Filozofija kao susret – Sin Sofroniskov bio je preteča interakcije umova i prosvjetitelj filozofskog dijaloga, pored pojma, ironije i metoda, upravo onaj koji je zagrijao atmosferu Atine svojom aktivnošću. Otac susreta – Sokrat, stvorio je beskonačni prostor za alokaciju ideja, u kojem su misli izvor spoznaje. Ti susreti nijesu samo okupljali ljude; oni su stvarali vitalni tok filozofskog dijaloga, tok povijesti i civilizacije. Susreti pojedinaca u povijesti često su bili katalizatori za epohalne prekompozicije datosti – na ovaj ili onaj način.

Što je taj susret, ako ne svetinja ljudskog postojanja, sveti obred iz kojeg se rađa život? I nije li upravo susret pojedinaca ono što remeti zatečeno, razbija okove, unosi nemir u ustajale vode svakodnevnice? Svaki razgovor, svaki dijalog je poput Apolonovog proročanstva – nepredvidiv, dvosmislen, duboko prožet sudbinskom nužnošću. Sokrat i njegova borba su metod protiv svake dogme, dijalektička abolicija nad svakim predubjeđenjem, a mi kao takvi smo dužni nastaviti optimizaciju te antičke mantre, iako nam ona polako izmiče iz konstrukta samobitnosti i percepcije kulture. Antiteza i kontradikcija, a na čijoj meti je susret, pa samim tim i filozofija – jeste otuđenje i distanciranje. No, prodorom u hronotop i arhetip epohalnih susreta, možemo li pronaći lijek za ovu civilizacijsku bolest?

Svijet bez susreta je svijet bez života, bez pokreta, bez nade! On je više od dijaloga, više od razgovora – on je temeljna esencija ljudskog postojanja, iskra koja pali plamen civilizacije!

Sjetimo se Jene, intelektualno središte na prelazu iz 18. u 19. vijek. Tamo, u tom malom njemačkom gradu, eksplozija akademske rasprave, stvaranje novog filozofskog okruženja velikih ljudi, drojsenovski rečeno, rezultovalo je fundamentalnom fluktuacijom i razvijanjem velikog broja intelektualnih strujanja. Ta će se strujanja i temelji rasprava odraziti na mnoge značajne događaje budućnosti, a njihovi temelji vjekuju i do danas.

Intezivni intelektualni dijalog i sinergija ideja ljudi koji su sudbinski, metafizički ili determinisano, katkad ili redovno bili na istim mjestima, doveli su do novih uvida i međusobnog obogaćivanja životnog prostora, a ne samo opštevrsne naklonosti.

Dok su mnogi susreti filozofa bili plodni i donosili značajne intelektualne pomake, poput onih susreta Marksa, Engelsa, Štirnera i Fojerbaha u Doktor klubu u okviru sufliranja Bruna Bauera, istorija filozofije takođe bilježi brojne neslavne susrete. Ovi incidenti, tretirani neslaganjima, rivalstvom ili čak ličnom netrpeljivošću, pokazuju da susreti između velikih umova nijesu uvijek rezultovali harmonijom i napretkom. Tako su se Šopenhauer i Hegel upuštili u žestok rivalitet, pri čemu je dolazilo do javnih diskreditacija Hegela od strane Šopenhauera. Slično tome, prijateljstvo između Fridriha Ničea i Riharda Vagnera pretvorilo se u gorak sukob zbog različitih umjetničkih i filozofijskih stavova. Frojd i Jung, nakon deset godina plodne prepiske, prekinuli su saradnju zbog nepomirljivih razlika u pristupu psihoanalizi. Žan-Pol Sartr i Alber Kami, vodeći egzistencijalistički mislioci, raskinuli su prijateljstvo zbog političkih nesuglasica. Bertrand Rasel i Ludvig Vitgenštajn su takođe imali napet odnos, s Raselovim priznavanjem da je Vitgenštajnov radikalan pristup teško prihvatljiv.

