Filozofija istorije – ključ prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
Postoji stara istočnjačka izreka koja kaže: Prošlo vrijeme je sadašnje vrijeme, kao i budućnost koja, iako još nije nastala, ipak jest. Prema istočnjačkom viđenju vremena stvarnost postoji izvan okvira vremena, a ono što iskustveno doživljavamo kao odvojene faze zapravo su dijelovi istodobne stvarnosti. To je zanimljiv koncept koji podrazumijeva da prošlost i dalje postoji, da je sadašnjost samo prolazni trenutak, a da u nacrtu prirode budućnost već postoji. Tako se mogu objasniti mnoga proročanstva zabilježena u povijesti.
Na Zapadu je filozofija povijesti više metodička disciplina koja proučava značaj ljudske povijesti, te se pita ima li ona ikakvu svrhu i značenje. Postavlja pitanja poput: Postoje li opća načela, zakoni i obrasci u povijesti? Postoji li smjer ili smisao u povijesti? Možemo li pomoću povijesti predvidjeti budućnost? Koje pouke možemo izvući iz povijesti? Razmotrimo ova pitanja jedno po jedno.
Postoje li opća načela, zakoni i obrasci u povijesti?
Možemo početi s načelom nepredvidljivosti. Jednostavno rečeno, u određenom vremenu u povijesti pojavljuju se osobe i događaji koji imaju golem učinak, ali se njihovo pojavljivanje rijetko predvidi. Jedan takav primjer je pojava fašizma 1930-ih. Iznenađujuće za nas danas, gotovo ga nijedan politički komentator nije predvidio, a svi su bili iznenađeni njegovim prihvaćanjem u širokim masama.
Sličan slučaj su pojave nekih izvanrednih povijesnih ličnosti, poput Aleksandra Velikog ili Napoleona. Tko bi mogao pomisliti da će vladar jedne male makedonske kraljevine krenuti u osvajanje svijeta u dobi od osamnaest godina i do svoje trideset i treće godine, kad je umro, povesti ratni pohod sve do Indije? Ili da će nepoznati Korzikanac biti okrunjen za cara Francuske i poharati Europu svojim “Napoleonskim ratovima”?
U isto vrijeme, međutim, postoji i logika u povijesti. Stvari se događaju s razlogom, ili točnije, zbog više razloga. Upravo je mnoštvo čimbenika ono što otežava tumačenje i predviđanje povijesti. Među čimbenicima koji utječu na razvoj događaja su geografija i klima (npr. prisutnost rijeka pogoduje stabilnosti civilizacija, za razliku od ledenih pustoši ili pustinja), ekonomija, filozofija i religija, da spomenemo samo neke. Možemo li, primjerice, razumjeti razvoj islamske civilizacije ako zanemarimo religijski faktor koji je bio u srcu njegove ekspanzije?
Drugo je načelo cikličnost. Postoje ciklusi civilizacija koji slijede jedan drugoga i izrastaju jedni iz drugih. Nijedna civilizacija nije trajna. U Europi je praktički svaki narod imao svoje slavno razdoblje: Španjolci, Austrijanci i Mađari, Britanci…, no onda su ih zasjenili drugi.
Što uzrokuje smrt civilizacije? Ovo je još jedan prirodni zakon. To je djelomično zbog “vremena” koje nagriza sve stvoreno. Međutim, djelomično je to također posljedica gubitka vrijednosti, posebice duhovnih vrijednosti, jer osjećaj onog uzvišenog, transcendentnog daje ljudskom biću, a time i civilizaciji, osjećaj smisla. Ako se te vrijednosti izgube, civilizacija će izgubiti svoj razlog postojanja te će, kao biljka lišena Sunčeve svjetlosti, na kraju uvenuti i presahnuti.
Postoji li smjer ili smisao u povijesti?
Postoje li snage koje vode povijest? Većina ljudi u prošlosti je vjerovala u to, ali danas se ta ideja smatra staromodnom. Takve snage nazivane su bogovima, providnošću, sudbinom, karmom… Danas se često nazivaju “ekonomija”.
Međutim, vjerovanje u više moći koje utječu na ljudske događaje nije iracionalno jer povijest bilježi mnoge događaje koji bi nas mogli navesti na pomisao kako postoji neka viša sila osim puke slučajnosti. Jedan od takvih primjera je odluka mongolsko-kineskog vladara Kublaj-kana da zauzme Japan. U tu je svrhu 1274. godine odaslao golemu flotu prema Japanu. Ona bi im osigurala pobjedu da velika oluja nije neočekivano zahvatila i potopila gotovo cijelu flotu. Japanci su oluju nazvali kami1 kaze ili božanski vjetar.
Danas smo skloni odbaciti tu mogućnost, ne zato što je nelogična, već zato što ne vjerujemo u bogove ili duhove, ali s druge strane vjerujemo da se sve događa slučajno. Najeminentniji filozofi antike, poput Plotina, smatrali su apsurdnim vjerovanje da se stvari događaju slučajno.
