Gericault – druga strana medalje vizija

Počinjem slikati ženu, ali to uvijek na kraju ispadne lav.

Nazovimo Božjom (ili Bogom, Drugim svijetom) svaku predstavu, viziju, put ili svjetlost koja nam je, svojom nekorektnošću, odgovor na eshatološka i pitanja transcedencije neophodna za mirnu egzistenciju, sve od nastanka mislećeg bića. Na koji način i u kojoj mjeri će postojati relacija pojedinca sa Drugim svijetom zavisi, između ostalog, i od ”lične religije”, kako to naziva From. Oblik i intezitet lične religije je stalnoprisutni, godinama sve zreliji, plod utisaka i iskustava od djetinjstva stečenih i, usudimo se reći, rođenjem predispozicioniranih.

Lična religija je dio svijesti koji je iznikao iz dubokih djelova podsvijesti. Stalnoprisutnost i stalnoaktivnost lične religije može nas neodoljivo podsjetiti na vrijeme i aspekte teološke misli, ali to može biti tema nekih drugih, narednih komentara.

Dejv, vodeći vokal Depeche Mode-a, nije lični poslanik nikoga od nas, ali može da bude, ili jeste, jedan od brojnih podsjetnika koji su bitniji razlog postojanja umjetnosti i zainteresovanosti čovjeka za nauku. Svaki podsjetnik je akupunkturna igla koja nam daje do znanja da je naše tijelo ispunjeno životnom energijom i da u nama postoji sveprisutni, stalno djelatni lični Isus kome treba da podignemo slušalicu, dosegnemo ga i dodirnemo.

Umjetnici, u različitim količinama, dobri umjetnici – izrazito, posjeduju mogućnosti da, sem što upoznaju fragmente svoje lične religije, oni je i predstavljaju na sebi svojstven način. Akumulisani sadržaji podsvijesti nadolaze u obliku simbola koji su poznati budnoj svijesti. I to u takvom obliku i okruženju da dominiraju cjelokupnom pojavom kojom se prenose. Barok i renesansa su dobri primjeri načina prikaza ličnih religija stvaralaca. –Rođenje u noći-G.S.Jans  Okruženje primarnih simbola na takvim slikama su pogodno tlo za usađivanje i razvoj glavnih sadržaja lične religije koji su krajičci, žilice oslonjene na glavne, svakodnevne simbole prikaza.

Simboli koji su poznati i prihvatljivi i budnoj svijesti su teme i temelji tih slika. Oni, zajedno sa svojim okruženjem čine prikaz svakodnevnosti ili svakodnevnog susretanja, ako su u pitanju opšte religijske teme. To su poznati, prihvatljivi simboli. Hajnrih Hajne, upoređujući svoju dušu sa pozornicom, prikazavši je tako kao sliku, ubrzo zatim pozornicu prazni i kontrasno na njoj zvučno stvara munju svijetla.

Al’ kakav je to čudan zvuk

Odjeknuo po praznoj bini?

To možda jedna žica puče

Na nekoj staroj violini.

Između poznatih prikazanih simbola i kontrasnog okruženja su neuhvatljivi, nedokučivi ali osjećaju podložni, definišući termini lične religije. Umjetnici ih hvataju i odazivaju im se sredstvima kojima raspolažu.

Tad rukavica s balkona se vinu

I na krvavu upućenu binu

Gle te:

Pred samog lava slete!

Bina, rukavica i lav su naši. Put rukavice od balkona do krvi na bini je samo Šilerov, na onaj način na koji ga je sam svjestan.

U stvaralaštvu Gericaulta, do njegove trideset druge godine kada je i umro, nalazi se serija slika pod nazivom Les Monomanes iliti Portreti bezumnih. To su portreti kleptomanijaka, žene koja je ogrezla u kockanju, otmičara…i prikazuju osobe u čijem odnosu sa nama koji ih posmatramo njihovo nazivom jasno određeno stanje biva zamagljeno kontrastima boja i pasivnošću, tromošću. Ta stanja karakterišu, jasno su vidljiva i upućuju na njih nelahkoća i ne-light-nost, nesvjetlost, nesvjetost, načina na koji su prikazani i naslikani. To je jedini trag koji nas vodi ka njima i magla u koju se utapaju sa bjelinama kojima se ističu jedan od puteva ka umjetniku.

Uz istoriju iskustava, porodičnih i kroz pacijente njegovog prijatelja-doktora, Gericault dobija mogućnosti da istraži njihov svijet, kroz već prihvaćene simbole i na taj način ti svjetovi postaju dio i njegovog Drugog svijeta. Drugi svijet umjetnika je najdragocjenije okruženje koje ima. Često i najneprijatnije i najnegostoljubivije.

Portret mlade djevojke je prikaz osobe kojoj predstoji put čiji bi cilj bio postati dio serije Portreta bezumnih. Na njenom licu je izraz, u njenim očima je odraz puta koji je pred njom-puta bezumlja. Svijeća, gorući van slike, obasjava njen desni obraz – dovoljno da se vidi par poteza četkice koji naglašavaju buduće, neizbježne fizičke defekte kao posledicu mentalne bolesti. Ona, od zemlje, nestaje u magli, magla joj doseže do bjeline vrata i briše svjetlost koja joj je darivala postojanje. Goruća svijeća, kao umjetnikov talenat i genij, obasjava i sakuplja rasprsnute djelove njegove religije sa njegovog Drugog svijeta – put koji djevojku čeka i magla koja je guta.

Gericault je, kao mali broj drugih, uspio da toliko jasno prikaže svoje vizije nadstvarnosti. Da li su te vizije jasne zbog toga što su dio i nas samih i da li je Gericault rijedak slučaj zbog toga što je većina vizija jasnih i jarkih boja, prepunih svjetlosti-impresionizam;da li su čak i međuprostori impresionizma obojeni crninom koja je zamaskirana? Pitanja su na koja odgovore započinjemo podizanjem slušalice.

Za sada imamo činjenicu da je Gericaultov vanvremenski i vanprostorni svijet lišen boja, oblika i smisla. Za njega je Univerzum prazan jer je ništavan, uništavajući, bez Volje i Života. A on je ipak postojao u stalnom strahu od ništavila, od nečega nepoznatog i nedovoljno konkretnog da bi se sa tim borio, a što mu je prijetilo iz skrivenih jazbina njegove nadstvarnosti vizija i stvarnosti pojava.

Počinjem slikati ženu, ali to uvijek na kraju ispadne lav.

Počinješ slikati ženu, pripaljivati svijeću, bacati pogled ka svjetlosti ali ta svjetlost uvijek biva pojedena i prigušena i ne naslikaš lava nego nešto mnogo više suprotno ženi kao mnogo veću slučajnu pogrešku. Naslikaš nešto užasno u prirodnom obliku, do tada, lišenom užasa.

Za P.U.L.S.E Vesna Mandić