Ulogujte se / Kreirajte profil

Filmska samoubistva kao upozorenje za otuđeni svijet

Rastući društveni fenomen samoubistva kao jednog od najdramatičnijih problema čovječanstva, s posebnim akcentom na slavne ličnosti u svijetu, koje uprkos bogatstvu, slavi i prividnoj sreći, odluče da sebi okončaju život, nešto je što svakodnevno šokira i uznemiruje svjetsku javnost. Međutim, dok u stvarnosti informacije o uzrocima samoubistava po pravilu ostaju sakrivene, na filmskoj traci one budu prezentovane u cjelovitom obliku.

Svijet je već navikao na svakodnevna samoubistva siromašnih, ali šta sa onima koji ‘imaju sve’EPA – Ilustracija

Na koncu je, zapravo, neophodno povući  paralelu između filmskog suicida Virginije Woolf u ostvarenju Sati (2002), suočavanja Običnih ljudi (1980) sa pokušajem samoubistva njihova sina tinejdžera, Posljednjih dana Kurta Cobeina (2006), konstantih razmišljanjem o „kraju“ Amy Winehouse (Amy, 2015), mladalačke depresivnosti u art drami Oslo, 31. avgust (2011), nagovještaja Aviciijevog brutalnog oduzimanja vlastitog života (Avicii: Istinite Priče, 2017), i bjesomučnih suicida koji svakodnevno popunjavaju medijske stupce, od koji je najnovije ono poznatog svjetskog kuhara Anthonyja Bourdaina, tog šarmantnog, odmjerenog, dirljivog TV pripovjedača kojeg je svojevremeno Barack Obama molio da jede s njim, te uz pomoć te usporedbe pokušati pronaći odgovor na trenutno jedno od najvažnijih, ali i najmisterioznijih društvenih pitanja: Zašto se ljudi ubijaju?

 

Virginija Woolf se ubila jer je morala

 „Najdraži, sigurna sam da ponovo ludim. Osjećam da ne možemo proći kroz još jedno grozno razdoblje i da se neću oporaviti ovaj put. Počinjem čuti glasove i ne mogu se skoncentrisati. Tako da radim ono što se čini kao najbolja stvar (…) Ne mogu se boriti više. Sve me je napustilo osim sigurnosti u tvoju dobrotu. Ne mogu ti nastaviti kvariti život više. Ne mislim da je dvoje ljudi moglo biti sretnije nego što smo bili mi. V.“

Napisala je Virginija Woolf u oproštajnoj poruci svom suprugu Leonardu, a zatim izmučena napadima duševne bolesti te dubokom depresijom, uronila u rijeku Ouse u Rodmellu, 28. marta 1941. godine.

Upravo ovim riječima te odlučnim i istovremeno uplašenim odlaskom u smrt Virginije Woolf, počinje filmsko ostvarenje Sati (2006) Stephena Daldryja, čija se radnja odigrava u jednom danu kroz tri paralelne priče. Svaka od njih počinje s jutrom, u predgrađu Londona 1920-ih, poratnom Los Angelesu, savremenom New Yorku, a povezuje ih roman Gospođa Dalloway koji Virginia Woolf (Nicol Kidman) piše, Laura Brown (Julianne Moore) čitanjem spoznaje, a Clarissa Vaughan (Meryl Streep) živi od riječi do riječi. Dok se Virginia bori sa mentalnom bolešću koja postepeno obuzima njeno tijelo, ali i proždire njen um te presreće i prisvaja riječi upućene ka papiru, a čitajući Gospođu Dalloway Laura počinje uviđati promašenost vlastitog života uzrokovanu odricanjem od sreće koju bi imala kao lezbijka, Clarissa brine o svome prijatelju Richardu (Ed Harris) koji umire od AIDS-a, i poput gospođe Dalloway „priređuje proslave, kako bi prikrila tišinu“. Dakle, s jedne strane, u stvarnosti preovladavaju šture informacije o depresiji i samoubistvu Virginije Woolf, a s druge, film Sati, kroz jedan krajnje iskren lični i umjetnički pogled na beznadežni čovjekov svijet, donosi vizuelno detaljan i direktan prikaz postepenog gašenja jednog života. Kreirajući atmosferu bolne i tragične tišine koja prati svaki pokret, svaku riječ, svaku misao glavnih protagonistkinja, Sati istovremeno povlače nepremostivu liniju između pukog preživljavanja i istinskog življenja, sačinjenu od beskonačnih životnih sati, ali i otkriva kako čovjek postoji jedino u sadašnjem trenutku, a zatim poput ribe u nepomičnom okeanu nastavlja svoje (ne)izvjesno putovanje kroz vrijeme.

Film, na koncu, na najbolji način utjelovljuje riječi Virginije Woolf, koje poput ogledala razotkrivaju jednu dušu opsjednutu duhovima nemira, kojoj nikada nije i nikada neće biti dovoljno samo fizički disati, te za koju smrt dolazi kao svojevrsno oslobađanje od utega ovosvjetskog besmisla i nestajanja u prolaznosti.

 

Samoubistva nevinih i izgubljene generacije

Neizostavan segment fenomena suicida kako u aktuelnoj društvenoj stvarnosti, tako i na filmu, jeste svakako smrt mladih izazvana njihovom vlastitom i svjesnom odlukom. Međutim, dok u svakodnevnici 21. stoljeća, eventualni razlozi učestalih samoubistava mladih ljudi i izgubljenih generacija, po pravilu ostanu nerazriješena, film je već ponudio detaljne analize uzroka jedne od vječitih i najtamnijih sjenki čovječanstva. Jedno od najreprezentativnijih ostvarenja s ovom tematikom jeste Djevičanska samoubistva (The Virgin Suicides, 1999) Sofije Coppole, nastao prema istoimenom romanu Jeffreya Eugenidesa, koje je 2015. godine dobilo i svoju „tursku“ verziju naslovljenu Mustang. Riječ je, dakle, o duhovitoj i tragičnoj, naturalističkoj i fantastičnoj filmskoj priči o pet maloljetnih sestara iz Michigana koje, iz pobune protiv paranoičnih roditelja koji ih zatvaraju iza strogih kućnih zidova, izvrše kolektivno samoubistvo.

U potrazi za nedokučivom slobodom i istraživanjem bujajuće seksualnosti, ugnjetavanih od strane konzervativnog društva, ove djevojke spoznaju da ne žive u svijetu u kojem postati ženom podrazumijeva ispunjene istinskog ženskog identiteta, te naposlijetku pronalaze smrt kao konačno oslobađanje. Iz nemogućnosti ostvarenja ovozemaljske ljubavi na jednom suncem obasjanom školskom igralištu, Cecilia, Lux, Bonnie, Mary i Therese se zaljubljuju u samu smrt, koja im ne dolazi kao ishod psihičkog oboljenja, već kao unaprijed određena sudbina za njihove zarobljene duše. Jer, ako muškarci kojima sjećanja na ove djevojke predstavljaju jedinu sreću, ne razumiju zašto im je „tako bitno da budu zrele, ili zašto osjećaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente“, ali osjećaju „kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naučiš slagati boje“, kako će to onda spoznati otuđeni svijet današnjice.

 

Između tjelesne i duhovne smrti

Osnovni smisao postojanja junakinja filma Mustang rediteljice Deniz Gamze Ergüven, zarobljenih u kolotečini turske patrijarhalne sredine, jeste da se dobro prodaju/udaju i da postanu vjerne i poslušne bračne služavke svojim novim „gospodarima“. Međutim, takva nasilna transformacija iz djevojčice u ženu, osim što ostavlja psihološke posljedice i budi suicidni nagon, pokreće i vječnu borbu između ženskog djetinjeg buntovništva i konačnog prihvatanja od strane muškaraca nametnutih moralnih pravila.

Također, Mustang predstavlja brutalnu sliku današnjeg položaja žene u zemljama s šerijatom, u kojima je ženska priroda razapeta između nametnute potrebe da ugodi muškarcu i straha od kršenja zapisanih pravila i osude društva (komšiluka). Poput svojih vršnjakinja iz Coppolinog filma, Lale, Nur, Selma, Ece, Sonay, zapadaju u procjep između duhovne smrti koja dolazi sa udajom za „ugovorene“ muškarce, i one tjelesne koju donosi samoubistvo, a koja donosi toliko željeni osjećaj slobode. Što zidine i žice oko kućnog pritvora bivaju veće, to ženska pobuna u konačnici biva jača te osvještava konačnu spoznaju „…da su djevojke zapravo prerušene žene, i da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt…“

 

