Ulogujte se / Kreirajte profil

Filozofija umetnosti u renesansi

Ljepota svijeta sjaj je Božjeg lica.

Marsilio Ficino, Knjiga ljubavi

Umjetnost je područje u kojem se kulturna promjena renesanse najjasnije očituje. Možemo vidjeti potpunu obnovu glavnih umjetnosti, koje još i danas nazivamo lijepe umjetnosti, kojima pripadaju slikarstvo, kiparstvo i arhitektura. Ako se zadržimo u Italiji, Leonardo da Vinci, Michelangelo, Giorgione, Tizian, Rafael i Botticelli neki su od najslavnijih predstavnika, koji su se najčešće bavili svim trima umjetnostima.

U filozofiji umjetnosti renesanse svaki estetski element nosi u sebi načela i ideje koji nadilaze pojavnost. Umjetnik se služi estetskim medijem kojim nas vodi od pojavnog do biti: on transcendira sliku. Na taj način forma može dovesti do ideje, kao što je to platonička teorija forme i ideja već utvrdila. Filozofi su u umjetnosti vidjeli medij putem kojeg su teorije i ideje mogle postati senzibilne i materijalne, pa mnogi od njih nisu bili neskloni umjetnosti.

Posebnu važnost pridavali su umjetnosti općenito, a naročito vizualnoj umjetnosti na koju se nadovezala umjetnost riječi – poezija i u manjoj mjeri, retorika.

Sandro Botticelli – Poklonstvo kraljeva, detalj s autoportretom slikara

Vizuelna umjetnost

Amblemska i simbolička umjetnost

Umjetnici renesanse ponovno otkrivaju drevnu svrhu mitova i vraćaju im smisao. Za renesansnog neoplatoničara antički prikazi sadrže izvorne odraze određenih ideja. Antički prikaz pravde nije bila samo predodžba, već je uistinu sadržavao neki odjek, okus ili bit božanske ideje Pravde. Ovo vrijedi i za riječi i za zvukove. Istinski umjetnik tako postaje onaj koji je sposoban odraziti “sjenu ideja”.

Simbolička se umjetnost izražava na različite načine, ovisno o tome inspirira li se aristotelovskom tradicijom i čini dio srednjovjekovnog naslijeđa ili inspiraciju crpi iz neoplatoničke filozofije proizišle iz firentinske obnove. U aristotelovskom duhu, simbolički prikaz je alegorija, metafora, odnosno vizualna ilustracija apstraktnog koncepta koji se želi predstaviti. Osnovni je cilj utisnuti ideje ili definicije u učenikov um, što potvrđuje njezinu didaktičku prirodu. Općenito, odabrana tema tiče se morala i za tu je formu tipičan prikaz vrlina i mana. Također vidimo da u renesansi cvjeta amblemska umjetnost koja ujedinjuje alegorijske prikaze i moralne komentare kao u Alciatovoj Knjizi amblema.

Prema platoničkom tumačenju, simbol je nesavršen odraz više stvarnosti koji budi potrebu za savršenstvom kod onoga koji o njemu kontemplira. U ovakvom tumačenju, simboli nisu uobičajeni prikazi, već arhetipske slike.

Tako je vrijednost simbola razmjerna njegovoj sličnosti s antičkim simbolima koji su smatrani “otkrivenjem” svijeta ideja. Renesansa je, na primjer, najveću važnost pridavala egipatskim simbolima koje je prenio helenski spis Hieroglyphica Horapolona. Ficino, koji izum hijeroglifa pripisuje Hermesu, shvaća te znakove kao duboku metodu izražavanja skrivenih istina.

