Rebeccu“ jer njena funkcija strašno podsjeća na Ms. Danvers u Hitchcockovom klasiku. No, kako film odmiče to neće biti jedina poveznica s Hitchcockom. Paul Thomas Anderson američki je redatelj kojem je ovo prvi film snimljen van SAD-a, a odabir Engleske kao mjesta radnje daje simboliku. Možemo na „Fantomsku nit“ čak gledati kao na obrnuti krug: Hitch je došao iz Engleske u SAD, a PTA iz SAD-a u Englesku. U intervjuima kojima komentira film govori o američkoj fascinaciji engleskom tradicijom. Iako je mogao „Fantomsku nit“ snimiti u nekom studiju ispred zelenog platna redatelj je odabrao snimiti priču u Engleskoj, na lokaciji, sa svim problemima koje to donosi. Takav odabir, dakako, dodaje autentičnosti koja je dodatno podvučena izvanrednom ulogom Daniela Day Lewisa.

Kao modni kreator koji tretira žene kao inspiraciju Reynolds Woodcock osoba je obuzeta radom. Njegov susret s Almom jedno je od najzabavnijih filmskih zavođenja u posljednje vrijeme, potvrda one kako ljubav ide kroz želudac. Par se sretne uz ogroman doručak u flertu u kojem Reynolds nema dominantnu ulogu. Taj susret bit će samo naznaka onoga što slijedi, s obzirom da će mlada konobarica u život dizajnera uvesti vlastiti ego na što on od žena koje su mu uglavnom podložne nije navikao. Njen karakter nadmetat će se s onim genijalnog kreativca na najrazličitije načine, a glavna prepreka spajanju bit će njegova nesklonost priznavanju slabosti. Korijen za to Anderson nalazi u još jednoj hičkokovskoj referenci: odnosu majke i sina. U pomalo bizarnoj sceni koja je mogla ispasti iz uma Tima Burtona, Reynolds priča o tome kako „majku uvijek nosi blizu srca“. U tom trenutku koji koketira s osjećajem strave shvaćamo kako je majka jedina žena koja ga je fascinirala. Almina se bitka čini unaprijed izgubljena.

Kako će shvatiti razvoj filma nakon te točke svaki će gledatelj odlučiti za sebe. Vidim da neke kritike „Fantomskoj niti“ zamjeraju prespor tempo. S obzirom na kompleksnost teme i minucioznost kostima Marka Bridgesa mislim da je tempo sjajno odabran. Nijansiranje kadrova, prebacivanje fokusa s privatnog na poslovni aspekt, navike londonskog visokog društva, kreacije koje predstavljaju dio osobnosti. Sve je uklopljeno i pokazano na platnu gdje ponekad i kamera preuzima ulogu naratora. Da je tempo brži, nisam siguran da bi to bilo moguće. U nekoliko me navrata odnos likova podsjetio na „Posljednji Tango u Parizu.“ Ne znam je li tu referencu Anderson iskoristio svjesno, nisam primijetio (a istraživao sam) da ga je to itko pitao, no zapanjujuće je koliko u određenim scenama i perspektivama Daniel Day Lewis podsjeća na Branda. Poremećenost karaktera koju oba lika šutke prihvaćaju, kao i načini na koje se s njome nose, dodatno potvrđuju poveznicu s Bertoluccijevim filmom.

Rijetko se kad dogodi film kojem ne mogu naći manu. Montaža Dylana Tichenora je također besprijekorna. Glazba koju potpisuje Jonny Greenwood obiluje jazzom pa tako imamo Oscara Petersona i Nelsona Riddlea, ali i klasičare poput Brahmsa i Schuberta. Glazba je, poput fotografije i kostimografije, savršeno prilagođena sadržaju. Trenutak u kojem Alma shvati kojim načinom može zadržati Reynoldsa briljantno je praćen glazbom i montažom. Asocijativni niz koji ovaj film nameće postaje sve snažniji kako se priča bliži kraju, međutim u svakom trenutku ima izražen identitet. Dinamika između Vicky Krieps i Daniela Day Lewisa intelektualno je i fizičko nadmetanje. On je i kreator i pokretač, ali ona je centralni lik. U trenutku u kojem Cyril nađe zajednički jezik s njom postajemo svjesni kako nije „još samo jedna u nizu“. Naprotiv, kad već citiram glazbenike, mogao bih reći kako je ona prije „dođoška“ jer joj nijedna ustvari nije ravna „odavde do ćoška“. Tu se krije snaga odličnog filma. On zahtijeva participaciju i koncentraciju. Nije za svakoga i traži da mu se prepustite, no pozornost nagrađuje. Nakon gledanja išao sam čitati intervju s redateljem u kojem kaže da je Reynoldsov lik spoj Normana Hartnella i Cristobala Balenciage (između ostalih). Mark Bridges je dizajnirao sve haljine koje se upotrebljavaju. Po riječima redatelja razmišljali su i o tome da iskoriste muzeje, ali autentičnost je mogla biti zadržana samo ako su haljine nove.

Bez obzira govorimo li o filmovima Davida Leana na koje se Paul Thomas Anderson ugledao ili o ljepoti svijeta mode pedesetih, „Fantomska nit“ je i stvaran i metaforički naslov. Kažu kako je došao od refleksa koji su imale krojačice kad bi se s posla, na kojem su čitav dan šivale, vratile kući. Navečer, nakon napornog radnog dana, one bi i dalje pokretima ruku šivale „fantomsku nit“. No, osim te priče, fantomska je nit poveznica između Alme i Reynoldsa. Njihova veza moguća je samo ako on prizna da može pogriješiti, da može biti slab. U toj niši koja nikom osim njoj (i možda Cyril) nije dostupna krije se tajna njihove veze. Tek kad si slab, tek kad se prepustiš do kraja, priznat ćeš potrebu. Trenutak kad inspiracija postaje opsesija, a ne samo motivacija za izradu prelijepih haljina, trenutak je realizacije filma i perfektnog filmskog užitka s kojim smo se oprostili od jednog od najvećih glumaca filmske umjetnosti (iako se još uvijek nadam da to nije tako).