Filmovi s ivice: Kaligula

Filmovi s ivice: Kaligula – Galus Caesar Augustus Germanicus zvani Caligula zasjeo je na prijestolje Rimskog Carstva godine Gospodnje 37. i u dobi od 25 godina postao najmoćniji čovjek na svijetu. U početku je novopečeni car bio vrlo omiljen među rimskim pukom, prvenstveno jer je ukinuo vladavinu terora svog djeda, cara Tiberija. Ali, krv nije voda, i Caligula je blo daleko od idealnog vladara pa je tako u povjesti ostao upamćen po svojoj brutalnoj naravi, brojnim krvoprolićima, incestuoznoj vezi sa sestrom Drusillom i seksualnom iskorištavanju svojih podanika na najizopačenije moguće načine. Da stvar bude još bizarnija, sebe je smatrao vrhovnim božanstvom drevnog rimskog Panteona i zahtjevao je da ga svi štuju kao takvog. Na kraju, nakon četverogodišnje strahovlade, Caligula je svrgnut i smaknut zajedno sa svojom ženom Caesonijom i kćerkom Julijom Drusillom.

Curriculum vitae ozloglašenog vladara je jednostavno bio osuđen da se prije ili kasnije ovjekovječi na velikom platnu. Početkom sedamdesetih, na ideju o snimanju filma došao je ugledni redatelj Roberto Rossellini, koji je predložio svon nećaku Francu Rosselliniju da se uhvati producentskog posla.

Francu se svidjela ideja te je angažirao poznatog pisca i dramatičara Gorea Vidala da napiše scenarij. All, kao što to obično biva, pojavio se problem novca. Vidal je tako došao na ideju da u produkcijski tim uključe biznismena Boba Guccionea što samo po sebi ne bi bilo nimalo zanimljivo da stanoviti gospodin nije bio osnivač erotskog časopisa “Penthouse“. Novopridošli Guccione je filmom htio prikazati svu seksualnu devijantnost koja je vladala starim Rimom, pa je tako za redatelja angažirao relativno nepoznatog Tinta Brassa, koji je svojim prethodnim djelcem Salon Kitty pokazao da zna baratati “zabranjenim” temama.

Caligula se počeo snimati 1975. godine u Rimu (u istim studijima u kojima se početkom šezdesetih snimala Kleopatra), s ogromnim budžetom od 17,5 milijuna dolara, od kojeg je najviše novca otišlo na složene setove i kostime. Okupljena je i ugledna glumačka ekipa koju su predvodili Malcom McDowell (Paklena naranča) u ulozi Caligule, Helen Mirren (Excalibur) kao Caesonia i Peter O’Toole (Lawrence od Arabije) kao Tiberije. Ulogu Drusille trebala je tumačiti Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) koja je zapravo i snimila nekoliko scena, ali je na kraju napustlla set jer joj se smučilo snimanje golišavih prizora. Zamjena je ubrzo stigla u obliku Terese Ann Savoy koja je ranije surađivala s Brassom u Salon Kitty.

Na set je dovedeno i desetak Penthouseovih djevojaka koje, naravno, nisu imale nikakvih ustručavanja u snimanju seksi scena. I dok je Schneiderova davala šokantne izjave po medijima kako se u rimskim studijima snima visokobudžetni pornić, na setu, zatvorenom za javnost, dolazilo je do mnogo trzavica. Vidal se posvađao s redateljem Brassom zbog drastičnih promjena njegovog scenarija, te je napustio projekt i bezuspješno pokrenuo tužbu, zahtljevajući da se njegovo ime ukloni s filma. Zatim se Brass posvađao sa scenografom Danilom Donatijem (poznatom po radu na Fellinijevim filmovima) oko rokova za izgradnju scenografije. Inače, temperamentni redatelj je imao uvrnut smisao za humor pa je tako iz zafrkancije i inata ponekad snimao prizore seksa s korpulentnim i ostarjelim glumicama, čime je došao u sukob i sa “big bossom” Guccioneom.

Snimanje se završilo negdje krajem 1976, ali Guccione baš nije blo zadovoljan finalnim proizvodom. Par mjeseci kasnije vratio se u studio sa svojim Penthouse curama, snimateljem Giancarlom Luljem i još nekim članovima ekipe te snimio nekoliko “žešćih” scena koje je na kraju umontirao u Brassovu verziju. Nakon dugotrajnog montažnog posla i nekoliko pravnih zavrzlama, film u trajanju od 210 minuta svjetlo je dana ugledao na canneskom festivalu 1979. godine. Naravno, bio je jednoglasno popljuvan od kritičara i proglašen čistom pornografijom, a sveopćem negativnom prijemu pridružili su se i glavni glumci kojima se mnogo toga snimalo iza leđa. Zbog uprizorenja svih mogućih perverzija uključujući nekrofiliju i zoofiliju i eksplicitnih scena orgija, silovanja i obrednih žrtvovanja, u mnogim je zemljama film zabranjivan, uvelike cenzuriran ili skinut s kino-repertoara nakon samo nekollko dana prikazivanja.

Guccione je pak u svrhu promocije zakupio neko staro kino u New Yorku, preimenovao ga u “Penthouse East” i u njemu puštao kontroverzni uradak, naplaćujući po projekcji ulaznicu od 7,5 dolara (regularna kino-karta tada je koštala pet dolara), smatrajući da će time povećati ugled i vrijednost filma. Nakon ne previše uspješne kino-distribucije, Caligula je početkom osamdesetih lansiran na videotržište na kojem je prema nekim pokazateljima postigao ogroman uspjeh. Guccione je davao izjave da je film bio tollko profitabilan, da mu je zarada omogućila izgradnju “Penthouse Casina” u Las Vegasu!

Tijekom vremena Caligula je za potrebe raznih redistribucija i videoizdanja skraćivan ili nanovo produživan, pa se smatra da se do danas na tržište plasiralo čak 13 verzija filma različite duljine (ipak, najduža verzija, prikazivana u Cannesu, nije nigdje kasnije realizirana). Danas Caligula uživa kultni status u određenim krugovima, premda je još uvijek ozloglašen među mainstream publikom i kritikom. Ipak, mnogi mu priznaju vizualnu raskoš, upečatljivu glazbenu podlogu Paula Clementea, te smatraju da se radi o jedinom filmu koji je uistinu pokušao prikazati svu brutalnost i dekadenciju starog Rima.

Visokobudžetni pornić ili vjerna rekonstrukcija jednog razdoblja? Možda je film najbolje opisala Helen Mirren nazivajući ga “miksom umjetnosti i genitalija”. Jedno je sigurno, da je stvarni Caligula živ, zasigurno bi bio vrlo zadovoljan filmskim uprizorenjem svoga života.

Piše: Tomislav Hrastovčak

Izvor: Filmofil

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments