Hauard Filips Lavkraft – Fikcijom do Upozorenja

Hauard Filips Lavkraft – Fikcijom do Upozorenja

I am Providence“, iliti, „Ja sam predskazanje“, natpis koji stoji na njegovoj nadgrobnoj ploči, krajnje egoističan i jak opis, naročito za nekoga za koga se dobro znalo da pripada „nižim idealistima“: bio je mrzitelj, a ponajviše rasista i seksista. Hauard Filips Lavkraft, jedan od najvećih uticaja na modernu horor scenu, muziku, kao i film, je sam bio veoma nesrećan čovek, progonjen bedom, košmarima, paranojom, što je, tipično ljudski, svaljivao na druge. Umro je u bedi, ostavivši iza sebe mnoštvo kratkih priča, kao i najpoznatiju nepostojeću knjigu (nepostojeću u smislu u kome se javlja u njegovim pričama) nama poznatu: Nekronomikon. U popularnoj kulturi, Nekronomikon je određenje za neku „zabranjenu“ knjigu, ponajviše, knjigu mrtvih, knjigu zla, knjigu koja je pronašla svoje mesto u delima mnogih pisaca horora,a u stvarnosti se javlja samo kao zbirka njegovih priča. Ova knjiga, u fiktivnom obliku, pripada takozvanom Lavkraftovom Krugu pisaca koji su pozajmljivali delove priča jedni od drugih i tako stvarali povezane svetove, usavršavali ih i nadopunjavali, a među piscima, najpoznatiji je bio upravo Lavkraft. Za Lavkrafta se može reći da je, uzimavši najveći uticaj od svog predhodnika i mentora, Edgar Alan Poa, ne samo prevazišao učiteljev stil naracije, pisanja i stvaranja, već je svojim delom stvorio poveću sub-kulturu horora, naime: „Cthulhu Mythos“. Njegova dela se, sa druge strane, najčešće sabiraju u tri celine: Horor Priče, Ciklus Snova i Cthulhu Mythos. Umro je u bedi i siromaštvu, iza sebe ostavivši mnoga dela koja su posthumno objavljena od strane njegovih prijatelja i čijim je objavljivanjem stekao veliku slavu, avaj, prekasno.

Mnogi će reći da je naredni deo teksta samo trivijalnost, neozbiljnost, da ne treba mešati razne aspekte života u jedno. Njima mešanje nije po ukusu, radije bi ostali čisti, ti ozbiljni. Ali ko bi još mogao pronaći nešto zakopano i vredno, a da pritom ne uprlja ruke? Mnogi bi, isto tako, već odustali od čitanja na prvu naznaku da se, u dobrom svetlu, govori o jednom lošem čoveku. Unutrašnji ideal „dobrote“ tih ljudi i gadjenja prema svemu što im nije po ukusu to njima ne dozvoljava. Oni odveć ulaze u tekst spremni, ne da razumeju, već da odgovore, u maniru u kojima nalaže njihova „ispravnost“. Neka im je po volji, jer igra staklenih perli se igra čak i sa hrapavim i neravnim igračkama. Za Lavkrafta se, sa druge strane, reči: „ja razumem i znam“, predstavljaju kao najkobnije od svih. Ovo se može ogledati u protaginistima njegovih priča koji bivaju suočeni sa stvarima van ljudskog uma. Terori sa kojim se suočavaju, iliti bolje reći, ne suočavaju, predstavljaju sve ono što čini da čovek izgubi um. Pretnja, za njih, skoro nikada nije otvorena, a ukoliko jeste, nije identifikovana i to predstavlja glavnu temu Lavkraftovih priča: strah od nepoznatog i nerazumljivog. Indirektnost kontakta sa pretnjom upravo razdvaja tradiocionalni horor od Lavkraftovog terora. Priča se, isto tako, skoro nikada ne završava čovekovim trijumfom. U najboljem slučaju, protagonist će, ukoliko dođe u kontakt sa bilo čim „Onostranim“, provesti ostatak svog života u Arkamskoj ludnici. Ljudi, dakle, nisu ništa drugo do smetnja, insekti koji, bilo svojevoljno, bilo protiv svoje volje, bivaju uvučeni u igru gde su oni sami, ne igrači, već igračke. Igračke stvorenja koja igraju svoju igru sa ljudima, ne jer žele, već jer tako mogu. U smislu protagonista, ono što najviše pokreće njihovo traganje i dolaženje u situacije velike opasnosti jeste isto tako ono što samog normalnog čoveka pokreće na istraživanje: znatiželja i radoznalost, dok je, u nekim slučajevima, za to odgovoran čisti nalet loše sudbine.

Sve likove je pisao kao odraze nečega iz svog ličnog života, iz tog razloga se kod njega ne javljaju žene kao protagonisti. Njegovi protagonisti su, naime, obično akademici, naučnici ili istraživači, većinom odraz onoga što on sam nije bio jer je sam žalio što nikada nije diplomirao niti bio deo elite. Za Lavkrafta je ovo bitno u smislu atmosfere i naracije, ali još bitnije u smislu njegovog ličnog shvatanja sveta.

Ne bi bilo pogrešno smatrati Lavkrafta za modernog Hesioda, jer se i kod Lavkrafta javlja stara tematika:

U početku beše Haos…

.

Azatot, Haos, predstavlja vrhovno božanstvo u Lavkraftovom mythosu, Haos u centru svega, masa materije slabe volje i još slabije inteligencije oko koje igraju kosmosi, sam po sebi neodrediv, neshvatljiv. Prvo što zapadne za misao je: zašto da vrhovni bude upravo takav, zašto nije inteligentan, najbolji, najviši, već nešto tako gnusno i čoveku neopisivo pojmovima i jezikom, tj. zašto nije Aristotelski? Na suptilan način, Lavkraft daje odgovor na ovo pitanje. Prativši nauku i bivajući upoznat sa filozofijom, Lavkraft se gadio od pomisli da čovek može da pokuša da stavi sebe na najviši stepen bića, da kaže sebi:

Konačno sam odgonetnuo univerzum, sada on pripada meni!