Melozzo da Forli – Anđeo s lutnjom

Pomoću zakona podudarnosti svi su nam elementi višeg svijeta potencijalno dostupni, kako to naglašava Pico della Mirandola u Heptaplusu. Umjetnici, osobito slikari i pjesnici, imaju mogućnost percipiranja transcendentne stvarnosti, kao posljedicu vizionarske ekstaze. Naime, prema platoničkoj teoriji, čovjek raspolaže s tri načina spoznaje: osjetilnom, koja stvara mišljenje; razumskom, koja dolazi dijalektičkim procesom te intuitivnom spoznajom ideja ili biti, koja je trenutačna i izravna. Prva dva načina su ograničena i ne dopuštaju stvaran pristup bitnim istinama. Zadnji način, umna intuicija, dostupan je samo onome tko se oslobodio zatvora tijela i postigao stanje božanske ekstaze ili zanosa. To je osjećaj furora1 u ljubavi, poeziji ili proročanstvu. Renesansni su slikari tražili taj isti božanski impuls. Tako se kao komplement Hermesu, gospodaru simboličke misli, pojavljuje Dioniz, gospodar božanskog entuzijazma koji je dopuštao izravan pristup inteligibilnom svijetu. Taj par upotpunjuje Apolon, gospodar harmonije i svjetla, božanstvo proricanja i umjetničkog nadahnuća.

Pandan im je drugi, ženski triptih, donekle sličan trima Gracijama: Venera, božica božanske ljubavi, Dijana božica čistoće i plodnosti, te Atena Palada, božica intuitivne mudrosti i duhovne borbenosti.

Um slikara postaje nalik božanskom umu…
Slikarstvo je znanost i zakonita kći prirode,
zato što je priroda priziva. S punim pravom je nazivamo božanskom rođakinjom.

Leonardo da Vinči

Sandro Botticelli – Veličanstvena Gospa, detalj

Etika i estetika

Simboličku sliku treba promatrati na kontemplativan način jer preko očiju onih koji u nju gledaju, ona prodire u njihov um otkrivajući svoju prirodu i budeći u njima ljubav za ono što ona predstavlja i želju da to oponašaju. Filozofija rastjeruje zavodljive muze čija pjesma podilazi strastima, ali ostaje uz njih da bi vodila prema viziji koja donosi spokoj. Filozofija, dakle, vodi od strasti osjetila do strasti inteligibilnog.

Za Ficina, Dobro se nalazi u središtu kugle čija je površina Ljepota, pa su tako poput dvaju aspekata iste stvarnosti – nutarnje savršenstvo i vanjsko savršenstvo. Odnos Dobra i Ljepote u izravnom je odnosu s etikom i estetikom. Ovu je teoriju dopunio Pico della Mirandola koji je isticao razliku između Dobra i Ljepote, podređujući Ljepotu Dobru, kao što je estetika podređena etici.

Leonardo da Vinci – Salvator Mundi, detalj

U renesansnoj umjetnosti Ljepota zauzima središnje mjesto i imala je gotovo mističnu ulogu. Pomoću iskustva Ljepote moguće je uzdići se prema viziji božanskog. Umjetnici i pjesnici imaju vizionarsku sposobnost da vide Ljepotu i tako potaknu ljubav prema spoznaji. Kao što je rekao Avicena u Knjizi naputaka i opasaka, inspiracija koja dolazi odozgo djeluje na imaginaciju i iz nje proizlazi slika savršenog oblika ili govor u stihovima ili opis veličanstvene Ljepote.

Sakralna umjetnost

Aktivna imaginacija omogućava vezu između opažajnog i neopažajnog, između prolazne dimenzije i transcendentne, bezvremene dimenzije. U duhu renesanse, umjetnik je tumač božanskih stvari, skrivenih misterija. Uzdiže se prema nebu i nastoji nevidljivu stvarnost učiniti vidljivom. Renesansni umjetnik ne “ilustrira” biblijski ili povijesni prizor. Kontempliranje viših planova postojanja nadahnjuje ga i omogućava mu da predstavi sliku više stvarnosti, bez obzira na to je li izvor biblijski ili poganski, u jednoj ikonografiji koja može biti drevna ili sadašnja. Sve što potječe od tog “otkrivenja” je sveto. U tom smislu umjetnici su prenositelji (mediji) više stvarnosti, oni su svećenici renesanse.

Autorica: Isabelle Ohmann
Iz knjige: Fernand Schwarz, Duh renesanse
S francuskog prevela: Branka Valentić
Priredio: Luka Marić

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.