Počinjem slikati ženu, ali to uvijek na kraju ispadne lav.

Nazovimo Božjom (ili Bogom, Drugim svijetom) svaku predstavu, viziju, put ili svjetlost koja nam je, svojom nekorektnošću, odgovor na eshatološka i pitanja transcedencije neophodna za mirnu egzistenciju, sve od nastanka mislećeg bića. Na koji način i u kojoj mjeri će postojati relacija pojedinca sa Drugim svijetom zavisi, između ostalog, i od ”lične religije”, kako to naziva From. Oblik i intezitet lične religije je stalnoprisutni, godinama sve zreliji, plod utisaka i iskustava od djetinjstva stečenih i, usudimo se reći, rođenjem predispozicioniranih.

Lična religija je dio svijesti koji je iznikao iz dubokih djelova podsvijesti. Stalnoprisutnost i stalnoaktivnost lične religije može nas neodoljivo podsjetiti na vrijeme i aspekte teološke misli, ali to može biti tema nekih drugih, narednih komentara.

Dejv, vodeći vokal Depeche Mode-a, nije lični poslanik nikoga od nas, ali može da bude, ili jeste, jedan od brojnih podsjetnika koji su bitniji razlog postojanja umjetnosti i zainteresovanosti čovjeka za nauku. Svaki podsjetnik je akupunkturna igla koja nam daje do znanja da je naše tijelo ispunjeno životnom energijom i da u nama postoji sveprisutni, stalno djelatni lični Isus kome treba da podignemo slušalicu, dosegnemo ga i dodirnemo.

Umjetnici, u različitim količinama, dobri umjetnici – izrazito, posjeduju mogućnosti da, sem što upoznaju fragmente svoje lične religije, oni je i predstavljaju na sebi svojstven način. Akumulisani sadržaji podsvijesti nadolaze u obliku simbola koji su poznati budnoj svijesti. I to u takvom obliku i okruženju da dominiraju cjelokupnom pojavom kojom se prenose. Barok i renesansa su dobri primjeri načina prikaza ličnih religija stvaralaca. –Rođenje u noći-G.S.Jans  Okruženje primarnih simbola na takvim slikama su pogodno tlo za usađivanje i razvoj glavnih sadržaja lične religije koji su krajičci, žilice oslonjene na glavne, svakodnevne simbole prikaza.

Simboli koji su poznati i prihvatljivi i budnoj svijesti su teme i temelji tih slika. Oni, zajedno sa svojim okruženjem čine prikaz svakodnevnosti ili svakodnevnog susretanja, ako su u pitanju opšte religijske teme. To su poznati, prihvatljivi simboli. Hajnrih Hajne, upoređujući svoju dušu sa pozornicom, prikazavši je tako kao sliku, ubrzo zatim pozornicu prazni i kontrasno na njoj zvučno stvara munju svijetla.

Al’ kakav je to čudan zvuk

Odjeknuo po praznoj bini?

To možda jedna žica puče

Na nekoj staroj violini.

Između poznatih prikazanih simbola i kontrasnog okruženja su neuhvatljivi, nedokučivi ali osjećaju podložni, definišući termini lične religije. Umjetnici ih hvataju i odazivaju im se sredstvima kojima raspolažu.

Tad rukavica s balkona se vinu

I na krvavu upućenu binu

Gle te:

Pred samog lava slete!

Bina, rukavica i lav su naši. Put rukavice od balkona do krvi na bini je samo Šilerov, na onaj način na koji ga je sam svjestan.

U stvaralaštvu Gericaulta, do njegove trideset druge godine kada je i umro, nalazi se serija slika pod nazivom Les Monomanes iliti Portreti bezumnih. To su portreti kleptomanijaka, žene koja je ogrezla u kockanju, otmičara…i prikazuju osobe u čijem odnosu sa nama koji ih posmatramo njihovo nazivom jasno određeno stanje biva zamagljeno kontrastima boja i pasivnošću, tromošću. Ta stanja karakterišu, jasno su vidljiva i upućuju na njih nelahkoća i ne-light-nost, nesvjetlost, nesvjetost, načina na koji su prikazani i naslikani. To je jedini trag koji nas vodi ka njima i magla u koju se utapaju sa bjelinama kojima se ističu jedan od puteva ka umjetniku.

Uz istoriju iskustava, porodičnih i kroz pacijente njegovog prijatelja-doktora, Gericault dobija mogućnosti da istraži njihov svijet, kroz već prihvaćene simbole i na taj način ti svjetovi postaju dio i njegovog Drugog svijeta. Drugi svijet umjetnika je najdragocjenije okruženje koje ima. Često i najneprijatnije i najnegostoljubivije.

Portret mlade djevojke je prikaz osobe kojoj predstoji put čiji bi cilj bio postati dio serije Portreta bezumnih. Na njenom licu je izraz, u njenim očima je odraz puta koji je pred njom-puta bezumlja. Svijeća, gorući van slike, obasjava njen desni obraz – dovoljno da se vidi par poteza četkice koji naglašavaju buduće, neizbježne fizičke defekte kao posledicu mentalne bolesti. Ona, od zemlje, nestaje u magli, magla joj doseže do bjeline vrata i briše svjetlost koja joj je darivala postojanje. Goruća svijeća, kao umjetnikov talenat i genij, obasjava i sakuplja rasprsnute djelove njegove religije sa njegovog Drugog svijeta – put koji djevojku čeka i magla koja je guta.

Gericault je, kao mali broj drugih, uspio da toliko jasno prikaže svoje vizije nadstvarnosti. Da li su te vizije jasne zbog toga što su dio i nas samih i da li je Gericault rijedak slučaj zbog toga što je većina vizija jasnih i jarkih boja, prepunih svjetlosti-impresionizam;da li su čak i međuprostori impresionizma obojeni crninom koja je zamaskirana? Pitanja su na koja odgovore započinjemo podizanjem slušalice.

Za sada imamo činjenicu da je Gericaultov vanvremenski i vanprostorni svijet lišen boja, oblika i smisla. Za njega je Univerzum prazan jer je ništavan, uništavajući, bez Volje i Života. A on je ipak postojao u stalnom strahu od ništavila, od nečega nepoznatog i nedovoljno konkretnog da bi se sa tim borio, a što mu je prijetilo iz skrivenih jazbina njegove nadstvarnosti vizija i stvarnosti pojava.

Počinjem slikati ženu, ali to uvijek na kraju ispadne lav.

Počinješ slikati ženu, pripaljivati svijeću, bacati pogled ka svjetlosti ali ta svjetlost uvijek biva pojedena i prigušena i ne naslikaš lava nego nešto mnogo više suprotno ženi kao mnogo veću slučajnu pogrešku. Naslikaš nešto užasno u prirodnom obliku, do tada, lišenom užasa.

Za P.U.L.S.E Vesna Mandić

  svest, Umetnost