Ovi neslavni susreti pokazuju da su lična rivalstva, filozofske nesuglasice i različiti temperamenti često ostavljali pečat na intelektualni dijalog, stvarajući tenzije koje su, uprkos svemu, obogatile razvoj filozofske misli. No, dok su neki susreti filozofa i intelektualaca bili neslavni, istorija pamti i brojne neostvarene susrete za koje se alternativno smatra da su mogli biti izuzetno plodni. Jedan od najpoznatijih neostvarenih susreta je onaj između Artura Šopenhauera i lorda Bajrona. Na Geteovu preporuku, Šopenhauer je trebao da se upozna sa Bajronom u Veneciji i preda mu pismo. Međutim, zbog svoje lične dekompozicije osjećanja i unutrašnjih dispariteta, Šopenhauer se odlučio da to ne uradi.

Filozofija, u svojoj suštini, nije samo teorijska disciplina već ona živi i diše kroz susret – kroz dijalog, kroz razmjenu misli, kroz suočavanje ideja. Kroz povijest, kako već pokazasmo, najveći filozofski prodori nijesu se dogodili u izolaciji, već upravo u kontekstu susreta između različitih umova. Filozofija kao susret otkriva svoju najveću moć – moć transformacije, kreativnog sudara i generisanja ideja. Pogotovo na balkanskom tlu, gdje je susret uvijek bio prožet istorijskim, kulturnim i etničkim slojevima, stvarajući jedinstvenu dinamiku koja je oblikovala intelektualnu i filozofsku misao kroz vjekove. Zbog naše emotivne prirode, balkanski narodi su imali brojne antologijske susrete, posebno u kafanama koje su bile genius loci svoje epohe. Taj fenomen, koji je Jovan Skerlić oštro kritikovao, demonstrirao je slojeve intelektualne povijesti na ovom tlu.

Pa tako, posebno tokom prve polovine 20. vijeka, kapitalni gradovi mnogih evropskih država razvili su se kao epicentri intelektualnog života. Pariz sa svojim filozofskim kaféima poput Café de Flore, Les Deux Magots i Le Procope, stvorio je intelektualno središte filozofske rasprave i kulturne inovacije. U takvim i drugim sličnim okupljalištima filozofa, pisaca, umjetnika i intelektualaca, diskutovalo se o filozofskim problemima, politikama, književnosti i svakodnevnim pitanjima postojanja. Internet forumi i diskusione grupe postali su moderni ekvivalenti filozofskih kaféa. Razni digitalni prostori omogućavaju distribuciju ideja između različitih kultura, obrazovanja i pogleda na svijet, čime se stvara dinamična i raznolika intelektualna zajednica. Rasprave o temama kao što su etika, metafizika, epistemologija i politička filozofija sada su dostupne svima koji imaju pristup internetu. Današnje digitalne forme komunikacije, prožimajući se kroz virtuelne prostore interneta, funkcionišu kao savremene rimske stoe, služeći kao locus communis za dijalektičke integracije, kontemplativne diskurse i formiranje kolektivne svijesti u digitalnom dobu. No, nije ni ovaj segment tehnološke prijemčivosti pošteđen rizika površnosti, dezinformacija i unifikacije dijaloga u digitalnom prostoru.

Moramo se izboriti za autentične susrete, prkoseći hiperpovezanosti, fragmentaciji diskursa i hiperkonzumerističkoj otuđenosti, insistirajući na dijalektičkom angažmanu i egzistencijalnoj autentičnosti kao protivteži atomizacije modernog društva! Kako? Za početak, kako nas uči Jaspers, oslobodimo se predstave da je filozofiranje po sebi i suštinski stvar profesora, ipak je ona pod svim uslovima i okolnostima stvar čovjeka, roba, kao i gospodara!

za P.U.L.S.E Vlado Jovanović

  Filozofija, Sartr Kami, Šopenhauer, Vlado Jovanović