Ovisnost o beznađu

Malo koja društvena bolest u toliko mjeri izjeda svijet današnjice, kao što to čini narkomanija kod mladih. Međutim, iako se ulaže veliki napor u suzbijanje ovoga nepremostivog društvenog problema, njemu se u najvećoj mjeri pristupa kao uzroku, a ne posljedici, odnosno svojevrsnom pozivu u pomoć i pokušaju umrtvljenja konstantnog osjećaja straha, nesigurnosti, besmisla i beznađa. Upravo na pitanje, šta kada ovisnost prođe, a ostanu isti strahovi i ista bezvoljnost, direktno i posvećeno odgovara ostvarenje Oslo, 31. avgusta Joachima Triera, kao elegična filmska oda mladalačkoj otuđenosti i autodestruktivnosti, posebno svojstvenim novom mileniju. Riječ je o filmu čija se radnja odigrava kroz zadnji dan ljeta u Oslu, tokom kojeg bivši ovisnik Anders (Anders Danielsen Lie) konačno spoznaje da opstanak na ovome svijetu za njega više nema smisla. Nakon što ga njegov prijatelj pokuša utješiti i ohrabriti s „čuvenim“ riječima „sve će biti u redu“, Anders mu odgovara da „sa 34 godine nema ništa te da ne želi počinjati ponovo“.

On svoje riječi potvrđuje na prvom razgovoru za posao otkad je „čist“, kada uredniku časopisa prizna da je bivši ovisnik te na taj način, zapravo, svjesno odbija svoj eventualni novi početak. Svi naredni trenuci tokom tog nostalgičnog dana, druženje sa prijateljima, pomstranje probijanja sunca, čaša vina, smijeh djevojaka, vožnja na motoru, rađanje nove ljubavi, kod Andersa neće pobuđivati nikakve osjećaje i zapravo će samo prezentovati definitivno otuđenje i izolovanost od svijeta koji rapidno ide naprijed i s kojim je krajnje naporno ostati u koraku. Uporedo sa Andersovom nemogućnošću da se poveže sa vlastitim životom, njegovi prijatelji će bezosjećajno nastavljati sa svojim životima i tiho ga osuđivati, te, govoreći o zamoru od rutine uzrokovane djecom i brakom, zapravo gurati u mrak smrti koja ga svakako iščekuje. Nepovratnoj duhovnoj oštećenosti Andersona će doprinijeti i nemogućnost ponovnog povezivanja sa bliskim ljudima, sestrom koja ga ne želi vidjeti, roditeljima koji su odsutni, djevojkom koja ignoriše njegove pozive, te jedna melahnolična zora završava konačnim posrtajem i vraćanju u raj ili pakao droge.

 

Samoubistva slavnih: neizdrživa bol ili obijest

Ovakav bezosjećajni i beznadežni svijet je već odavno navikao na svakodnevna samoubistva siromašnih, jasno nesretnih, fizičkih oboljelih i izgubljenih ljudi, ali šta kad se ubije čovjek koji je imao sve? Kada razbije staklenu flašu i prereže sebi vene najpopularni DJ u svijetu, 28-godišnji Tim Bergling Avicii, koji je pokrenuo svojevrsnu revoluciju u elektronskoj muzici i uz pomoć njenih bitova i tekstova slavio život. Kada se u skupocjenom hotelu objesi jedan od najomiljenijih televizijskih voditelja, uspješni, naočiti, nasmijani kuhar i putopisac, Anthony Bourdain. Kako onda da ovaj svijet ne zanijemi i barem na trenutak ne zaustavi besciljno okretanje oko svoje ose.

Ali neće, jer ne razumije i nikada neće razumijeti veličinu talasa depresije i anksioznosti koji u punom naletu dolazi i otuđuje vam sve što imate, bila to voljena kćerka, ukusna hrana, predivna žena, ili zlatni sat na ruci koji uporno otkucava i podsjeća vas da je kraj sve bliži.

Za razliku od mnoštva dokumentaraca o usponu i padu te posljednjim danima muzičkih ikona, kao što su Amy Winehouse, Kurt Cobain ili Janis Joplin, koji dolaze nakon njihovih smrti, film Avicii: Istinite priče, nagovještava tragičan ovozemaljski kraj mladog Tima Berglinga. Iako zasigurno samo pokojni Tim zna pravi razlog svoga brutalnog samoubistva, ovaj film će poslužiti kao detaljan prikaz stravičnog fizičkog i psihološkog pritiska s kojim se suočavaju mlade showbiz zvijezde, ali i dokazati da slava, novac i osmijeh na licu ne označavaju uvijek istinsku sreću te da ispod kože može tinjati vulkan straha, besmisla i neizdržive boli.

Izvor: Al Jazeera

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.