.

Ovo je bilo neshvatljivo za Lavkrafta, koji je posmatrao čoveka kao sve osim najvišeg bića. Upravo njegova fikcija predstavlja upozorenje za čoveka,da on sam ne bi zapao u egoizam. Iz tog razloga se kod Lavkrafta javljaju ne-euklidski oblici, nepoznata i nerazumljiva pretnja, po moći jača od najjačeg čovekovog uma, a kamoli snage, jer čovek je, za njega, samo maleni insekt koji, svojim insektoidnim umom pokušava sistematizovati i urediti svet, razumeti ga u sklopu svojih insektoidnih mahinacija i izuma. Iz tog razloga je najveći među svima Haos, jer čovek pokušava sve urediti sistemom, jer je sam univerzum haos, a čovek živi u svom malom kutku vremena i prostora gde mu se sve čini smislenim. Mada može biti shvaćen kao mizantrop, Lavkraft, slično Orvelu, šalje upozorenje ljudima, njegova fikcija predstavlja čoveka suočenog sa onim što je više od njega samog, a čovek uvek gubi. Za njega, čovečanstvo uvek treba imati, u pozadini uma, znanje o svojoj malenosti. Skromnost čoveka pred kosmosom i prirodom jesuština njegovih priča, jer radoznalost i verovanje u nadmoć će, ukoliko bez opreznosti, dovesti do samouništenja. Lavkraft nipošto nije bio protiv nauke i saznanja, njegova dela mogu biti protumačena više kao upozorenja, a ne kao osuda. Budući da je čovečija želja za kontrolom prirode u svoju korist dovela do stvaranja atomske bombe, ovaj način razmišljanja je uistinu validan i danas postoje stvari koje je najbolje ostaviti neistraženima, jer ljudi su pakosna sorta. Na taj način, Lavkraft poručuje čovečanstvu da se pazi samoga sebe, maskirajući to fikcijom. Odjednom se natpis na njegovoj ploči: „Ja sam predskazanje“, ne predstavlja toliko nadobudno i egoistično, već čak i prihvatljivo.

Mnoga druga božanstva u Lovkraftovom svetu uključuju Nijarlatotepa, boga sa hiljadu lica, puzeći haos koji se javlja u poemi istog imena kao i u drugim delima, gde se neretko predstavlja kao faraon, kao harizmatična osoba, čovek, u nekim slučajevima, kao osoba u crnom odelu sa crnim licem, koji, po svojoj prirodi voli da vlada iz senke, mada je njegova prava forma sve osim čovekolike.

Najpoznatiji od svih, Katulu, jedan od bogova na Zemlji, njegov grad R’lyeh, grad u dubinama mora u kome Katulu provodi milenijume uspavan, ali opet, konstantno uznemiravan od strane ljudi koji bi prodrli u istinu toga što se krije iza ne-euklidskih oblika i vrata ovog nepoznatog mesta. Iz predhodno navedenog je jasno odakle potiče njegova fikcija: iz njegovog shvatanja sveta i problema njegovog vremena. Mnoge druge teme se sigurno mogu izvući iz Lavkraftove fikcije, ali onima koji ne žele zadirati duboko ili im se sve ovo čini trivijalnim, slobodni su da posvete neko vreme Lavkraftu, ukoliko im je volja, zbog njegovog genijalnog stila naracije, tematike i stvorenog, fiktivnog sveta u kome se sve dešava. Mada nije bio filozof niti naučnik, njegova fikcija je odraz njegovih uverenja i mada nikada ne bi mogao pripadati akademskom krugu kao pisac horora, kod njega se još uvek javlja upozorenje baš tom akademskom krugu, kao i ljudima uopšte. U najgoremslučaju, čak iako njegova uverenja budu ismejana, jer on sam nije u poziciji da bude “kritičar”, po shvatanju ljudi koji sede na svom umišljenom tronu privilegije i uzvišenosti, Lavkraft će još uvek ostati jedan od najbitnijih pisaca i jedan od najvećih uticaja na mnoge današnje sub-kulture kao i na književnost uopšte. Lavkraft, stoga, vodi borbu na dva fronta: na frontu bitnosti kao akademika i kritičara i na frontu bitnosti kao pisca, a na jednom je sigurno već odneo pobedu. Koristiti njegove ideje, spajati fikciju i nauku, moguće i nemoguće, spajati razne aspekte i teme života, stvarnog i nestvarnog u jedno, to nije ništa više do jedne, jako lukave, igre staklenim perlama, koju mnogi, nažalost, ne igraju izuzetno vešto. Sa druge strane, svaku igru treba znati igrati, a igre nisu za ozbiljne. Da je bio loš čovek jer je bio mrzitelj, moglo bi se reći, ali su njegova dela sigurno drugačija od toga, ako je, naravno, čitaocima po ukusu.

Za P.U.L.S.E Dimitrije Ostojić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
User
User
8 years ago

*Ktulu. Sem toga, fin clanak 🙂

Dražen Pekušić
Admin
8 years ago
Odgovor korisniku  User

Tulu, Clulu, Clooloo, Cthulu, Cthullu, C’thulhu, Cighulu, Cathulu, C’thlu, Kathulu, Kutulu, Kthulhu, Q’thulu, K’tulu, Kthulhut, Kutu, Kulhu, Kutunluu, Ktulu, Cuitiliú, Cqulu, Thu Thu…