Vratimo li se istočnjačkom konceptu vremena spomenutom na početku ovog članka, ako budućnost na neki način već postoji – u arhetipskom svijetu – tada će postojati i sile koje vode ljudsku povijest prema ostvarenju tih arhetipova u vremenu.
Možemo li pomoću povijesti predvidjeti budućnost?
Hoće li današnja globalna civilizacija preživjeti sadašnje krize (ekološke, ekonomske, demografske, duhovne itd.)? Ono što se obično događa u povijesti jest da se mnogi elementi izgube, da bi ih kasnije zamijenili vrlo različiti oblici. Kao primjer možemo uzeti civilizacije Grčke i Rima. Moć Grčke se urušila kada ju je zasjenio Aleksandar Veliki u IV. stoljeću prije nove ere. No nije potpuno nestala. Mnogi njezini kulturni elementi, poput umjetnosti i religije, preneseni su u Rim koji ih je ugradio u vlastiti život.
Sličnu je sudbinu doživio i sam Rim; kada je propao na prijelazu iz V. u VI. stoljeće nove ere, neke njegove oblike (filozofske, kulturne, institucionalne i dr.) preuzeli su kršćani na Zapadu, a kasnije i muslimani na Istoku. Neki od tih oblika, poput arhitekture, prava i sustava vlasti i uprave, preživjeli su sve do početka XX. stoljeća, pa i kasnije.
Što se naše civilizacije tiče, mogli bismo nagađati da će, ako sve ne bude uništeno u nekoj nuklearnoj ili prirodnoj katastrofi, neki od znanstvenih i kulturnih elemenata naše sadašnje civilizacije biti preneseni u novu civilizaciju koja će postupno zauzeti njezino mjesto, ali ta će se nova civilizacija temeljiti na sasvim drugačijem sustavu vrijednosti.
Često mislimo da će budućnost biti nastavak sadašnjosti, iako povijest pokazuje da to nikada nije slučaj. Rim je bio vrlo različit od Grčke. Srednjovjekovna Europa bila je vrlo različita od Rima. I naša tehnološka civilizacija potpuno je drukčija od one srednjovjekovne. Možemo zamisliti da će ljudi budućnosti u potpunosti izgubiti zanimanje za gadgete i tehnologiju te postati fascinirani parapsihologijom i misticizmom – što je danas gotovo nezamislivo – ali ako proučavamo povijest, vidjet ćemo da se pogledi na svijet radikalno mijenjaju.
Koje pouke možemo polučiti iz povijesti?
Mnogo se može naučiti proučavajući povijest. Puna je pouka o ljudskoj prirodi, sudbini, politici… Will i Ariel Durant u svojoj knjizi Lekcije povijesti sugeriraju da je jedna od tendencija u povijesti da se bogatstvo koncentrira u rukama nekolicine, u toj mjeri da mnogi postaju sve siromašniji te nastaje opasnost od rušilačkog preokreta. Možemo vidjeti da se to događa upravo sada na globalnoj razini, sa sve većim jazom između bogatih i siromašnih.
U povijesti se to dogodilo mnogo puta ranije, a povremeno bi situacija bila ispravljena prije nego što je bilo prekasno. U mnogim drugim slučajevima, kao što su francuska i ruske revolucije, zavladalo je nasilje, što je dovelo do masovnih razaranja i gubitka života.
Još jedna pouka povijesti je nada i nadahnuće koje iz nje možemo crpiti. Ljudi često smatraju da je povijest popis katastrofa ili kao što Shakespeareov Macbeth govori o životu: “…to je priča lude, puna buke i bijesa, a ne znači ništa”. No postoje ljudi u povijesti koji zaista rade za opće dobro, a ne iz vlastitog interesa, iako ponekad njihova postignuća umanje oni koji rade u vlastitu korist. Ono što možemo naučiti iz ovoga je da dok su amoralni često moćni, a postoje i oni koji se nesebično bore protiv zla i nastoje, sa stanovitim uspjehom, ponovno uspostaviti dobro.
Čak i od vojnih osvajača čije postupke danas ne odobravamo, ljudi poput Aleksandra Velikog ili Napoleona, možemo naučiti o duhu za koji “ništa nije nemoguće”. Poznatu bitku za Crécy u srednjem vijeku, primjerice, dobio je Edward III. unatoč činjenici da su Francuzi bili brojčano nadmoćni s pet naspram jedan i da mu je većina njegovih zapovjednika savjetovala da se povuče. Često su takvi osvajači ipak na kraju potučeni, i to bi bila samo još jedna od lekcija za učenje, pouka da postoje ograničenja ljudskim postignućima i da je u takvim situacijama velika opasnost hibris ili ponos. Međutim, iznad svih povijesnih lekcija, filozofija povijesti posvećena je razumijevanju prirode i sudbine čovječanstva, a to podrazumijeva povratak na filozofsko pitanje o prirodi i sudbini ljudskog bića.
1 Kami su duhovi u japanskoj religiji.
S engleskog prevela: Helena Marković
Autor: Julian Scott
Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E
Filozofija istorije – ključ prošlosti, sadašnjosti i budućnosti napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →